Sreten Lukić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Sreten Lukić
Сретен Лукић.
Rođenje28. 3. 1955. (1955-03-28) (dob: 69)

Sreten Lukić je srpski policijski general osuđen u Hagu za teške ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom tokom rata na Kosovu.

Biografija[uredi | uredi kod]

Sreten Lukić rođen je 28. 3. 1955. godine u opštini Višegrad, u Bosni i Hercegovini.[1] Lukić se 1974. godine zaposlio u sektoru unutrašnjih poslova i obavljao je razne dužnosti, uključujući dužnost pomoćnika načelnika za poslove policije Sekretarijata unutrašnjih poslova u Beogradu, na koju je stupio u januaru 1992. godine.[1] Njegov rođak Milan Lukić je bio zloglasni komandant paravojnih policija u Višegradu[2], osuđen za ratne zločine.

Uloga u kosovskom ratu[uredi | uredi kod]

Lukić je uživao Miloševićevo poverenje i u maju 1998. godine je imenovan za načelnika štaba Ministarstva unutrašnjih poslova za Kosovo i Metohiju sa činom general-majora. Štab MUP za Kosovo je 16. juna 1998. dobio širi mandat.[1] Lukić je bio de facto komandant policijskih snaga na Kosovu od sredine 1998. do sredine 1999. godine, i bio spona između dejstava MUP na terenu na Kosovu i opštih strategija i planova uspostavljanih u Beogradu.[3]

Tokom kosovskog rata 1998-1999 Lukić je uživao značajna ovlašćenja nad jedinicama MUP razmeštenim na Kosovu. Neke od njegovih jedinica, pogotovo jedinice specijalne policije, su činile zločine na Kosovu i Metohiji. Prema raznim izveštajima, snage MUP Srbije su odgovorne za masakr u Ljubeniću, masakr u Gornjem Obrinju, masakr u Velikoj Kruši, masakr u Suvoj Reci, masakr u Izbici, masakr u zatvoru Dubrava i druge zločine.[4][5][6] Sreten Lukić je raspolagao detaljnim saznanjima o događajima na Kosovu u vreme njihovog dešavanja, i bio je obavešten o pritužbama na kažnjivo ponašanje policijskog osoblja.[3] 12. maja 1999. godine, Sreten Lukić je unapređen ukazom predsednika Republike Srbije Milana Milutinovića iz čina general-majora u čin general-potpukovnika.[1]

Po okončanju rata, juna 1999. godine, Lukić je bio pomoćnik načelnika Resora javne bezbednosti (RJB) i načelnik Uprave pogranične policije u MUP u Beogradu. U tom periodu, izazvao je ogorčenje nevladinog sektora ukidanjem Odbora za ljudska prava iz Leskovca.[7] I nakon pada Miloševićeve vlasti, Lukić je nastavio da napreduje. Dana 31. 1. 2001. godine, imenovan je za pomoćnika ministra i načelnika RJB. 28. maja 2001. godine, dok se nalazio na ovom položaju, Lukić je predsedničkim ukazom Milana Milutinovića unapređen u čin general-pukovnika.[1]

Suđenje[uredi | uredi kod]

Oktobra 2003. godine, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je podigao optužnicu koja Sretena Lukića tereti za ratne zločine počinjene na Kosovu tokom 1998-1999. Kod srbijanskih vlasti je nastala velika pometnja, a tadašnji vršilac dužnosti premijera Zoran Živković (umesto ubijenog Đinđića) je izjavio: „Lukić može da uhapsi nas ali ja njega hapsiti ne mogu… Ova optužba će odjeknuti kao bomba… Ne dirajte Lukića.“[8] Narednih dana, više od 2000 policajaca iz cijele Srbije demonstriralo je u središtu Beograda protiv haaške optužnice za njihovog šefa. Policijski oficiri su s pozornice poručivali okupljenima: "To je optužnica protiv svih nas, jer nema policajca koji nije nekoliko puta bio na Kosovu".[9]

Od aprila 2005. godine Lukić se nalazi na suđenju u Hagu. Sudsko veće je zaključilo da je Lukić bio važan učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu i da mu je dao značajan doprinos putem kontrole koju je imao nad snagama MUP.[3] Lukić je delio nameru tadašnjeg rukovodstva da se prisilno raseli albansko stanovništvo Kosova i tako obezbedi dalja kontrola srpskih vlasti nad pokrajinom.[3] Lukić je razumno mogao predvideti ubistva kosovskih civila od strane snaga VJ i MUP pri izvršenju zajedničkog plana, kao i uništavanje verskih objekata, uglavnom džamija.[3]

26. 2. 2009. godine je proglašen krivim po svim tačkama optužnice i osuđen na 22 godine zatvora za deportacije, prisilna premeštanja, ubistva, progone i druga nehumana dela.[3] Zajedno sa njim, osuđeni su i Vladimir Lazarević, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Nebojša Pavković. Prvooptuženi Slobodan Milošević je umro u pritvoru a Milan Milutinović je oslobođen optužbi.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]