Maksimilijan Baće

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Maksimilijan Baće - Milić, Maks (Pakoštane, kraj Zadra, 12. prosinca 1914.Split, 4. prosinca 2005.) bio je sudionik Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik i veleposlanik SFRJ i narodni heroj Jugoslavije.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je 1914. godine u Pakoštanama, kraj Zadra. Još kao učenik klasične gimnazije u Splitu, preko starijeg brata Metea, uključio se i sudjelovao u mnogim političkim akcijama koje je organizirala Komunistička partija Jugoslavije, a 1932. godine je postao i njen član.[1]

Na Zagrebačkom sveučilištu je studirao filozofiju. Zbog političke aktivnosti, bio je pod nadzorom policije, a 1935. godine bio je uhićen i na osnovu Zakona o zaštiti države osuđen na godinu dana zatvora. Poslije izlaska iz zatvora nastavio je političku aktivnost. Godine 1936., kada je počeo građanski rat u Španjolskoj, prijavio se za odlazak u Španjolsku.[1]

Španjolski građanski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije diplomiranja, 1937. godine, otišao je u Španjolsku i ostao sve vreme građanskog rata, boreći se na raznim frontama u redovima Internacionalnih brigada. Poslije građanskog rata, s ostalim pripadnicima internacionalnih brigada, prešao je na teritorij Francuske i bio interniran u koncentracijski logor, odakle je 1940. godine pobjegao i ilegalno se prebacio u Jugoslaviju.[1]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Dolaskom u Split, odmah se uključio u rad KPH. Aktivno je radio u Pokrajinskom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju. Poslije fašističke okupacije Jugoslavije 1941., bio je jedan od organizatora Narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji. Za vrijeme formiranja prvog Mosorskog partizanskog voda, 1941. godine, bio je teško ranjen i ilegalno upućen u Split na liječenje. Čim je ozdravio, uključio se u organiziranje partizanskih postrojbi u Dalmaciji.

U travnju 1942. godine, kada je bio formiran Štab Četvrte operativne zone Glavnog štaba NOV-a i PO-a Hrvatske, Maksimilijan je bio postavljen za operativnog časnika Štaba, a u veljači 1943. godine za zapovjednika Grupe partizanskih odreda Dalmacije. Na toj dužnosti bio je do početka kolovoza iste godine, kada je preuzeo dužnost političkog komesara Operativnog štaba za Dalmaciju. Prilikom formiranja Osmog dalmatinskog udarnog korpusa, 7. listopada 1943. godine, preuzeo je dužnost načelnika Štaba, a u siječnju 1944. godine zapovjedao je snagama NOVJ-a za obranu luke Vis.[1]

Bio je jedan od potpisnika Sporazuma o predaji talijanske divizije „Bergamo“, u Splitu, 12. rujna 1943. godine. Kao predstavnik Osmog dalmatinskog korpusa, nekoliko puta je putovao u Italiju zbog dogovora i suradnje sa savezničkim jedinicama. Prilikom formiranja Odjeljenja za zaštitu naroda, kolovoza 1944. godine, bio je postavljen za načelnika Prvog odsjeka, koji se bavio radom u inozemstvu i na okupiranom teritoriju.[1]

Poslijeratna karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Posle rata, obavljao je niz visokih državnih dužnosti: bio je jedan od rukovoditelja UDB-e, ministar pomorstva u Saveznoj vladi, veleposlanik u Japanu, do 1954. godine, a od 1955. poslanik u Švedskoj. Na Petom zasjedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda bio je član delegacije FNR Jugoslavije.[1]

Bio je predsednik odbora Savezne narodne skupštine SFRJ, potpredsjednik Sabora Narodne Republike Hrvatske, 1969. godine i član Centralnog komiteta KP Hrvatske. Imao je čin rezervnog general-pukovnika JNA.[1]

Hrvatsko proljeće[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije 1971. godine i sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, prisilno je umirovljen i isključen iz Saveza komunista Jugoslavije.

Godine 2003., u svojoj 89. godini objavio je knjigu „Apsurdi Karla Marxa“.

Umro je 4. prosinca 2005. godine u Splitu.

Odlikovanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslavenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 24. srpnja 1953. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]