Rat na Kosovu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rat na Kosovu
Dio Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Kosovo War header.jpg
Datum 22. travnja 1996.11. lipnja 1999.
Lokacija Kosovo (tada dio SR Jugoslavije)
Ishod pobjeda NATO-a (Vojnički vojska Jugoslavije nije bila poražena)
povlačenje jugoslavenskih trupa
dolazak KFOR-a na Kosovo
OVK razoružana
Kosovo i Metohija ostaje SRJ
Casus belli OVK htjela neovisno Kosovo
Sukobljeni
UCK KLA.svg Oslobodilačka vojska Kosova
NATO OTAN Insignia.svg NATO
(od 1999.)
Aktivne sudionice:
 Belgija
 Kanada
 Danska
 Francuska
 Njemačka
 Italija
 Nizozemska
 Poljska
 Portugal
 Španija
 Turska
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Sjedinjene Američke Države
Flag of FR Yugoslavia.svg SR Jugoslavija
Flag of Serbia (1992–2004).svg Srpske paravojne snage, uključujući strane borce
Vođe
UCK KLA.svg Hashim Thaçi
UCK KLA.svg Suleiman Selimi
UCK KLA.svg Agim Çeku
UCK KLA.svg Ramush Haradinaj
NATO OTAN Insignia.svg Wesley Clark
NATO OTAN Insignia.svg Javier Solana
Flag of France.svg Jean-Pierre Kelche
Flag of the United Kingdom.svg Tony Blair
Flag of the United States.svg Bill Clinton
Flag of Germany.svg Rudolf Scharping
Flag of Italy.svg Oscar Luigi Scalfaro
Flag of FR Yugoslavia.svg Slobodan Milošević
Flag of FR Yugoslavia.svg Vladimir Lazarević
Flag of FR Yugoslavia.svg Dragoljub Ojdanić
Flag of FR Yugoslavia.svg Nebojša Pavković
Flag of FR Yugoslavia.svg Vlastimir Đorđević
Flag of FR Yugoslavia.svg Nikola Šainović
Flag of FR Yugoslavia.svg Sreten Lukić
Flag of FR Yugoslavia.svg Franko Simatović
Vojne snage
9.000-40.000 100.000
Posljedice
1998.
703 poginula OVK vojnika[1]

1.1.–14.6. 1999.
1.354 poginula OVK vojnika(od toga 29 u NATO kampanji)[1]
Nakon 14.6. 1999.
74 poginula OVK
Ukupno
2.131 poginulih

1998.
175 poginulih VJ/MUP Srbije[1]
1.1.–14.6. 1999.
865 poginulih VJ/MUP Srbije (od toga 276 u NATO kampanji)[1]
Nakon 14.6. 1999.
44 poginula VJ/MUP Srbije
Ukupno
1.084 poginulih
1998.
1.100 poginulih albanskih civila
132 poginula srpska civila
46 poginulih ostalih[1]

1.1.–14.6. 1999.
7.346 albanskih civila
385 poginulih srpskih civila
172 poginulih ostalih[1]
14.6.–31.12. 1999.
230 poginula albanska civila[1]
679 poginuo srpski civil[1]
Ukupno
8.676 poginula albanska civila
1.196 poginula srpska civila[1]


(od toga NATO intervencija 24.3.–9.6. 1999.)
220 poginulih albanskih civila
205 poginula srpska civila
28 poginulih ostalih civila[1]
488-527 poginulih civila u SRJ(Human Rights Watch)[2]
3 ubijenih kineskih veleposlanika

Rat na Kosovu (albanski: Lufta e Kosovës) je izraz kojim se označava oružani sukob koji tokom 1998. i 1999. godine vodio između vojnih i policijskih snaga Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije s jedne, i paravojnih formacija kosovskih Albanaca na čelu s terorističkom organizacijom tzv. "Oslobodilačkom vojskom Kosova" s druge strane.

Rat na Kosovu i Metohiji ili Kosovski sukob sadrži dvije faze oružana sukoba oko srpske pokrajine Kosovo i Metohija: prva je bila sukob albanskih separatističkih gerilaca (terorista) iz redova Oslobodilačke vojske Kosova sa jedne strane i jugoslovenskih snaga bezbednosti sa druge (1996.–99.), a druga faza - rat za Kosovo je agresija NATO-pakta na vojne i civilne ciljeve na Kosovu i Metohiji i širom SRJ, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama (24. mart 1999. — 10. jun 1999.). Napad NATO pakta je izvršen bez dozvole Ujedinjenih nacija, a povod za ratnu intervenciju bile su optužbe da navodno srpske vlasti planski vrše etničko čišćenje kosovskih Albanaca i neprihvatanje uslovljavanja iz Rambujea.

Rat je okončan donošenjem Rezolucije 1244 po kojom je Jugoslavija "privremeno" predala suverenitet nad Kosovom i Metohijom članicama NATO-pakta nazvanoj Misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (KFOR) pod čijom zaštitom se 9 godina kasnije i formalno proglašava odcjepljenje kada kosovski Albanci 17. februara 2008. jednostrano proglašavaju nezavisnost pokrajine, bez obzira na grub kršenje rezolucija UN, što Srbija ne priznaje. Po mnogima, ovaj rat je nastavak i deo ratova, koji su doveli do rušenja Jugoslavije, za koje se verovalo da su okončani Dejtonskim sporazumom, a koji se nastavio terorističkim napadima albanskih separatista u Makedoniji za odcjepljenje tzv. Ilirije..

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Civilizacijski i kulturološki Kosovo je u mnogome odskakalo od ostalih federativnih jedinica (republika i pokrajina) SFRJ prvenstveno zbog konzervativnog društva na koje su teško utjecale sve društveno-ekonomske reforme u cilju modernizacije jugoslavenskog društva. Okoštale plemensko-rodovske zajednice među većinskim albanskim stanovništvom, snažan patrijarhat, krvna osveta garnirana snažnim nacionalističkim kolektivizmom, natalitetnom politikom (najviša stopau Evropi i među najvišim u svijetu) stvarale su veliki socijalno-politički problem pa ta pokrajina predstavlja stalnu neuralgičnu točku čitave jugoslavenske zajednice jer sva pomoć koja je u kontinuitetu slana na Kosovo nije mogla pratiti visok natalitet (28-32 promila godišnje) i smanjiti visoku stopu nezaposlenosti i življenja od socijalne pomoći. Dok je npr. samoupravljanje donosilo vidne demokratske i ekonomske standarde u razvijenijim sredinama Jugoslavije na Kosovu se svodi na čestu zloupotrebu, klansko upravljanje, a isto tako među političkim partitokratima. Zanimljivo je da za razliku od relativno neuspješne modernizacije kosovskog društva u jednom demokratskijem uređenju i s dosta višem standardu življenja nego u Albaniji, modernizacija društva u Albaniji je bila mnogo uspješnija unatoč autističnom autoritarom poretku pa je tako nepismenost, krvna osveta potpuno iskorijenjena, postignuta spolna ravnopravnost dok je na Kosovu npr. toleriran analfabetizam koji je postizao rekordne brojke (30% nepismenih), a da ne govorimo o položaju žena na Kosovu sa srednjovjekovnim karakteristikama. Prema svim tim problemima kosovsko se rukovodstvo (većinski albansko) odnosilo s linijom manjeg otpora iz prostog razloga: nezamjeranja albanskim nacionalistima koji su modernizaciju društva tumačili kao atak na njihov "nacionalni identitet" pa se čak i odustajalo od prisiljavanja roditelja na slanje djece u škole (na albanskom jeziku).

Unatoč tome što je SFRJ spadala među rijetke zemlje u svijetu koje su postigle visoku ravnopravnost svih etničkih zajednica, ipak nacionalizam (šovinizam) je postaje jedina i najjača karta za rušenje socijalističkog društvenog uređenja što je na Kosovu poprimilo svoj specifičan oblik povezan s navedenim karakteristikama društva i snažnom iredentističkom tradicijom još od vremena drugog svjetskog rata kada se uzroci svih problema lociraju u drugim etničkim zajednicama (Srbi, Romi...) tj. u navodnoj "neravnopravnoj" poziciji SAP u odnosu na ostale članice federacije.

Nacionalističke demonstracije i štrajkovi početkom 80-ih[uredi - уреди | uredi izvor]

Odmah nakon Titove smrti albanski iredentisti 1981. organiziraju velike demonstracije pod sloganom 'Kosovo republjik'. Zašto republiku? Prema ustavu SFRJ socijalističke autonomne pokrajine su imale indentičnu autonomiju u federaciji kao i republike, ali bez prava na odcjepljenje, a to je za radikalne nacionaliste predstavljalo ključan egistencijalni problem za njihov narod. To što su Albanci imali sva prava kao konstituitivni narod Kosova, što su imali uvedenu službenu dvojezičnost, škole i sveučilište na svom jeziku, što su Srbi i ostali slavenski narodi morali učiti albanski kao jezik sredine, sve to 'ne važi' kada nacionalisti nemaju pravo na odcjepljenje. Ako je svaki nacionalizam iracionalan i titra najnižim nagonima, zašto bi albanski bio nešto drugačiji?

Ti protesti albanskog stanovništva u organizaciji nacionalista (tzv. Prizrenska liga) poprimaju i nasilne obrasce (otimanje oružja, ubojstva) a za čisto političke potrebe upotrebljavaju se i Trepčini rudari koji se zatvaraju u rudnike i "štrajkaju glađu" do ispunjenja zahtjeva za kosovskom republikom. Jugoslavenske republike šalju na Kosovo milicijske snage radi uspostave reda, ali uskoro slovensko rukovodstvo odbija slati svoju policiju, a kasnije se pridružilo i hrvatsko, s obrazloženjem da je to interna stvar SR Srbije koja treba sama riješiti problem Kosova. I time utrli put daljnjim događanjima: pojavi srpskog nacionalizma, Jogurt revoluciji i Događanju naroda (srpski pandan hrvatskom Masovnom pokretu 1970.) Ironijom sudbine suvremena "samostalna" kapitalistička Slovenija i Hrvatska se ne usuđuje odbiti direktivu NATO-pakta i šalje svoje policijce i na Kosovo i u Afganistan.

Prepušteno sami sebi srpsko stranačko i republičko rukovodstvo (Ivan Stambolić, Dragoslav Marković) se ne snalaze u takvoj situaciji dok beogradska štampa preuzima inicijativu primjenjujući stari nacionalistički recept sijući osjećaj ugroženosti i nacionalne nesigurnosti, zahtijevajući oštrije mjere i sankcije, tj. čvrstu ruku. Takva reakcija na kontinuirane akcije albanskih iredentista stvorilo je nišu za nacionalističkog lidera i pojavio se likom i djelom osobni prijatelj Georga H. W. Busha, bankar Slobodan Milošević koji 1986. preuzima rukovodsvo SK.

Miloševićeva politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Pokrajina Kosovo i Metohija je u vrijeme izbijanja sukob imala službeni status autonomne pokrajine (pod nazivom Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija) u okviru Republike Srbije, koja je od 1992. godine stvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Međutim, autonomija pokrajine - koja je "naslijeđena" iz vremena kada su i Srbija, Vojvodina i Kosovo bili federalne jedinice SFRJ - ustavom iz 1974. godine data je široka autonomija. Nacionalistički vođa Srbije Slobodan Milošević odlučuje kažnjavati albanske separatiste ukidanjem postignutih političkih prava te time dovodio do sukoba dve nacije nacija, sukoba u kome niti jedna nacija ne može pobijediti, već obje mogu jedino izgubiti. Početkom 1989. godine uspio je isposlovati proglašenje izvanrednog stanja te uz pomoć vojske natjerati tadašnje, pretežno albansko rukovodstvo SK Kosova da podnese ostavke, a potom je pokrajinska skupština Kosova pod prijetnjom sile pristala na amandmane na tadašnji republički Ustav kojim je autonomija Kosova bitno ograničena. Takvo je stanje stvari potvrđeno novim Ustavom Srbije iz 1990. godine koji je od Srbije načinio centraliziranu, unitarnu državu u kojoj su sve važnje ovlasti bile u rukama republičkih vlasti u Beogradu. Do tada je, po medijima, vršena nenormalna represija albanskih nacionalista u parlamentu pokrajine i ni jedan Srbin nije mogao dobiti neku bitniju i važnu ulogu u tadašnjim preduzećima. Takodje, svakodnevno su se dešavali napadi na Srbe i druge nealbance, ubijanja srpskih vojnika i policajaca iz zaseda terorista itd.

Među kosovskim Albancima koji su - prema podacima iz 1991. godine - činili 81,6 % stanovnika (1948. - 54% Albanaca), odnosno uvjerljivu većinu u pokrajini,[3][4] takav razvoj događaja je izazvao proširenje nezadovoljstva koje je tinjalo još od poraza kvislinške Mussolinijeve velike Albanije.

Albansko stanovništvo je također masovnim demonstracijama i štrajkovima godine 1989. i 1990. nastojalo spriječiti ukidanje autonomije. Bizarna je situacija da ti isti nacionalisti koji su digli nakon smrti Josipa Broza Tita zahtijevajući odcjepljenje, sada nose Titovu sliku i zahtijevaju onu autonomiju koju su tada imali. Na to je Miloševićeva vlast reagirala sankcijama, smenom albanskih kadrova iz policije, državne uprave, školstva, bolnica i državnih poduzeća, a koje su mijenjali srpski kadrovi. Na Kosovu još nije bila provedena privatizacija, a preduzeća su nacionalizacijom prešla u državne ruke, gubitak poslova u takvim poduzećima je znatno otežao i socijalnu situaciju. Do godine 1995. čak 75.000 kosovskih porodica nije imalo nijednog zaposlenog člana.[5]

Pokušaji kosovskih Albanaca da se promijeni takvo stanje stvari su u prvim godinama Miloševićeve vlasti bile gotovo isključivo nasilničke i terorističke prirode, odnosno nastojanja da se nasilnim metodama delegitimizira srpska vlast na Kosovu. U tome se najviše istakao Hašim Tači. Pod njegovim vodstvom kosovski teroristički Albanci su praivili strategiju napada, kidnapovanja i ubijanja srpskih i nealbanskih ljudi, kako bi stvorili strah i naterali ljude u masovne zbegove.

Takav razvoj situacije je pridonio radikalizaciji manjeg dijela, uglavnom mlađih, kosovskih Albanaca, koji su uglavnom bili povezani s albanskom dijasporom. Oni su zaključili da Rugovina pacifistička strategija neće donijeti nikakve rezultate, odnosno da se Kosovo može odcijepiti isključivo oružanom borbom - svijesni da kosovski Albanci vlastitim snagama nisu u stanju istjerati vladine snage, glavna se aktivnost (oružana i propagandna) svodi na stvaranje povoda za vojnu intervenciju sponzora, NATO-pakta koja će ostvariti glavni cilj: odcjepljenja. Godine 1994. je formirana separatistička oružana formacija nazvana Oslobodilačka vojska Kosova, koja će svoje prve akcije poduzeti u proljeće 1996. godine.

Strateški interesi[uredi - уреди | uredi izvor]

Padom Berlinskog zida i prestankom bipolarne podijeljenosti između socijalističkog i kapitalističkog bloka, uz moralnu snagu nesvrstanih, u Evropi ne prestaje i politika hladnog rata. Unipolarna hegemonija SAD-a, uz satelitske oružane snage NATO-pakta, rezultira otvorenim neokolonijalnim pretenzijama prema Istočnoj Evropi i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza na što najbolje ukazuje doslovna aneksija Rumunjske i Bugarske u EU i NATO pakt. Rusija je bačena na koljena uništenjem privrede izazvane brzopletim i destruktivnim Gorbačovljevom restauracijom kapitalizma, ukidanjem planske državne ekonomije i privatizacijom umjesto postepenih reformi (poput Markovićevog reformatorskog programa i puta NR Kine).

U SFRJ koja je gradila autohtoni humaniji socijalistički poredak s razvijenom demokracijom na radnom mjestu te nije pripadala niti jednom vojnom bloku i bila vodeća zemlja pokreta nesvrstanih sa snažnom privredom koja je funkcionirala po tržišnom principu i iako orijentirana na svjetsko tržište nije u većoj mjeri osjetila svjetsku ekonomsku krizu 1980-ih nije se moglo dogoditi političko-ekonomske urušavanje "državnog socijalizma" Istočne Evrope i Sovjetskog saveza

Nepostojanje geostrateške ravnoteže posebno je poguban na tlu multietničke Jugoslavije gdje se radikalno nacionalističkom ideologijom ruši demokratski samoupravni socijalizam i uspostavljaju nacionalistički režimi koji izazivaju ratove, etnička čišćenja, pauperizaciju stanovništva... Razvijena SFRJ (po standardu ispred Grčke, Španjolske, Portugala i Irske) je primarni interes EU koja ju namjerava 1991. uključiti u tu zajednicu kao pridruženog člana, Markovićev reformatorski projekt za desetogodišnje razdobljer po kome se uvodi privatni sektor paralelan sa društvenim sektorom pokaao se jako efikasnim (put kojim je kasnije krenula Kina) je nasilno prekinut unutrašnjim trzavicama i bojkotom nacionalista kao i odbijanjem IMF-a u davanju financijskog suporta. Očito EU nije unisona i prevladavaju parcjalni interesi pojedinih članica i dijeli se na dva bloka: većinski na čelu sa Francuskom i V. Britanijom (neslužbeno nazvan antifašistički blok) koji se zalažu za ulazak jedinstvene Jugoslavije u EU te blok na čelu s Genscherovom Njemačkom i Mock Austrijom (a davanjem velike financijske pomoći Njemačka pridobiva i De Michelisovu Italiju) koji otvoreno podržavaju nacionalističke i separatističke projekte Slovenije i Hrvatske te time utiru put za ratnu opciju u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH.

Milošević, koga je upravo radikalizacija albanskih separatista na Kosovu dovela na vlast, ima svoju veliku ulogu u tim sukobima, prema vani se prikazuje kao zaštitnik jedinstvene Jugoslavije i u početku ima podršku Buschovog SAD-a, ali nakon rušenja američkog špijunskog Awaxa kraj Niša, situacija se mijenja te SAD predvodi agresivnu politiku prema Miloševiću. U svom pohodu na teritorij Jugoslavije EU i NATO (tzv. evroatlantska integracija) Srbija ostaje potpuno izolirana, Podrška ruskog predsjednika koji puca na svoj parlament i vodi rat protiv čečenskih separatista, potpuno izostaje, a Milošević svojom retorikom, "nećemo biti evropski i američki lakeji" pridobiva napredne snage u svijetu koje ga doživljaju antiimperijalističkim borcem. Kako je Srbija ostala jedina država u Istočnoj Evropi (ako se ne računa Bjelorusija i Ukrajina), dijabolizira se srpski radikalan nacionalizam u korist "dobrih" radikalnih nacionalizama pa tako i tradicionalni albanski separatisti na Kosovu postaju poželjni partneri (ali ne i u Makedoniji) te ih se potiče (u logistici i pratečoj propagandi) na podizanje oružane borbe za tzv. nezavisnost u koju se u povoljnom trenutku čak i sami borbeno priključuju. A sve s čisto humanim ciljevima, ali događanja poslije su pokazala pravu pozadinu cjelokupne aktivnosti: praktično odcepljenje Kosova iz Srbije, a kasnije otvoreni pritisak na vazalne države za međunarodno priznanje države Kosovo; stvaranje značajne strateške vojne baze SAD-a za kontrolu Balkana, a humanitarna pitanja poput etničkog čišćenja (egzodus 150.000 Srba i 40.000 Roma i drugih nealbanaca), spaljivanje naseljaq Srba i Roma (poput onog u Kosovskoj Mitrovici) uništavanje svjetske kulturne baštine i to pred očima NATO-vih "peacemakera" ukazuje na svo licemjerstvo Zapada. Opravdavanje Zapada za takve postupke jer se radi o tobožnjem revanšizmu albanskih nacionalista identičan je opravdanju Miloševićih poteza izazvanih iz revanšizma prema albanskim separatistima. "Jebeš onog tko je prvi počeo", naslov je drame Saše Dukovskog.

Društveno-ekonomska pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Proces restauracije kapitalizma u Istočnoj Evropi karakterizira uspostava novih vlasti s temeljnom nacionalističkom ideologijom i ubrzanim procesom tzv. privatizacije, što je u državama bez kapitalista vodilo prema stvaranju svoje kapitalističke klase - predatora postojeće državne ili društvene imovine ili podčinjavanju zapadnim korporacijama i financijskim institucijama. Kako je istočnoevropska i jugoslavenska privreda bila jedna međusobno povezena cjelina, jedino efikasno rješenje je bilo stvaranje vlastite ekonomske zajednice zaštićene od sufinanciranih zapadnoevropskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, ali vizionarska viđenja vrhunskih ekonomista (popud Branka Horvata i drugih) niti su mogla biti prepoznata od strane minornih novih ideoloških vlastodržaca, a nailazila su i na snažan otpor zapadnoevropskih vladajućih struktura.

Naime zapadni svijet 80-ih godina potresa velika ekonomska kriza iz koje ih 90-ih izvlači otvaranje istočnoevropskog tržišta koje doslovno postaje njihovo lovište. Prvi potez koji poduzimaju jeste ultimativno zahtijevanje od tih država da ukinu zaštitne carine, a dalje je put prema ekspanziji na istok bio otvoren. Taj ekonomski drach an Osten dovodi do velike pauperizacije stanovništva, a time i do njihovog nezadavoljstva koje više ne može primiriti nacionalističko i patriotsko parolašenje pa se pojedinim državama Istočne Evrope (Poljska, baltičke zemlje, ex Čehoslovačka) upumpavaju velike financvijske injekcije u svrhu ideološkog pokazivanja kako kapitalizam može biti i uspješan, a da istovremeno područje DDR-a (6. industrijska zemlja u svijetu) je pretvoreno u Zapadnonjemačku koloniju po osnovnoj zakonitosti kapitala, da je on internacionalan i ne poznaje granice.

Tok sukoba[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat na Kosovu se obično dijeli na tri faze:

  • početna, koja je trajala od proljeća 1996. do početka marta 1998. i koja se može okarakterizirati kao sukob niskog intenziteta;
  • eskalacija i protivterorističke akcije MUP Srbije i manjoj meri VJ mart-avgust 1998, te konačno
  • Agresija NATO pakta koja je okončana u junu 1999. istjerivanjem srpskih snaga sa Kosova u svrhu okupacije i odcjepljenja te pokrajine nakon etničkog čišćenja nealbanskog stanovništva.

Naoružavanje albanskih nacionalista[uredi - уреди | uredi izvor]

Za smještanje rata za Kosovo u prave povijesne okvire ključna je i činjenica o naoružavanju albanskih iredentista na Kosovu. Navedimo detalje iz publiciranog transkripta razgovora (u Feral tribunu) između Franje Tuđmana (predsjednika Hrvatske) i Vanje Špiljka (tadažnjeg direktora INA-e, a kasnije glavnog distributera gorivom za NATO-pak)). Špiljak obavještava Tuđmana o izvozu oružja (puške M-48) za Albance na Kosovu, što Tuđman odbija iz straha da se ne ponove sankcije Zapada zbog ranijeg izvoza oružja na što mu Špiljak odgovara da Amerikanci znaju za ovu treansakciju i da ju podržavaju. Na to Tuđman upita što će Albancima to zastarjelo oružje, što im ne isporuče modernije naoružanje, na što Vanja Špiljak odgovara da Zapad ne želi biti optužen za poticanje i naoružavanje albanskih separatista te da s M-48 mogu reći da su to oružje oteli iz skladišta JNA...

Početak[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je OVK osnovana još 1994. godine, sa svojim je aktivnostima započela u proljeće 1996. godine kada su zabilježeni prvi koordinirani napadi vatrenim oružjem na osoblje i objekte srpske policije na Kosovu. Ti su napadi obično izvođeni u zabačenim i teško pristupačnim ruralnim područjima, i to na usamljene policajce ili policijske stanice, odnosno na Albance za koje se vjerovalo da surađuju sa srpskom vlašću. Za taj je period karakteristično i to da su takve aktivnosti imale daleko veći publicitet u srpskim nego u samim albanskim ili svjetskim medijima, a što se pripisuje stavu Ibrahima Rugove i DSK kako OVK "ne postoji", odnosno kako je u pitanju provokacija Miloševićevog režima s ciljem da se kompromitira službena pacifistička politika kosovskog vodstva, odnosno stvore povodi za jačanje represije nad Albancima. Prema nekim mišljenjima, glavnu ulogu u stvaranju OVK nisu igrali albanski političari na samom Kosovu, već britanska i američka špijunska agencija koji su potakli osnivanje i pružali logistiku te preko albanske dijaspore koja je isto bila njen financijer.[6]

Službeni Beograd je OVK opisivao kao "terorističku organizaciju", a takav stav je službeno, i to tek pred samu eskalaciju sukoba, prihvatio i američki State Department. "[7]. Takvom odnosu prema OVK među vodećim zapadnim političarima je pridonio i Human Rights Watch sa svojim upozorenjima da OVK grubo krši ljudska prava zbog otmica i napada nad Srbima, pa i nad Albancima koji surađuju sa srpskim vlastima, te da pljačka srpske kuće.[8]

Kao jedan od događaja koji je bitno promijenio dinamiku sukoba na Kosovu i bitno pridonio njegovoj eskalaciji se dogodio u proljeće 1997 u susjednoj Albaniji. pobuna koja je dovela do nasilnog svrgavanja vlade Salija Berishe. S obzirom da je Berishina Demokratska stranka bila blisko povezana s Rugovinim DSK, novi vlastodršci iz albanske Socijalističke partije su se na Kosovu počeli okretati alternativnoj opciji u obliku OVK. Mnogo važnija posljedica je bila i u oružju koje je u ogromni količine prokrijumčarene na Kosovo te tako omogućile dotle slabo opremljenoj OVK da se daleko agresivnije napadaju vladine snage.

U međuvremenu je srpska vlada nastojala svijet uvjeriti u postojanje OVK tako da je 3.6. 1997. u Prištini započeto suđenje 15 albanskih separatista koji su optuženi da su njeni pripadnici.[9] 3. V. Švicarska je postigla dogovor sa Srbijom oko povratka 12,000 Albanaca koji su tražili azil natrag na Kosovo.[9] 11.VIII. 1997. albanske novine objavile su izjavu OVK-a koja preuzima odgovornost za napade na srpske policajce, među kojima su i napad na srpskog službenika državne sigurnosti 3.7. kod ceste Podujeve-Kerpimeh i na dva službenika 4. V. kod Runika[10]. 2. IX. Vojska Jugoslavije otvorila je vatru na skupinu naoružanih ljudi koji su pokušavali preći iz Albanije na Kosovo.[9] 13. i 14. IX. dogodila su se dva bombaška napada na policijske stanice u mjestima Kijevo i Luzane za koje je OVK preuzela odgovornost, no nitko nije poginuo.[9] 8. XI. OVK je ponovno preuzela odgovornost za napad granatom na Podujevo.[9] 26.11. OVK je napala policijsku stanicu blizu mjesta Dečani.[9] Od 28. II. do 1. III. 1998. uslijedili su oružani sukobi Vojske Jugoslavije i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i nedužni civili. U području Likošan tada nastradalo 30 separatista i 4 srpska policajca.[9]

Oružani sukobi[uredi - уреди | uredi izvor]

Oružani sukobi između vladinih i separatističkih snaga sve su žešći pa tako 5.3. 1998. srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednog od vođa OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala njegovom smrću i pogibijom 60 separatista, a zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbija u tom razdoblju sastati sa srpskim političarima. Sastao se sa Miloševićem 15.5., ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima. U međuvremenu, separatisti su napredovali po Kosovu, opkolivši Peć, Đakovicu te uspostavivši svoj glavni grad u Mališevu.

Taktika viktimizacije[uredi - уреди | uredi izvor]

U propagandnom ratu se sve antiterorističke akcije MUP-a Srbije protiv terorističke paravojske OVK odreda prikazuju kao "masakri", Tako se govori i masakru od 26. IX. u Gornjem Obrinju u kojem je Vojska Jugoslavije i srpska policija navodno smaknula između 18 i 21 člana obitelji Delijaj, od kojih su mnogi bili djeca. Iako je Beograd porekao svaku odgovornost za incident, tek je kasnije utvrđeno da je to jedan od zločina koji su izvršili albanski separatisti kako bi izazvali reakcije kosovskih Albanaca[11][12] 29.1. 1999., dogodio se oružan sukob sa separatistima na Rogovu koji je isto proglašen masakrom.[13] u kojem je srpska policija ubila 24 separatistička borca u napadu na lokaciju u Rogovu selu koje je bilo skrovište pobunjenika, čime je situacija ponovno eskalirala. pa se tako poraz separatista 15. I 1999. u Račku u kojem je poginulo 40 do 45 albanskih separatista isto proglašava masakrom nad civilima[14] iako je Beograd objavio da su ubijeni Albanci zapravo bili pripadnici OVK-a, a ne civili, počinje kampanja u zapadnim medijima što izaziva reakcije u svijetu u rasponu od zabrinutosti do osude.[15] Uspješna kampanja i pritisak SAD-a dovodi i do toga da Vijeće sigurnosti UN-a osuđuje taj sporni masakr,[16] koji je kasnije koristi kao temeljnih povoda za NATO agresiju. Npr. TV kamere OESS-a (CNN-a) zabilježile su SAD-ovog ambasadora Williama Walkera kako hoda pored leševa separatista. Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj čin[17][18].

Kako bi se stvorila slika o masovnim masakrima i etničkom čišćenju albanski separatisti organiziraju prijevoz stanovništva preko granice u Makedoniju i Albaniju pa je tako do ožujka 1999., UNHCR registrirao 430,000 albanskih izbjeglica sa Kosova.[19] da bi za vrijeme napada NATO-pakta organiziran prevoz kosovskog stanovništva postala taktika srpskih vlasti kako bi ukazali na posljedice NATO-ovog bombardiranja, zaboravljajući u čijim je rukama propagandna mašinerija NATO država.

Eskalacija rata - napad NATO pakta[uredi - уреди | uredi izvor]

Skladište u Srijemskoj Mitrovici nakon NATO bombardiranja

Incident je iskorišten za povod eskalaciji rata pa tzv. Međunarodna zajednica, kako NATO.pakt naziva samog sebe, "gubi strpljenje" sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučio na vojnu agresiju u korist albanskih separatista, pod izlikom "kako bi se spriječila daljnja eskalacija na Balkanu". Clintonov ministar "obrane" William Cohen je održao ratnohuškački govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom"[20]. NATO dužnosnici su potom prijete da će započeti vojnu intervenciju ako se ne prihvati njihov ultimatum da se Vojska Jugoslavije povuče sa svog teritorija na Kosovu i dopusti da se NATO-ve "mirovne snage" rasporede tamo. Madeleine Albright također snažno zagovara tu ratnu opciju, a 20 godina kasnije, kako nisu ostvareni ciljevi napada, Albright u Bidenovoj administraciji najavljuje svoju politiku prema tzv. zapadnom Balkanu s osnovnim ciljem stavljanja Srbije i BiH pod NATO-pakt i prisiljavanje Srbije da otvori granice prema NATO državi Kosovo..

Richard Holbrooke sastao se posljedni put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu zadnju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK, koja je pod njihovom komandom, će se razoružati a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje Srbije. Milošević je odbio prepoznavši u tome akciju za odcjepljenje Kosova, na što, bez najave rata započinje NATO-ovo bombardiranje SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. III. do 11. VI 1999. Borbena avijacuija većinom je agirali iz baza u Italiji i VI. američke flote koja je blokirala pomorski ulaz u crnogorske luke na Jadranskom moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38.000 zračnih napada na vojna postrojenja, skladišta oružja, privredna postrojenja, saobračajnice i civilne objekte Srbije u gradovima Beograd, Niš i Novi Sad. Kao odgovor na tu agresiju srpska vojska pojačava napade na albanske separatiste na Kosovu. Tako se 25. ožujka poražene jedinice OVK u Velikoj Kruši, koji se u propagandnom ratu proglašava masakron nad 44 albanskih civila,[21], 26. ožujka u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha[22] a 28. ožujka dogodio se navodni masakr u Izbici, u kojem je poginulo 120 Albanaca, navodno sve civili.[23]. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20.3. VJ i policija su ušle u selo Trnava (Podujevo) i počeli granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24.3.: selo je prvo raketirano, a onda je JV upala sa tenkovima. Otprilike 500 žene i djece je evakuirano kamionom u Kačanik. 22 leševa je pronađeno u dva bunara. Navodno od tih 22 žrtava bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj odjeći.[24]

Letak upozorenja VJ da se povuče u svoje garnizone.

Rusija se na riječima protivila vojnoj akciji, ali zbog potpune iscrpljenosti financijskom krizom ništa ne poduzima kako bi spriječila tu agresiju NATO-pakta. Jedan od pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12.4., kada je jugoslavenski parlament prihvatio vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Pozicije Jeljcina, ovisan o alkoholu i o podršci SAD-a, mu ne dozvoljavaju da prihvatiti tu ideju unatoč indentičnoj situaciji u Čečeniji, cinično naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti situacija na Kosovu".[25] Uskoro je ta minorna i karikaturalna figura ruske povijesti bila prisiljena podnijeti ostavku.

Rockom protiv rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Takva agresija, razaranje privrednih i civilnih objekata, mostova izaziva zgražanje i za NATO stratege neočekivanu kompaktnost nacije (osim Albanaca) umjesto okretanja protiv vlastodržaca. Urbani Beograd na bacanje bomba odgovara spontanim rock koncertom, a slijede i koncerti pop muzike što Zapad doživljava kao civilizacijski šamar ratnoj agresiji. građani postavljaju živi zid kako bi sačuvali svoje mostove. Agresija se unatoč planovima NATO-pakta da će u roku od mjesec dana bombardiranja vlast pokleknuti, odužuje što u javnosti pobuđuje upitanost o opravdanosti ovakve ratne opcije i u redovima zapadnih političara i vojnih stratega nastaje nervoza.

Po osobnoj naredbi Billa Clintona 23.4. NATO raketa (bombardovanje RTS| pogodila zgradu Radio televizije Srbije te izazvala masakr nad nevinim civilima kako bi se na samo 24 sata prekinula emitiranje programa[26][27], navodno zbog propagandnih poruka Miloševićevog režima. Taj teroristički čin i izazvana ubojstva su uvršteni, ništa manje nego u "kolateralne žrtve bombardiranja", kao i žrte bombardiranja putničkog vlaka i napada kasetnim bombama na Niš.

7.5. dogodio se još jedan incident kada je NATO bombardirao kinesku ambasadu u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan prosvjed Pekinga. NATO se morao ispričati, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada te da ambasada nije pogođena namjerno[28][29], iako tu nikad nije bio vojni objekt.. NATO je bombardirao zatvor Dubrava (grad Istok) 19. V, te još jednom 21. V. zbog čega je poginulo oko 19 albanskih zatvorenika. Drugi su pak pokušali pobjeći usred kaosa izazvanog bombardiranjem 22.5., kada je poginulo oko 70 zatvorenika, ali se žrtve pripisuju događaju kada je oko 1.000 zatvorenika prodrlo u zatvorsko dvorište, kada je straža otvorila vatru.

NATO-KFOR trupe ulaze na Kosovo.

Kako se i nakon 2 mjeseca NATO-ve ratne ofanzive, Vojska Jugoslavije i dalje odbijala povući sa Kosova, 28.V. Tony Blair leti u Washington te se savjetuje sa Billom Clintonom oko kopnene ofenzive na Srbiju[30]. Iako je Blair upozorio da bi trebali mjeseci da se skupi dovoljno vojnika za vojnu akciju kojom bi se okupirala Srbija, pravi razlog odustajanja od kopnene okupacije bila je svijest o velikom broju žrtava u redovima NATO vojske te nesagledive političke posljedice okupacije u cilju odcjepljenja Kosova. Sama prijetnja nije predstavljala nikakav psihološki pritisak na Miloševićevu vladu. Umjesto tog Clinton je odobrio plan prema kome bi OVK uz američku obavještajnu i vojnu podršku vršila sabotaže i slične akcije u užoj Srbiji navodno u svrhu destabilizacije i eventualnog rušenja Miloševića.[31] Srpski vojnici su postavljali makete tenkova s kojima su zavaravali NATO pa zbog minimalnih šteta VJ ratni štab NATO-a pribjegava totalnom ratu pa čak grafitnim bombama onemoguavaju snabdjevanje električnom strujom u sjevernoj Srbiji, što smo izaziva još veće ogorćenje građana.

SAD vrši pritisak na svog saveznika Jeljcina pa početkom juna je iz Moskve stigla poruka da Rusija Beogradu neće pružiti nikakvu konkretnu podršku, odnosno da se prihvate svi NATO-vi uvjeti. Nakon ruske i finske intervencije Milošević je na kraju morao prihvatiti da se Vojske Jugoslavije povuče i NATO-vojsci (KFOR) dopusti "mirovnu" okupaciju Kosova u kojoj SAD odmah uspostavlja svoju stalnu bazu ratne avijacije..

Time je 11.6. službeno završila NATO-ova zračna agresija i rat. Oko 500-750.000 izbjeglih Albanaca se potom vratilo u odcijepljeno Kosovo, ali je oko 150.000 Srba i 40.000 Roma i drugih nealbanaca pobjeglo zbog odmazde albanskih radikalnih nacionalista pod zaštitom KFOR-a.

Zločini[uredi - уреди | uredi izvor]

Srpska vojska je tijekom Natovog bombardiranja 1999. odgovorila organiziranim protjerivanjem Albanaca: tri tjedna nakon NATO-ove agresije, bilo je oko 500,000 izbjeglica sa Kosova. Mjesec dana kasnije, to je poraslo na oko 750,000 izbjeglica. Na vrhuncu sukoba, bilo je navodno oko 850,000 albanskih izbjeglica što je oko 40 % ukupnog stanovništva Kosova. Oko 440,000 od njih je izbjeglo u Albaniju, a oko 300,000 u Makedoniju. Vlasti u Beogradu govore da su progoni rezultat NATO bombardiranja, izbjeglice su javljale da su im je evakuaciju (autobusima i kamionima) organizirale lokalne vlasti te srpska vojska i policija.

Lokacije na Kosovu i jugu Srbije na kojima je NATO avijacija koristila zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.

Između ožujka i lipnja 1999., srpski vojnici su uništili tisuće albanskih domova diljem Kosova uz pomoć topništva, buldožera, eksploziva i paljenja. Također je zabilježeno pljačkanje imovine. U nekim slučajevima, pogotovo onima koja su imala bliske veze s OVK, cijela sela su uništena. Gradovi Peć i Glogovac su teško oštećeni. Prema anketi UNHCR-a, koja je obuhvatila 285 kosovska sela, 9,809 od ukupno 35,185 domova (28 %) je potpuno uništeno[32].

Prema izvještajima HRW-a, najviše pljački događalo se u selu Belanica (Suva Reka). 31. ožujka 1999., srpska policija i paravojna postrojbe su ušle u selo, okupile stanovnike te od njih zahtijevale novac pod prijetnjom da će im ubiti djecu. Barem tucet Albanaca je ubijeno na taj način. Bilo je i slučajeva kada su militanti provaljivali u stan i zahtijevali novac od ukućana[32].

Srpska crkva na Kosovu srušena nakon rata.

Između ožujka i lipnja 1999., srpske sigurnosne snage su uhitile Albance i tjerale ih na kopanje rovova, bunkera i drugih teških fizičkih poslova, što HRW karakterizira kao prisilni rad. Tijekom NATO intervencije, srpske snage sigurnosti prisiljavale su albanske civile da budu u njihovoj blizini ili između srpskih položaja, koristeći ih kao ljudski štit, što je zabranjeno prema članku 28 četvrtom Ženevskom konvencijom. Srpske snage su također postavile 50,000 mina po Kosovu, poglavito uz granicu sa Albanijom i Makedonijom. OVK je isto postavljao mine tijekom tog razdoblja, a vodio je i sabirni logor Llapušnik u kojem je ubijeno 112 Srba.[33] NATO je pak koristio kazetne bombe a prema nekim naznakama i oružje sa osiromašenim uranijom[32]. OVK se također tereti da je ubijala albanske civile kako bi svalila krivnju na Srbe, te da je napadala srpske civile.

Još uvijek ostaju neprovjerene tvrdnje o Mudžahedinima koji su se borili na strani Albanaca na Kosovu, a za koje postoje optužbe da su bili posebno okrutni u borbi protiv Srba.[34] Neki su navodno dobili kosovsko državljanstvo.[35][36][37][38] Tijekom svojeg suđenja na Haaškom sudu, Milošević je izjavio da je Al-Kaida pomagala pobunjenicima na Kosovu, no Sabit Kadriu, kosovski aktivist za ljudska prava, je to osporio i nazvao cijelu priču "plodom njegove mašte".[39]

Žrtve[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat, koji je trajao gotovo tri godine, ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava od svih četiri Jugoslavenskih ratova jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi točne brojke[40].

  • Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leševa Albanaca[41]. Do 2004., pronađeno je i predano UNMIK-u dodatnih 836 leševa Albanaca koja su pronađena po skrivenim masovnim grobnicama u Užoj Srbiji. Leševi su prevezeni iz Kosova u Srbiju u kamionima sa ugrađenim hladnjakom te pokopani u grobovima u mjestima Batajnica kraj Beograda, Petrovo Selo i Bajina Bašta.[42]. Broj sveukupnih mrtvih Albanaca u ratu seže prema nekim procjenama i do 12,000 (Lancelot studija)[43] i 13,000 žrtava.[44]
  • Prema Vladi Srbije, službeno je samo od albanskih napada ubijeno ili nestalo 3,276 osoba, ne uključujući napade NATO snaga, od 1998. do siječnja 2001.[45]. Od NATO napada je prema službenim srpskim izvorima ubijeno 114 policajaca[46] i 462 vojnika[47]. Broj mrtvih civila od NATO napada je i dalje upitan, no procjene sežu od 1.200 do 5.700[44]. S druge strane, NATO je objavio da je od zračnih napada moglo poginuti najviše 1.500 civila.

Procjene ukupnog broja mrtvih prema ovim podatcima sežu od 10.000 do 20.000 mrtvih.

Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13.535 žrtava od rata na Kosovu od 1.1 1998. do 31.12. 1999. Ta nevladina udruga, koja je objavila podatke 2015. objedinjene u Kosovsku knjigu pamćenja, je navela da od tog broja Albanci čine 10.812 (80%) a Srbi 2.197 žrtava (16%). 526 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti.[1] Civilnih žrtava je 10.317, od čega je albanskih civila 8.676 (84%) a srpskih civila 1.196 (12%).[1]

Posljedice nasilnog odcjepljenja Kosova[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat je završio nametanjem odluke NATO-o pakta o de facto odcjepljenju te pokrajine čime se priznaje angažman u korist albanskih separatista (OVK), s obzirom da je Kumanovskim sporazumom postigli svoj glavni cilj albanskih separatista - povlačenje srpske vojske i policije s Kosova.

Kako 1990-ih svjetskim hegemonističkim položajem SAD-a UN postaje njegova podružnica (US=UN), a NATO-pakt sebe predstavlja kao Međunarodnu zajednicu Kosovo se temeljem Rezolucije VS UN 1244 de jure proglašava protektoratom UN-a, a de facto postaje okupaciona zona NATO-pakta na kome Srbija nije trebala imati nikakvu efektivnu vlast, koju je UNMIK predao separatistima uspostavljenjem administracije kojom su upravljali kosovski Albanci. Pregovori o rješavanju statusa Kosova - pri čemu su kosovski Albanci odmah inzistirali na potpunoj nezavisnosti - ali kako ne bi bio preočit razlog agresije NATO-pakta na Srbiju, taktizira se s tom odlukom, iako je Kosovo od početka u rukama separatista, te je uz podršku SAD i vodećih zapadnih sila Kosovo 2008. proglasilo nezavisnost, koju je uz snažan američki pritisak priznalo nešto manje od polovice svih zemalja svijeta, uključujući sve srpske susjede s izuzetkom BiH.

Taj prvi poslijeratni presedan s nasilnim mijenjanjem granica jedne države ima i imat će velike posljedice u međunarodnim odnosima: odcjepljenje Krima, Donbasa, Katalonije...

Samo Kosovo je nakon rata i provedenog etničkog čišćenja postalo uglavnom etnički čisto zahvaljujući teroru albanskih nacionalista koji dovodi do masovnog egzodusu Srba i ostalih nealbanaca 1999. godine, odnosno nakon nacionalističkih divljanja, Kristalnih noći 2004. Malobrojni Srbi žive isključivo na relativno etnički kompaktnom pojasu tzv. Sjevernog Kosova te u nekoliko izoliranih enklava, a protjerani Romi (većini je albanski materinji jezik - Manđupi) se ne žele vratiti na područje pod vlašću Albanaca, unatoč tome što su im neke članice NATO-pakta osjetile dužnima obnoviti im dio kuća koje su im albanski nacionalisti spalili. Pirova pobjeda NATO-pakta pretvorio se u potpuni debakl, koji će se uskoro ponoviti okupacijom iračkih naftnih polja i smrću 300.000 Iračana i njihovim masovnim egzodusom, pa sa Libijom, pa sa Sirijom sa milionima izbjeglica ante portas Evrope. Skupa cijena nafte..

Pored drastičnog uništenja srpske privrede i infrastrukture došlo je i do političkih posljedica. Produbio se jaz između rukovodstva Srbije i Crne Gore koja se ubro stavilo pod patronat NATO-pakta, dovevši do pretvaranja zajedničke države u labavu konfederaciju 2003. godine, a konačno i do proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, odnosno nestanka posljednjih ostataka Miloševiće tvorevine. Srpski je narod maknuo svog vožda i njegovog vazalnog prozapadnog nasljednika, ali bombardiranje je u najvećem dijelu srpske javnosti izazvalo anti-zapadno i antiameričko raspoloženje koje nije otklonjeno ni nakon 2 decenije kakvog-takvog ekonomskog oporavka od razaranja pod nominalno pro-zapadnim satelitskim vladama.

Kao jedna od neposrednih posljedica kosovskog rata je na području Uže Srbije uz granicu s Kosovo 1999. izbio preševski konflikt, u kome su sudjelovali teroristi i OVK odlučni da to područje pripoje Kosovu koristeći iste metode kao i u prethodnom ratu. Taj je sukob okončan tek 2001. godine, kada su se promijenile političke okolnosti u Beogradu. S druge strane, iste je godine izbio i albansko-makedonski sukob koji je imao sličnosti s kosovskim, ali koji je zaustavljen diplomatskom i političkom intervencijom zapadnih sila kako se ne bi razotkrila suština velikoalbanskog nacionalima te zbog toga jer je makedonska vlast postala njihov vazalni partner koji je bio prisiljen priznati državu Kosovo iako njima prijeti ista velikoalbanska pošast sa tzv. Ilirijom koju treba odvojiti od Makedonije. Kakvu je podršku imao OVK od strane NATO-pakta pokazuju oružani sukobi i 2015. kada sa Kosova upadaju na teritorij Makedonije i u napadu na Gošince i u sukobu u Kumanovu ubijaju policajce sa zahtjevom odcjepljenja tzv. Ilirije od Makedonije.

Ekonomske i ekološke posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema "Grupi 17", neovisnoj skupini ekonomista, NATO-ovo bombardiranje prouzročilo je oko 30 milijardi $ (u današnjoj vrijednost dolara je 60 milijardi) štete privredi Srbije. Prema njihovim računicama, srpski bruto društveni proizvod je zbog posljedica rata spao 40 %, a industrijska proizvodnja 44,5 %. Mlađen Dinkić je izračunao da je uz to oko 250,000 ljudi ostalo bez posla a da je društevni proizvod spao sa 1.600 na 1.000 $[48]. Kako svjetski policajac može bez posljedica raditi što želi, ratna reparacija bit će zabranjena tema tzv. slobodnog svijeta

Uz to, NATO je izbacio oko 23.000 bombi s nuklearnim otpadom na Srbiju što će još generacijama ostavljati posljedice na nova pokoljenja [49].

Sudski postupci[uredi - уреди | uredi izvor]

2006., bivši predsjednik Srbije Milan Milutinović, bivši zamjenik premijera Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić te tri bivša generala - Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević i Sreten Lukić, izvedeni su pred Haaški sud zbog ratnih zločina u ratu na Kosovu.[50] Miloševiću se za isti počelo suditi još 2002. S druge strane, Fatmir Limaj, Haradin Bala i Isak Musliu, bivši pripadnici OVK-a, također su izvedeni pred sud zbog optužbi za zločine protiv Srba.[51] Sveukupno, presude su bile sljedeće:[52][53][54]

Nakon rata, Srbija je službeno izjavila da je postala neutralna država,[55] ali unatoč tome vrši se veliki pritisak za stavljanje Srbije pod patronat NATO-pakta.

Uništeno Ministarstvo obrane u Beogradu.

2009. je beogradska štampa pisala da je Haaški tribunal tijekom suđenja Ramushu Haradinaju 2006. godine uništio sve materijalne dokaze o trgovini organima Srba koji su tokom rata oteti na Kosovu i Metohiji.[56][57] Haški tribunal je početkom 2005. godine pokrenuo istragu koja se zvala "Don Quijote", a koja se odnosila na predmete nađene u zloglasnoj "žutoj kući" u Burelju na sjeveru Albanije. U toj su kući po osnovanoj sumnji zarobljenim Srbima vadili vitalni organi, koji su kasnije za velike iznose prodavani na crnom tržištu članica NATO-pakta. Godinu dana kasnije, umjesto da provede istragu do kraja, naredeno da se svi materijalni dokazi unište jer su "nebitni" za istragu.[58]

13. ožujka 2010. po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine, srbijanska policija privela je devet osoba zbog sumnje da su počinili ratni zločin u selu Ćuška kod Peći na Kosovu 14. svibnja 1999. godine. Zahtjev za provođenje istrage protiv 26 pripadnika fašističke paravojne formacije "Šakali" i pripadnika Teritorijalne obrane i rezervnog sastava policije to tužiteljstvo podnijelo je istražnom sucu Vijeća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu zbog osnovane sumnje da su ubili 41 osobu u tom selu.[59]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Fond za humanitarno pravo (6.2. 2015). "Prezentacija i evaluacija Baze podataka Kosovske knjige pamćenja". str. 1, 2. http://www.mc.rs/upload/documents/NAJAVE/2015/02-06-14-FHP.pdf. 
  2. "Civilian Deaths in The NATO Air Campaign" (PDF). Human Rights Watch. veljača 2000. http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/natbm002.pdf. Pristupljeno 23. veljače 2012. 
  3. Statistical office of Kosovo
  4. Demographic history of Kosovo, Absoluteastronomy.com
  5. "On the Record: THE BIRTH AND REBIRTH OF CIVIL SOCIETY IN KOSOVO: PART ONE: REPRESSION AND RESISTANCE". The Advocacy Project. 30. 08. 1999.. http://www.bndlg.de/~wplarre/back337.htm. Pristupljeno 01. 12. 2009.. 
  6. Tim Judah (12. 08. 1999.). "Kosovo: Peace Now". kosovo.net, originally from b92.net. http://www.kosovo.net/judah2.html. Pristupljeno 31. 05. 2008.. 
  7. written Testimony of Ralf Mutschke Assistant Director, Criminal Intelligence Directorate International Criminal Police Organization — Interpol General Secretariat before a hearing of the Committee on the Judiciary Subcommittee on Crime (13. 12. 2000.). "The Threat Posed by the Convergence of Organized Crime, Drugs Trafficking and Terrorism.". U.S. House Judiciary Committee. http://judiciary.house.gov/Legacy/muts1213.htm. Pristupljeno 31. 05. 2008.. "In 1998, the U.S. State Department listed the KLA as a terrorist organization" 
  8. UNDER ORDERS:War Crimes in Kosovo, executive summary
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 "Kosovo Chronology: From 1997 to the end of the conflict". British Parliament. 01. 06. 1999.. Arhivirano iz originala 2003-07-31. http://web.archive.org/web/20030731142318/http://www.fco.gov.uk/Files/kfile/koschron.pdf. Pristupljeno 20. 09. 2009.. 
  10. "Chronology for Kosovo Albanians in Yugoslavia". UNHCR. 2004.. http://www.unhcr.org/refworld/country,,,CHRON,SRB,,469f38f51e,0.html. Pristupljeno 31. 10. 2009.. 
  11. A Week Of Terror In Drenica; Human Rights Watch
  12. "Serbs attack Kosovo massacre reports ", BBC News, October 1, 1998.
  13. Rogovo village Massacre, January 1999
  14. Kosovo/Kosova: As Seen, As Told, "Part V: The Municipalities - Stimlje/Shtime", OSCE, 1999
  15. SRJ - Kosovska kriza
  16. SECURITY COUNCIL STRONGLY CONDEMNS MASSACRE OF KOSOVO ALBANIANS IN SOUTHERN KOSOVO
  17. Quoted by Ivo H. Daalder, Michael E. O'Hanlon, Winning Ugly: NATO's War to Save Kosovo, pp. 63-64. Brookings Institution Press, 2001. ISBN 0-8157-1696-6
  18. TRANSCRIPT: AMB. WALKER PRESS CONFERENCE AFTER MASSACRE IN KOSOVO
  19. Kosovo Crisis Update, UNHCR, 30-03-1999. Retrieved 22-03-2010.
  20. Secretary Cohen's Press Conference at NATO Headquarters
  21. KOSOVO HUMAN RIGHTS FLASH #18 EYEWITNESSES TELL OF MASSACRE OF FORTY ETHNIC ALBANIANS BY YUGOSLAV SECURITY FORCES, ess.uwe.ac.uk
  22. Serbia war crimes court convicts ex-police of Suva Reka Massacre; RNW International Justice Desk
  23. CNN: Massacre video matches mass grave evidence
  24. "Kosovo – As seen, as told". OESS. http://www.osce.org/publications/odihr/1999/11/17755_511_en.pdf. Pristupljeno 01. 12. 2009.. 
  25. Rafinerija u Pančevu uništena, SRJ u savez s Rusijom?, Vjesnik, 13. travnja 1999., preuzeto 7. veljače 2010.
  26. Was the Serbian TV station really a legitimate target?, by Claudio Cordone and Avner Gidron
  27. BBC News | EUROPE | Nato challenged over Belgrade bombing
  28. Tenet, George (22. 07. 1999.). "DCI Statement on the Belgrade Chinese Embassy Bombing House Permanent Select Committee on Intelligence Open Hearing" (HTML). Central Intelligence Agency. https://www.cia.gov/news-information/speeches-testimony/1999/dci_speech_072299.html. Pristupljeno 04. 10. 2006.. 
  29. Schmitt, Eric (23. 07. 1999.). "In a Fatal Error, C.I.A. Picked a Bombing Target Only Once: The Chinese Embassy" (HTML). The New York Times. http://partners.nytimes.com/library/world/global/072399china-embassy.html. Pristupljeno 22. 10. 2009.. 
  30. The Independent, 28. Mai 1999 Ever so carefully, Mr Blair clears the way for a ground invasion
  31. Walter Rodgers, Carl Rochelle and Matthew Chance (24. 05. 1999.). "CIA reportedly authorized to develop ways to 'destabilize' Yugoslavian government". CNN.com. http://www.cnn.com/WORLD/europe/9905/24/kosovo.01/. Pristupljeno 22.7. 2008.. 
  32. 32,0 32,1 32,2 "Under Orders: War Crimes in Kosovo". Human Rights Watch. http://www.hrw.org/legacy/reports/2001/kosovo/undword-03.htm. Pristupljeno 15. 10. 2009.. 
  33. Trial Watch: Fatmir Limaj
  34. Najpoznatiji mudžahedin bježi na Kosovo; Monitor.ba
  35. Excerpt from the book Osama Bin Laden: The Man Who Declared War on America (Rocklin CA: Prima Publishing Co., 1999, ISBN 0-7615-1968-8)
  36. The New York Times, December 18, 2001, by PHILIP SHENON (NYT); Foreign Desk: A NATION CHALLENGED: THE MONEY TRAIL; U.S.-Based Muslim Charity Raided by NATO in Kosovo
  37. Report: Bin Laden linked to Albania
  38. Al Qaeda's Balkan Links, Wall Street Journal Europe | November 1, 2001 | Marcia Christoff Kurop]
  39. Al-Qaeda 'helped Kosovo rebels'; BBC; 2002-03-08; preuzeto 19. siječnja 2010.
  40. Serb killings 'exaggerated' by westThe Guardian, Jonathan Steele
  41. "Killings and Refugee Flow in Kosovo; March - June 1999; A Report to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia". AAAS. 03. 01. 2002.. http://shr.aaas.org/kosovo/icty_report.pdf. Pristupljeno 24. 09. 2009.. 
  42. "Human rights in Serbia and Montenegro 2006". Amnesty International. 2006. http://www.amnestyusa.org/annualreport.php?id=ar&yr=2006&c=YUG. Pristupljeno 24. 09. 2009.. 
  43. "War and Mortality in Kosovo; 1998-99 - An Epidemiological Testimony". The Lancelot. 2000. http://www.ph.ucla.edu/EPI/rapidsurveys/lancet355(9222)_2204_9_2000.pdf. Pristupljeno 14. 10. 2009.. 
  44. 44,0 44,1 "The Crisis in Kosovo". Human Rights Watch. 2000. http://www.hrw.org/legacy/reports/2000/nato/Natbm200-01.htm. Pristupljeno 24. 09. 2009.. 
  45. "Victims of the Albanian terrorism in Kosovo-Metohija (Killed, kidnapped, and missing persons, January 1998 - November 2001)". Vlada Srbije. 01. 05. 2001.. http://www.arhiva.serbia.sr.gov.yu/news/2002-07/08/325076.html. Pristupljeno 08. 09. 2009.. 
  46. "Milosevic proclaims victory with end to Kosovo conflict". CNN. 10. 06. 1999.. http://www.cnn.com/WORLD/europe/9906/10/kosovo.milosevic/. Pristupljeno 24. 03. 2009.. 
  47. Krieger, Heike (2001), The Kosovo conflict and international law, Cambridge University Press, p. 323, ISBN 978-0521800716, http://books.google.com/books?id=-OhPTJn8ZWoC&pg=PA323&lpg=PA323&dq=civilian+deaths+in+1999+bombing&source=bl&ots=74u940OrT8&sig=xfrVt8NTQ4kntr0D_xFshCaPwhQ&ei=yOO-SYzLGIKBtgfzp_D2Cw&sa=X&oi=book_result&resnum=9&ct=result, Pristupljeno 19. 04. 2009. 
  48. "U.S. Marines kill gunman in Kosovo firefight". BBC. 25. 06. 1999.. http://edition.cnn.com/WORLD/europe/9906/25/kosovo.02/. Pristupljeno 24. 09. 2009.. 
  49. World: Europe Kosovo war cost 30bnBBC
  50. Top Serbs tried for Kosovo crimesBBC
  51. Trial of Kosovo Albanians beginsBBC
  52. "Kosovo trial clears Serbia leader". BBC. 26 February 2009. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/7911761.stm. Pristupljeno 26 February 2009. 
  53. ICTY indictments - Limaj et al.
  54. ICTY indictments - Haradinaj et al.
  55. http://www.becei.org/evropski%20forumi%20u%20pdf-u/Evropski_forum_No._4,_2008.pdf
  56. Šokantno otkriće Pressa:Tribunal uništio sve dokaze o trgovini organima Kosovskih Srba
  57. Dosije "Žuta kuća": Haški tribunal uništio dokaze
  58. "HAŠKI TRIBUNAL UNIŠTIO DOKAZE O TRGOVINI ORGANIMA KOSOVSKIH SRBA". Index.hr. 05. 09. 2009.. http://www.index.hr/vijesti/clanak/haski-tribunal-unistio-sve-dokaze-o-trgovini-organima-kosovskih-srba/448900.aspx. Pristupljeno 24. 09. 2009.. 
  59. "U Srbiji nova uhićenja zbog ratnog zločina". Javno. 13. 03. 2010.. http://www.javno.com/hr-svijet/u-srbiji-nova-uhicenja-zbog-ratnog-zlocina/297710. Pristupljeno 14. 03. 2010.. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]