Miro Višić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Miro Višić
Miro Višić (prvi zdesna) Štab 3. brigade 9. dalmatinske divizije u oslobođenom Nevesinju III. mj. 1943.
Poprsje Mira Višića

Miro Višić, je rođen u Kninu 1919. godine. Proglašen je za Narodnog heroja 27. XI. 1953. godine. Njegov otac Štipan rodom iz Miljevaca nedaleko od Drniša, seljakao od mjesta do mjesta za korom kruha za troje djece i Miro je morao često mijenjati sredine. Tek kada se Štipan zaposlio kao pekarski radnik u Šibeniku, smirio se. Dijete je siromašne radničke obitelji. Živio je i školovao se u Šibeniku. Osmi razred završio je s odličnim uspjehom i bio oslobođen polaganja ispita zrelosti. Bio je sekretar najprije mjesnog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a za sjevernu Dalmaciju. U Zagrebu upisuje Filozofski fakultet. Zbog revolucionarnog rada bio je 1939. godine protjeran s fakulteta. Bio je glavni organizator omladinskog pokreta u sjevernoj Dalmaciji. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije s grupom šibenskih omladinaca iz vojnih objekata izvlači više pušaka, pištolja, bombi, nešto municije i dva puškomitraljeza. U borbu odlazi s Prvim šibenskim partizanskim odredom koji je okupio 31-og borca i krenuo je s brda Pisak 12.8.1941. put Bosne.[1]. Polovinom 1942. god. Štab 4. operativne zone postavio ga je za politčkog komesara bataljona »Starac Vujadin«. a početkom 1943. godine za političkog komesara Treće dalmatinske brigade, pošto je ova brigade pretrpjela velike gubitke u V. ofanzivi, ona je rasformirana, a njeno ljudstvo jednim dijelom upućeno u 2. dalmatinsku brigadu. Bio je politički komesar , a zatim zamjenik političkog komesara 1. bataljona 2. dalmatinske brigade.

Nezaboravan je ostao njegov postupak pri prenošenju ranjenika preko Prenja.

Iscrpljeni od gladi, napora i zime borci su izgledali kao mrtvaci. Iznureni borci padali su pod nosilima. Kada je sve bilo stalo, štab brigade pitao se, šta dalje raditi da se krene naprijed. — Drugovi, pokušajmo mi prvi da dignemo nosila . . . predložio je Miro Višić. Cijeli štab je podmetnuo ramena pod nosila. Borcima više nije trebalo naređivati. Pod nosilima su mnogi umrli.

U proboju kroz Zelengoru Miro je mnogo doprinio da bataljon izađe iz teške situacije.

On je osobno tražio od komandanta da bude na čelu bataljona, a on na začelju i da ne dozvole da im i jedan borac izostane. Imao je konja, ali ga nije jahao nego ga je prepuštao ranjenim drugovima i drugaricama, bolesnim i iznemoglim. U bataljonu je bio omiljen i poštovan.

17. VII. 1943. godine Nijemci su s nadmoćnijim snagama napali u selu Katanićima u istočnoj Bosni, nedaleko od Tuzle 1. bataljon 2. dalmatinske proleterske brigade i uspjeli da ga jakom mitraljeskom i minobacačkom vatrom natjeraju u jarugu. Borcima je trebalo brzo, jedan po jedan da se dohvate uzvisine. Miro je pomagao bolesnima da se izvuku iz jaruge. On je ostao posljednji s drugaricom Mikom Martić. Kada se njih dvoje počelo izvlačiti, pokosio ih je šarac.[2] Tako je dvadesetčetverogodišnji Miro poginuo 17. VII. 1943. godine na planini Ozren kao pomoćnik komesara bataljona u borbi protiv "Vražije divizije"[3][4][5]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]