Srbohrvati

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ћирилична верзија


Područja Austro-Ugarske na kojima su živeli Srbohrvati, prema Historijskom atlasu iz 1911.


Srbohrvati je pojam kojim su krajem 19. i početkom 20. vijeka označavani svi govornici srpskohrvatskog jezika, uključujući današnje Srbe, Hrvate, Bošnjake i Crnogorce.

Utemeljen je na teoriji da postojanje zajedničkog srpskohrvatskog jezika nužno podrazumijeva postojanje zajedničkog "Srbohrvatskog" naroda. Termin Srbohrvati su upotrebljavali mnogi domaći i strani naučnici poput Vilijema H. Šeperda[1], Jovana Cvijića[2] i drugih.

U Srbohrvate kao jedinstveni južnoslovenski narod je verovala grupa hrvatskih i srpskih intelektualaca, okupljena oko hrvatskog književnika i političara Milana Marjanovića.

Pojam Srbohrvati tada se koristio i u statistikama. Statistikom o nacionalnosti Austrijskog dijela monarhije (tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji i Istri svi stanovnici su klasificirani prema jeziku kao "Srbohrvati". U Ugarskoj, kojoj je pripadala i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, Srbi i Hrvati su u statistikama navedeni kao zasebni narodi.

Marjanovićeva shvatanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Po shvatanju Marjanovića i njegovih istomišljenika, Srbi i Hrvati su bili odvojena slovenska plemena pre dolaska Turaka na Balkan, ali je doba otomanske prevlasti (pogotovo neprestane narodne seobe) u potpunosti razorilo stara južnoslovenska plemena i njihove plemensko-državne tvorevine, i stvorilo jednu južnoslovensku narodnu i etničku masu na srpskohrvatskom (odnosno štokavskom) govornom području. Po Marjanovićevom shvatanju, Srbohrvati su kao narod sastavljeni od (u današnjim okvirima) Srba, Hrvata štokavaca, Bošnjaka i Crnogoraca, a srpskohrvatski narodni prostor je (takođe u današnjim okvirima) prostor bivše Jugoslavije bez teritorije Slovenije i Makedonije. Postojanje zajedničkog jezika koji stanovništvu nikada nije bio nametnut je ovde uzeto kao dokaz biološkog jedinstva Srbohrvata. Po Marjanoviću, ovo narodno jedinstvo je početkom 19. veka već bilo utemeljeno, iako je Srbohrvatima falila svest o jedinstvu kao i zajedničko narodno ime (koje je Marjanović predložio).

Po Marjanoviću Srbohrvati se mogu podeliti u sedam oblasti na osnovu mentaliteta i običaja:

  • 1. Starosrbijanska (Raška oblast, Kosovo, Metohija, i donekle severni deo Makedonije)
  • 2. Hercegovačka (Hercegovina, Crna Gora i južna Dalmacija)
  • 3. Bosanska (Bosna i srednja Dalmacija)
  • 4. Srbijanska (Centralna Srbija)
  • 5. Slavonska (Slavonija sa Bosanskom Posavinom, Baranja i Vojvodina)
  • 6. Hrvatska (gornja Hrvatska odnosno hrvatski provincijal)
  • 7. Ličko-primorska (Lika i Hrvatsko primorje)

Marjanovićeve ideje nisu zagovarale šire jugoslovensko ujedinjenje, već samo izgradnju srpskohrvatske nacionalne države koja bi objedinila sve Srbohrvate. Po Marjanoviću, na Balkanu su živela samo tri slovenska naroda - Slovenci, Srbohrvati i Bugari - ali ujedinjenje ova tri naroda u zajedničku državu nije smatrano za osnovni cilj. U ovome pogledu Marjanović i njegovi istomišljenici su predstavljali alternativu raznim pro-jugoslovenski orijentisanim grupama svoga vremena.

Koncept Srbohrvata kao jedinstvene nacije nije zaživeo među tadašnjom javnosti, ali su ga službeno prihvatile vlasti u austrijskom delu Austro-Ugarske, odnosno Kraljevini Dalmaciji i Istri, gde su Srbohrvati u službenim statistikama navedeni kao jedinstven narod. U ugarskom delu Monarhije, uključujući Hrvatsku i Vojvodinu, su se Srbi i Hrvati u statistikama vodili odvojeno.

Revolucionarna uporaba[uredi - уреди | uredi izvor]

Termin Srbohrvati je prihvatila grupa jugoslovenskih omladinskih revolucionara u Austro-Ugarskoj. Tin Ujević u članku „Omladina vjeruje“ („Riječki novi list“ od 10.04.1913.) polemiše sa proaustrijskim „Hrvatskim dnevnikom“, pa kaže:

Wikiquote „Krivo im je što smo Srbohrvati. Stvar čudna kod ljudi koji priznaju jedinstvo Hrvata i Slovenaca da neće da priznaju jedinstvo Hrvata i Srba.... Svaki Srbin, srpskohrvatski nacionalista, nama je sto po sto puta bolji Hrvat od hrvatskih pravaša. Jer to jednom treba upamtiti: da se ne sastoji hrvatstvo u isticanju samoga hrvatskog imena i u buncanju o velikoj (u stvari vrlo, vrlo malenoj) Hrvatskoj. Pravaši, Hrvati po imenu, nisu Hrvati u stvari... Srbi, Hrvatio i Slovenci, koje god vjere bili i u kojoj god provinciji živjeli, jesu više nego braća: jedan jedinstveni narod, jedan i nerazdjeljiv, koji ima da ostvari jednu jedinstvenu narodnu kulturu i zajedničku nezavisnu budućnost...[3]

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Koncept Srbohrvata kao jedinstvenog naroda je početkom 20. veka došao pod udar ideologija koje su tada dominirale na jugoslovenskom prostoru. Tako je Marjanović oštro napadan od strane hrvatskih nacionalista kao nacionalni izdajnik koji želi da pretopi Hrvate u dvostruko brojnije Srbe. Srpski nacionalisti su Marjanoviću jako zamerali na stavu da je stanovništvo Makedonije (sudeći po jeziku) deo bugarske etničke mase, i da kao takvo treba da bude isključeno iz buduće srpskohrvatske države. Sa obzirom da Marjanović nije bio zainteresovan za sudbinu Slovenaca (i Bugara), njegovi ideli su došli pod vatru jugoslovenih udruženja u kojima su Slovenci imali uticaja. Marjanovićevi stavovi su takođe došli pod udar katoličke i pravoslavne crkve na prostoru bivše Jugoslavije, jer su se obe bojale da bi srpsko-hrvatsko narodno objedinjenje dovelo do stvaranja unijatske (Grkokatoličke) srpsko-hrvatske narodne crkve, što nije odgovaralo ni jednoj crkvenoj organizaciji.

Posle 1918. i stvaranja prve jugoslovenske države, koncept Srbohrvata je odbačen od strane vlasti u korist koncepta "troimenog" naroda, a kasnije i integralnog jugoslovenstva. Stvaranjem druge Jugoslavije koncept je dodatno izgubio na važnosti priznanjem Crnogoraca, Jugoslovena, a kasnije i Muslimana kao posebnih naroda.

Izraz "Srbohrvati" se posle toga uglavnom koriste velikosrpski ideolozi kao Vojislav Šešelj, nastojeći dokazati kako su Hrvati koji govore štokavštinom u stvari Srbi, odnosno da sva područja na kojima ti "Srbohrvati" žive trebaju pripasti budućoj srpskoj državi.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Marjanović, Milan. Narod koji nastaje: zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod. (Knjižara G. Trbojević: Rijeka, 1913.)

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]