Krešo Rakić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
KREŠO RAKIĆ
Krešo Rakić.jpg
Datum rođenja 27. oktobar 1919.
Mesto rođenja Metković
Flag of Kraljevina Jugoslavija Kraljevina SHS
Datum smrti početak decembra 1941. (22 god.)
Mesto smrti Rakov Potok, kod Zagreba

Flag of Hrvatska ND Hrvatska
Profesija đak Tehničke škole
Član KPJ od 1941.
Učešće u ratovima Narodnooslobodilačka borba
Narodni heroj od 23. jula 1952.

Krešo Rakić (19191941), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je 1919. godine u Metkoviću. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u rodnom gradu, nakon čega se 1932. godine njegova obitelj preselila u Zagreb, gdje je završio treći i četvrti razred gimnazije. Godine 1936., upisao je Srednju tehničku školu (građevinski smjer), koju je zbog bolesti završio tek u proljeće 1941. godine. Godine 1936., bio je primljen za člana Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Bio je osnivač kulturno-umjetničkog društva „Tehničar“. Tada je postao i član Komunističke partije Jugoslavije.[1]

Poslije ulaska njemačkog okupatora u Zagreb i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941., Krešo je već krajem svibnja bio jedan od organizatora demonstracija srednjoškolaca protiv ustaške nacionalističke politike. Bio je i jedan od pokretača i organizatora raspačavanja letaka po školama i pisanja antifašističkih parola po Zagrebu. Ubrzo je postao rukovoditelj udarne grupe, te organizator i izvršitelj nekoliko diverzantskih akcija po Zagrebu. Sredinom srpnja, sudjelovao je u organiziranju bijega grupe interniraca iz logora Kerestinec. Istog mjeseca, on i njegova grupa zapalili su stadion u Maksimiru, čiji je materijal bio predviđen za izgradnju logora. Sudjelovao je, početkom kolovoza, u akciji kod Botaničkog vrta, kada je udarna grupa bombama napala 28 ustaša. U rujnu je bio jedan od napadača na njemački autobus s vojnicima u Zvonimirovoj ulici. Pored planiranja i izvođenja diverzantskih akcija, radio je i na upućivanju novih boraca iz Zagreba u partizane.[1]

Prilikom jednog sastanka, 22. studenog 1941., na uglu Kvaternikova trga i Heinzelove ulice, bio je uhićen sa još četvoricom drugova i odveden u policijsku postaju. Nakon ulaska u policijsku zgradu, izvukao je bombu iz džepa i pokušao je aktivirati, ali su ga policajci oborili na pod i spriječili. Poslije toga je sljedećih dana bio izložen brutalnom mučenju i batinanju, ali ništa nije priznao. Početkom prosinca, zajedno sa sedamnaestoricom drugova bio je odveden na stratište kod Rakova Potoka u blizini Zagreba, gdje su svi strijeljani.[1]

Ukazom Prezidija Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 23. srpnja 1952. godine, proglašen je za narodnog heroja.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Narodni heroji Jugoslavije. „Partizanska knjiga“ Ljubljana, „Narodna knjiga“ Beograd, „Pobjeda“ Titograd, 1982. godina, 158. str.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Narodni heroji Jugoslavije. „Partizanska knjiga“ Ljubljana, „Narodna knjiga“ Beograd, „Pobjeda“ Titograd, 1982. godina.