Policentrični standardni jezik

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Varijanta (lingvistika))
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Policentrični ili pluricentrični standardni jezik, jezik je koji se sastoji iz više kodificiranih standardnih varijanti u interakciji jednog s drugima. Policentrični jezici često odgovaraju različitim zemljama odnosno nacijama tako da svaka ima svoju standardnu nacionalnu varijantu prepoznatljivu po nekim jezičnim razlikama. Te jezične razlike su uvrštene u kodificirajuće knjige dotične varijante (tj. u rječnik, gramatiku, pravopis) i svaka varijanta se nezavisno kodificira u skladu s jezičnom praksom njenih govornika. Policentrični jezik nije mješavina varijanata, nego ga govornici govore u obliku jedne od varijanata. Svaka varijanta je standardna, što znači da opslužuje sve sfere društvenog života (polifunkcionalna je i polivalentna).

Policentrični engleski jezik

Jezici s više kodificirajućih centara su česta pojava, svi veći evropski jezici i mnogi neevropski su policentrični.[1] U najznačajnijoj monografiji o policentričnim jezicima koju su izradili najpoznatiji sociolingvisti iz čitavog svijeta opisuju se kao policentrični: engleski, njemački, srpskohrvatski, francuski, španjolski, portugalski, arapski, malajski, hindustanski, nizozemski, armenski.[2] Za razliku od policentričnih jezika, monocentrični jezici kakav je npr. japanski ili ruski nemaju nekoliko standardiziranih varijanata.[2]

Definicija policentričnog jezika[uredi | uredi kod]

U lingvističkom leksikonu se policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao

jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)[3]

– definicija 1

Još jedna definicija iz drugog leksikona opisuje ga kao

Jezik s više nacionalnih ʻcentara’ koji izgrađuju različite standardne varijante: te (prvenstveno) leksičke i fonetsko-fonološke razlike su doduše jasno izražene, ali ne opravdavaju da se govori o različitim jezicima. Primjeri su nacionalno različiti oblici engleskog ili njemačkog (njemački naspram austrijski naspram švicarski standardni njemački jezik)[4]

– definicija 2

Iz te definicije je vidljivo da nacije čine kodificirajuće centre i da su razlike između varijanata najveće na planu rječničkog blaga i izgovora.

Povijest teorije policentričnosti[uredi | uredi kod]

Policentrični francuski jezik

Razvoj sociolingvističke teorije policentričnih jezika i njenih pojmova započinje 60-ih godina 20. stoljeća na različitim mjestima u svijetu.[5] Pojam nacionalne varijante potječe od predstavnika ruske sociolingvistike Georga V. Stepanova,[6] i Elise Riesel[7], porijeklom iz Austrije, a pojam policentričnog jezika od predstavnika američke sociolingvistike Williama A. Stewarta[8] i predstavnika njemačke sociolingvistike Heinza Klossa[9]. Oba pojma su ubrzo objedinjena u jednoj teoriji jer policentrični standardni jezik uvijek čine njegove standardne varijante, a standardne varijante su uvijek varijante nekog policentričnog standardnog jezika. Ti pojmovi pripadaju istoj pojavi, a razlika među njima je potjecala samo od toga što se pojavi pristupalo s njenih različitih razina. Teorija policentričnosti sa svojim modelom varijanata postala je općeprihvaćena u svijetu kao isproban i dokazan sociolingvistički model za opis brojnih jezičnih konstelacija.[10]

Termin policentrični odnosno pluricentrični[uredi | uredi kod]

Izrazi policentrični (engleski: polycentric) i pluricentrični (engleski: pluricentric) imaju u sociolingvistici isto značenje, oni su sinonimi i oba oblika su ispravna. Osnivači teorije Stewart[8] i Kloss[9] su u svojim najranijim radovima upotrebljavali oblik policentrični standardni jezik, a kasnije se u sociolingvistici kao sinonim pojavljuje i drugi oblik. Na srpskohrvatskom jezičnom prostoru i među lingvistima i u široj kulturnoj javnosti se češće pojavljuje oblik policentrični jezik. Inače, uz termin policentrični jezik nije nužno uvijek dodavati i izraz standardni jer svaki policentrični jezik je standardni jezik. Također i uz izraz varijanta nije nužno dometnuti standardna jer po definiciji je svaka nacionalna varijanta ujedno i standardna varijanta.

Razlika u prestižnosti među varijantama[uredi | uredi kod]

Sve varijante su ravnopravne jer „pojmovi ʻpolicentrični’ ili ʻpolinacionalni’ jezik ne sugeriraju odnose dominacije među različitim centrima jednog jezika. Naprotiv, oni su uvedeni i koriste se s ciljem da naglase načelnu ravnopravnost različitih nacionalnih varijanata jednog jezika“.[11] Čak, „po svoj prilici je pojam ʻpolicentrični jezik’, odnosno publikacije i diskusije koje se odnose na njega, barem donekle pridonio osvještavanju te načelne ravnopravnosti i ojačao samopouzdanje nekih centara“ koji su se smatrali slabijima.[11]

Policentrični njemački jezik

Varijante su, dakle, načelno ravnopravne, što naravno ne znači da su jednake po svojoj prestižnosti. Na prestižnost utječe niz činilaca, a među glavnima su broj govornika i ekonomska snaga nacionalne zajednice koja se služi pojedinom varijantom.[12] Nejednaka prestižnost ne može se ni zakonom poništiti. Razlika u prestižnosti može se oslikati na primjeru različitih nacionalnih centara njemačkog jezika: Njemačka ima oko 10 puta više stanovnika od Austrije i 19 puta više od onog dijela Švicarske koji govori njemački, a bruto domaći proizvod Njemačke je 1991. bio 9,6 puta veći od austrijskog i 10,6 puta veći od onog dijela Švicarske u kojem se govori njemački.[13] Posljedica toga je veća prestižnost njemačke varijante od austrijske ili švicarske, što se očituje i u tome da mnogo više riječi iz njemačke varijante ulazi u austrijsku ili švicarsku, nego obrnuto.[14] Također, kad se njemački uči kao strani jezik, najčešće se uči njemačka varijanta, daleko manje austrijska, a sasvim neznatno švicarska. To ne iznenađuje jer poznato je da kodificirajuće knjige „jačih centara imaju veći prestiž“ za strance koji uče taj jezik.[15] Npr. u Sloveniji se uči prvenstveno njemačka, a ne austrijska varijanta njemačkog, iako je Slovencima Austrija susjedna zemlja.[16]

Oslikana asimetrija među centrima njemačkog jezika nije rezultat nekakve ciljane jezične politike od strane Njemačke države, nego „asimetrija je posljedica nejednake veličine i ekonomske snage tih triju centara“.[11] Ovo što je pokazano na primjeru varijanata njemačkog jezika vrijedi i za varijante drugih policentričnih jezika: „Jezične asimetrije ili asimetrije vezane za jezik između ekonomski jačih i slabijih centara policentričnog jezika postoje vjerojatno u svim ili u većini primjera takvog jezičnog tipa“.[17]

Štoviše, ta pojava nije ograničena na varijante, nego potpuno iste razlike u prestižnosti postoje i među jezicima: premda su jezici načelno ravnopravni, ipak je uvijek neki prestižniji i više se uči u svijetu, npr. engleski, a drugi manje, npr. mađarski. Neosporna je „činjenica da jezici (po svom prestižu, lakoći učenja itd.) nisu jednaki i da se ni pomoću zakona ne mogu učiniti jednakima. [...] Potpuna jednakost u statusu, funkciji i prestižu je nerealan, neostvariv cilj“.[18]

Policentrični portugalski jezik

Ako vremenom dođe do promjene u činiocima koji uzrokuju prestiž, onda dotad prestižnija varijanta ne mora i ostati takvom. Npr. kad se ekonomska snaga centara preokrene, dolazi i do preokretanja jezične prestižnosti, što se može vidjeti na primjeru Portugala, koji je prije bio jezično prestižniji od Brazila, ali se to krajem 20. stoljeća promijenilo u suprotno. Nadalje, tu je i primjer Velike Britanije, čija nekadašnja jezična prestižnost naspram SAD-a se u 20. stoljeću preokrenula u suprotno.[19]

Ista dijalektalna osnova varijanata[uredi | uredi kod]

Varijante policentričnog jezika moraju u svojoj osnovici imati isti dijalekt. Zato npr. češki i slovački, ili makedonski i bugarski nisu varijante jednog policentričnog jezika jer su standardizirani na različitim dijalektalnim osnovama.[20] Već je i Kloss isticao da je kod varijanata jednog policentričnog jezika neophodno da počivaju na istom dijalektu ili na jako srodnim dijalektima:

imamo dvije varijante istog standardnog jezika, koje obje počivaju na istom dijalektu ili na dva jako srodna dijalekta. Takve policentrične standardne jezike nalazimo tamo gdje se jedan jezik govori u dvije ili više prostorno razdvojene država, npr. američki i britanski engleski ili upravo navedeni slučaj portugalskog u Evropi i Južnoj Americi; nadalje imamo policentrične standardne jezike tamo gdje su političke okolnosti dovele do toga da su na dva susjedna područja nastale dvije književnojezične varijante istog jezika, kao kod srpskog i hrvatskog, rumunjskog i moldavskog[21]

– zajednička dijalektalna osnova varijanata

Razlike između varijanata policentričnog jezika[uredi | uredi kod]

Između varijanata policentričnog jezika postoje razlike na svim jezičnim razinama. Tako kod varijanata njemačkog jezika „primjeri pokazuju da se nacionalne specifičnosti mogu posebno lako naći u rječničkom blagu; međutim, ima ih i na drugim jezičnim razinama i u gramatici. [...] Budući da stoga Njemačka, Austrija i Švicarska imaju svoje vlastite nacionalne varijante [...], radi se o nacionalnim centrima njemačkog jezika“.[22]

Policentrični nizozemski jezik

Promatrajući razlike između hrvatske i srpske varijante Hans-Dieter Pohl kaže:

takve razlike pojavljuju se na svakom većem jezičnom području, npr. između britanskog engleskog ʻrailway’, ʻlorry’ i američkog ʻrailroad’, ʻtruck’, sjevernonjemačkog ʻTreppe’, ʻQuark’, ʻJunge’ i južnonjemačkog odnosno austrijskog ʻStiege’, ʻTopfen’, ʻKnabe/Bub’, dosežu i u područje morfologije (npr. množina poput ʻJungs’, ʻMädels’, odstupanja u gramatičkom rodu, npr. ʻder/das Polster’, ʻder Spitz/die Spitze’ itd.), dosežu i u područje tvorbe riječi (npr. ʻZugführer’ vs. ʻZugsführer’, ʻSchweine-/Rinderbraten’ vs. ʻSchweins-/Rindsbraten’), i u rubne dijelove gramatike (npr. ʻich habe/bin gesessen/gestanden’ itd., ʻdie Wagen/Wägen’, ʻgehaut/gehauen’ itd.), a razlike u izgovoru da i ne spominjem.[23]

– razlike između varijanata

Između varijanata engleskog jezika su npr. razlike u izgovoru mnogo veće nego razlika u izgovoru ije/e između varijanata srpskohrvatskog jezika, tolike su da dovode do nesporazuma: „Čak i između australijskog i novozelandskog engleskog dolazi do nesporazuma zbog vokalskih razlika (novozelandsko ʻdesk’ se krivo shvaća kao australijsko ʻdisk’)“.[24]

U Australiji se naspram Velike Britanije u govoru više reducira, pa pitanje Did you go to the party? zvuči u Australiji Jergoda the party?, pitanje What is your problem? zvuči Woss jer problem?[25]

Vokabular varijanata engleskog jezika također se razlikuje, npr. u Americi elevator umjesto britanskog lift; restroom umjesto toilet; fall umjesto autumn; cookie umjesto biscuit; gas umjesto petrol; candies umjesto sweets; can umjesto tin; to call (up) umjesto to ring (up). U Americi su nastala i skraćivanja poput gonna umjesto going to, wanna umjesto want to.[25]

U morfologiji se za izražavanje prošlosti daje u Americi prednost oblicima burned, dreamed, a u Britaniji oblicima burnt, dreamt. U Americi se često ne koristi prilog it’s really good, nego it’s real good. U sintaksi se također razlikuju, npr. u Americi se koristi do zajedno s have u pitanjima, stavlja se would uz glagol koji dolazi zajedno s wish, pa rečenice u Americi glase Do you have a pencil?, I wish I would have done it, a u Britaniji Have you got a pencil?, I wish I had done it.[25]

I pravopis se razlikuje, npr. Amerika/Britanija: -se/-ce (defense/defence), -er/-re (center/centre), -or/-our (honor/honour).[24] U švicarskoj varijanti naspram njemačke varijante npr. uopće se ne koristi slovo ß.

Policentrični španjolski jezik

Razlike poput gore nabrojanih postoje u svim policentričnim jezicima, npr. autobus se u Španjolskoj kaže autobus, a u meksičkoj varijanti španjolskog kaže se camion; klip kukuruza je u Španjolskoj mazorca de maiz a u Meksiku elote; puran je u Španjolskoj pavo a u Meksiku guajolote.[25]

Nacionalne varijante policentričnog hindustanskog jezika, hindska i urdska, pokazuju niz paralela s varijantama srpskohrvatskog jezika jer i tamo se radi o susjednim državama, Indiji i Pakistanu, o različitim religijama, hinduizmu i islamu, o različitim pismima, devanagari i arapskom, no i „te dvije varijante se, međutim, razlikuju više nego srpski, bosanski i hrvatski međusobno“.[26] U detaljnoj usporedbi koju pruža Daniel Blum nalazi se i sljedeća napomena o korištenju dvaju različitih pisama kod hindustanskog i kod srpskohrvatskog: „optički važna upotreba različitih pisama nema utjecaja na jezični sistem. Gramatika i izgovor standardnih oblika su u oba slučaja skoro identični“.[27]

Usprkos pokušajima razjednačavanja varijanti unutar hindustanskog i unutar srpskohrvatskog jezika, „veća odstupanja postoje u najboljem slučaju na planu leksika. Razlika između hindskog i urdskog je tu najveća [...] Istina, razlike između srpskog i hrvatskog su i na tim područjima leksika manje nego kod hindskog-urdskog. Jasno religijski motiviran izbor opcija u leksiku hindskog i urdskog nema kod srpskog i hrvatskog pravog ekvivalenta“.[28] Naime, „o hrvatskoj varijanti se ni u kojem slučaju ne može reći da je ʻkatoličkija’ ili ʻlatinskija’ od srpske“.[29] Osim toga, „baš internacionalizmi (najčešće latinskog porijekla) smatraju se u hrvatskom ʻsrbizmima’“.[29]

Zaključno se o svim policentričnim jezicima može reći da razlike koje postoje među varijantama svakog policentričnog jezika „su naspram zajedničke jezične osnove s riječima, glasovima, oblicima, značenjima i izgradnjom rečenice ipak brojčano toliko male da se i nadalje radi samo o jednom jeziku, koji ima svoje varijante vezane za države“.[30]

Razvoj varijanata u prošlosti[uredi | uredi kod]

Policentrični arapski jezik

Neki policentrični jezici su prvotno imali samo jedan centar i bili ujednačeni. Postali su policentrični zato što „jezici kojima govori nekoliko nacija daju u toku vremena nacionalne ʻjezične varijante’, prvenstveno na fonetskoj i leksičkoj razini, dijelom i na gramatičkoj, ali one ne ugrožavaju međusobnu razumljivost“.[25]

Drugi policentrični jezici nikada nisu bili ujednačeni. Na primjer, njemački jezik nikada nije bio jedinstven, nego su postojale teritorijalne diferencijacije koje i danas postoje:

Od početka do danas u stvari nije postojao jedinstveni njemački jezik, nego samo regionalni varijeteti. Iako regionalnost izgleda da je univerzalna kategorija kod jezika, njemački se zbog niza sociokulturnih i jezičnopovijesnih razloga ubraja u one jezike kod kojih su varijeteti posebno važni: njemački se može smatrati prototipom heterogenosti unutar jednog jezika.[31]

– neujednačenost njemačkog jezika u prošlosti do danas

Regionalne posebnosti, i izgovorne i leksičke naravi, postojale su davno prije nego što je njemački jezik u 19. st. standardiziran: već u 11. st. postoji poseban švicarski njemački pisani jezik, čije su se posebnosti u leksiku, morfologiji i drugome održale do danas,[32] a u Beču se od 13. st. koristi jedan također poseban pisani jezik.[33] Zato Ingo Reiffenstein govoreći o policentričnosti njemačkog jezika umjesto izraza nacionalna policentričnost koristi izraz regionalna policentričnost jer policentričnost njemačkog jezika „uvjetovana je faktorima koji su stariji od današnjih nacija“.[34]

Policentrični malajski jezik

I u primjeru malajskog policentričnog jezika teritorijalne diferencijacije su postojale prije nego što su se teritoriji na kojima se taj jezik govori oformili kao države i nacije sa svojim nacionalnim varijantama.[35] Jednako je i kod srpskohrvatskog jezika.

Varijante mnogih policentričnih jezika razvijale su se u međusobno različitim jezičnopovijesnim uvjetima. Na primjer, kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog je jezičnopovijesna pozadina daleko heterogenija nego kod hrvatske i srpske varijante.[36] Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju različit povijesni razvoj, ali te neosporne „jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ʻjezici’“.[10]

Nezavisna kodifikacija varijanata[uredi | uredi kod]

Kod policentričnih jezika varijante su potpuno ravnopravne, i svaka nacionalna zajednica u kojoj se govori pojedina varijanta samostalno odlučuje kako će je kodificirati.[11] Tako se npr. razlikuju kodifikacije leksika engleskog jezika: „Pored ʻOxford English Dictionary’ [britanska kodifikacija] i ʻWebster’ [američka kodifikacija] postoje sada i australijski, južnoafrički i kanadski rječnici, koji leksički kodificiraju svoju nacionalnu varijantu“.[37]

I nacionalni centri njemačkog jezika raspolažu vlastitim kodificiranjem svoje varijante: „Kao primjere kodificiranja njihovog standardnog njemačkog navest ću ovdje samo [...]: za Njemačku DUDEN, za Austriju ʻAustrijski rječnik’ (37. izdanje 1990) i za Švicarsku školski rječnik ʻNaše rječničko blago’ (I. Bigler i dr. 1987)“.[38]. Austrijski rječnik (Österreichisches Wörterbuch) izišao je prvi puta 1951., u međuvremenu je po nalogu austrijskog Ministarstva obrazovanja, znanosti i kulture izišlo već 40. izdanje s više od 1000 stranica, a postoji i skraćena verzija koja se koristi u austrijskim školama. U navedenim djelima pojedine nacionalne jezične specifičnosti imaju porijeklo u lokalnim dijalektima, isto kao što se u hrvatskoj varijanti tu i tamo može naći pojedini kajkavski ili čakavski element.[39]

Policentrični srpskohrvatski jezik

Kodificiranje norme se kod latinskoameričkih varijanti španjolskog i portugalskog rano odvojilo od evropskog polaznog idioma, pogotovo što se tiče leksika.[40] A kao što se u povijesti proces standardiziranja odvijao razdvojeno na hrvatskoj i na srpskoj strani, tako „početno razdvojeni procesi standardiziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodificirana“.[41]

Već i u začecima teorije policentričnosti navedena je zasebna kodifikacija varijanata: „U policentričnoj standardizaciji različiti skupovi normi mogu odražavati nezavisne kodifikacije dijalektalnih ili drugih jezičnih razlika (npr. upotrebu različitih pisama za pisanje jezika) koje su povezane s razlikama u političkom ili u religijskom identitetu ili u zemljopisnoj lokaciji“.[8] Iz tog citata se vidi da je i razlika u pismu, npr. latinica/ćirilica, predviđena u okviru policentričnih jezika.[39]

Nezavisna kodifikacija, dakle, nije razlog da se govori o različitim jezicima. Drugim riječima, „kad se normiranje i kodificiranje idioma ne odvijaju monocentrično nego policentrično, to principijelno nije nikakva prepreka da ih se klasificira kao varijante jednog jezika“.[41]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Blum 2002, str. 124.
  2. ↑ 2,0 2,1 Clyne, Michael G., ur. (1992) (engleski). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 14. rujna 2014. 
  3. ↑ Glück, Helmut, ur. (2000) (njemački). Metzler Lexikon Sprache (2. izd.). Stuttgart: J.B. Metzler. str. 535. ISBN 978-3-476-01519-8. OCLC 44088332. 
  4. ↑ Bußmann, Hadumod, ur. (2002) (njemački). Lexikon der Sprachwissenschaft (3. izd.). Stuttgart: Alfred Kröner. str. 521–522. ISBN 978-3-520-45203-0. OCLC 52379933. 
  5. ↑ Ammon 1995, str. 42–49.
  6. ↑ Stepanov, Georg V. (1969). „Social’no-geografičeskaja differenciacija ispanskogo jazyka na urovne nacional’nych variantov” (ruski). Voprosy social’noj lingvistiki. Lenjingrad: Nauka. str. 284–308. OCLC 71479739. 
  7. ↑ Riesel, Elise (1962). „Nacional’nye varianty sovremennogo nemeckogo jazyka” (ruski). Inostrannye jazyki v schkole (Moskva) 6: 103–110. ISSN 0130-6073. ZDB-ID 120380-0. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Stewart, William A. (1968). „A Sociolinguistic Typology for Describing National Multilingualism”. u: Fishman, Joshua A., ur. (engleskom). Readings in the Sociology of Language. The Hague, Paris: Mouton. str. 534. DOI:10.1515/9783110805376.531. ISBN 978-3-11-080537-6. OCLC 306499. 
  9. ↑ 9,0 9,1 Kloss 1976, str. 310–312.
  10. ↑ 10,0 10,1 Gröschel 2009, str. 78.
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Ammon 1995, str. 496.
  12. ↑ Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 96, 294–301. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. OL15270636W. SSRN 3467646. CROSBI 475567. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-08. Pristupljeno 3. ožujka 2019.  (GISKO).
  13. ↑ Ammon 1995, str. 484.
  14. ↑ Ammon 1995, str. 494–495.
  15. ↑ Ammon 1995, str. 498.
  16. ↑ „Vsaj dva tuja jezika”. Ljubljana: Delo. 2004-08-02. str. 9. ISSN 1580-5352. 
  17. ↑ Ammon 1995, str. 497.
  18. ↑ Blum 2002, str. 170.
  19. ↑ Ammon 1995, str. 496–497.
  20. ↑ Kloss 1976, str. 312.
  21. ↑ Kloss 1976, str. 310.
  22. ↑ Ammon 1995, str. 158–159.
  23. ↑ Pohl, Hans-Dieter (1998). „Hochsprache und nationale Varietät: sprachliche Aspekte”. u: Kettemann, Bernhard; de Cillia, Rudolf; Landsiedler, Isabel, ur. (njemački). Sprache und Politik: Verbal-Werkstattgespraeche. Sprache Im Kontext ; vol 3. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 11. ISBN 978-3-631321-53-9. OCLC 40043817. 
  24. ↑ 24,0 24,1 Clyne 2001, str. 289.
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 Mattusch, Hans-Jürgen (1999) (njemački). Vielsprachigkeit: Fluch oder Segen für die Menschheit?. Hallesche Sprach- und Textforschung ; vol 6. Frankfurt am Main & New York: Peter Lang. str. 74–75. ISBN 978-3-631305-87-4. OCLC 41833467. 
  26. ↑ Thomas, Paul-Louis (2003). „Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe): de l’étude d’une langue à l’identité des langues” (francuski). Revue des études slaves (Pariz) 74 (2-3): 318. ISSN 0080-2557. OCLC 754204160. ZDB-ID 208723-6. Pristupljeno 2015-01-04.  (ÖNB).
  27. ↑ Blum 2002, str. 125.
  28. ↑ Blum 2002, str. 125–126.
  29. ↑ 29,0 29,1 Blum 2002, str. 126.
  30. ↑ Wiesinger, Peter (1988). „Die deutsche Sprache in Österreich”. u: Wiesinger, Peter, ur. (njemački). Das österreichische Deutsch. Schriften zur deutschen Sprache in Österreich ; vol 12. Wien & Köln & Graz: Böhlau. str. 10. ISBN 978-3-205073-22-2. OCLC 19903129. 
  31. ↑ Földes, Csaba (2002). „Deutsch als Sprache mit mehrfacher Regionalität: Die diatopische Variationsbreite” (njemački). Muttersprache (Wiesbaden) 112 (3): 225. ISSN 0027-514X. ZDB-ID 3687-0. 
  32. ↑ Sonderegger, Stefan (1985). „Die Entwicklung des Verhältnisses von Standardsprache und Mundarten in der deutschen Schweiz”. u: Besch, Werner; Reichmann, Oskar; Sonderegger, Stefan, ur. (njemački). Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache und ihrer Erforschung. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft ; vol 2. Berlin & New York: de Gruyter. str. 1890–1901. ISBN 3-11-009590-4. OCLC 610943208. 
  33. ↑ Wiesinger, Peter (1985). „Die Entwicklung des Verhältnisses von Mundart und Standardsprache in Österreich”. u: Besch, Werner; Reichmann, Oskar; Sonderegger, Stefan, ur. (njemački). Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache und ihrer Erforschung. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft ; vol 2. Berlin & New York: de Gruyter. str. 1944–1945. ISBN 3-11-009590-4. OCLC 610943208. 
  34. ↑ Reiffenstein, Ingo (2001). „Das Problem der nationalen Varietäten” (njemački). Zeitschrift für deutsche Philologie (Berlin) 120 (1): 88. ISSN 0044-2496. ZDB-ID 200069-6. 
  35. ↑ Haji Omar, Asmah (1992). „Malay as a pluricentric language”. u: Clyne, Michael G., ur. (engleski). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 403–406. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 14. rujna 2014. 
  36. ↑ Gröschel 2009, str. 77–78.
  37. ↑ Clyne 2001, str. 288.
  38. ↑ Ammon 1995, str. 459.
  39. ↑ 39,0 39,1 Kordić, Snježana (2009). „Policentrični standardni jezik”. u: Badurina, Lada; Pranjković, Ivo; Silić, Josip. Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Zagreb: Disput. str. 88. ISBN 978-953-260-054-4. OCLC 437306433. SSRN 3438216. CROSBI 426269. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-04. Pristupljeno 9. listopada 2014.  (ÖNB).
  40. ↑ Gröschel, Bernhard (2003). „Postjugoslavische Amtssprachenregelungen - Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbokroatischen?” (njemački). Srpski jezik 8 (1-2): 181. ISSN 0354-9259.  (COBISS-Sr).
  41. ↑ 41,0 41,1 Gröschel 2009, str. 88.
Citirani radovi

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Policentrični_standardni_jezik&oldid=41584851#Razlike_između_varijanata_policentričnog_jezika