Ljudevit Jonke

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907Zagreb, 15. ožujka 1979.), hrvatski jezikoslovac.

Život i djelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Pučku školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnome gradu 1925. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je Grupu za hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti s narodnom poviješću i diplomirao 1929. Dvije godine (1930—32) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu radi studiranja češkog jezika i književnosti kao stipendist Čehoslovačke. Očituje sklonost prema književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga. Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. za nastavnika Pete gimnazije. Profesor ga Stjepan Ivšić 1942. bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. oženio se Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942) i sina Mladena (1944).

Istovremeno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU 275, 1949). Od 1938. objavljuje naučne radove. Od jeseni 1945. predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950) do umirovljenja (1973). Redovni profesor postao je 1960. U pedesetim godinama počinje sustavno proučavati dotada posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. st. (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.

Jedan je od potpisnika Novosadskog dogovora o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku 1954. godine. Kasnije stilizator i urednik zajedničkoga pravopisa hrvatskosrpskog jezika, jedan od urednika (također zajedničkoga) Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU, 1963. godine pravi član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik. Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj, izlazeći često unatoč pozicijama koje je prethodno sam zastupao i branio (osobito dvama izdanjima knjige Književni jezik u teoriji i praksi od 1964. i 1965). Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. u Telegramu i u Vjesniku od 1971), 17 je godina uređivao časopis Jezik (1952—1970),, bio urednik Akademijine «Građe za povijest književnosti hrvatske», «Radova Zavoda za slavistiku» Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.[1] U dva je navrata bio gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75). [2]

Za knjigu Književni jezik u teoriji i praksi primio je Republičku nagradu Božidar Adžija 1965. godine. Pisao je eseje o češkim suvremenim književnicima i preveo oko 20 romana i zbirki pripovijedaka (Hašek, Čapek, Olbracht...). Bio je član Lingvističkog društva u Parizu.

Zbog «hrvatskoga nacionalizma» osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a nakon puča u Karadorđevu (1971) prisilno je 1973 godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Jonkeova je glavna zasluga (osim polemičkih i političkih rasprava) u tome što je revitalizirao interes za doprinos zagrebačke filološke škole i njenu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Dikcionar Adama Patačića (Zagreb, 1949)
  • Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964. i 1965)
  • Kurze Grammatik der serbokroatischen Schriftsprache (Zagreb, 1965)
  • Audio-vizuelna metoda za učenje hrvatskosrpskog jezika (s E. Leskovarom i K. Pranjićem, Zagreb 1965)
  • Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 1971)
  • Hrvatski književni jezik danas (Zagreb, 1971; zabranjeno)

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]