Rajka Baković

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
RAJKA BAKOVIĆ
Rajka Baković.jpg
Datum rođenja 23. septembar 1920.
Mesto rođenja Oruro
 Bolivija
Datum smrti 29. decembar 1941. (21 god.)
Mesto smrti Zagreb
Flag of Hrvatska ND Hrvatska
Profesija student, politički aktivist
Članica KPJ od (SKOJ) 1938.
Učešće u ratovima Narodnooslobodilačka borba
Narodni heroj od 24. jula 1953.

Rajka Baković (Oruro, 23. septembar 1920. – Zagreb, 29. decembar 1941), student, učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Zajedno sa svojom sestrom Zdenkom bila je poznata zagrebačka ilegalka (sestre Baković), njihova obiteljska trafika u Nikolićevoj ulici bila je mjesto za vezu zagrebačkih ilegalaca na početku Drugog svjetskog rata.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rajka je rođena u imućnoj obitelji bračkog iseljenika Frane Bakovića u bolivijskom rudarskom gradu Oruro, gdje je njen otac sa bratom posjedovao hotel i trgovinu.[1] Obitelj se 1921 vratila u Jugoslaviju zbog školovanja djece (Zdenka, Jerko, Rajka, i Mladen) . Nakon pučke škole koju je završila na Braču, Rajka se s obitelji preselila u Zagreb, gdje je otac kupio kuću (trokatnica u Gundulićevoj ulici na broju 25.[1]. Još kao gimnazijalka Rajka se približila lijevo orijentiranoj omladini, tako da je 1938. primljena u SKOJ. Te iste godine upisala se na Filozofski fakultet Zagrebačkog sveučilišta, i na fakultetu je nastavila sa političkom aktivnošću, naročito se aktivirala u pripremama za izbore 1939. I cijela njezina obitelj; sestra Zdenka, braća i majka, bila je lijevo orijentirana i aktivna u svim organizacijama klasnog radničkog pokreta; od SKOJ-a i KPJ do URSSJ-a i lijevo orjentiranih ženskih i studentskih organizacija. Tako da je Rajka, uskoro postala znana svim zagrebačkim komunistima. Njihov stan postao je okupljalište lijevo orjentirane omladine, radnika i intelektualaca. Nakon smrti oca, obitelj Baković zapala je u novčane teškoće, zbog tog je 1939 kupila trafiku u Nikolićevoj ulici 7, pored tadašnjeg kina (danas Zagrebačko kazalište mladih).[1]

Biste sestara Baković u njihovom prolazu u Zagrebu, rad Ivana Sabolića.

Po izbijanju rata, njihova trafika postala je punkt za vezu svih partijskih ilegalaca, a snabdijevala je materijalom i tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je radio i njezin brat Jerko. Nakon uspostave NDH, Rajka se zbog sigurnosti sklonila na Brač, ali se na jesen ponovno vratila na fakultet i zajedno s mlađim bratom Mladenom pomagala sestri Zdenki u vođenju trafike. Rajka je bila i povjerljivi kurir pokreta otpora, nosila je poruke u Beograd i druge gradove, a sudjelovala je i u akcijama udarnih SKOJevskih grupa, - paljenje drvenog stadiona u Maksimiru.[1] No njihov ilegalni rad nije ostao neprimjećen, tako su u noći, 20. decembar 1941, u stan obitelji Baković upali su agenti Ustaške nadzorne službe (UNS), izvršili premetačinu i uhapsili Zdenku, Rajku i brata Mladena. Obje sestre su podvrgnute teškim mučenjima kako bi odale svoje veze. Noću su mučene, ali danju su odvođene u trafiku na rad, ne bi li se na taj način polovili ilegalci koji bi se eventualno pojavili, no policiji to nije pomoglo. Sestre nisu nikoga prokazale, usprkos teškim batinama. Nakon petodnevnog mučenja Rajka je 24. decembra prevezena u bolnicu, a Zdenka je sutradan, vidjevši da joj nema sestre, u trenutku očaja iskoristila moment nepažnje svojih čuvara, otrgnula se od njih i bacila s trećeg kata sjedišta UNS-a u Zvonimirovoj ulici i poginula. Rajka Baković je umrla od posljedica mučenja, 29. decembar 1941.

O njihovoj smrti postoji i zapisnik Instituta za sudsku medicinu i kriminalistiku od 27. decembar 1941. za Zdenku Baković i uputnica bolnice Sv. Duh Patološkom institutu za mrtvo tijelo Rajke Baković od 29. decembar 1941 Kod obdukcionog nalaza za Rajku Baković stoji između ostalog i ovo: "...Podlijevi krvi u obim donjim ekstremitetima uslijed udaranja ..." te "podlijevi krvi u predjelu čela."

Rajka Baković je proglašena 24. jula 1953 godine narodnim herojem SFR Jugoslavije [2]

Sestre Baković nakon smrti[uredi - уреди | uredi izvor]

Grob sestara Baković na Mirogoju

Sve do 1990-ih postojala je mala uličica - Prolaz sestara Baković (današnji Miškecov prolaz) u najužem središtu grada Zagreba. Na valu revolucionarno - demokratskih promjena tih godina i zatiranja bilo kakvih - crvenih obilježja, što je tad bilo vrlo moderno, sestre Baković su izgubile ulicu, a dobio ju je predratni prosjak Miškec (pravim imenom Mihael Erdec) koji je u tom prolazu bio inventar 1930-ih. Ta pomalo neobična odluka tadašnjeg saziva Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine, izazivala je u dijelu javnosti - kojekakve reakcije, od podsmijeha do otvorenih revolta.

Konceptualna umjetnica Sanja Iveković postavila je u sklopu svoje umjetničke akcije Operacije:grad 2008 rad “Tko su bile sestre Baković?”. Spomen ploču koju građani mogu sami ispisivati, namjesto stare uništene ploče sestrama Baković u Miškecovom prolazu. [3] Na inicijativu HNS-a (treću u nizu), - Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine jednoglasno je donio odluku 2009 da se Miškecov prolaz preimenuje ponovno u Prolaz sestara Baković

1988 godine u Nišu je podignut spomenik sestrama Baković, u podnožju piše: zbratimljene mesne zajednice Sestre Baković Zagreb i Čair, Niš. Spomenik i danas stoji, mada malo tko ili gotovo nitko ne zna tko su bile sestre Baković. [4]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Narodni heroji Jugoslavije, Mladost Beograd, 1975. godina
  • Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1980. godina

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]