Božidar Adžija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Božidar Adžija
Božidar Adžija
Božidar Adžija
Datum rođenja 24. decembar 1890. (1890-12-24)
Mesto rođenja Drniš, Austro-Ugarska Monarhija
Datum smrti 9. jul 1941. (dob: 50)
Mesto smrti Zagreb, Kraljevina Jugoslavija
Profesija pravnik

Član KPJ od 1935.
Učešće u ratovima Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat (NOB)

Narodni heroj od 26. 7. 1945.

Božidar Adžija (Drniš, 24. 12. 1890Zagreb, 9. 7. 1941), jugoslavenski pravnik, političar, istaknutih djelatnika na području radničke zaštite i osiguranja, popularizator marksizma, jedan od prvih jugoslavenskih antifašističkih publicista i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Božidar Adžija je rođen 24. 12. 1890 godine u Drnišu, od oca Hrvata Damasa Adžije i majke unijatkinje Jele (Dereta) Adžije. Njegov stariji brat, Nikola, bio je načelnik drniške opštine. Osnovnu školu pohađao je u Drnišu, gimnaziju do VII razreda u Splitu, a potom u Zadru jer je zbog sudjelovanja u protutalijanskim demonstracijama 1908 bio izbačen iz splitske gimnazije. Kao srednjoškolac pripadao je omladini koja je radila na oslobođenju i stvaranju zajedničke države južnoslavenskih naroda. Privučen Masarikom, studirao je u Pragu, gde je doktorirao pravo 24. 7. 1914 godine. U Pragu se povezao sa socijaldemokratima i narodnim socijalistima. Publicističku djelatnost započeo je u zadarskom Narodnom listu 1914 godine. Po povratku u rodni kraj, nije se stigao zaposliti jer je bio mobilisan u Austro-ugarsku vojsku zbog izbijanja Prvog svetskog rata. Do kraja rata bio je zaposlen kao pisar i prevodilac u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Za rata je objavljivao pod šiframa u časopisu Hrvatska njiva 1917 i 1918, te pod pseudonimom A. Božinski i Božidar Pavlekov u socijalističkom tjedniku Pravda i Koraćevoj smotri Novo društvo 1918 godine. Nakon povratka iz rata u Drnišu je 1918 godine bio izabran za člana Narodnog vijeća SHS-a.[1]

Nakon italijanske okupacije pojedinih delova Dalmacije, Božidar je prešao u Zagreb i tamo uspostavio vezu sa tamošnjim socijalistima. Zaposlio se u Zemaljskoj blagajni za potporu bolesnih radnika i za osiguranje proti nezgodama pa je krajem 1919 otišao u Prag gdje proučava reforme i uredbe radničke zaštite i osiguranja u Čehoslovačkoj. Na konferenciji Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDSHS), 26. i 27. 6. 1919 godine, bio je izabran u Glavni odbor stranke sastavljenog od desnih socijalista. Bio je također i urednik njihova glasila-lista "Sloboda". Iako se u jeku idejno-političkog sukoba unutar stranke opredijelio za desnicu, nije prihvatio njezin negativni stav prema lijevoj opoziciji. U novembru 1919 ušao je u Zemaljsku vladu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) kao povjerenik za socijalnu skrb, ali je već u februaru 1920 podnio ostavku. Zapostavio je stranačku politiku i počeo se baviti zaštitom, osiguranjem, obrazovanjem i sindikalnim organizovanjem radnika. Neko vrijeme 20-ih godina bio je dopisnik praškog dnevnika Právo Lidu. Bio je vrlo aktivan u širenju socijalističkih ideja. 1921/22 bio je tajnik Jugoslavenske matice u Zagrebu. Od osnivanja sindikalnog Saveza bankovnih i trgovačkih činovnika (SBOTIČ) 1922 godine, bio je četiri godine glavni sekretar, a zatim načelnik pravnog odjeljenja Središnjeg ureda za osiguranje radnika (SUZOR) u Zagrebu. Od 1925 do 1928 bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenog glasila SUZOR-a. Od 1928 do 1933 pokrenuo je i uređivao časopis Socijalna misao, te u njemu pisao o društvenim, političkim i kulturnim pitanjima, kritizirao nacizam, socijalnu politiku u Kraljevini Jugoslaviji, teoriju o krizi socijalističke doktrine Hendrika de Mana i analizirao uzroke svjetske ekonomske krize. Kako je Socijalnoj misli okupio suradnike bliske SDSHS-u, ljevičarski pisci su kritizirali marksizam Socijalne misli.[1]

Bista Božidara Adžije u Nišu.

Pokrenuo je i vodio kulturno-prosvjetnu djelatnost zagrebačke Radničke komore gdje je kao predsjednik Radničke akademije i pročelnik Kulturno-prosvjetnog odsjeka organizirao tečajeve i znanstveno-popularna predavanja za radnike, poticao osnutak radničkog kazališta, radio na formiranju Muzeja rada te utemeljio Radničku čitaonicu 23. 11. 1926 i Radničku biblioteku 8. 1. 1927. Božidar je bio jedan od prvih koji je upozoravao na fašističku opasnost, ostajući izvan ortodoksne komunističke ideologije. Za esej o Maksimu Gorkom, 1928 godine, dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika. Početkom 30-ih godina napustio je socijaldemokratske i reformističke ideje. U članku "Kojim putevima", 1932, pozvao je radničku klasu na ustanak i revoluciju. Autor je brojnih stručnih i popularnih studija i brošura iz filozofskog, političkog, ekonomskog, sociološkog i drugih područja.[1]

Posle petomajskih izbora 1935, radio je na stvaranju Jedinstvene radničke partije. Nezadovoljan radom Socijalističke partije Jugoslavije (SPJ), iste godine prišao je Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Od te godine predsjednik je Glavnog inicijativnog odbora KPJ, te je s partijskim drugovima radio na osnutku Jedinstvene radničke stranke i organiziraju Narodne fronte. Liniju i akciju KPJ je popularizirao u mnogobrojnim člancima u legalnom i ilegalnom partijskom tisku. Bio je jedan od glavnih boraca za politiku Narodne fronte u Kraljevini Jugoslaviji. Od 1934 više puta se sastajao sa Josipom Brozom Titom. 1936 objavio je studiju Karl Marks, koju je žandarmerija zabranila 1939, a od 1937 do 1938 s Ognjenom Pricom je uređivao časopis Znanost i život. Surađivao je i u naprednim časopisima Književnik od 1936 do 1939 i Kultura 1937 godine. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske (KPH) 1. i 2. 8. 1937. godine, na predlog Tita, izabran je za člana Centralnog komiteta KPH, ali u nj nije ušao kako bi se mogao potpuno posvetiti radu u Inicijativnom odboru KPJ. 1939 Božidar je bio jedan od glavnih suradnika partijskog časopisa Izraz, te glavni urednik tjednika Naše novine. Sudjelovao je u radu redakcije Političkog vjesnika 1940 godine.[1]

Krajem leta 1937, ponovno je pokrenuo pitanje stvaranja legalne radničke partije, Stranke radnog naroda (SRN). Bio je na čelu Glavnog inicijativnog odbora stranke sa sedištem u Zagrebu. Zbog revolucionarne djelatnosti i ilegalnog partijskog rada hapšen je i izveden pred Sud za zaštitu države u novembru 1936, u septembru 1938, potom u decembru 1939 kad je zatočen u kaznionici u Lepoglavi, odakle je kao težak bolesnik pušten krajem 1940.[1]

Noću sa 30. na 31. 3. 1941, žandarmerija vlade Cvetković-Maček ga je ponovno uhapsila i zatvorila u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Po ulasku Wehrmachtovih trupa u Zagreb bio je predan ustašama koje su ga potom prebacile u koncentracioni logor Kerestinec. Početkom Drugog svetskog rata, u aprilu 1941, ustaše su preuzele logor za internaciju komunista od jugoslovenske žandarmerije u Kerestincu, zajedno sa svim zatočenicima. 9. 7. 1941 godine, u znak odmazde za atentat na ustaškog agenta, ustaše su u parku Maksimir streljale Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu i sedmoricu komunista, među kojima i Božidara kao duhovnog začetnika narodnog otpora.[1]

Ukazom Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 26. 7. 1945.godine, među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije.[1]

Puno ulica dan danas, u mnogim gradovima (Beograd, Kragujevac, Zagreb, Đakovo, i dr.) bivše SFR Jugoslavije, kao i mnogi spomenici i institucije nose ime Božidara Adžije.

Dela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Kapitalizam i socijalizam, (1920)
  • Delnicke zakonodavstvi v Jugoslavii, (1925)
  • Uvod u radničko osiguranje, (1925)
  • Međunarodna organizacija rada, (1926)
  • Deset godina ruske revolucije, (1928)
  • Od Platona do Marksa, (1929)
  • Članci i rasprave, (1952)
  • Izbor članaka, (1961)

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Adžija, Božidar. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Preuzeto 13. 6. 2015

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]