Adolf Eichmann

Izvor: Wikipedia
Adolf Eichmann
19. mart 1906. (1906-03-19)31. maj 1962. (dob: 56)
Mjesto rođenja Solingen, Njemačko Carstvo
Mjesto smrti Ramla, Izrael
Pripadnost Nacistička Njemačka
Služba/rod Schutzstaffel
Čin Obersturmbannführer, SS
Bitke/ratovi drugi svjetski rat

Adolf Eichmann je bio visoki oficir i ratni zločinac (njemački:Obersturmbannführer - odgovaralo bi činu pukovnika) nacističke njemačke organizacije SS. Bio je vođa Organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova za vrijeme vladavine NSDAP u Njemačkoj. Smatra se odgovornim za smrt oko 6 miliona Židova. Osuđen je na smrt 1962. godine u procesu na Okružnom sudu u Jeruzalemu i obješen u zatvoru Ramla u Izraelu.

Biografija[uredi - уреди]

Rođen u Solingenu u Njemačkoj, seli se sa porodicom 1914. godine u Linz. Nakon neuspješnog absolviranja gimnazije, upisuje se u zanatsku školu za elektrotehniku, mašinstvo i visokogradnju kao mehaničar. Za vrijeme školovanja u Linzu upoznaje Ernst Kaltenbrunnera, koji kasnije postaje šef sigurnosne policije SD, te Eichmannov nadređeni oficir. 1921. godine Eichmann napušta zanatsku školu i zapošljava se u rudniku, firme vlasnika njegovog oca. Od 1925. do 1927. godine radi kao trgovac u gornjoaustrijskoj elektrogradnji, te 1933. godine je zastupnik firme Vacuum Oil Company, njemačke podružnice američke kompanije Standard Oil. 1935. godine ženi se sa Verom Leibl, sa kojom je imao četiri sina: Klausa rođenog u Berlinu 1936., Horst Adolfa 1940. godine u Beču, Dieter Helmut, 1942. godine u Pragu i Ricarda Francisca 1955. godine u Buenos Airesu.

Članstvo u NSDAP i SS[uredi - уреди]

1927. godine Eichmann se učlanjuje u njemačko-austrijsku organizaciju Frontkämpferbund, savez desnice u Austriji. U aprilu 1932. godine postaje član Njemačke nacionalno socijalističke radničke parije NSDAP sa članskim brojem 889895 i član SS-a sa brojem 45326. Nakon zabrane NSDAP u Austriji 1933. godine, odlazi u Bavarsku gdje se učlanjuje u Austrijsku legiju (njemački:Österreichische Legion), paramilitarnu organizaciju austrijskih nacionalsocijalista u Njemačkoj. U Klosterlechfeldu i kasnije u Dachauu završava četrnaestomjesečnu vojnu obuku koju absolvira u SS-u. Dobrovoljno se javlja u Sigurnosnu službu SD, te radi kao referent za razradu tzv. masonske kartoteke. U junu 1935. godine premješten je kao referent za tzv. židovska pitanja, te u suradnji sa njemačkom tajnom policijom Gestapo radi na planiranju protjerivanja Židova iz Njemačke. Nakon pripajanja Austrije 1938. godine, kao zapovjednik SD raspoređen je u Beč, gdje zajedno sa svojim zamjenikom Alois Brunnerom osniva Centralni ured za iseljavanje Židova. Ured ima za cilj nasilno iseljavanje židovskog stanovništva iz Austrije. Po tom modelu osniva ured u Pragu sa istim ciljevima i zadacima. Početkom 1940. godine preuzima Centralni ured u Berlinu od Reinhard Heydricha, te postaje šef Referata IV D 4 centralne sigurnosne službe RSHA. 9.oktobra 1942. godine Brunner izvještava Eichmanna sa oduševljenjem: Beč je očišćen od Židova! Za vrijeme boravka u Beču protjerano je 180.000 Židova. U julu 1941. godine Eichmann preuzima novu dužnost, te je zadužen za cjelokupno iseljavanje i protjerivanje Židova iz Njemačke i okupiranih područja, kao i njihov transport u koncentracione logore. Pod njegovom upravom je koordinacija svih transporta obično željeznicom, organizacija i stvaranje geta, te oduzimanja židovske imovine i upravljanja istom. Time je odgovoran za smrt preko 6 miliona Židova, koji su pogubljeni ili u getima ili u koncentracionim logorima. 1941. godine sastaje se sa Mohammed Amin al-Husseiniem [1], jednim od začetnika antisemitizma u arapskim zemljama, te sa njim planira istrebljenje Židova na prostorima Arabije i Bliskog Istoka. 1942. godine na Konferenciji u Wannsee koordinira i vodi protokol [2] , o tzv. Konačnom rješenju židovskog pitanja. Nakon posjete koncentracionom logoru Auschwitz, surađuje sa mađarskim fašistima na zajedničkim transportima Židova prema Auschwitzu. Okupacijom Mađarske od strane njemačke oružane sile (Wehrmacht) Eichmann osniva tzv. Eichmann-Kommando, specijalnu jedinicu SS pod vodstvom Eichmanna, koja je zadužena zajedno sa lokalnom upravom za deportaciju desetine hiljada Židova iz Mađarske [3] Jedinica se sastojala od 150 osoba. Posjeta u Auschwitzu omogućuje mu logističko organiziranje industrijskog ubijanja te radi na poboljšanju i usklađivanju transporta željeznicom. U zapisnicima sa suđenja potvrđena je gotovo bolesna perfekcija i težnja da nijedan transport ljudi zbog nikakvog razloga ne izostane. Postoje podaci po kojima je osobno Eichmann davao prvenstvo transportima Židova prema logorima u odnosu na logističku potporu njemačkoj oružanoj sili na frontu.

Bijeg iz Njemačke[uredi - уреди]

Kopija isprave Crvenog križa, sa kojom je Eichmann 1950. godine otputovao u Argentinu.

Nakon završetka drugog svjetskog rata Eichmann bježi 1945. godine iz američkog logora vojnih zarobljenika Oberdachstetten, te sa lažnim dokumentima pod imenom Otto Henninger živi u malom selu Aletnsalzkoch, gdje radi kao šumski radnik. U isto vrijeme lovac na naciste, Simon Wisennthal pokušava naći Eichmanna te organizira pretres u kući Eichmannovih roditelja u Linzu i pokušava se susresti sa Eichmanovom suprugom. [4] Zbog propasti firme u kojoj je radio, smješta se u iznajmljenom dijelu prostora firme, te živi od povremenih poslova sve do 1950. godine, kada uz pomoć austrijskog biskupa Alois Hudala iz Vatikana, te njemačke organizacije za izbjeglištvo Stille Hilfe preko Italije iseljava se već organiziranim kanalima tzv. linijom pacova u Argentinu. Pod imenom Riccardo Klement dobija izbjeglički pasoš Crvenog križa i nakon izvjesnog vremena sastaje sa svojom porodicom. Relativno skromno živi u Argentini u mjestu Calle Chacabuco. 1957. godine tužilac u Auschwitz procesu Fritz Bauer dobija pismo od svog prijatelja i bivšeg logoraša Lothara Hermanna iz Buenos Airesa, u kom piše da je njegova kćerka Sylvia upoznala najstarijeg sina Adolfa Eichmanna, koji je zbog svojih antisemitističkih izjava lako pao u sumnju. Fritz Bauer obavještava izraelsku vladu, koja u suradnji sa izraelskim tajnom službom Mossad organizira praćenje i istragu o Eichmannu. Izjavom agenta Mossada, nakon posjete u stanu, da jedan tako visoko rangirani nacistički SS oficir živi u skromnim uvjetima, istraga se gotovo prekida, sve do marta 1960. godine kada Lothar Hermann u suradnji sa njemačko-židovskom zajednicom u Buenos Airesu, sastavlja pismo izraelskim vlastima u kojem tvrdi: "...kako izgleda Izrael nema interesa za hapšenjem Eichmanna...". Do tada Eichmann je zaposlen u firmi Daimler Benz u mjestu González Catán, predgrađu Buenos Airesa.

Hapšenje i proces[uredi - уреди]

Snimak sa suđenja i donošenja presude Adolfu Eichmannu 1961.((en))

11. maja 1960. godine Eichmann je otet i prebačen avionom u Izrael. Podaci o operaciji hapšenja i prebacivanja Eichmanna u Izrael do sada nisu službeno objavljeni i potvrđeni, te postoji nekoliko verzija, koje su opisane u knjigama engleskih i izraelskih autora. Zbog nemogućnosti izručenja i nepostojanja konvencije o izručenju izmedu Brazila i Izraela, postoji verzija da je tajno otet u akciji Mossad-a, pod tajnim imenom Atila, među kojima je bio agent Mossada Peter Zvi Malkin. Po drugoj verziji prebačen je uz pomoć generalnog direktora Daimler Benza u Argentini William Mosettija, kao i mnogih dobrovoljaca prebačen u Urugvaj u mjesto Punta del Este odakle je letom izraelske kompanije El Ala prebačen za Izrael. 27. maja 1960. godine Ben Gurion obznanio je hapšenje Eichmanna pred izraelskim parlamentom, dok se istovremeno u njemačkim diplomatskim krugovima pokušavala naći mogućnost Eichmanovog izručenja Njemačkoj. Smatra se da nije osim zvanične informacije, uopšte pokušano da se Eichmann izruči. Pravdano je time da nepostoje diplomatski odnosi na liniji Izrael-Njemačka, te tvrdnjom da Eichmann nije njemački državljanin zbog iseljenja u Austriju i sl.

U dokumentima objavljenim 2006. godine od strane američke obavještajne organizacije CIA-e. dokazano je da je mjesto boravka bilo poznato njemačkoj obavještajnoj službi, pa tako i vladi Njemačke, dvije godine prije hapšenja Eichmanna [5]. Informacija nije iskorištena niti proslijeđena Izraelu vjerovatno iz razloga zaštite visokih vladinih predstavnika, kao npr. Hans Globkea, jednom od autora mnogobrojnih zakona u nacističkoj Njemačkoj i kasnijem suradniku u vladi njemačkog predsjednika vlade Konrada Adenauera. Takode je 1954. godine Dokumentacioni centar Simona Wiesenthala već 1954. godine imao informacije o boravku Eichmanna u Argentini, ali ni Svjetski židovski kongres (WJC) niti Mossad nisu pokazali interes sa hapšenje Eichmanna.

U intervjuu njemačkog dnevnika Junge Welt sa novinarkom Gaby Weber pojavljuje se nova verzija o hapšenju Eichmanna. Ona tvrdi da u otmicu nije bio umješan Mossad nego vojna obavještajna služba LAKAN, koja je u Argentini ispitivala mogućnosti transfera nuklearne tehnologije iz Argentine u Izrael, te izradu izraelske atomske bombe. Eichmannova umješanost u poslove i u razmjenu tehnologije, te njegovi intervjui sa Willem Sassenom doveli su do odluke i suradnje argentinskih te brazilskih vlasti na deportaciji Eichmanna. [6].

Proces[uredi - уреди]

Pod službenim brojem 40/61 11. aprila 1961. godine počinje proces protiv Adolfa Eichmanna na Okružnom sudu u Jeruzalemu. Devetomjesečnom pripremom i istragom sastavljena je optužnica u 15 tačaka pod predsjedavajućim sucima Moshe Landau, Benjamin Halevi i Yitzhak Raveh. Osnovica za optužnicu [7] je sastavljena na osnovu preko 1.500 dokumenata, saslušanja 100 svjedoka, od kojih su 90 bili bivši logoraši koncentracionih logora. Njegov advokat je bio Nijemac Robert Servatius, što je omogućeno donošenjem posebnog zakona da jedan strani advokat moze zastupati optuženog na izraelskom sudu, jer se nije mogao naći ni jedan izraelski advokat koji bi zastupao Eichmanna.

Optužnica[uredi - уреди]

Petnaest tačaka optužnice mogu se podijelti u četiri grupe:

  • I kategorija - Zločini protiv židovskog naroda.
    • 1. Uzrokovanje smrti miliona Židova kroz logore za uništavanje, djelovanjem sigurnosne policije, osnivanjem radnih logora, osnivanjem koncentracionih logora i masovnom deportacijom Židova.
    • 2. Stvaranje životnih uslova pod kojima su milioni Židova trebali biti fizički uništeni.
    • 3. Uzrokovanje teških tjelesnih i duševnih šteta milionima Židova u Evropi.
    • 4. Priprema mjera za sterilizaciju Židova, čime bi se onemogućilo rađanje.
  • II kategorija - Zločini protiv čovječnosti
    • 5. Uzrokovanje ubistava, uništavanja, porobljavanja i deportacije židovskog stanovništva.
    • 6. Proganjanje Židova iz nacionalnih, rasnih, vjerskih i političkih razloga.
    • 7. Provođenje pljačkanja židovske imovine kroz nehumane mjere, uključivši krađu, prisilu, teror i mučenje.
    • 9. Deportaciju 500.000 pripadnika poljskog naroda iz mjesta stanovanja sa ciljem naseljavanja tih teritorija Nijemcima.
    • 10. Deportaciju 14.000 Slovenaca sa ciljem naseljavanja tih područja Nijemcima.
    • 11. Deportacija desetine hiljada Sinti, Roma i njihovo transportovanje u logore za uništavanje.
    • 12. Deportacija otprilike stotinu djece iz češkog sela Lidice u Poljsku sa ciljem njihovog uništavanja.
  • III kategorija - Ratni zločini
    • 8. Zlostavljanje, deportacija i ubistvo Židova.
  • IV kategorija - Članstvo u zločinačkim organizacijama.
    • 13. Članstvo u SS.
    • 14. Članstvo u Sigurnosnoj službi SS.
    • 15. Članstvo u tajnoj policiji Gestapo.

Odbrana[uredi - уреди]

Njemački advokat Robert Servatius vodio je odbranu Eichmanna pod tezom, da on nije bio direknto uključen u holokaust, nego da je izvršavao naređenja, što mu je kao vojniku bila obaveza, te samim tim nepostoji osnova za presudu. Naređenja je samo dalje provodio i bio je "točkić u sistemu". Izrael je finansirao odbranu sa neznatnih 20.000 $, dok je porodica Eichmann dodatno platila 15.000 njemačkih maraka. Dio novca koji je Willem Sassen dobio za tantijeme od prodaje intervjua sa Eichmanom od američkog časopisa Time, iskorišten je za obranu Eichmanna, ali je američka obavještajna agencija CIA prije objavljivanja, sve dijelove razgovora, koji su se ticali njemačkog pravnika Globkea izbrisala i cenzurirala. [8] Još jedan problem odbrane je bio u tome da gotovo nije postojala mogućnost saslušanja svjedoka odbrane, koji bi po izraelskim zakonima mogli biti uhapšeni zbog sličnih optužbi kao i Eichmann. Izjasnio se kao nedužan i ulaganjem žalbe u prvoj instanci, poveo je raspravu o pravu izraelskog suda i legitimnosti procesa prema njemu. Suđenje je Eichmann proveo u kabini od neprobojnog stakla i u trajanju suđenja nije pokazao kajanje niti osjećaje krivnje. Priznao je da je ubistvo 6 miliona Židova jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva, ali je naglasio da je samo izvršavao naređenja drugih, ali i da je dobio naređenje da sam ubije, izvršio bi i to naređenje bez razmišljanja. Njegovu ravnodušnost prema holokaustu može de ogledati u dijalogu saslušanja sa izraelskim policijskim oficirom Avner Lessom:

Less: " Vi ste službeno znali za gasne komore i ubijanja u njima? "
Eichmann: " Da to znao sam, to je sasvim jasno."
Eichmann: "(...) bio sam sve te godine zadovoljan da sa tim nemam ništa. Ja sa uništavanjem nisam imao ništa . "
Less: " Zar deportacija nije bila povezana sa uništavanjem ? "
Eichmann: "Gospodine Avner, rekao sam vam već, nisam bio zadužen da znam ko je, a ko ne bio u radnom procesu za šta obavezan. Ja sam imao naređenje deportirati. (...)."
Less: " I to znači, da niste bili protiv zločina ?"
Eichmann: " Ja sam slušao zapovijedi. Svejedno kakve. Ja sam slušao zapovjedi i izvršavao ih. Iz moje kože ne mogu napolje. "

U razgovorima Eichmnanna sa Willem Sassenom, pripadnikom SS jedinice iz Holandije, vođenih 50-tih godina u Argentini, koji su objavljivani u časopisima u SAD i u Njemačkoj, Sassen navodi rečenicu u kojoj Eichmann kaže:

"Da smo ubili 10,5 miliona Židova, bio bih zadovoljan i mogao bi reći, u redu, uništili smo neprijatelja...Ja nisam bio obični izvršilac naređenja, kao takav bio bi budala, radio sam na tome iz idealizma.." .

Slične izjave i razmišljanja, mada ne u ovako otvorenom tonu, mogu se naći u njegovom testamentu i dnevniku ("Götzen") "Idoli" koje je napisao za vrijem suđenja u zatvoru u Ramli:

"...Ja ću vam prikazati život tog vremena kako je bilo, kako sam ga ja preživio i vidio. Neću pokušati ništa uljepšati. Ne pišem za ničiju čast i slavu; kakve su to samo lažne i lažljive riječi. Ono u što sam jučer morao vjerovati i obožavati, danas leži u prahu poraženosti. Opisat ću vam genocid nad Židovima, onako kako se desio i daću vam moja razmišljanja od jučer i od danas. Ne samo da sam polja smrti vlastitim očima gledao, polja kao klaonice na kojima život nestaje, vidio sam još strašnije stvari. Vidio sam kako sa malo riječi, kroz kratke riječi i zapovijedi pojedinca, kome je državno vođstvo dalo vlast, stvaraju se mjesta za uništavanje života. Vidio sam i neugodu toka mašinerije smrti. Točkić koji pokreće točkić, kao satni mehanizam. I vidio sam one, koje paze na satni mehanizam, održavaju ga, poboljšavaju ga. Vidio sam i one, koji mehanizam ponovo zapinju i posmatraju kazaljku koja sekunde pokazuje, koja žuri i žuri kao život prema smrti. Vidio sam najveći i najnasilniji ples smrti svih vremena. To sam vidio.. [9]"

Eichmann je u svim tačkama optužnice proglašen krivim.

Presuda[uredi - уреди]

Suđenje je završeno 15. decembra 1961. godine presudom: Smrt vješanjem. Žalbom Eichmanna i njegovog advokata presuda je potvrđena 29. maja 1962. godine i izvršena 1. juna 1962. godine. Eichmann je ostao jedina osoba kojoj je jedan izraelski sud donio i izvršio smrtnu presudu. Kremiran je i njegov je pepeo raspršen u Sredozemno more, da ne bi mogao biti sahranjen ni u jednoj drugoj državi.

Legitimnost procesa[uredi - уреди]

Već na početku sudenja Eichmann je izjavio da izraelski sud nema legitimnost, koja njemu. kao optuženom može osigurati nepristrasno suđenje. Kritičari procesa, ali i revizionisti nacizma, smatraju ovo suđenje pristrasnim, jer izraelsko pravo zastupa samo poglede i zahtjeve židovskog naroda. Sud se pozivao na međunarodni pravni princip tzv. univerzalnu jurisdikciju, po kojoj povrede ovih odredbi omogućavaju suđenje i van područja na kojem je krivično djelo počinjeno. Osnovica za donošenje optužnice je u Izraelu 1960. godine donesena zakonska odredba pod nazivom "Nazi and Nazi Collaborators (Punishment) Law" (NNCL), koja je zasnovana na Londonskom statutu iz 1945. godine, osnovnom pravu za suđenja nacista u Njemačkoj kao i za Nürnberške procese.

Suđenje u medijima[uredi - уреди]

Proces protiv Eichmanna praćen je u 38 zemalja, a posebno u Njemačkoj i Izraelu. Suđenje se moglo pratiti uživo, pomoću sakrivenih kamera, kojima je zabilježen cijeli tok suđenja. Dnevne izvještaje izrađivala je američka filmska kompanija Capital Cities Broadcasting Corporation. Postoji nekoliko dokumentarnih filmova u kojima je prikazan tok procesa.

U knjizi Eichmann u Jeruzalemu, američka književnica, njemačko-židovskog porijekla Hannah Arendt govori o Eichmannu, kao i većini nacionalsocijalista, kao sasvim normalnim ljudima, koji su težući karijeri izvršavali za pisaćim stolom i najveće zločine, bez griže savjesti. Sam podnaslov knjige Banalnost zla, u revizionističkim krugovima zloupotrebljava se kao teza, da je svaki čovjek u određenim okolnostima sklon zločinu. Te je teze Arendt pobijala i smatrala nepravilnim tumačenjem svoga djela.

Knjige o Eichmannu[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]


Vanjske veze[uredi - уреди]