Ratovi u bivšoj Jugoslaviji

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Collage Yugoslav wars.jpg
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat, od gore lijevo): slovenska policija odvodi pripadnike JNA koji se se predali; uništen tenk u Vukovaru; rakete JNA nadgledaju Dubrovnik; pokop u Srebrenici; pripadnici UNPROFOR-a u Sarajevu tijekom opsade
Datum 1991.-1999.
Lokacija Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija
Rezultat republike stekle neovisnost od Jugoslavije; pokušaj stvaranja dvaju novih srpskih republika propao
Zaraćene strane
1991.
Flag of Slovenia.svg Slovenija

Flag of Croatia.svg Hrvatska

1991.
Logo of the JNA.svg JNA
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Republika Srpska Krajina
Komandanti i vođe
Flag of Slovenia.svg Milan Kučan
Flag of Slovenia.svg Janez Janša
Flag of Slovenia.svg Igor Bavčar
Flag of Slovenia.svg Janez Slapar

Flag of Croatia.svg Franjo Tuđman
Flag of Croatia.svg Gojko Šušak
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Flag of Croatia.svg Anton Tus
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg Dario Kordić


UCK KLA.svg Hashim Thaçi
UCK KLA.svg Suleiman Selimi
UCK KLA.svg Agim Çeku


Flag of NATO.svg NATO Leighton W. Smith
Flag of NATO.svg NATO Wesley Clark
Flag of NATO.svg NATO Javier Solana

Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Alija Izetbegović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Sefer Halilović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Rasim Delić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Enver Hadžihasanović
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Haris Silajdžić
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Atif Dudaković
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Jovan Divjak
Flag of Serbia and Montenegro.svg Slobodan Milošević
Flag of Serbia and Montenegro.svg Jovica Stanišić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Franko Simatović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Branko Kostić
Flag of Serbia and Montenegro.svg Borisav Jović
Flag of Serbia and Montenegro.svg Vojislav Šešelj
Flag of Serbia and Montenegro.svg Željko Ražnatović

Flag of Republika Srpska.svg Radovan Karadžić
Flag of Republika Srpska.svg Ratko Mladić
Flag of Republika Srpska.svg Momčilo Krajišnik


Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Martić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Babić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Goran Hadžić


Logo of the JNA.svg Veljko Kadijević
Logo of the JNA.svg Blagoje Adžić
Logo of the JNA.svg Života Panić

Žrtve i gubici
1991.-1995.
Flag of Slovenia.svg 18 poginulih

Flag of Croatia.svg 13.583 poginulih[1]
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg 5.919 poginulih vojnika
2.484 poginulih civila[2]


1998.-1999.
Flag of SFR Yugoslav Albanian Minority.svg 8.676 poginulih civila[3]
UCK KLA.svg 2.131 poginulih vojnika[3]
526 poginulih ostalih[3]

1991.-1995.
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg 30.906 poginulih vojnika
31.107 poginuo civil
571 poginulih ostalih[4][2]
1991.-1995.
Logo of the JNA.svg 37[5] + 1.279 poginulih vojnika[1]
Flag of Serbian Krajina (1991).svg 6.222 poginulih[1]
Flag of Republika Srpska.svg 20.775 poginulih vojnika
4.178 poginulih civila[2]
1998.-1999.
Flag of Serbia and Montenegro.svg 1.196 poginulih civila[3]
Flag of Serbia and Montenegro.svg 1.084 poginuo vojnik[3]
5.100 nerazjašnjenih smrti[2]
oko 4.000.000 izbjeglica i raseljenih

Bivši jugoslavenski ratovi, odnosno Jugoslavenski ratovi ili Ratovi za jugoslavensko nasljeđe je zajednički naziv za sve oružane sukobe na teritoriji bivše Jugoslavije koji su svoj uzrok imali ili koincidirali s raspadom te države 1991. U stranoj literaturi se za njih ponekad koristi izraz balkanski ratovi, zbog čega je Mischa Glenny uveo naziv "Treći balkanski rat" ne bi li ih razlikovao od balkanskih ratova koji su prethodili prvom svjetskom ratu. U Srbiji se ponekad za njih zajednički koristi naziv građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, dok se u Hrvatskoj i Federaciji BiH za njih koristi izraz velikosrpska agresija. Zajednička je poveznica da su tri republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) i pokrajina Kosovo htjele neovisnost od Jugoslavije, dok je Beograd htio ili zadržati ih potpuno pod svojom vlasti ili stvoriti dvije nove srpske države nad velikim dijelom teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje bi tvorile zajednicu sa Srbijom ili krnju Jugoslaviju.[nb 1]

Bili su to prvi veći oružani sukobi na tlu Europe od drugog svjetskog rata,[nb 2] a termin "etničko čišćenje", koji označava protjerivanje jednog naroda sa nekog područja, ušao je svjetsku uporabu. Zbog teških stradavanja i materijalnih šteta, sukobi su bili medijski praćeni i dokumentirani, te izazvali zgražanje međunarodne zajednice, zbog čega je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se kaznili počinitelji zločina, dok je masakr u Srebrenici u presudama tribunala proglašen genocidom. U ratovima je poginulo između 130.000 i 140.000 ljudi, dok je oko 4.000.000 postalo izbjeglicama ili je raseljeno, od čega 2,2 milijuna u ratu u Bosni i Hercegovini.

Poredani kronološki, ratovi u bivšoj Jugoslaviji su bila sljedeća četiri sukoba u 1990-ima:[6]

Uz to, neki ponekad uzimaju i dva kasnija, manja sukoba kao dio Jugoslovenskih ratova, iako ih neki isključuju:

Ovisno o kriterijima, neki od gore navedenih ratova se smještaju u šire cjeline. Najčešći je takav slučaj s ratom u Hrvatskoj i BiH (kome se rjeđe pridodaje rat u Sloveniji), a koji se razlikuju od sukoba na Kosovu, koji je pak, povezan sa sukobima u Preševu i Makedoniji.

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članci: Raspad SFRJ i Pad komunizma

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija obnovljena je 1943.-1945. nakon što je izašla kao pobjednica nad silama osovine u Drugom svjetskom ratu. Ustaše, ekstremistički Hrvati koji su htjeli Veliku Hrvatsku, i četnici, ekstremistički Srbi koji su htjeli Veliku Srbiju, su poraženi u tom ratu i nova jugoslavenska vlada je desetljećima zabranjivala nacionalizam kako se takve struje više ne bi pojavile a SFRJ ostala multi-etnička federacija sastavljena od šest ravnopravnih naroda.[7]

Jugoslavenski model samoupravljanja ostvarivao je dobre rezultate i privukao pozornost akademika koji su tražili "treći put" između kapitalizma i državnog socijalizma.[8] Međutim, početkom 1980-ih pojavila se ekonomska kriza koja je samo naglasila razlike između bogatijih i siromašnijih republika. Slovenski ekonomist Neven Borak je to slikovito opisao tako da je 1985. BDP SR Slovenije usporedio sa Novim Zelandom, BDP SR Hrvatske sa Portugalom dok je Kosovo imalo razinu Pakistana.[9] Dok je nezaposlenost Jugoslavije bila između 6 i 9% u 1960-ima, u 1980-ima je već dosegla razinu od 14 do 17%.[10]

Pošto je Srbija bila najveća republika, smatra se da ju je novim ustavom 1974. Tito namjerno oslabio dajući Vojvodini i Kosovu autonomiju kako ne bi postala dominantna u odnosu na ostale, manje republike u SFRJ.[11] Taj je potez međutim poništen 1988. i 1989., kada je Slobodan Milošević, novi predsjednik Srbije, organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, te su im ukinute autonomije, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[12][13] Iskorištavajući nezadovoljstvo nekih Srba nakon što je 1986. Memorandum SANU objavio da su Srbi "najveći gubitnici u Titovoj Jugoslaviji",[14] Milošević je došao na vlast u Srbiji 1989. uz pomoć vala srpskog nacionalizma koji je produbio krizu u SFRJ.[15]

Međutim, iako mu je srpski nacionalizam omogućavao uzimanje sve više moći, istodobno je bio sve više odbojan Slovencima, Hrvatima i drugim manjim narodima.[16] To je dovelo do razdora 1990.[17] kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji.[17] Raspisani su izbori u kojima su u svakoj republici, izuzev Crne Gore, pobjeđivale nacionalističke stranke koje su zagovarale antikomunizam kako bi povećale svoju privlačnost masama, dok su u Srbiji i Crnoj Gori i same nominalno socijalističke stranke dobile nacionalistički predznak.[18] Stara jugoslavenska parola o bratstvu i jedinstvu je polako odbačena od obiju strana.[19] Komunizam je postao potrošena struktura i republike su zahtijevale demokraciju.[20] Milošević je htio vladati nad cijelom Jugoslavijom, ali kada je uvidio da to nije bilo moguće, promijenio je izbor i odabrao Veliku Srbiju.[21]

Rat u Sloveniji[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Rat u Sloveniji
Tenk JNA na izložbi

Na četrnaestom kongersu SKJ 1990., slovensko izaslanstvo je tražilo pluralizam, zahtijevali su da se izbaci iz zakonodavstva odredba o verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja. Nakon 10 mjeseci neuspjelih pregovora sa Beogradom[22] pošto je Miloševićeva delegacija sprječavala kompromis,[23] 25. 6. 1991. Slovenija je proglasila neovisnost, ali je već 48 sati kasnije JNA krenula u vojni pohod kako bi to spriječila. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu (TO), ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[24] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[25] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[26] Pošto JNA nije ušla u puni napad, nakon 10 dana rat je završen slovenskom pobjedom i povlačenjem JNA.

1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[27] U početku, JNA, kojom je zapovjedao Veljko Kadijević, je još uvijek pokušavala održati SFRJ na okupu. No nakon odlaska Slovenije, to je napušteno te je vojni vrh JNA pao pod utjecaj Miloševića. Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[28] Latinka Perović je ovako opisala stav JNA prema nesrpskim narodima:

Onog trenutka kada je armija počela braniti Jugoslaviju od svih njenih naroda izuzev najvećeg, postalo je očito da će Jugoslavija biti poražena iznutra.[29]

Rat u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj
Bombardiranje Dubrovnika

23.4. 1990., u Hrvatskoj su održani prvi slobodni izbori na kojima je pobijedio HDZ na čelu kojeg je bio nacionalistički Franjo Tuđman, što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu SAO Krajinu (kasnije RSK) na neodređenim dijelovima Hrvatske. Kada je Franjo Tuđman stupio na vlast otvoreno je promovisao politiku hrvatskog nacionalizma.[30] Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".[31] Milošević je hrvatskim Srbima savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.[32] Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u saboru, ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.[23] Istodobno, pojačani su i napori tajnih službi Beograda da prikažu Hrvatsku u što negativnijem svjetlu, poput postavljanja bombi na jevrejskom groblju u Zagrebu ili parola o "30.000 ustaša u Dubrovniku".[33] MKSJ je u presudi naveo da je Milan Babić, prvi predsjednik RSK, bio "pod jakim uticajem srpske propagande koja ga je zavela na pogrešan put",[34] a čiji je cilj bio dio šireg plana preuveličavanja opasnost za Srbe kako bi ih se nagnalo na borbu.[35] U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski TO,[36] naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio Mihajlo Kertes, trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.[37] Jovan Nikolić, srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio:

Čak i da Franjo Tuđman nije došao na vlast, nego netko drugi umjesto njega, reakcija bi opet bila ista. Armija i Srbija bi bili protiv njega, jer su a priori protiv bilo kakve neovisnosti za Hrvatsku. To ne znači da hrvatska vlada nije napravila greške. Napravili su, i to je činjenica. Ali to nije alibi za one koji su čekali da proglase bilo kakvu hrvatsku državu ustaškom državom. To je bila strašna greška, kao i kasnije optužiti bilo kojeg Srbina u Hrvatskoj da je četnik.[38]
Uništen brod u okolici Dubrovnika

U ljeto 1991., kada je Hrvatska najavila proglašenje neovisnosti, JNA je krenula u otvoreni vojni pohod te se borila na strani snaga Republike Srpske Krajine (RSK), srbijanskih paravojnih formacija – i nekadašnjih suparnika iz Drugog svjetskog rata, četnika.[39] Bitka za Vukovar – najteža bitka cijelog rata u kojoj je oko 3.000 civila i vojnika izgubilo živote[40] – i opsada Dubrovnika postale su dvije najviše medijski praćene bitke, ali je njihova žestina dovela do okretanja mišljenja međunarodne zajednice protiv srpske strane.[41] Iako manje poznate, i druge borbe su bile značajne, kao što je bitka za Osijek, u kojoj je poginulo oko 800 osoba,[42] bitka za Gospić i bitka za Zadar. JNA je 1991. koristila kemijsko oružje protiv hrvatskih vojnika i civila, od fosfora iz projektila u Vukovaru sve do inhibitora acetilholinesteraze u Zadru i Kruševu.[43] Netrpeljivost je porasla na obje strane, tako da su neki umjereni činovnici, koji su htjeli pronaći kompromisno rješenje, smaknuti od sunarodnjaka: primjerice, Dmitra Obradovića, gradonačelnika Vrginmosta, su likvidirali militanti RSK,[44] dok je Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, ubijen iz hrvatske zasjede. Primirje početkom 1992. dovelo je do prekida nasilja, dok je RSK zauzela 13.913 km2 ili 25% površine Hrvatske,[45] ne računajući dodatnih 680 km2 oko dubrovačkog područja. Iz tog područja je "etnički očišćeno" najmanje 80.000–100.000 Hrvata i drugih nesrba.[46] Prema izvorima hrvatske vlade, do 1. IX 1993. hrvatska strana imala je 6.651 potvrđenih poginulih, 12.706 nestalih te 24.208 ranjenih.[47]

Usprkos Miloševićevoj propagandi da se radi o novoj NDH, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje te je 1992. primljena u članstvo UN-a,[48] dok RSK nije priznao nitko. 1992. odigrao se progon Hrvata iz nekih dijelova Vojvodine[49] nakon čega je oko 10.000 Hrvata napustilo tu regiju[50] i naselilo se uglavnom u Hrvatsku.[51] Pokušaj mirne reintegracije RSK pod hrvatsku vlast tri godine nije dovela do pomaka, a njen predsjednik Milan Martić čak je odbio i primiti plan Z-4.[52] Dvije vojne akcije 1995., operacija Bljesak i operacija Oluja, dovele su do vraćanja većeg dijela RSK pod hrvatsku vlast, ali su se dogodili razni ratni zločini. U Oluji je, ovisno o različitim izvorima, poginulo 326,[53] 677[53] ili 1.078 civila,[54] dok je oko 200.000–250.000 Srba pobjeglo iz Hrvatske. SRJ nije intervenirala, dijelom stoga jer su je međunarodne sankcije oslabile, a dijelom stoga jer je Hrvatska ovog puta bila međunarodno priznata, te bi time intervencija bila izravan međunarodni sukob. Vlada Hrvatske žestoko se protivila optužbama da se radilo o "etničkom čišćenju". Ipak, Human Rights Watch (HRW) je naveo da su uvjeti za povratak srpskih izbjeglica postavljeni nemoguće visoko i složeno[nb 3] te zaključila da "iako su korištene metode često bile manje brutalne nego one srpskih vlasti, politika i praksa hrvatske vlade ipak demonstrira namjeru da se stvori "etnički čista" država".[55] Ipak, time je omogućen povratak Hrvatima koji su prognani iz RSK 1991. – već 1996. oko 85.000 Hrvata vratilo se svojim domovima[56] – i stvoren dovoljan pritisak da bosanski Srbi prihvate kraj rata u BiH, a Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem mirnu reintegraciju hrvatskog podunavlja.

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi - уреди | uredi izvor]

Sarajlije čekaju u redu za vodu, ljeto 1992.

Identično kao i kod Slovenije i Hrvatske, JNA je prije rata razoružala TO Bosne i Hercegovine.[36] Budući predsjednik treće samoproglašene srpske države, Republike Srpske (RS), Radovan Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[57][58] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[59] dok Human Rights Watch navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[23] Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, Human Rights Watch navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer "etničko čišćenje" prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda. [60] Kao i u prethodnom ratu, i ovdje su srpski programi postajali sve militantniji kako bi se stanovništvo nagnalo na borbu.[61] Iako je SDS tvrdila da je rat započet ubojstvom Srba u Sijekovcu 3.3. 1992.,[62] odgovor srpskih snaga nije uslijedio napadom na Sijekovac, već na 100 km udaljenu Bijeljinu 1.4. u kojoj je Arkanova garda ubila 48 bošnjačkih i umjerenih srpskih civila jer je taj grad zbog blizine Srbije i prometnih trasa potrebnih radi uspostavljanja Velike Srbije bio preća meta[63] dok je plan RAM je već davno prije bio pripremljen.[64]

JNA, TO, srbijanske paravojne formacije i buduća VRS su 1992. rijetko gdje vodile bitke sa Armijom BiH, a uglavnom su napadale bošnjačke civile. U maju 1992., zabilježeno je 400.000 izbjeglica ili raseljenih iz Bosne i Hercegovine (skoro 80% Bošnjaka i 20% Hrvata),[65] a potkraj jula iste godine 1.250.000.[66]. Fotografija logora Omarska izašla je na naslovnici časopisa Time,[67] a snimke na kojima je dokumentirana opsada Sarajeva, pokolj u Prijedoru, pokolj u Višegradu i masakri u Foči na kraju nisu više mogli opravdati ponašanje političara u Beogradu te je Vijeće sigurnosti UN-a 30.5. 1992. uvelo Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije.[68] 19.5. JNA se povukla a BiH je stekla međunarodno priznanje i primljena kao članica UN-a, ali se je rat nastavio, a SRJ isto tako nastavio financirati i naoružavati VRS, te joj iznajmljivati činovnike nove Vojske Jugoslavije. Samo u prvoj godini rata poginulo je 45.110 osoba, od toga 30.442 Bošnjaka (67%).[4]

Spomen groblje žrtvama Srebrenice u Potočarima

1993., druga hrvatska država, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) i sama se okrenula protiv Bošnjaka i počela se širiti, čime su sve tri strane bile međusobno zaraćene te je rat poprimio osobinu "svakoga protiv svakoga". Opsada Mostara i etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini doveli su do osude i hrvatske strane od međunarodne zajednice.[69] Mnogi su to interpretirali time da je i sam Zagreb počeo raditi na Velikoj Hrvatskoj. Ipak, na pritisak američke delegacije, koja je zaprijetila sankcijama, hrvatska strana je Washingtonskim sporazumom prihvatila cjelovitost BiH te je ukinula HRHB. Pokušaji da se postigne mir i na srpskoj strani nisu urodili plodom, koja je nastavila rat i dalje. Američki diplomat Charles Redman ponudio je vodstvu na Palama konfederaciju bosanskih Srba i Srbije dok god bi se zadržao omjer od 51:49 bosanskog teritorija, kako bi se zaustavio rat, ali bez uspjeha.[70] 11.7. 1995. pala je enklava Srebrenica te je VRS započela najveći masakr u svim jugoslovenskim ratovima, u kojem je zarobljeno a potom na desetak različitih lokacija strijeljano oko 7.000 Bošnjaka, koji će kasnije biti priznat kao Bosanski genocid.[71][72] Nakon pada dvije sigurnosne enklave, Srebrenice i Žepe, izgledalo je da je i treća na redu, ona oko Bihaća koji je bio u zajedničkom okruženju RSK i RS. Hrvatskoj je odobrena operacija Oluja kojom je prekinuta opsada Bihaća,[73] a zajedničko prodiranje hrvatsko-bošnjačkih snaga izvršilo je dovoljan pritisak na Karadžić napokon prihvati da je RS dio BiH te pristane na mir. Daytonski sporazum, kojeg je potpisao Milošević, je i službeno završio rat. Iako je stupio mir, nekoliko desetaka tisuća Srba je svejedno napustilo područja koja nisu pripala RS-u, poput odlaska 30.000 Srba iz četvrti Sarajeva koja su pripala Federaciji BiH.[74] Momčilo Krajišnik to je ovako sažeo:

Zadatak ove Republike i prvi strateški cilj je da se mi odvojimo od Muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zastupa strategiju srpskog Sarajeva za ostanak u zajedničkoj državi. Niko ne može sada novo rešenje praviti da ostanemo skupa.[75]

Rat na Kosovu[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Rat na Kosovu
Kuće Srba koje je porušio OVK
Izbjeglički logor u Albaniji

Situacija na Kosovu dramatično se pogoršavala još od 1981. kada su tamo izbili nemiri jer su Albanci tražili da ta pokrajina stekne status republike u SFRJ. Nakon što je Milošević ukinuo Kosovu i status autonomije, stanje je postajalo još gore, a represija je nastavljena: 1991., oko 20.000 Albanaca je otpušteno sa poslova, osobito sa područja medicine i znanosti, i zamijenjeno Srbima.[76] Albanske radio i TV stanice su zabranjene ili smanjene, novine zatvorene a otkazi Albanaca nastavljeni.[77] Albanski studenti koji su htjeli pohađati nastavu na albanskom nisu to mogli, te je stoga organizirana privatna nastava po kućama.[77]

S vremenom, Albanci su započeli pobunu protiv Beograda te je 1996. osnovana Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) koja je tražila neovisno Kosovo. Oružani sukobi su izbili između snaga OVK i VJ. Opća skupština UN-a još je 3.3. 1998. u rezoluciji 52/139 upozorila na alarmantnu situaciju na Kosovu, poglavito na represiju, diskriminaciju i nezakonito hapšenje stanovništva.[78] Odigrali su se sve veći okršaji i zločini: masakr u Gornjem Obrinju i masakri u Ljubeniću odnijeli su albanske živote, a masakr na Radonjićkom jezeru doveo je do smrti 30-ak Srba od OVK-a, dok su počinitelji terorističkog napada u kafiću Panda nepoznati, a neki čak sumnjaju da su ga počinili sami pripadnici srbijanske tajne službe kako bi diskreditirali OVK.[79]

Sukob je postao otvoreni rat 1998.-1999. a nasilje VJ-a i MUP-a Srbije prouzročio je novi masovni val albanskih izbjeglica sa Kosova.[80] Masakr u Račku 15.1. 1999. doveo je do međunarodne osude vlade SRJ.[81] Ovo je oslabilo ionako već narušen Miloševićev ugled nakon prethodnih jugoslavenskih ratova. Suprotno širokom vjerovanju, mirovni pregovori su nastavljeni još dva mjeseca nakon Račka kako bi se pokušao postići kompromis. Pregovori u Rambouilletu nisu doveli do rezultata jer su Srbi i Albanci imali suprotne stavove: Albanci su htjeli neovisno Kosovo, dok su Srbi bili spremni vratiti im autonomiju, ali nisu htjeli razmještanje NATO snaga po Kosovu, koje bi smatrali okupacijom.[82] Delegacija SRJ je nakon toga napustila pregovore. 22.3. 1999., američki veleposlanik Richard Holbrooke je doletio u Beograd kako bi posljednji put pokušao nagovoriti Miloševića da potpiše mirovni sporazum te se izbjegne NATO-va intervencija, ali bez uspjeha.[83] Rat je završen NATO bombardovanjem SRJ, 78-dnevnom vojnom akcijom kojom je zapovjedao Wesley Clark. NATO je izveo ukupno 37.605 aviopolijetanja, u kojima je napao preko 900 meta.[84] U tom razdoblju, VJ je intenzivirala vojna djelovanja po Kosovu, te su se nastavili zločini, kao što je onaj u Meji i na Izbici. Nevladine udruge su kritizirale NATO zbog pojedinih kontroverznih odluka, kao što je upotreba kasetnih bombi u Nišu i upotreba municije sa osiromašenim uranijom na 112 lokacija, poglavito na Kosovu, jugu Srbije i jednoj lokaciji u Crnoj Gori. Ipak, naknadna znanstvena istraživanja tih lokacija nisu pronašla kliničke simptome ili znakove bolesti među mještanima.[85] Kosovo je stavljeno pod upravu UN-a i vojnu zaštitu KFOR-a, ali je teritorijalni integritet Srbije ostao netaknut te je ta provincija i dalje ostala dio njenog teritorija. Nakon povlačenja VJ-a, velik broj Srba iz straha je napustio to područje. Ovaj status je iznenada prekinut kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost, što je i dalje predmetom kontroverzi. Usprkos priznanju raznih država, UN ju i dalje ne smatra neovisnom državom.

Broj žrtava[uredi - уреди | uredi izvor]

U Jugoslavenskim ratovima je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4.000.000 su postali izbjeglice.[86] Fond za humanitarno pravo navodi da je najmanje 130.000 ljudi izgubilo živote na prostorima bivše Jugoslavije u 1990-ima.[87] UNPROFOR je imao sveukupno 213 žrtava.[88]

Tijekom rata u Hrvatskoj, 1991. oko četvrt milijuna Hrvata i drugih nesrba je ili protjerano iz svojih domova od strane JNA i snaga Republike Srpske Krajine ili je pobjeglo od ratne fronte.[89] Najdrastičniji primjer bio je Vukovar, iz čije je okolice protjerano 31.732 osoba.[90] Iz Vojvodine je u 1990-ima istodobno i do 60.000 Mađara i 40.000 Hrvata raseljeno ili su napustili Srbiju.[91] Do kraja rata 1995., oko 300.000 Srba je napustilo Hrvatsku i naselilo se u SRJ.[74]

Najviše izbjeglica i raseljenih imala je Bosna i Hercegovina, oko 2,2 milijuna osoba, od toga preko polovice Bošnjaka.[92] Do 2001., još uvijek je bilo 650.000 raseljenih Bošnjaka, dok je 200.000 trajno napustilo državu i odselilo se u inozemstvo.[92] Nakon pada Srebrenice, preko 15.000 osoba je raseljeno iz te enklave.[93] Nakon rata, dobar dio građana Bosne se vratio svojim domovima, dok je oko 250.000 Srba otišlo u SRJ.[74]

Rat na Kosovu je doveo do 862.979 albanskih izbjeglica koje je ili protjerao MUP Srbije ili su pobjegli od ratne fronte.[94] Nakon završetka rata, Albanci su se masovno vratili natrag svojim domovima, ali je oko 230.000 Srba i drugih nealbanaca napustilo Kosovo od straha od odmazde jer se Vojska Jugoslavije povukla sa tog područja.[21] Time je nakon završetka Jugoslavenskih ratova SRJ imala 700.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Kosova.[95]

I ekonomske štete bile su ogromne. Procjenjuje se da je Hrvatska pretrpjela oko 27 milijardi $ štete tijekom četvero-godišnjeg sukoba,[96] Bosna i Hercegovina između 50 i 70 milijardi $[97] a Srbija oko 30 milijardi $ samo tijekom bombardiranja NATO saveza,[98] čime su ratovi u bivšoj Jugoslaviji prouzročili sveukupni ekonomski gubitak od najmanje 100 milijardi $. Veliki ekonomski gubitak Srbija je zabilježila i tijekom međunarodnih sankcija: počevši od 1992., prošla je kroz jednu od najgorih hiperinflacija u historiji. Narodna banka Jugoslavije izdala je 1993. novčanicu od 10.000.000.000 dinara. Oktobra 1993., inflacija je bila toliko visoka da su ljudi koristili novčanice kao papir za otpad.[99]

Sukob Slovenija Hrvatska RBiH Kosovo UCPMB ONA Makedonija JNA  SRJ Republika Srpska Krajina Republika Srpska HRHB ostali, novinari UNPROFOR, UNCRO, UNTAES Ukupno
Rat u Sloveniji (1991) 18 - - - - - - 37 - - - - 6 61
Rat u Hrvatskoj (1991 - 95) - 13.583
- - - - - 1279 - 6.222[1] - - nepoznato 16[100]+11[88] 21.084+27
Rat u Bosni i Hercegovini (1992 - 95) - - 62.013[2]
5.100[2]
- - - - - - - 24.953[2] 8.403[2] 571[2] 213[88] 95.940-101.040
+213
Kosovski rat (1998 - 99) - - - 8.676
2.131[3]
526[3]
- - - - 2.197[3] - - - 650 14.952
Preševski sukob (1999) - - - - 5-40 - - - 24 - - - - 29-64
Sukob u Makedoniji 2001. - - - - - 71 - 124 73 - 98 - - - - - 3 147-225
UKUPNO: 18 13.583 62.013-67.113 11.338 5-40 71 - 124 73 - 98 1.316 2.197 6.222 24.953 8.403 1.137 240 131.569-136.782

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju[uredi - уреди | uredi izvor]

Zgrada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu

Vijeće sigurnosti odobrilo je 1993. u rezoluciji 808 osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se sudski procesuirali ratni zločini te zaustavili daljnji, pošto je sud trebao djelovati kao upozorenje svim vođama umiješanim u sukob da postoji kaznena odgovornost.[101] Sveukupno je do 2005. podignuo 161 optužnicu za sva četiri sukoba.[102]

Do 2015., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani. Za rat u Hrvatskoj, na stranama snaga JNA i RSK osuđeno je šest osoba, a na hrvatskoj strani nijedna. Za rat na Kosovu, osuđeno je šest osoba na srpskoj, te dvije na albanskoj strani. Za sukob u Makedoniji podignuta je samo jedna optužnica, i osuđena samo jedna osoba na makedonskoj strani.

Ostvarenja MKSJ-a su predmet spora. Žrtve su uglavnom prigovarale zbog preniskih zatvorskih kazni osuđenika, dok su pravnici kritizirali presudu u kojoj je uveden nepoznati pravni koncept 'konkretne usmjerenosti' potrebne radi osuđivanje osobe za neki zločin, jer time sužuje prostor za uvođenje kazni.[103] Bilo je i drugih kontroverzi.[nb 4] Ipak, MKSJ je doveo do bogatog arhiva dokumenata tijekom ratova; donio presedan presudama da su silovanja u Bosni bila zločin protiv čovječnosti i namjerna strategija rata;[105] po prvi put na optuženičku klupu doveo bivšeg predsjednika neke države, Slobodana Miloševića[106] te donio i prve pravosnažne presude u kojima je potvrđen genocid u Bosni, u Srebrenici 1995.[107]

Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde[uredi - уреди | uredi izvor]

Bosna i Hercegovina je 1993. otišla na Međunarodni sud pravde (MSP) te tužila SRJ, a kasnije Srbiju za genocid počinjen tijekom rata. 2007. godine, MSP je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen od strane snaga VRS-a, jer "nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika". Međutim, odgovorna je po drugom pogledu jer je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinitelje MKSJ-u. MSP je Bosanski genocid tom prilikom ograničio samo na masakr u Srebrenici 1995. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.[108]

Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".[109]

1999., i Hrvatska je tužila Srbiju na MSP-u zbog navodnog genocida tijekom rata, a Srbija je uzvratila protutužbom. 2015., 15 sudaca MSP-a donijelo je presudu prema kojoj su odbačene obje tužbe. MSP je utvrdio da, iako su počinjeni razni zločini na obje strane, broj ubijenih u ratu u Hrvatskoj bio je ipak premalen da dosegne razmjere genocida.[110]

Vrsta rata i nasljeđe[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje dvije perspektive o prirodi ratova. Prema jednima, radilo se o međunarodnom sukobu između Hrvatske, Bosne i Hercegovine s jedne i Srbije i Crne Gore s druge strane. Prema drugima, radilo se o građanskom ratu između vlasti i srpskih pobunjenika pošto se JNA povukla iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine prije nego su te dvije republike stekle međunarodno priznanje u UN-u u maju 1992. Izvještaj posebne komisije M. Cherifa Bassiounija za UN iz 1994. došla je do sljedećeg zaključka:

Komisija smatra da karakter i kompleksnost oružanih sukoba, u kombinaciji sa mrežom sporazuma o humanitarnim pitanjima koje su zaključile strane između sebe, opravdavaju pristup prema kojem se zakon može primijeniti na međunarodni oružani sukob na području bivše Jugoslavije.[111]

Dio historičara zaključuje da se mogu smatrati i ratovima preko posrednika. Mary Kaldor smatra da su to primjeri "novih ratova", koji nisu niti građanski niti međunarodni, već kombinacija oboje.[112][113]

Zbog ovoga, nacionalizam je dobio negativnu reputaciju među intelektualnim krugovima na području bivše Jugoslavije. Usprkos tome i ponekim otvorenim pitanjima, u 21. vijeku su pojačani napori k pomirbi i normalizaciji država u regiji.[114]

Postoje i pitanja da li su nasilna razilaženja republika u bivšoj SFRJ uopće bila potrebna, odnosno da li su mogla biti potpuno izbjegnuta da su vještiji političari bili na vlasti. Milica Z. Bookman napisala je znanstveni rad u kojem je uočila kako je Čehoslovačka također bila komunistička država koja se razišla i prešla na kapitalizam, ali da je to učinila na miran, demokratski način, gdje su Češka i Slovačka poštivale granice jedno drugog, te da se to isto moglo dogoditi i sa Jugoslavijom.[115]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. SR Makedonija je isto održala referendum i proglasila neovisnost 17.9. 1991., ali se Beograd nije protivio odlasku te republike iz Jugoslavije.
  2. Ne računajući grčki građanski rat, istočnonjemački ustanak 1953., mađarski ustanak 1956 i sovjetsku invaziju Čehoslovačke.
  3. Srpski povratnici su prvo trebali dobiti vizu za ulazak u Hrvatsku, potom dozvolu SRJ da napuste državu i na kraju tranzitnu vizu za Mađarsku odakle bi dobili hrvatsko dopuštenje za ulazak u Hrvatsku. Međutim, da bi se dobila viza, trebali su dokazati da su hrvatski državljani putem domovnice, a ona je izdana 1992., u vremenu kada su oni bili pod kontrolom RSK koja to nije dozvoljavala.[55]
  4. Ante Gotovina i Mladen Markač su 2011. osuđeni zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije Oluja, da bi pravosnažnom presudom 2012. bili oslobođeni svih optužbi. Obrazloženje presude dovelo je do kritika nekih pravnika.[104]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Documenta 2010., str. 4
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 2.8 Ingrao & Emmert 2012, str. 140.
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 3.7 Fond za humanitarno pravo 6.2. 2015, str. 1.
  4. 4.0 4.1 Nettelfield, str. 97-98
  5. Ramet 1999., str. 65
  6. Ashbrook 2011.
  7. Hirsch 2002., str. 76
  8. Petak 2003, str. 1.
  9. Petak 2003, str. 4–5.
  10. Petak 2003, str. 6, 12.
  11. Thomas 1999., str. 34
  12. UN-ov izvještaj IV 1994., #56
  13. Brown & Karim 1995., str. 116
  14. Ramet 1999., str. 20
  15. UN-ov izvještaj IV 1994., #54
  16. BBC News 2006.
  17. 17.0 17.1 UN-ov izvještaj IV #64
  18. Hayden 1992, str. 654–673.
  19. Pavlaković 2011, str. 893–909.
  20. Huntington 1991, str. 12–34.
  21. 21.0 21.1 Judah 2011.
  22. Lukic 1996., str. 173
  23. 23.0 23.1 23.2 Brown & Karim 1995., str. 119
  24. UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
  25. UN-ov izvještaj #6
  26. UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
  27. UN-ov izvještaj #40
  28. UN-ov izvještaj #60-61
  29. Lukic 1996., str. 176
  30. Radonić 2013, str. 234-254.
  31. Brown & Karim 1995., str. 121-122
  32. Ramet 1999., str. 7
  33. Tužitelj protiv Pavla Strugara - Presuda 31.1. 2005, str. 13.
  34. Tužitelj protiv Milana Babića - Presuda 29.6. 2004, str. 10-11.
  35. Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina - Presuda, 23.5. 2013., str. 1
  36. 36.0 36.1 Brown & Karim 1995., str. 120
  37. Brown & Karim 1995., str. 118
  38. Lukic 1996., str. 195
  39. UN-ov izvještaj III.A, "2. Ties with the Governments of FRY, the self-declared Serbian Republics, and the JNA"
  40. Tapon 2011, str. 329.
  41. BBC News 2001.
  42. Jegen 1996, str. 14.
  43. Plavsić et al. 1992, str. 1–5.
  44. Nizich 1992., str. 56
  45. Memorijalno dokumentacijski centar 2009.
  46. Tužitelj protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića – Presuda, str. 4
  47. Lukic 1996., str. 193
  48. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 2012.
  49. Nizich 1992., str. 57-58
  50. Naegele 21.2. 2003.
  51. Đurđev 1998, str. 207-213.
  52. Sense Agency 2006.
  53. 53.0 53.1 Dalje 3.4. 2014.
  54. Romac 13.3. 2014.
  55. 55.0 55.1 Human Rights Watch 1996, pasus 104-105.
  56. U.S. Committee for Refugees and Immigrants.
  57. Nizich 1992., str. 15
  58. UN-ov izvještaj V: D. The propaganda
  59. UN-ov izvještaj IV #134
  60. Brown & Karim 1995., str. 120
  61. UN-ov izvještaj V, "C. Serbian control over the television transmitter on the Kozara Mountain"
  62. E-novine 2012.
  63. Human Rights Watch 2000., str. 2
  64. UN-ov izvještaj V, "F. Serbs rearming other Serbs"
  65. Dyker & Vejvoda 2014, str. 196.
  66. Amnesty International 22.10. 1992, str. 9.
  67. Guardian 1992.
  68. Matthews 31.5. 1992.
  69. Los Angeles Times 1993.
  70. Burg & Shoup 1999, str. 314-315.
  71. Reuters 2013.
  72. Simić & Daly 2011.
  73. Helm 1995.
  74. 74.0 74.1 74.2 UNHCR 1997.
  75. Biserko 2006., str. 128
  76. Human Rights Watch 1992., str. 602
  77. 77.0 77.1 Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 88-89
  78. Opća skupština Ujedinjenih naroda 3.3. 1998.
  79. Balkan Inside 22.1. 2014.
  80. Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 416.
  81. Vijeće sigurnosti 19.1. 1999.
  82. Tužitelj protiv Milana Milutinovića i drugih – Presuda, 26. februara 2009., str. 170-171.
  83. BBC News 25.3. 1999.
  84. Human Rights Watch 2000., str. 12
  85. Milačić et al. 2004, str. 2–10.
  86. ICTJ 2009.
  87. Fond za humanitarno pravo 2010.
  88. 88.0 88.1 88.2 UN 2013., str. 2
  89. Human Rights Watch 30.8. 2001.
  90. Turković, Hovens & Gregurek, str. 222
  91. Human Rights Watch 1994, str. 7.
  92. 92.0 92.1 UNHCR 2003.
  93. Pavlović & Bijedić 1997, str. 21-22.
  94. Human Rights Watch 2001.
  95. BBC News 2000.
  96. Keay 1996.
  97. Ding 1996., str. 10
  98. CNN 1999.
  99. Lyon 1996, str. 293-327.
  100. UN 2013., str.2
  101. Saxon 2006, str. 559-572.
  102. Pocar 2008, str. 655-665.
  103. Coco & Gal 2014, str. 345-366.
  104. Clark 2013, str. 399-423.
  105. Farwell 2004, str. 389-403.
  106. Tužitelj protiv Slobodana Miloševića - Optužnica 2002.
  107. Palombino 2005, str. 778-789.
  108. Gattini 2007, str. 695-713.
  109. Cassese 2007, str. 649-668.
  110. Međunarodni sud pravde 2015, str. 111, 119, 131, 142.
  111. UN-ov izvještaj - V. General Conclusions and Recommendations
  112. Kaldor 2013, str. 1974.
  113. Melander & Öberg 2009, str. 505-536.
  114. Judah 23.4. 2013.
  115. Bookman 1994, str. 175-187.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige
Naučni radovi i žurnali
  • Ashbrook, John E. (2011). "Yugoslav Succession, Wars of (1990–1999)". Wiley Online Library. doi:10.1002/9781444338232.wbeow712. 
  • Bookman, Milica Z. (1994). "War and Peace: The Divergent Breakups of Yugoslavia and Czechoslovakia". Journal of Peace Research 31 (2). doi:10.1177/0022343394031002005. JSTOR 425031. 
  • Cassese, Antonio (2007). "The Nicaragua and Tadić Tests Revisited in Light of the ICJ Judgment on Genocide in Bosnia". European Journal of International Law 18 (4). doi:10.1093/ejil/chm034. 
  • Clark, Janine Natalya (2013). "Courting Controversy - The ICTY’s Acquittal of Croatian Generals Gotovina and Markač". Oxford University Press 11 (2). doi:10.1093/jicj/mqt009. 
  • Coco, Antonio; Gal, Tom (2014). "Losing Direction - The ICTY Appeals Chamber’s Controversial Approach to Aiding and Abetting in Perišić". Oxford University Press 12 (2). doi:10.1093/jicj/mqu010. 
  • Farwell, Nancy (2004). "War Rape: New Conceptualizations and Responses". Women's Studies 19 (4). doi:10.1177/0886109904268868. 
  • Gattini, Andrea (2007). "Breach of the Obligation to Prevent and Reparation Thereof in the ICJ's Genocide Judgment". European Journal of International Law 18 (4). doi:10.1093/ejil/chm038. 
  • Đurđev, Branislav S. (1998). "Refugees and village renewal in Yugoslavia". Kluwer Academic Publishers 46 (3). doi:10.1023/A:1006904101161. ISSN 1572-9893. JSTOR 41147290. 
  • Hayden, Robert M. (1992). "Constitutional Nationalism in the Formerly Yugoslav Republics". Slavic Review 51 (4). doi:10.2307/2500130. JSTOR 2500130. 
  • Huntington, Samuel P. (1991). "Democracy's Third Wave". Journal of Democracy 55 (2). doi:10.1353/jod.1991.0016. JSTOR 1407886. 
  • Kearns, Ian (2008). "Croatian politics: Authoritarianism or democracy?". Taylor & Francis. DOI:10.1080/13569779808449966. 
  • Lyon, James (1996). "Yugoslavia's Hyperinflation, 1993-1994: a Social History". East European Politics & Societies 12 (2). doi:10.1177/0888325496010002005. 
  • Melander, Erik; Öberg, Magnus (2009). "Are ‘New Wars’ More Atrocious? Battle Severity, Civilians Killed and Forced Migration Before and After the End of the Cold War". European Journal of International Relations 15 (3). doi:10.1177/1354066109338243. 
  • Milačić, Snežana; Petrović, Dragana; Jovičić, Dubravka; Kovačević, Radomir (2004). "Examination of the health status of populations from depleted-uranium-contaminated regions". Environmental Research 95 (1). doi:10.1016/j.envres.2003.12.006. 
  • Palombino, Fulvio Maria (2005). "Should Genocide Subsume Crimes Against Humanity? Some Remarks in the Light of the Krstić Appeal Judgment". Journal of International criminal Justice 3 (3). doi:10.1093/jicj/mqi045. 
  • Pavlaković, Vjeran (2011). "Symbols and the culture of memory in Republika Srpska Krajina". Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity 41 (6). doi:10.1080/00905992.2012.743511. 
  • Pavlović, D.; Bijedić, S. (1997). "Personal experience in the organization of mass admission of traumatized refugees". Dom zdravlja, Tuzla. PMID 9601774. 
  • Plavsić, F.; Petrovecki, M.; Fuchs, R.; Sostarić, B. (1992). "The chemical war in Croatia". Lijecnicki Vjesnik 114 (1). PMID 1343014. 
  • Pocar, Fausto (2008). "Completion or Continuation Strategy? Appraising Problems and Possible Developments in Building the Legacy of the ICTY". Oxford University Press 6 (4). doi:10.1093/jicj/mqn043. 
  • Radonić, Ljiljana (2013). "Croatia's Politics of the Past during the Tuđman Era (1990–1999)—Old Wine in New Bottles?". Austrian History Yearbook 44. doi:10.1017/S0067237813000143. 
  • Saxon, Dan (2006). "Exporting Justice: Perceptions of the ICTY Among the Serbian, Croatian, and Muslim Communities in the Former Yugoslavia". Journal of Human Rights 4 (4). doi:10.1080/14754830500332837. 
  • Simić, Olivera; Daly, Kathleen (2011). "‘One Pair of Shoes, One Life’: Steps towards Accountability for Genocide in Srebrenica". Oxford University Press 5 (3). doi:10.1093/ijtj/ijr020. 
Novinski izvještaji i vijesti
Nevladini izvještaji
Ostalo

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]