Logor Jasenovac

Izvor: Wikipedia
Logor Jasenovac
Spomenik_-logor_Jasenovac.1-09.jpg
Kameni cvijet, spomenik žrtvama koje je izradio Bogdan Bogdanović]]
Opći podaci
Nastanak
Datum stvaranja kolovoz 1941.
Osnovan od  NDH
Uprava Ustaška nadzorna služba
Uprava Ustaška nadzorna služba
Datum_zatvaranja 22. travanj 1945.
Zatvorili (ili oslobodili) jugoslavenski partizani
Žrtve
Tip zatvorenika Srbi, Jevreji, Romi, antifašisti
Mrtvih 100.000 (v. procjene)
Geografija

Logor Jasenovac (jidiš: יאסענאוואץ, hebrejski: יסנובץ) je bio najveći logor smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i čitavoj okupiranoj Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata. Pored toga, služio je kao sabirni, radni, kažnjenički i zarobljenički logor.[1]

Sistem koncentracionih logora Jasenovac, koji se nalazio u blizini naselja Jasenovac, vodile su ustaške vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Logor je radio 1.337 dana od 1941. do 1945. godine, neposredno pred propast NDH. U logoru su bili zatočeni i likvidirani pripadnici nepoželjnih etničkih grupa kao što su Srbi, Židovi i Romi, ali i politički protivnici ustaškog režima kao komunisti, ljevičari i drugi antifašisti.

Logorski kompleks se sastojao od pet podlogora smještenih na obalama rijeke Save na području od oko 240 kv. kilometara. Najveći logor je bio kraj Jasenovca. Nasuprot njemu, na desnoj obali Save (u današnjoj BiH), postojao je logor Donja Gradina. U Sisku je postojao Dječji koncentracioni logor Sisak, a u Staroj Gradiški ženski logor.

O broju žrtava logora postoje bitno različite procjene, s kojima se godinama nakon drugog svjetskog rata često manipuliralo u političke svrhe. Procjene temeljene na demografskim podacima, kao i poimeničnim popisima žrtava, broj ubijenih smještaju u raspon između 77.000 i 99.000[2] (muškarci, žene i djeca), što Jasenovački logor čini najvećim stratištem na području jugoistočne Evrope u doba Drugog svjetskog rata. Gornje procene idu i do 800.000 žrtava.[3]

Bez obzira na neslaganje oko broja žrtava, ono što logor Jasenovac čini simbolom stradanja u NDH je neopisivo surov način na koji su logoraši uništavani. Ubijani su nožem, drvenim maljem, sjekirom, mučeni do smrti glađu i žeđu.[4]

Pozadina[uredi - уреди]

Otpremanje žena i djece u sabirni logor.

Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u NDH, koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem nacističke okupacije, proglasila Ustaška organizacija.

Prve zakonske odredbe nove države odražavale su ideologiju njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz neke ustaške posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za "povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH". Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja nepoćudnih žitelja, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Ustaški pokret je 7. lipnja 1941. prilikom prvog Pavelićeva posjeta Hitleru, dobio punu potporu nacističke Njemačke u provedbi genocidne politike prema srpskom stanovništvu. Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore.[5]

Kronologija logora[uredi - уреди]

Osnivanje logorskog kompleksa[uredi - уреди]

Logor je osnovan sredinom avgusta 1941. godine, a prvi zatvorenici stižu 20.-21. avgusta da naprave barake u logoru I Bročice.[6] Prvi zatočenici bili su većinom muškarci, Jevreji i Srbi koji nisu likvidirani nakon zatvaranja ustaških logora Jadovno, Gospić i Pag.[7] Hrvatska štampa 23. avgusta donosi vijesti o osnivanju radnog logora u Jasenovcu radi gradnje brane da se isuše Lonjske močvare.[6] Zatočenici su tjerani na teške fizičke radove na nasipu, da bi mnogi potom, potpuno iscrpljeni, od ustaša bili likvidirani.[8]

Logorski kompleks je građen od avgusta 1941. do februara 1942. godine. Veći deo logora se nalazio u mestu Jasenovac, oko 100 kilometara jugoistočno od Zagreba. Sistem koncentracionih logora Jasenovac sačinjavalo je 5 glavnih logora i nekoliko manjih logora i gubilišta koji su pokrivali ukupno oko 210 kvadratnih kilometara blizu ušća Une u Savu.[9]

Logor Stara Gradiška bio je to peti podlogor sistema konclogora Jasenovac.

Logori su bili[9]:

Obližnja područja sa gubilištima su bila:

Logori I i II u selima Bročici i Krapju su ubrzo rasformirani zbog čestih poplava. Zatvorenici su prebačeni u logor Ciglana (Jasenovac III), koji je bio najveći logor i uključivao je krematorijum. U Donjoj Gradini sa druge strane reke Save vršena su pogubljenja. Logor za decu bio je u Sisku i u Jastrebarskom, a ženski logor u Staroj Gradiški, mada je bilo žena i dece i u samom Jasenovcu.

Čitav kompleks logora, uređen po uzoru na konclogore Trećeg rajha, službenog imena „Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac“, bio je pod zapovedništvom Ustaške nadzorne službe, odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.[6] Jasenovačka Posavina potpala je pod posebni režim vojnog osiguranja logora. Na željezničkoj pruzi Sisak-Novska patrolirao je njemački oklopni vlak, a rijekom Savom brodovi mađarske flote. Samo mjesto Jasenovac bilo je ograđeno s četiri reda bodljikave žice, a u mjestu je Ustaška nadzorna služba imala sedam istražnih zatvora.[10]

Postojanje logora[uredi - уреди]

Već u leto 1941. godine započelo je odvođenje neželjenog stanovništva u logor Jasenovac. Tada su, između ostalih, u logor odvedeni i viđeniji tuzlanski Jevreji.[11] Sljedećih mjeseci u Jasenovac stižu transporti Židova iz gotovo svih gradova NDH (Sarajevo, Tuzla, Zagreb...). Sve do kraja 1941. godine, Židovi su bili najbrojniji zatočenici.[12]

Ustaški stražari ubijaju zatvorenike u logoru Jasenovac.
Wikicitati „Kroz prozorčić vidjele smo sutradan krvavu, u doslovnom smislu riječi, stvarnost Jasenovca. Sve je bilo pokriveno snijegom. Sjene od ljudi kretale su se promrzle i plave, gotovo u dronjcima. Na cesti, gotovo nadohvat ruke, posrtao je, praćen udarcima kundaka, neki zatvorenik vezanih ruku, razdrljene košulje, sav okrvavljen, vjerojatno prema jami u kojoj će naći smrt. Snježna bjelina još je više isticala crvenilo tragova krvi.[8]
(Helena Pachl-Mandić, jedna od zatočenica, o stanju u logoru decembra 1941.)

Deportacije Srba, prvo uglednijih a potom i ostalih, provode se od osnutka logora Jasenovac, tako da su početkom 1942. godine Srbi među zatočenicima činili osjetnu većinu.[13]

Februara 1942. godine, na poziv hrvatske vlade, predstavnik Trećeg Rajha Siegfried Kasche obišao je koncentracioni logor Jasenovac. Obilasku su prisustvovali i predstavnici štampe Italije, Rumunije, Mađarske, Nemačke, zatim sekretar papske nuncije, sekretar nadbiskupa Stepinca i druge javne ličnosti. Stanje u logoru opisano je kao besprijekorno (vidi Stanje u logoru).

I zatvor u Staroj Gradišci pretvoren je u sabirni logor sredinom veljače 1942. godine.[14] Logoraši su ubijani vatrenim oružjem, čekićima i noževima, a kasnije i plinom. Židovske i pravoslavne žene sa slabom i malenom djecom, stanovnici "Kule", su izgladnjivane i mučene u "Hotelu Gagru", podrumu koji je Nikola Gagro koristio kao mjesto za mučenje.[15] Pokusi sa plinom su isprva provođeni kod veterinarskih štala blizu "Ekonomije", gdje su prvo ubijali konje a potom ljude otrovima (Sumporov dioksid i Ciklon B). [16]

Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe izvještava da sabirni i radni logor Jasenovac može primiti neograničeni broj zatočenika.[17]

Obaveštenje glavnog stana Poglavnika svim ustaškim bojnama od 1. aprila 1942.

Zapovjedničtvo ustaške nadzorne službe izvjestilo je, da sabirni i radni logor

u Jasenovcu može primiti neograničeni broj zatočenika. U vezi s time (...) Z A P O V I E D A M da se sve komuniste, do kojih se dođe prilikom čišćenja izvjesnog područja u kojem se vrši oružana djelatnost odpremi u sabirni logor Jasenovac.[18]

Naređenje Glavnog stožera domobranstva NDH podređenim jedinicama od 2. maja 1942.

Romi u logoru Jasenovac.

17. maja 1942. godine je u logor Jasenovac deportovano pučanstvo iz sela Kinjačke, Bestrne i Blinjskog Kuta. Evakuirano je 210 muških, 560 žena i djece.[19] Od 20. svibnja 1942. organizirano je masovno hapšenje Roma na cijelom teritoriju NDH. Odvođeni su u Jasenovac, najčešće u skupinama, sa svom pokretnom imovinom. U lipnju 1942. kada je priliv Roma u logor bio osobito velik, raspoređivani su u dvije skupine. Stariji muškarci, žene i djeca su odmah odvođeni na likvidaciju u Donju Gradinu. Mlađi muškarci bili su smješteni na otvorenom terenu logora III Ciglana. U njemu su masovno umirali od gladi, žeđi, iscrpljenosti i fizičkog zlostavljanja. Gotovo nitko od Roma odvedenih u logor nije preživio.[20]

Najveća skupina židovskih žena i djece (njih između 2.400 i 3.200) dovedena je u logor III Ciglana Jasenovac nakon likvidacije logora Đakovo, početkom ljeta 1942.[21]

Tokom velike njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru, u ljeto 1942. godine, deseci tisuća srpskih seljaka - muškaraca, žena i djece, sa svom pokretnom imovinom dovedeni su u ustaške logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Većina ih je odmah bila ubijena.[22] Više hiljada srpske djece odvedeno je tada u logor Jasenovac, gdje ih je "progutalo jasenovačko stratište". Navodi se da je u Staroj Gradiški, Jablancu, Mlaki, Uštici i Jasenovcu stradalo 5.683 djece Kozare.[23] U podlogoru Stara Gradiška, pokusi ubijanjem plinom provođeni su i nad djecom, pod nadzorom zapovjednika logora Ante Vrbana.[24] Prema procjenama, tisuće djece iz Kozare je ubijeno plinom u svibnju 1942., a potom još 2.000 u lipnju 1942.[25][26][27] Kasnije je ubijeno još 400-600 djece.[28] Tijekom suđenja, Vrban je priznao da je slabiju djecu ubijao Ciklonom B.[29]

Wikicitati „U to vrijeme, svježe žene i djeca su stizali u logor Stara Gradiška. Otprilike 14 dana kasnije, Vrban naredio je da se sva djeca odvoje od majki i stave u jednu sobu. Deset od nas je dobio naredbu odnijeti ih tamo u dekama. Djeca su puzala po podu sobe, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se ne mogu zatvoriti. Vrban se zaderao: 'Gurnite ga!' Kada to nisam učinila, zalupio je vrata i zdrobio dijetetovu nogu. Potom je zgrabio dijete za noge i lupio je o zid dok nije bilo mrtvo. Nakon toga nastavili smo nositi djecu. Kada je soba bila puna, Vrban je donio plin i ubio ih sve.[30]
(Svjedočanstvo Cijordane Friedlender o ubistvima djece:)

Tog ljeta 1942. je Glaise von Horstenau zatrpavao nemačkog poslanika u Zagrebu Siegfrieda Kaschea izveštajima o ustaškim zločinima nad Srbima i očajnom stanju u logorima, od kojih je za najgori slovio Jasenovac.[31]

Nakon neprijateljske ofanzive na Bilogoru oktobra 1942. godine, oko 3.000 civila je, prema partizanskim izveštajima, internirano u koncentracioni logor Jasenovac bez povratka.[32]

Planiranje proboja 1944.[uredi - уреди]

U ljeto 1944. godine logoraši iz redova narodnooslobodilačkog pokreta su detaljno isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane »trojke« koje su u datom trenutku trebale da napadnu stražare. Ove trojke bile su naoružane oružjem proizvedenim ilegalno u jasenovačkoj radionici »lančari«. To su bile male puške koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s jedinicama NOVJ.[8]

Međutim, početkom jeseni 1944. uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« u logoru i oko trideset logoraša je odvedeno u jasenovačku »zvonaru«, zatvor sa samicama unutar logora, gde su strašno mučeni:

Wikicitati „Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi, i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale, i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.[8]

Sledeće večeri je Maks Luburić, glavni zapovjednik logora, objavio: »Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!« Pred velikim skupom je izvršeno vješanje tridesetorice drugova i strijeljanje dr Mila Boškovića. Dinko Šakić, zadužen da strijelja Boškovića, mu je rekao: »Klekni, da pucam u tebe!« A Bošković je odgovorio: »Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!«[8]

U narednom periodu veliku nadu logorašima su pobudile razmene sa partizanima koje su tada učestale. Tako je jedan dio aktivista NOP preživio.

Proboj logoraša i kraj logora[uredi - уреди]

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Velik dio žena ubijen je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945.[8] Poslednja grupa od 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. aprila.[33] Noću 21/22. aprila deo poslednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora, znajući da će oni biti ubijeni sutra. Od njih 1200 proboj je preživelo oko 107 zatočenika.[34] Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[35] Drugi izvori navode da od 600 logoraša koji su pred kraj rata pokušali proboj iz logora, preživjelo je samo 89 zatočenika.[36] Prema nekim sećanjima preživelih, spaslo se "svega 72 druga".[8]

Tela žrtava logora Jasenovac u reci Savi 1945.

Koncentracijski logor u Jasenovcu miniran je, spaljen i uništen prilikom povlačenja ustaša iz Jasenovca u proljeće 1945. godine.[37] Prilikom povlačenja, ustaše su za sobom spalile i uništile veći deo dokumenata o zločinima.[38] U razoreni logor Jasenovac, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločine do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[39] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[39] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[39] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[39]

U svibnju 1945. jugoslavenske vlasti pretvorile su Staru Gradišku u logor za ratne zarobljenike, ustaše, četnike, naciste i fašiste.[40] Za vrijeme Križnoga puta partizani su likvidirali nepoznat broj domobranskih i ustaških vojnika na području logora Jasenovac.[41]

Nakon rata, prostor bivšeg logora uglavnom je zarastao u šikaru i korov.

Stanje u logoru[uredi - уреди]

Prema njemačkom izveštaju iz februara 1942. godine, sačinjenom nakon obilaska, stanje u logoru opisano je kao besprijekorno:

Wikicitati

„"To je jedna stara ciglana, koja je u roku od 4 mjeseca od ustaša bila preuređena u sadašnji koncentracioni logor. Smještaj je izvršen po drvenim barakama, sa po okruglo 100 ljudi u svakoj. Ležajevi za spavanje su dvospratni, barake besprijekorne. Dalje, postoje kuhinjska i sanitetska baraka. U sanitetskoj baraci je pored jedne sobe za pregled, u kojoj se nalazi logorski liječni (Židov, hirurg) i zubni liječnik (također jedan Židov, koji je studirao u Njemačkoj), smještena bolnica. Bolesnici leže u posebnim jednokrevetnim posteljama i imaju krevetski veš... Jelo kuhano u toku jučerašnjeg dana 100% je bolje od onog koje sada u Zagrebu može sebi da osigura jedan radnik...

Disciplina u logoru je dobra. Koncentracioni logor u svom sadašnjem stanju daje u potpunosti besprijekoran i dobar utisak. (Može se, sa dobrim razlogom, odbaciti kao neosnovane sve glasine koje kruže o Jasenovcu). Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Židovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste."[42]
(Izveštaj nemačkog poslanstva u Zagrebu Ministarstvu inostranih poslova Nemačke o stanju u logoru Jasenovac, februara 1942.)

Svedočenja preživelih logoraša daju sasvim drugačiju sliku. Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u podlogoru Stara Gradiška:

Wikicitati „Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."[43]

Hrvatska komunistkinja Nada Salamon, jedna od logorašica, ovako opisuje svakodnevnicu u Jasenovcu:

Wikicitati „Svakoga dana ustajale bismo u ranu zoru, prije izlaza sunca, na brzinu smo primale mršavi doručak od »crne kave«, to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha, i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara pješice, do udaljenih polja koja smo obrađivali. Radili smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i sličnom, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već u dubokoj noći.[8]
()

Posebno su bile stravične likvidacije usred noći:

Wikicitati

„Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču. U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu... Jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku....

Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice... Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru... Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola...[44]
(Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, uhvaćen kao Ciganin)

Pod rukovodstvom KPJ, u logoru su organizovane »Zajednice«, sastavljene od više manjih grupa, putem kojih se dijelila hrana, odjeća, obuća, lijekovi; sve na potpuno jednake dijelove svakom članu grupe. Svaki član kolektiva bio je zadužen da pribavi, ukrade, nađe, dobije i donese u zajednicu bilo što za hranu. Tako su na poljima brali kukuruz, ponekad krumpir, paradajz, bundeve, itd, a iz ustaških magazina su krali grah, ponekad salamu i slaninu. Svaka akcija pribavljanja hrane mogla je izazvati ustaške represalije.[8]

Poznati jasenovački logoraši[uredi - уреди]

Ovo su neke od osoba koje su bile zatočene ili ubijene u sistemu koncentracionih logora Jasenovac:

Upravnici logora i njihova sudbina[uredi - уреди]

Sistem koncentracionih logora Jasenovac je u egzilu osmislio Vjekoslav Maks Luburić, koji je bio i njegov prvi komandant. Prvi upravnik logora bio je bivši rimo-katolički sveštenik Miroslav Filipović, a kasnije Dinko Šakić.

Ustaški glavešina Mirko Vutuc je pred kapitulaciju Njemačke emigrirao u inozemstvo, ali je predan jugoslavenskim vlastima kao ratni zločinac, osuđen je na smrt i strijeljan.[8]

Sprovođenje Ljuba Miloša na suđenje pred Vrhovnih sudom SR Hrvatske 1948.
  • Ivica Matković, upravnik logora Jasenovac (1942-1943), je uhvaćen i pogubljen od strane Jugoslovenske armije kod Celja 1945. godine.
  • Miroslav Majstorović, zloglasni ustaški zapovednik logora Jasenovac i Stara-Gradiška,[45] nazvan "Fra Satana", je uhvaćen od Jugoslovenske armije, osuđen na smrt i pogubljen 1946. godine.
  • Ljubo Miloš, drugi po rangu u logoru Jasenovac i komandant logora Lepoglava. Posle rata uspio je da pobegne u Austriju gde se uključio u rad ustaške emigracije. U sklopu diverzantske akcije, ubacio se sa grupom ustaša u FNRJ 1947. godine, ali ih je UDB-a otkrila i uhapsila. Posle kraćeg suđenja u Zagrebu, osuđen na smrt i obešen 1948. godine.
  • Eugen Dido Kvaternik je bio nadležan za sve logore u NDH do 1943. godine. Emigrirao je u Argentinu, gde je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1962. godine.
  • Maks Luburić komandant Ustaške Odbrane, koji se smatra odgovornim za sve zločine počinjene pod njegovim nadzorom u logoru, koji je posećivao par puta mesečno,[46] pobegao je u Španiju, ali je ubijen od jugoslovenskog agenta 1969. godine.
  • Andrija Artuković, kreator zakonskih uredbi koje su omogućile genocid i teror nad stanovništvom po rasnom, nacionalnom, religijskom i ideološkom osnovu, nakon rata je pobegao u SAD, ali je izručen Jugoslaviji, gde mu je suđeno. U Zagrebu je 1986. osuđen na smrt, no presuda zbog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 1988. u zatvorskoj bolnici.
  • Dinko Šakić, upravnik logora, je pobegao u Argentinu, ali je nakon pola veka izručen Hrvatskoj, gde je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora. Umro je 2008. godine u zatvoru.
  • Petar Brzica, zloglasni jasenovački koljač, sudbina nepoznata.

Procene broja žrtava[uredi - уреди]

Nož za ubijanje logoraša u Jasenovcu.

Procene broja žrtava su prilično različite, i kreću se od nekoliko nekoliko hiljada do više stotina hiljada:

U skladu s dogovorom o reparacijama između SR Nemačke i Jugoslavije ukupan broj ubijenih na području NDH je bio 371.000.


Kontroverze oko procene broja žrtava KL Jasenovac[uredi - уреди]

Naučno zasnovane pretpostavke broja stradalih[uredi - уреди]

Procene broja stradalih logoraša Koncentracionog logora Jasenovac decenijama izazivaju kontroverze u jugoslovenskoj, osobito u hrvatskoj i srpskoj javnosti. U poslednjih desetak godina, zahvaljujući postojanju dve nezavisne baze podataka o jasenovačkim žrtvama, raspolažemo naučno zasnovanim procenama broja žrtava KL Jasenovac. Reč je o bazama podataka beogradskog Muzeja žrtava genocida i Spomen područja Jasenovac. Saradnici Muzeja žrtava genocida od 1995. vrše dopunu i reviziju popisa stradalih građana Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, koji je 1964. sačinila savezna komisija za utvrđivanje broj stradalih Jugoslovena u Drugom svetskom ratu, pod nazivom "Žrtve rata 1941-1945." Savezna komisija je popisala ukupno 49.602 žrtava logora Jasenovac i 9.506 žrtava logora Stara Gradiška. S obzirom da je logor Stara Gradiška bio integrisan u okvir KL Jasenovac kao logor Jasenovac V, prema ovim podacima u KL Jasenovac poimenice je stradalo 59.188 lica.[54][55] Ovi poimenični podaci publikovani su prvi put tek 1992.

Prema poslednjim podacima Muzeja žrtava genocida, koje je 11. maja 2013. saopštio kustos muzeja, istoričar Dragan Cvetković, Muzej žrtava genocida raspolaže sa poimeničnim podacima o preko 88.000 stradalih.[56] Ovo, naravno, nije konačan broj stradalih logoraša.

Uporedo sa istraživanjima Muzeja žrtava genocida iz Beograda, saradnici Spomen područja Jasenovac takođe su započeli dopunu i reviziju podataka savezne komisije iz 1964. Prema najnovijim podacima Spomen područja Jasenovac (mart 2013), u KL Jasenovac poimenice je stradalo najmanje 83.145 lica. Od ovog broja je 39.570 muškaraca, 23.474 žena i čak 20.101 dete do 14 godina. Kada govorimo o etničkoj strukturi, od ovog broja najviše je stradalo Srba (47.627), Roma (16.173), Jevreja (13.116), Hrvata (4.255), Muslimana/Bošnjaka (1.128).[57]

Prema rečima istoričara Dragana Cvetkovića, JUSP Jasenovac će verovatno uskoro doseći brojku od 88.00 poimenice stradalih logoraša kojom raspolaže Muzej žrtava genocida.

I njihovim i našim istraživanjem pobijena je teza o najviše 80.000 stradalih, koja je proteklih decenija prisutna u Hrvatskoj: taj je broj sada u rasponu između 80.000 i 100.000, a mislim da će naš rad i to oboriti. Naravno, to dokazuje i netačnost tvrdnje o 700.000 stradalih, pa i onih umerenijih, o nekoliko stotina hiljada, prisutnih u Srbiji. Dostupni su nam isti izvori, ali je pitanje šta je ko iz njih dosad izvadio. U perspektivi, obe će institucije verovatno obraditi sve izvore i doći do približno istog broja stradalih.[58]


Naučno zasnovana pretpostavka koju je u stručnoj literaturi izneo istoričar Dragan Cvetković, a koju niko sa naučnog stanovišta nije doveo u pitanje, podrazumeva da potencijalni broj stradalih u KL Jasenovac iznosi između 122.300 i 130.100.[59]

Uvećene pretpostavke broja stradalih[uredi - уреди]

Naučno zasnovane procene i naučno utemeljeni poimenični popisi žrtava KL Jasenovac na putu su da otklone, ili makar marginalizuju, višedecenijske kontroverze vezane za iznošenje neutemeljenih brojki, višestruko uvećanih i umanjenih, stradalih logoraša KL Jasenovac. Na osnovu činjenice da (posle)ratna Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije raspolagala sa dokumentacijom ustaške uprave logora, jer su ustaše pri povlačenju iz Jasenovca uništile logorsku dokumentaciju u cilju prikrivanja tragova zločina, kao i na osnovu činjenice da su neki preživeli svedoci iznosili višestruko uvećane pretpostavke o broju stradalih (pojedini čak i preko milion stradalih), Državna komisija je istupila sa takođe uveličanim brojkama stradalih (500.000-600.000).[60] Ovi podaci su potom u pojedinim publikacijama dodatno uvećavani. "Vojna enciklopedija 1967. i Enciklopedija Jugoslavije 1971. donose navode o oko 600 tisuća žrtava logora Jasenovac i oko 75 tisuća žrtava logora Stara Gradiška".[61]

Tokom 1980-ih srpski nacionalisti preuzimaju ove uveličane brojke, a u pojedinim slučajevima ih dodatno uvećavaju. Tako na primer, publicista Radomir Bulatović iznosi naučno neutemeljenu pretpostavku od 1.110.929 stradalih u KL Jasenovac.[62]

Umanjene pretpostavke broja stradalih[uredi - уреди]

S druge strane, hrvatski desni krugovi nastoje da obore ove brojke, ali pri tom zapadaju u zamku umanjivanja broja stradalih. Tendencija umanjivanja broja žrtava KL Jasenovac može se prepoznati u govoru zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića kazivanog 10. februara 1981. u zagrebačkoj katedrali, povodom 21. obletnice smrti kardinala Alojzija Stepinca. U ovoj homiliji kardinal Kuharić dotakao je i navodnu brojku žrtava KL Jasenovac: „Optužnicom bi se htjelo nadbiskupa Stepinca učiniti odgovornim za onih 40.000 žrtava koje se pripisuju Jasenovcu.“[63] Zapažen udeo u umanjivanju broja žrtava KL Jasenovac pružio je budući predsednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, ističući 1989. da je u Jasenovcu stradalo oko 30.000-40.000 osoba.[64]

Kada je reč o poimeničnom registrovanju stradalih u KL Jasenovac, najproblematičniji pristup iskazali su saradnici Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, koja je „ideološki pristranom podjelom ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne, popisala od 1992. do 1999. tek 2.238 žrtava logora Jasenovac“, objašnjavajući da „postoji nekoliko opsežnih popisa jasenovačkih žrtava“, što, zapravo, „nije bilo točno jer je do tada jedini sustavni popis žrtava logora Jasenovac bio poimenični popis Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFRJ iz 1964. koji je objavljen 1992. i 1998.“, iako i ovaj popis nije bio dovršen.[65][66]


Iskopavanja[uredi - уреди]

Drveni malj je bio jedno od oruđa za ubijanje zatočenika u logoru Jasenovac.

U razdoblju između 15.-20. travnja i 10.-21. svibnja 1946. godine, Zemaljska komisija na području Stare Gradiške iskopala je i pregledala razne razne lokacije na kojima su pronađeni leševi žrtava u logoru. Ukupno je pronađeno 2.570 leševa.[67]

1960-ih ponovo su vršena iskopavanja na mestu nekadašnjeg logora. Tokom ovih istraživanja pronađen je ukupno 481 kostur. Od 9-17. travnja 1964 godine, istraživanja je vodio A. Šercelj. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.[68] Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [69][70]

U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u tih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti žrtava, a jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostalih sondi bilo je prazno“.[71] U zapisniku atropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru."[72]

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i uzroka smrti pa su nakon toga izvršena još bušenja s „73 sonde nasumice, različitih otvora ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“.[73][74]

Spomen područje Jasenovac[uredi - уреди]

Wikicitati

„U Jasenovcu su, sukladno politici što ju je vodio zločinački ustaški režim, Židovi bili ubijani zato što su Židovi, Srbi - zato što su Srbi, Romi - zato što su Romi. I to samo zato. A ubijani su i Hrvati koji se s takvom politikom nisu mogli, ni htjeli složiti.[75]

(Stjepan Mesić prilikom komemoracije proboja jasenovačkih logoraša)
Vlak kojim su transportirani logoraši.

Krajem 1950-ih, preduzeti su prvi koraci za uređenje prostora. U izveštaju Konzervatorskog zavoda NR Hrvatske od 15. aprila 1956. godine bilo je navedeno da još postoje temelji baraka i drugih građevina. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.[76] Godine 1960, Centralni odbor SUBNOR Jugoslavije prihvatio je spomenik Kameni cvet kao rešenje arhitekte Bogdana Bogdanovića za obeležavanje stradanja u Jasenovcu. Spomenik je svečano otkriven 4. jula 1966. godine.

Spomen-područje Jasenovac osnovano je 1968. godine na predlog Saveza udruženja boraca NOR Hrvatske, radi očuvanja uspomene na žrtve fašističkog terora stradale u kompleksu logora Jasenovac.[77] Do 1971. završeno je hortikulturno uređenje okoliša, a sljedećih godina obilježene su i uređene masovne grobnice (Limani, Mlaka, Jablanac, Uštica, Krapje i Donja Gradina).[78] Na prostoru spomen-područja 1983. je snimljen jugoslovenski dokumentarni film Krv i pepeo Jasenovca u režiji Lordana Zafranovića.

Jedinstveno Spomen-područje Jasenovac je postojalo do raspada SFRJ, kada je podeljeno na dva dela, tako da je prostor na desnoj obali Save, gdje se nalazio logor Donja Gradina, ostao bez statusa.[79] Taj deo je 9. jula 1996. odlukom Narodne skupštine Republike Srpske proglašen za Spomen-područje Donja Gradina.[79]

Revizionizam i manipulacije žrtvama[uredi - уреди]

Glavni članak: Historijski revizionizam
Spomen kompleks logora Donja Gradina (Republika Srpska). Table sa maksimalističkom procenom broja ubijenih Srba, Jevreja i Roma u sistemu koncentracionih logora Jasenovac.

Nakon raspada Jugoslavije u desničarskim krugovima u Hrvatskoj se pojavila tendencija uspoređivanja broja logoraša ubijenih u Jasenovcu od strane ustaša i ustaša ubijenih u partizanskoj osveti kod Blajburga. Kritičari ukazuju da se radi o revizionizmu povijesti. Izjava bivšeg predsjednika Mesića: "treba reći istinu da nijedan poginuli u Jasenovcu nije kriv ni za jednog na Bleiburgu, ali su mnogi na Bleiburgu krivi za mnoge u Jasenovcu" [80] izazvala je žestoke kritike u revizionističkim krugovima [81].

Jasenovac Research Institute, pro-srpska organizacija sa sedištem u New Yorku, je na svojoj internet stranici www.jasenovac.org u odeljku o žrtvama postavila ukupan popis jugoslovenskih žrtava u drugom svjetskom ratu[82], što je izazvalo burna negodovanja.[83][84]

Na ovom "jasenovačkom popisu" nalaze se imena ljudi koji su umrli u zbjegovima u El Shattu i Južnoj Italiji[85], poginuli u partizanima kao i oni koje su ubili Nijemci, Talijani, partizani i četnici, ponekad i na kućnom pragu,[86] imena poginulih četnika sa područja Jugoslavije,[85] imena poginulih ustaša,[85] poginuli od anglo-američkih bombardera[87] te čak i imena živih ljudi (npr. trojica Siverićana).[88]

Glas Koncila, glasilo Zagrebačke nadbiskupije, od 17. marta do 21. aprila 2013. objavio je šest nastavaka feljtona pod naslovom „Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru“. Autor feljtona je zagrebački novinar Igor Vukić. Autor feljtona pokušava da ospori naučno zasnovane rezultate popisa žrtava KL Jasenovac koje je obznanilo JUSP Jasenovac. Vukić postavlja pitanje, „No, gdje su pokopane sve te žrtve? Gdje su završila njihova tijela?”, i konstatuje kako navodno „povjesničari i stručnjaci za tu temu ni danas ne daju jasan odgovor na ta jednostavna pitanja”. U ovom feljtonu autor daje iskrivljenu sliku istorijske realnosti KL Jasenovac, naročito kada je reč o položaju logoraša, i pogotovo kada je reč o okolnostima stradanja stanovništva srpskih sela koja gravitiraju logorima Jasenovac i Stara Gradiška: Jasenovac, Mlaka, Jablanac, Uštica, Donja Gradina, Draksenić, Crkveni Bok, pri čemu tendenciozno koristi dostupne izvore prećutkujući izvore koji ne idu u prilog njegovim tezama i na taj način umanjuje broj stradalih stanovnika ovih naselja.[89][90]

Izvori[uredi - уреди]

  1. JUSP Jasenovac: "Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracijski logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika/ca upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti." Preuzeto 3. rujna 2011.
  2. Holocaust Encyclopedia: Jasenovac
  3. 3.0 3.1 RTRS: POZIV GRAĐANIMA DA PRISUSTVUJU POMENU U DONjOJ GRADINI 09.04.2010.
  4. JASENOVAČKI STRADALNICI
  5. KCL JASENOVAC
  6. 6.0 6.1 6.2 -{Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy}-, ISBN 1-84065-092-3, strana xxxix
  7. Zatezalo-Jadovno: Kompleks ustaških logora 1941. - Zbornik dokumenata, Muzej žrtava genocida, Beograd, (2007) ((sh))
  8. 8.0 8.1 8.2 8.3 8.4 8.5 8.6 8.7 8.8 8.9 Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-1945 (OMLADINA U USTAŠKIM LOGORIMA)
  9. 9.0 9.1 9.2 Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, ISBN 1-84065-092-3, strana xxv
  10. JASENOVAČKI PRAVEDNICI
  11. SUDBINA TUZLANSKIH JEVREJA
  12. ŽIDOVI U KCL JASENOVAC
  13. SRBI U KCL JASENOVAC
  14. Marica Karakaš. "Žene u logorima Stara Gradiška i Jasenovac prema svjedočenju logorašica 1946.-1948. godine". http://www.cpi.hr/download/links/hr/7261.pdf. pristupljeno 25. 08. 2010.. 
  15. Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945: dokumenta By Antun Miletić, Goran Miletić, Dušan M. Obradović, Mile Simić, Natalija Matić Narodna knjiga, Beograd, 1986, pages 766, 921
  16. http://www.reformation.org/archive.html , Alberto Rivera testimony from: "The Yugoslav Auschwitz and the Vatican"
  17. http://www.znaci.net/00001/165_16.pdf
  18. http://www.znaci.net/zb/4_5_32.pdf
  19. http://www.znaci.net/zb/4_5_32.pdf
  20. ROMI U KCL JASENOVAC
  21. ŽIDOVI U KCL JASENOVAC
  22. SRBI U KCL JASENOVAC
  23. Dragoje Lukic: RAT I DJECA KOZARE
  24. Vrban confessed at his trail that he gassed children. See : Menachem Shelach,"History of the holocaust: Yugoslavia"(מנחם שלח,"תולדות השואה:יוגוסלביה", יאסנובאץ) pp. 196-197n., 199-200. C.f. "Vatican's holocaust", as presented herein: http://www.reformation.org/holoc4.html and also at "shorthand notes of the Ljubo Milos case".
  25. See: Shelach, p. 196 and in "Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji", by Zdenko Levental, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1952, Pages 144-145
  26. Mirko Persen, "Ustaski Logori", p. 105
  27. Secanja jevreja na logor Jasenovac, pp. 40-41, 58, 76, 151
  28. Trail of Dinko Sakic, here: http://public.carnet.hr/sakic/hinanews/arhiva/9804.html and the indictment ( http://public.carnet.hr/sakic/documents/optuznica/optuznica.html ). Testimonies of Dragan Roller, Simo Klaic, and Dragurin Skrgatic. Also see the testimonies of Jesua abinun, Katarina Hrvoijc and Jakov Finci
  29. Shelach, p. 196-197
  30. The Vatican's Holocaust by Avro Manhattan, Chapter IV at http://www.reformation.org/holoc4.html
  31. http://www.znaci.net/00001/138_47.pdf
  32. Jovan Kokot: DVANAESTA SLAVONSKA
  33. Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LI
  34. Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LII
  35. "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  36. 31. SIJEČNJA 2013.
  37. SPOMEN OBILJEŽJA KCL JASENOVAC
  38. "Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača" (sr). Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb (1946). 1946.. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/jasenovac/Jasenovac-1946.html#_Toc526960465. pristupljeno 16. 4. 2012.. 
  39. 39.0 39.1 39.2 39.3 "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9
  40. Jelka Smreka. "STARA GRADIŠKA Ustaški koncentracijski logor". Spomen područja Jasenovac. http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=13416. pristupljeno 25. 08. 2010.. 
  41. http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,4,21,,160378.jl
  42. http://www.znaci.net/00001/138_47.pdf
  43. Historijska čitanka, Drugi svjetski rat
  44. Uhvaćen sam kao Ciganin, Poruke-glasilo Spomen-područja Jasenovac, 1.ožujka 1976, br. 1 (10), god. VII, str. 4.
  45. State Commission, 1946, p. 31-32 as hereby posted on: http://pavelic-papers.com/features/jasenovac1946.pdf
  46. State Commission, 1946, p. 28-29
  47. Vuk Đuričić (28. X 1999). "Vukojevićevo izvješće ustaški je nokturno". Slobodna Dalmacija. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/nedjeljna/19991029/. pristupljeno 28. februar-вељача 2013. 
  48. Anzulovic, Branimir. Heavenly Serbia: From Myth to Genocide, Hurst & Company. London, 1999
  49. Wood, Nicholas. "Unscrambling the History of a Nazi Camp". New York Times. http://www.nytimes.com/2006/12/06/world/europe/06croatia.html?scp=1&sq=jasenovac&st=cse. pristupljeno 22. veljače 2012. 
  50. [http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KCL JASENOVAC 1941-1945.]
  51. Operation: Last Chance, projekat Centra Simon Wiesenthal
  52. "Holocaust History - Jasenovac". United States Holocaust Memorial Museum. http://www.ushmm.org/wlc/en/article.php?ModuleId=10005449. pristupljeno 28. siječnja 2011. 
  53. http://www.znaci.net/00001/106_3.htm
  54. Драган Цветковић, „Страдање цивила Независне државе Хрватске у логору Јасеновац“, Токови историје. Часопис Института за новију историју Србије, 4/2007, Београд, 2007. стр. 155.
  55. Vladimir Geiger, „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili ’okupatori i njihovi pomagači’. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)“, Časopis za suvremenu povijest, 3/2011, Zagreb, 2011. str. 717.
  56. Nenad Jovanović, „Dragan Cvetković: Jasenovac je paradigma stradanja“, Novosti, 699, Zagreb, 11.5.2013.
  57. JUSP Jasenovac, Poimenični popis žrtava KL Jasenovac 1941-1945.
  58. Nenad Jovanović, „Dragan Cvetković: Jasenovac je paradigma stradanja“, Novosti, 699, Zagreb, 11.5.2013.
  59. Драган Цветковић, „Страдање цивила Независне државе Хрватске у логору Јасеновац“, Токови историје. Часопис Института за новију историју Србије, 4/2007, Београд, 2007. стр. 162.
  60. Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.
  61. Vladimir Geiger, „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili ’okupatori i njihovi pomagači’. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)“, Časopis za suvremenu povijest, 3/2011, Zagreb, 2011. str. 717.
  62. Radomir Bulatović, Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, Sarajevo, 1990.
  63. Milan Radanović, "Revizionistička vulgata na stranicama 'Glasa Koncila'", Kontrapress, 19.5.2013.
  64. Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb, 1989, str. 316.
  65. Milan Radanović, "Revizionistička vulgata na stranicama 'Glasa Koncila'", Kontrapress, 19.5.2013.
  66. Vladimir Geiger, „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili ’okupatori i njihovi pomagači’. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)“, Časopis za suvremenu povijest, 3/2011, Zagreb, 2011. str. 728.
  67. Davor Kovačić (2004). "Iskapanja na prostoru koncentracijskog logora Stara Gradiška i procjena broj žrtava". http://hrcak.srce.hr/file/75758. pristupljeno 25. 08. 2010.. 
  68. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  69. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.
  70. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188
  71. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  72. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  73. R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200
  74. J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.
  75. STJEPAN MESIĆ: PORUKE
  76. [http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5023 SPOMEN OBILJEŽJA KCL JASENOVAC]
  77. Jusp Jasenovac
  78. [http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5023 SPOMEN OBILJEŽJA KCL JASENOVAC]
  79. 79.0 79.1 "Javna ustanova spomen-područje Donja Gradina Kozarska Dubica – Donja Gradina" (sr). Jasenovac (Odbor za Jasenovac Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve). 2005.. http://www.jasenovac-info.com/republikasrpska/?lang=sr&s=rs_spomen_podrucje. pristupljeno 16. 4. 2012.. 
  80. Mesić: Na Bleiburgu ubijani i krivci za Jasenovac
  81. Bleiburg, Jasenovac i Gradiška Stara
  82. Victims List
  83. ОБАВЈЕШТЕЊЕ ПОСЈЕТИОЦИМА У ВЕЗИ СПИСКА ЖРТАВА КОЈИ СЕ НАЛАЗИ НА САЈТУ ЈАСЕНОВАЦ-ИНФО
  84. LAŽNI POPIS ŽRTAVA JASENOVCA
  85. 85.0 85.1 85.2 Na listi "žrtava Jasenovca" su i imena ustaša Preuzeto 30. siječnja 2011.
  86. Odvratno poigravanje žrtvama Preuzeto 30. siječnja 2011.
  87. Žrtve savezničkih bombardiranja Nezavisne Države Hrvatske u jugoslavenskim popisima žrtava rata (1947.,1950. i 1964.) i hrvatskim žrtvoslovima (1991.-2005.) Preuzeto 30. siječnja 2011.
  88. Jasenovac - opet manipulacije sa žrtvama Preuzeto 30. siječnja 2011.
  89. Milan Radanović, "Revizionistička vulgata na stranicama 'Glasa Koncila'", Kontrapress, 19.5.2013.
  90. Milan Radanović, "'Glas Koncila: Pravdanje i relativizacija jasenovačke tragedije", Kontrapress, 19.5.2013.

Literatura[uredi - уреди]

Vidi također[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]