Operacija Bljesak

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Operacija Bljesak
Segment Rat u Hrvatskoj
Map 52 - Croatia - Western Slavonia, May 1995.jpg
karta Operacije Bljesak
Datum 1.–3. 5. 1995.
Lokacija zapadna Slavonija
Rezultat hrvatska pobjeda
povratak 558 km2 teritorija Hrvatske pod upravu države
Zaraćene strane
 Hrvatska  Republika Srpska Krajina
Komandanti i vođe
Hrvatska Janko Bobetko
Hrvatska Zvonimir Červenko
Hrvatska Luka Džanko
Hrvatska Petar Stipetić
Republika Srpska Krajina Milan Čeleketić
Republika Srpska Krajina Lazo Babić
Snage
7.200 vojnika 4.500 vojnika
Žrtve i gubici
42-46 poginulih vojnika
162 ranjenih vojnika
188–283 poginulih
civila
9 poginule djece

1.200 ranjenih
2.100 vojnih zarobljenika

11.500–15.000 srpskih izbjeglica
3 ranjenih mirotovoraca UN-a

Operacija Bljesak bila je kratkotrajna ofenziva Hrvatske vojske (HV) protiv snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) od 1. do 3. 5. 1995. Ofenziva se odigrala tijekom završne faze rata u Hrvatskoj te je bila prva velika konfrontacija dvaju strana nakon primirja i ugovora o ekonomskoj suradnji između vlade Hrvatske i RSK-a 1994. Većina snaga RSK-a predala se 3. 5. kraj Pakraca, iako su se manje operacije odigravale i do dva tjedna nakon Bljeska.

Operacija Bljesak bila je strateška pobjeda za Hrvatsku koja je vratila pod upravu 558 km2 teritorija kojeg je držala RSK oko grada Okučani. Grad, koji je ležao usred autoceste Zagreb–Beograd i željeznice, predstavljao je značajan problem prijevoza Hrvatske između Zagreba i istočnog dijela države. Područje je bilo pod upravom UNCRO-a, sektor zapad, u sklopu mirotvornog mandata Vijeća sigurnosti u Hrvatskoj. HV je brojao 7.200 vojnika, a snage SVK 4.500 boraca. Kao odgovor na operaciju, RSK je naredila raketiranje Zagreba, Siska i Karlovca.

Četrdeset dva do četrdest šest vojnika HV-a je poginulo u bitci, a 162 ranjeno. Žrtve RSK-a su predmet spora—hrvatske vlasti navode brojku od 188 poginulih srpskih vojnika i civila, te 1.000–1.200 ranjenih. Srbijanski pak izvori spominju 283 poginulih srpskih civila, u suprotnosti sa 83 zabilježenih smrti Hrvatskog helsinškog odbora. Usprkos tome što je ova akcija omogućila povratak hrvatskih izbjeglica koji su protjerani 1991., procjenjuje se da je od 14.000 Srba koji su živjeli u ovoj regiji, dvije trećine pobjeglo a neki i nakon prestanka operacije. Za mjesec dana, manje od 1.500 Srba je ostalo. Naknadno, Generalni sekretar Ujedinjenih naroda Yasushi Akashi je kritizirao Hrvatsku zbog "masovnih kršenja" ljudskih prava, ali njegova izjava je u suprotnosti sa izvještajem Human Rights Watcha i donekle izvještajem povjerenstva Ujedinjenih naroda za ljudska prava na čelu kojeg je tada bio Tadeusz Mazowiecki.

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat u Hrvatskoj privremeno je prekinut primirjem 1992. Hrvatska je stekla međunarodno priznanje te je primljena u članstvo UN-a, dok se JNA povukla. Ipak, samoproglašena i nepriznata Republika Srpska Krajina (RSK) nije htjela reintegracija u hrvatski poredak. Vijeće sigurnosti UN-a svojom je Rezolucijom 743 od 21. 2. 1992. uspostavilo mandat UNPROFOR-a, kao i četiri UNPA sektora, i to na ukupno 12.554 km2 ili 22,2% kopnene površine Republike Hrvatske.[1] 1994. Washingtonski sporazum[2] je završio Hrvatsko-bošnjački sukob i stvorio uvjete za američku vojnu pomoć Hrvatskoj.[3] Hrvatska je zatražila edukaciju od vojnih savjetnika tvrtke Military Professional Resources Incorporated (MPRI) radi treniranja osoblja HV-a.[4][5] Obuka HV-a trajala je 14 tjedana, do travnja 1995.[6][7][8] Potkraj 1994., SAD je jednostrano završila embargo na oružje protiv Bosne i Hercegovine,[9] te dopustila HV-u da se opskrbi sa 30% oružja i municije koja je putovala kroz Hrvatsku umjesto plaćanja troškova prijevoza.[10][11] To je bio odraz nove strategije koju je odobrio Bill Clinton 1993.[12]

1994., SAD, Rusija, EU i UN su osmislili novi Z-4 plan koji je RSK-u davao značajnu autonomiju u Hrvatskoj.[13] Niti Hrvatska niti RSK nisu odobravale plan. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je shvatio da Slobodan Milošević, koji je ustvari vodio odluke za RSK,[14] neće prihvatiti plan iz straha da će postati presedan i za Kosovo—stoga je Hrvatska prihvatila plan Z-4 jer je znala da postoji mala vjerojatnost da će to učiniti i RSK.[13] Milan Martić, predsjednik RSK, odbio je i primiti plan, a kamoli ga prihvatiti.[15]

Potkraj 1994, Hrvatska i RSK su postigle ekonomski sporazum o obnavljanju cestovnog i želježničkog prometa, te veza sa dotokom vode i plina. Iako velik dio sporazuma nikad nije proveden,[16] cjevovod i dio autoceste A3 koja je prolazila kroz Okućane je otvoren,[17][18] čime je skraćeno putovanje od Zagreba do Slavonije za nekoliko sati. Dio autoceste RSK je zatvorio 24. 4.,[19] kao odgovor povećanu kontrolu komercijalnog prometa koji je napuštao RSK u istočnoj Slavoniji, što je pak potaklo hrvatske vlasti na odlučniji napor u vraćanju tog područja uz pomoć vojne operacije.[20] UNCRO je u to vrijeme nadzirao liniju razdvajanja između RSK-a i Hrvatske.[21][22] Raseljenim Hrvatima nije omogućen povratak na to područje. Primjerice, prema podacima popisa iz 1994, na prostoru bivše općine Nova Gradiška nalazilo se 2.630 raseljenih osoba. Najveći dio stigao je iz okupiranih dijelova županije, iz naselja bivše općine Nova Gradiška, ukupno 2.487.[23]

Situacija se pogoršala opet 28. 4. kada je Srbina izbo Hrvat izbjeglica—obojica su prije živjeli u istom selu prije 1991.—na benzinskoj stanici kraj autoceste, na teritoriju Hrvatske još uvijek pod kontrolom hrvatske vlade, kraj grada Nova Gradiška.[24] Kao odogovor, skupina Srba, među njima i brat ubijenog, su pucali na hrvatska vozila na autocesti koja je ostala otvorena usprkos zahtjevu UNCRO-a da se zatvori. Trojica civila je tako poginulo u pucnjavi, a RSK vojnici su uhtili petoricu.[25] Pucnjava je prestala do jedan ujutro,[26] petorica uhićenih je oslobođeno a UNCRO je zahtijevao da se autocesta opet otvori. Nakon natezanja, otvaranje autoceste je otkazano 30. 4. u 8 navečer.[27] Iste noći, tri projektila je ispaljeno na Pakrac, pod kontrolom hrvatskih vlasti, a jedno vozilo je napadnuto na ruti Pakrac–Požega koja se nalazila u blizini pozicija RSK-a,[28] od čega je preminuo jedan a uhićen drugi civil.[29] Hrvoje Šarinić, savjetnik Tuđmanu, je potvrdio da je hrvatska vlada razmišljala o namještanju incidenta koji bi izazvao vojno zauzimanje trase autoceste, ali je osporio da je namještaljka bila potrebna pošto su se incidenti na tom području odigravali na gotovo dnevnom redu.[30]

Tok bitke[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske razvio je plan ponovnog zauzimanja zapadne Slavonije pod kontrolom RSK-a u prosincu 1994. Prema planu, postrojba bi otišla u Okučane, stigla do Novske i zapadno od Nove Gradiške, izolirajući RSK vojnike koji bi ostali sjeverno od nove linije razdvajanja. Dio glavne postrojbe bi osiguralo jug osovine napada, stiglo do Save i tako spriječilo pojačanje Vojske Republike Srpske (VRS) do tog područja. Plan je uključivao i hrvatsko vojno zrakoplovstvo koji bi izveli zračne napade na jedini most preko Save na tom području (Stara Gradiška-Gradiška). U drugoj fazi ofenzive, operacije saniranja bi eliminirale bilo kakve preostale džepove otpora.[31] U veljači 1995. izvela se vojna vježba za operaciju Bljesak kraj Bjelovara.[32] Zvonimir Červenko je imao mogućnost izravne intervencije,[31] dok su utvrde u Novskoj i Novoj Gradiški kontrolirali Ivan Basarac i general Petar Stipetić.[33] Červenko je tada bio u načelnik u glavnom stožeru HV-a pošto je Janko Bobetko zbog bolesti hospitaliziran u Zagrebu.[31]

Hrvatska je razmjestila 7.200 vojnika za napad, ali i rezerviste (Zbor narodne garde, Hrvatska policija).[34] 18. Zapadnoslavonska postrojba RSK, koja je branila područje, imala je 4.773 vojnika na raspolaganju,[35] te je naredila mobilizaciju 28–29. 4.[36] Zapovjednik iste bio je Lazo Babić,[37][38][39] Povjerenstvo RSK koja je sazvana da procjeni bitku tvrdi da vojnici RSK nisu mogli vratiti oružje protiv tenkova iz skladišta UNCRO-a u Staroj Gradišci i kraj Pakraca sve dok ofenziva nije već bila u punom zamahu. Oružje je tamo bilo zbog plana o primirju iz ožujka 1994.[40] Ipak, UNCRO se nije opirao RSK-u koji je vadio oružja iz zajedničkih skladišta.[41]

Kronologija[uredi - уреди | uredi izvor]

1. 5.[uredi - уреди | uredi izvor]

1. 5. 1995., Šarinić je informirao UNCRO o nadolazećoj ofenzivi HV-a putem telefonskog poziva kanadskom generalu Raymondu Crabbeu u 4 ujutro, kako bi se snage UNCRO-a povukle na sigurno na vrijeme.[38] Operacija Bljesak je otpočela artiljerijskim bombardiranjem pozicija SVK-a u 4:30  ujutro. Napadi pješadijom i oklopnim vozilima sezali su od Novske, Nove Gradiške, Pakraca i Okučana a napad od Novske prema Jasenovcu je opočeo između 5:30 i 7  ujutro.[42] Napadi su izazvali paniku među SVK-om, ali nisu uništili most na Savi. [31] Bobetko je bio zabrinut zbog tenkova RSK u gradu koji mogu poslužiti kao snaga u protu-obrani, te je zahtijevao da helikopteri Mil Mi-24 spriječe oklopna vozila RSK od intervencije.[43]

U 5:30  ujutro, hrvatska specijalna policija je krenula kroz procjep u obrani SVK-a, između Novske i Jasenovca, čime je poremetila integritet pozicija SVK,[44] dok je na bojištu kraj Okućana HV s jedne strane napredovao sporednom cestom paralenom uz glavnu autocestu, a s druge istočno od autoceste, te time razbila obranu SVK.[31][45] U 1 popodne, zapovjedni službenik 98. brigade RSK je napustio jedinicu te objavijestio zapovjednika postrojbe da je brigada u rasulu, te naveo velike gubitke.[46] HV-ov napad čiji je cilj bilo zauzimanje Jasenovca odvijao se u dvije etape u kombinaciji 125. pukovnije Zbora narodne garde i specijalne policije južno od Bročica i Drenovog Boka.[31] Nije bilo većeg otpora te je HV zauzeo Jasenovac do 13 sati.[47][48] Popodneva, vlada RSK u Okučanima je dozvolila evakuaciju civila,[49] a pridružila im se i 98. i 54. brigada SVK.[50] HV je potom napredovao istočno prema Savi.[45]

Osovina Nova Gradiška–Okučani je dovela do zastoja napada HV-a zbog poremećaja linije zapovjedanja,[34] čime su se sukobili sa dobro opremljenim jedinicama SVK kraj Dragalića.[31] Stipetić, koji je osobno obilazio bojište,[51] je izvjestio da je zastoj trajao i do dva i pol sata.[52] Kao odgovor, HV je preusmjerio dio bojnih brigada da izbace SVK vojnike. 54. brigada SVK je pružala snažan otpor do 9 ujutro, kada je zapovjednik naredio povlačenje.[50] HV je osvojio selo Bijela Stijena kraj ceste Okučani–Pakrac te okružio Okučane do 11 navečer, nakon čega je zamrznut napredak tijekom noći. [49] Nekoliko brigada SVK je time postalo izolirano sjeverno od Okućana.[50] Postrojba SVK kraj Pakraca uz to nije mogla komunicirati sa zapovjednikom jer im je komunikacijski sustav doživio kolaps.[53] Na području Pakraca, HV je rasporedio nekoliko brigada. Procijenjeno je da su snage SVK tamo bile dobro ukopane te je HV odlučio radije ih okružiti umjesto da se uključi u opsežnu borbu.[54]

2. 5.[uredi - уреди | uredi izvor]

Izbacivač raketa M-87 Orkan koji je raketirao Zagreb 2.-3. 5.

HV je nastavio sa napredovanjem ujutro 2. 5. Postrojbe SVK su se povlačile i pomiješale sa evakuiranim civilima prema jugu, u Republiku Srpsku, došle su okršaj sa hrvatskim snagama kraj Novog Varoša, ali potom nastavile prema jugu. 18. postrojba SVK je premjestila svoje sjedište iz Stare Gradiške preko Save u Gradišku, u Republiku Srpsku, usprkos protivljenju generala against the orders Milana Čeleketića, načelnika Generalštaba RSK.[55] HV je zauzeo Okučane u 1 popodne, te se spojio sa snagama koje su stigle iz Novske i Nove Gradiške.[31] Istodobno, zapovjedništvo 54. brigade SVK je stiglo u Staru Gradišku, nakon evakuacije iz Okućana, te naredila artiljerijski napad na Novu Gradišku.[55] Iako je stiglo pojačanje SVK-a iz istočne Slavonije, odbili su se boriti nakon što su saznali poražavajuće rezultate na bojištu.[56]

Zahtjev 18. postrojbe SVK za zračnim napadima odbilo je vodstvo RS-a i generalštab RSK. Smatrali su da bi time HV mogao napasti i druga područja RSK zbog Operacije Zabrane Leta koju je provodio NATO — te uspostavljao zonu zabrane leta iznad Bosne, te bi time VRS riskirao uništenje borbenih zrakoplova koji bi morali putovati preko Bosne do Hrvatske. RSK je pokrenula samo dva helikoptera radi potpori postrojbi, ali nisu ni stigli do okršaja sa HV-om zbog kolapsa komunikacijskih linija. Za razliku od toga, Hrvatsko zrakoplovstvo je napalo pozicije RSK kraj Stare Gradiške, točnije most kraj Save. U jednoj takvoj akciji, obrana VRS-a je srušila hrvatski MiG 21 kojim je upravljao Rudolf Perešin oko 13:00 sati.[57]

Vodstvo RSK-a je naredilo nasumičnu odmazdu protiv nekoliko hrvatskih gradova, među kojima je bio i sam Zagreb u čiji su centar ispaljene kasetne bombe. [58] Napad je ponovljen i idućeg dana. [59] Pri tome je preminulo šest civila, jedan policajac te ranjeno 200 osoba.[60] Američki veleposlanik u Zagrebu, Peter Galbraith, osudio je takav napad i nazvao ga "barbarskim činom".[58]

3. 5.[uredi - уреди | uredi izvor]

3. 5., hrvatske vlasti i RSK su postigle dogovor oko kojeg je posredovqao Yasushi Akashi. Prema dogovoru, sukob je trebao završiti u 16:00 sati tog dana. Babić je naredio pukovniku Stevi Harambašiću, zapovjedniku 51. divizije SVK, predavanje 7.000 vojnika i civila koje je opkolio HV južno od Pakraca argentinskom bataljonu UNCRO-a, u dogovoru sa hrvatskim vlastima[61] Harambašić i 600 vojnika se predalo tog dana, dok je velik dio ostao na planini Psunj istočno od Pakraca.[59] Predaju je prihvatio šef policije, Nikola Ivkanec.[62]

4. 5. i kasnije[uredi - уреди | uredi izvor]

Pošto se stotine vojnika SVK odbilo predati oko šuma Psunja, Bobetko je imenovao Stipetića kako bi se izvele operacije saniranja i čišćenja terena od vojnika. HV je izveo artiljerijske napade kako bi potjerao oko 1.500 boraca SVK prema svojim pozicijama te ih zarobio do kraja dana. HV i specijalna policija izvele su i dodatne operacije čišćenja neprijateljskih pozicija.[59] Jedna takva skupina 50 vojnika SVK preplivalo je Savu i prešlo u RS 7. 5.[63] Operacije saniranja su završene do 20. 5., kada su se zadnji borci SVK predali hrvatskoj policiji u Psunju.[50]

Ishod[uredi - уреди | uredi izvor]

  RSK područje koje je Hrvatska vratila pod upravu u Operaciji Bljesak
  RSK područje nakon Operacije Bljesak

Operacija Bljesak bila je strateška pobjeda za Hrvatsku. Vratila je 558 km2 teritorija kojeg je 1991. oduzela RSK[64] te time stavila cijelu zapadnu Slavoniju pod hrvatsku vlast, čime je preuzela kontrolu nad strateški važnom autocestom koja veže glavni grad i istok zemlje. [65] Službeno je završena za manje od 40 sati.[66] U ofenzivi je poginulo 42-46 hrvatska vojnika a 162 je ranjeno. Od nagaznih mina je poginulo 15 (6,7%), a ranjeno ili hendikepirano 92 vojnika HV-a (9,5%) u obje operacije Bljesak i Oluja.[67] Hrvatska je isprva procijenila da je vojska RSK imala oko 350–450 poginulih i 1.000–1.200 ranjenih,[68] ali je broj poginulih kasnije ispravljen na 188,[69] što je broj koji uključuje i civile i vojnike.[38] Oko 2.100 vojnika RSK je zarobljeno.[59] Zarobljeni vojnici i zapovjednici su poslani u zatvore u Bjelovaru, Požegi i Varaždinu radi istraživanja o mogućim ratnim zločinima.[70] Neki su zarobljenici premlaćeni ili na drugi način zlostavljani tijekom prve večeri zarobljeništva, ali se ponašanje prema njima kasnije poboljšao te je ocijenjen razmjerno dobrim.[69] Tri jordanska vojnika UNCRO-a su ranjena tijekom napada HV-a.[71]

Još jedna posljedica bila je razmještanje srpskog stanovništva sa tog područja, koja je brojala oko 13.000 do 14.000 ljudi prije 1. 5. 1995.[38][71] Dvije trećine je pobjeglo odmah nakon ofenzive HV-a, dok je oko 2.000 evakuirano prema srpskim područjima Bosne i Hercegovine prvog mjeseca nakon Bljeska. Oko 1.500 Srba je ostalo živjeti na tom području do kraja lipnja.[38] Iako su se Hrvati prognani 1991. velikim dijelom vratili na to područje, povratak Srba bio je znatno manji. Do 1997., zabilježeno je tek 350 srpskih povratnika u Novu Gradišku.[72] Srbijanski izvori navode brojku od 283 poginulih Srba i oko 15.000[73] — 30.000 izbjeglica—iako je cjelokupno stanovništvo regije tada imalo manje od 15.000 stanovnika.[74] Neki srbijanski i ruski izvori tvrde da je stanovništvo područja brojalo oko 29.000 žitelja.[73][75][76][77] Hrvatski helsinški odbor je dokumentirao smrti 83 civila u ofenzivi, među njima 30 koji su ubijeni kraj Novog Varoša, gdje su se srpski civili i vojska RSK pomiješali kada su bježali prema jugu.[78] Dio tih 30 ubijenih osoba bili su žrtve napada HV-a, dok je ostatak preminuo od samih oklopnih vozila RSK-a koji su se žurili pobjeći na sigurno.[79]

Odjek[uredi - уреди | uredi izvor]

Human Rights Watch (HRW) je kritizirao Akashija zbog izjava o "masovnim kršenjima ljudskih prava" HV-a usprkos manjku dokaza za iste.[71] Organizacija je kritizirala i njegovu izjavu 6. 5. u kojoj tvrdi da je ured UNHCR-a u Banja Luki intervjuirao 100 izbjeglica iz zapadne Slavonije te utvrdio da su kolone izbjeglica bile pod artiljerijskom i snajperskom vatrom HV-a. HRW je pak zaključio da tri osoblja UNHCR-a - koji nisu govorili srpskohrvatski - nisu mogli izvesti ispravan intervju nad 100 osoba u samo četiri dana, te da su stoga uvjeti intervjua bili vrlo sumnjivi.[80] Za razliku od Akashija, HRW je zaključio da je ponašanje HV-a bilo uglavnom profesionalno.[71] Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava, na čijem je čelu tada bio Tadeusz Mazowiecki, posjetio je područje i zaključio da je bilo ozbiljnih kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava na obje sukobljene strane, ali ne na masovnoj razini.[81]

Vijeće sigurnosti UN-a izdalo je dvije izjave: jednu 1. 5. a drugu 4. 5. 1995. Prva je zahtijevala da Hrvatska i RSK poštuju sporazume o primirju i ekonomskoj suradnji.[82] U drugoj je ponovljen zahtjev prve izjave, te dodana osuda Vijeća sigurnosti zbog napada RSK-a na Zagreb i druge gradove, zahtijevalo žurno primirje te osudilo upad HV-a u zone razdvajanja (Banija, Kordun, Lika i sjeverna Dalmacija, kraj Knina, tj. UNCRO sketor Sjever i Jug), kao i razmještanje HV-a ali i RSK-a istočne Slavonije (UNCRO sektor Jug). Izjava je pozvala na povlačenje snaga iz zona razdvajanja u sektoru Sjever, Jug i Istok - ali ne i na povlačenje HV-a iz sektora Zapad, područja na kojem se odigrala Operacija Bljesak.[83][84] Par mjeseci kasnije, UNCRO se povukao iz istočne Slavonije, nakon Operacije Oluje.[22]

Poraz RSK-a je produbio tamošnju političku konfrontaciju te doveo do međusobnih optužbi između političara u Srbiji i RSK,[85] dok je uspjeh HV-a doveo do psihološkog i strateškog poleta u Hrvatskoj.[86][87] Nakon vojne operacije, hrvatska strane redovno slavi datum kao dan oslobođenja Okućana i okolice te nagrađuje vojnike HV-a koji su sudjelovali u bitci,[88][89] dok srpska strana održava mise svake obljetnice kako bi se prisjetili poginulih.[74]

Tijekom Tuđmanove vladavine, hrvatska vlada je zadržavala stav da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nema pravne ovlasti nad operacijama Bljesak i Oluja, jer se "radilo o policijskim akcijama protiv pobunjenika koje nisu imale karakter oružanog sukoba". Ovakav stav je kritiziran zbog nedosljednosti, jer je hrvatska vlada istodobno od istog tog suda zahtijevala da on ima pravo istraživati zločine same RSK.[90] Čelnik HSLS-a, Dražen Budiša, je 2000. u jednom intervjuu izjavio da mu je premijer rekao da će MKSJ podignuti optužnicu protiv Petra Stipetića. Novembra 2000., Graham Blewitt, zamjenik glavne tužiteljice MKSJ, je u intervjuu izjavio da će MKSJ "ubrzo podignuti optužnice protiv hrvatskih zapovjednika koji se sumnjiče za ratne zločine u Bljesku i Oluji".[91] Usprkos ovim navodima, MKSJ nije izdao nijednu optužnicu za operaciju Bljesak.

Priroda egzodusa srpskog stanovništva sa tog područja je predmet istraživanja. Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja 1995.-1998. uzrokovala je manje demografskih promjena od operacije Bljesak u zapadnoj Slavoniji.[92] Pojedini hrvatski akademici priznaju odgovornost HV-a za zločine protiv srpskih civila, ali navode da to ne mijenja činjenicu da najveći dio pobunjenih Srba nije ni pod kojim uvjetima htio prihvatiti hrvatsku vlast i da je zato, dijelom organizirano, napustio područja u koja je ulazila Hrvatska vojska.[93] Fond za humanitarno pravo je s druge strane egzodus Srba okarakterizirao kao "etničko čišćenje".[94]

Do 2012., hrvatske vlasti su provele istraživanja o ubojstvu 23 osobe u Medarima, okolici Nove Gradiške,[95] dok su podignute optužnice zbog zlostavljanja zarobljenika u zatvoru u Varaždinu.[96]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Živić 1.6. 2005, str. 127.
  2. (Jutarnji list 2007)
  3. (Dunigan 2011, str. 92–93)
  4. (Dunigan 2011, str. 92)
  5. (Dunigan 2011, str. 93)
  6. (Dunigan 2011, str. 93–95)
  7. (Avant 2005, str. 104)
  8. (Radio Free Europe 2010)
  9. (Bono 2003, str. 107)
  10. (Ramet 2006, p. 439)
  11. (Andreas 2011, str. 112)
  12. Woodward 2010, str. 432
  13. 13,0 13,1 (Armatta 2010, str. 201–204)
  14. (Ahrens 2007, str. 160–166)
  15. (Galbraith 2006, str. 126)
  16. (Bideleux & Jeffries 2007, str. 205)
  17. (Štefančić 2011, str. 440)
  18. The New York Times 1995.
  19. (Brigović 2009, str. 43)
  20. (Balkan Battlegrounds 2002, str. 296)
  21. (Jones, Ramsbotham & Woodhouse 1995, str. 246–251)
  22. 22,0 22,1 (UNCRO)
  23. Babić 27.8. 1997, str. 253.
  24. Brigović 2009, str. 43–44
  25. (Balkan Battlegrounds 2002, str. 296–297)
  26. Štefančić 2011, str. 451
  27. Brigović 2009, str. 44
  28. Štefančić 2011, str. 452
  29. Brigović 2009, str. 48
  30. (ICTY 2004, str. 31288)
  31. 31,0 31,1 31,2 31,3 31,4 31,5 31,6 31,7 (Balkan Battlegrounds 2002, str. 297)
  32. (Balkan Battlegrounds 2002, str. 276)
  33. (Balkan Battlegrounds 2002, bilješka 72/VII)
  34. 34,0 34,1 MORH 2010
  35. Brigović 2009, str. 47
  36. Brigović 2009, str. 45
  37. Brigović 2009, str. 63
  38. 38,0 38,1 38,2 38,3 38,4 Ramet 2006, str. 456
  39. Brigović 2009, bilješka 32
  40. Brigović 2009, str. 46–47
  41. Brigović 2009, str. 65
  42. Brigović 2009, bilješka 49
  43. Balkan Battlegrounds 2002, bilješka 81/VII
  44. Sekulić 2000, str. 105
  45. 45,0 45,1 Balkan Battlegrounds 2002, bilješka 82/VIII
  46. Sekulić 2000, str. 105–106
  47. Brigović 2009, str. 50
  48. (Index.hr 2005)
  49. 49,0 49,1 Brigović 2009, str. 52
  50. 50,0 50,1 50,2 50,3 Sekulić 2000, str. 106
  51. (Balkan Battlegrounds 2002, bilješka 83/VII)
  52. (Nacional 2002)
  53. Brigović 2009, str. 54
  54. Brigović 2009, str. 51–52
  55. 55,0 55,1 Brigović 2009, str. 53
  56. Sekulić 2000, str. 110
  57. Brigović 2009, str. 57–58
  58. 58,0 58,1 (San Francisco Chronicle 1995)
  59. 59,0 59,1 59,2 59,3 Balkan Battlegrounds 2002, str. 298
  60. (Jutarnji list 2012)
  61. Brigović 2009, str. 60
  62. Slobodna Dalmacija 2004.
  63. Brigović 2009, bilješka 54
  64. Sekulić 2000, str. 80
  65. Štefančić 2011, str. 436
  66. Erözden 2002, str. 5
  67. Halužan 4.12. 1999, str. 148.
  68. Brigović 2009, str. 64
  69. 69,0 69,1 HRW July 1995, str. 2
  70. Brigović 2009, str. 61
  71. 71,0 71,1 71,2 71,3 HRW 1995, str. 6
  72. Babić 27.8. 1997, str. 262.
  73. 73,0 73,1 Strbac 2005, str. 225
  74. 74,0 74,1 B92 2009
  75. Sekulić 2000, str. 81
  76. Guskova 2001, str. 493
  77. Nikiforov 2011, str. 795
  78. Brigović 2009, bilješka 105
  79. Index.hr 2003
  80. (HRW 1995, str. 17)
  81. Ahrens 2007, str. 169
  82. (UNSC 1995)
  83. (UNSC 1995b)
  84. (UNHCR 1995)
  85. Sekulić 2000, str. 119
  86. The New York Times, 4. 5. 1995.
  87. Klemenčić & Schofield 1996, str. 393-398.
  88. (Narodne novine 1995)
  89. (Nacional 2011)
  90. Erözden 2002, str. 6
  91. Erözden 2002, str. 14
  92. Lajić & Bara 2010, str. 49-73.
  93. Barić 2004, str. 460.
  94. Fond za humanitarno pravo 1.5. 2002, str. 2.
  95. (DORH 2012)
  96. Glas Slavonije 2012.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige
Znanstveni/naučni žurnali i članci
Novinski izvještaji
Ostali izvori

Koordinate: 45°16′N 17°12′E / 45.26°N 17.2°E / 45.26; 17.2