Madeleine Albright

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Madeleine Albright
Madeleine Albright

Na dužnosti
23. januar 1997 – 20. januar 2001
Predsjednik Bill Clinton
Prethodnik: Warren Christopher
Nasljednik: Colin Powell

Na dužnosti
27. januar 1993 – 21. januar 1997
Predsjednik Bill Clinton
generalni sekretar Boutros Boutros-Ghali
Kofi Annan
Prethodnik: Edward J. Perkins
Nasljednik: Bill Richardson

Rođen/a 15. maj 1937. (1937-05-15) (dob: 80)
Prag, Čehoslovačka[1]
Ime po rođenju Marie Jana Korbelová
Državljanstvo češka, američka
Politička stranka Demokratska stranka
Suprug/a Joseph Medill Patterson Albright (1959–1982; razvod)
Djeca 3 kćeri – blizanke Anne i Alice, te Katherine (Katie)
Alma mater Wellesley College (B.A.)
Columbia University (M.A., Ph.D.)
Profesija diplomat
Religija episkopalka[2]
Potpis Madeleine Albright's signature

Madeleine Korbel Albright (rođena kao Marie Jana Korbelová 15.5. 1937.-) je američka diplomatkinja češkog i židovskog porijekla, poznata po tome što je služila kao ambasador pri UN i državni sekretar u administraciji predsjednika Billa Clintona. Tokom potonjeg mandata se istakla kao jedan od najvećih zagovornika vojne intervencije SAD i NATO-pakta u kosovski rat, koji je za posljedicu imao da facto, a kasnije i djelomično međunarodno priznatu nezavisnost Kosova. Njene aktivnosti u tom razdoblju su godine 2012. postale izvor kontroverze kada se ispostavilo da je njena investicijska tvrtka, Albright Stonebridge Group, podnijela ponudu za kupovinu Pošte i Telekomunikacije Kosova, državnog poduzeća koju kosovske vlasti nastoje privatizirati.[3]

Trenutno predaje diplomaciju na diplomatskoj školi Univerziteta Georgetown.

Djetinjstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Rodila se kao dijete Josefa Korbela, čehoslovačkog novinara i diplomata i majke Mandule. Od bake je dobila nadimak "Madlenka". Nedugo po rođenju, otac joj je dobio mjesto glasnovornika u čehoslovačke ambasade u Kraljevini Jugoslaviji, pa je zajedno s njim godinu i pol dana života provela u Beogradu. Godine 1939. je nacistička Njemačka okupirala Čehoslovačku. Korbelovi, koji su se kao Jevreji nedugo prije toga bili preobratili na katolicizam, su držali da im je život ugrožen kako zbog jevrejskog porijekla, tako i zbog bliskosti vladi Edvarda Beneša. Zbog toga su napustili Beograd i emigrirali u London gdje je Korbel dobio politički azil, a tokom drugog svjetskog rata služio u Benešovoj čehoslovačkoj vladi. Po završetku rata Korbelova su se vratili u Prag i živjeli u luksuznom stanu Karla Nebricha, češko-njemačkog industrijalca protjeranog temeljem Benešovih dekreta. Beneš je potom Korbela imenovao za čehoslovačkog ambasadora u Jugoslaviji. Na tom je mjestu ostao sve do februara 1948. kada su komunisti svrgnuli Beneša u državnom udaru; Korbel je potom od strane novih vlastodržaca poslan u Indiju kao član misije UN, dok su Mandula i njene dvije kćeri ostale u Beogradu. U ljeto iste godine je došlo do raskola Tito-Staljin, pa su uz posredovanje Vladislava Ribnikara tadašnje jugoslavenske vlasti omogućile ostatku porodice da se pridruži ocu u New Delhiju. Tamo je Korbel napustio čehoslovačku misiju i zatražio azil od američkih vlasti. On mu je odobren, te se zajedno sa porodicom zaputio u Denver u državi Colorado gdje je postao nastavnik na tamošnjem univerzitetu i kasniji mentor Albrightinoj budućoj kolegici Condoleezi Rice.

Mladost i rana karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

"Madlenka", koja je svoje nadimak promijenila u francusko ime "Madeleine" je u Denveru završila srednju školu, a potom se upisla na Wellesley College gdje je diplomirala političke nauke. Godine 1957. je dobila američko državljanstvo a za vrijeme studija se pridružila i studentskom ogranku Demokratske stranke. Tokom ljetnih praznika je radila kao pripravnica u listu Denver Post gdje je upoznala Josepha Medilla Pattersona Albrighta, člana porodice američkih medijskih tajkuna. Nakon završetka studija se 1959. za njega udala te mu rodila tri kćerke.

1960-ih se, usprkos odgajanja djece, nastavila školovanje učeći ruski jezik i studirajući međunarodne odnose na Columbia University i Johns Hopkins University. S vremenom je stekla veliki ugled među ekspertima za tadašnji Istočni blok. Godine 1972. je sudjelovala u kampanji senatora Edmunda Muskieja (budućeg državnog sekretara) za demokratsku predsjedničku nominaciju, a potom kao njegova savjetnica za vanjsku politiku. Nakon što je Bijelu kuću preuzeo Jimmy Carter, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost i bivši mentor Zbigniew Brzezrinski ju je 1978. postavio za svoju pomoćnicu. Na tom je mjestu imala važnu ulogu u kreiranju Carterove vanjske politike.

To je mjesto napustila nakon dolaska Reagana u Bijelu kuću 1981. godine. Sljedeće godine se od nje razveo muž kako bi se oženio za Marciju Castel. 1980-ih je Albright služila kao savjetnik demokratskih političara, odnosno kandidata kao što su potpredsjednička kandidatkinja Geraldine Ferraro i predsjednički kandidat Michael Dukakis. Iako su obje kampanje neuspjele, Albright je ostavila dobar dojam na svoje stranačke drugove. Među njima je bio i mladi i nepoznati Bill Clinton koji joj je tokom kampanje 1992. ponudio mjesto u svom izbornom štabu. Nakon izbora i Clintonove pobjede je do januara vodila Clintonov tranzicijski tim u Washingtonu.

Diplomatska karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1993. je postala prva žena na mjestu američkog ambasadora u UN. Na tom mjestu je stekla reputaciju jastreba, odnosno zagovornika vojnih intervencija i strogih ekonomskih sankcija protiv svih "odmetničkih" država i režima. Za vrijeme rata u BiH se zalagala za ukidanje embarga na oružje bosanskohercegovačkim Muslimanima, a hrvatskom predsjedniku Tuđmanu prijetila sankcijama ukoliko ne obustavi bošnjačko-hrvatski sukob; zbog toga se smatra jednom od ličnosti najzaslužnijih za Washingtonske sporazume, temeljem koga je okončan rat sljedeće godine. U međunarodnoj javnosti je, međutim, ostala zapamćena i po kontroverznom izjavi kojom je pravdala sankcije UN protiv Iraka i tvrdila da je "milion umrle iračke djece" prihvatljiva cijena za sprečavanje Sadama Huseina da ponovno vrši agresiju. Kanadski general Roméo Dallaire ju je, pak, u svojim memoarima optužio kao protivnika američke, odnosno zapadne vojne intervencije kojom se, prema njegovom mišljenju, mogao spriječiti genocid u Ruandi 1994.

Godine 1997. je imenovana za državnog sekretara, a fokus njene politike je nastojanje da SAD dodatno ojačaju svoj položaj u posthladnoratovskom svijetu kroz agresivno demonstriranje vojne sile, širenje NATO-a na Istok i promoviranje američkog modela ljudskih prava i liberalne demokracije. Pri tome se posebno istakla u kosovskom ratu, a zbog čega, kao i ranijeg angažmana u BiH, stekla duboke antipatije u srpskoj javnosti i česte optužbe za promoviranje srbofobije. S druge strane je njen mandat bio obilježen i nastojanjima da se nuklearne ambicije Sjeverne Koreje "obuzdaju" kroz reapprochement pa je tako 2000. posjetila Pjongjang i postala najviše rangirana zapadna državnica koja se srela s Kim Jong-ilom.

Post-diplomatska karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je za predsjednika godine 2000. izabran George W. Bush, pojavile su se špekulacije da bi Albright svoju političku karijeru mogla nastaviti u rodnoj Češkoj. Predsjednik Vaclav Havel joj je otvoreno nudio mjesto svog nasljednika nakon odlaska s dužnosti 2002. godine. Albright se umjesto toga posvetila u radu u investicijskim tvrtkama koje su danas poznate kao Albright Stonebridge Group. Bila je poznata kao žestoka kritičarka Bushove politike u Iraku, a na izborima 2008. je podržavala svoju blisku prijateljicu Hillary Clinton, a potom Baracka Obamu.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Madeleine Albright je kao dijete čehoslovačkih diplomata nedugo nakon drugog svjetskog rata boravila u Beogradu, glavnom gradu bivše Jugoslavije navodno živjela nedaleko od kuće tadašnjeg hrvatskog i jugoslavenskog čelnika Andrije Hebranga. Nedugo nakon što je Hebrangov sin Andrija Hebrang 1998. godine postao hrvatski ministar obrane, smijenio ga je predsjednik Franjo Tuđman. Kao argument se navodilo navodno prijateljstvo s Albrightovom iz djetinjstva, koje ga je učinilo previše popustljivim prema američkoj vladi.

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Biography at The Washington Post". Washingtonpost.com. 1999-12-15. Pristupljeno 22. VI 2009.  Check date values in: |accessdate= (help)
  2. Albright je odgojena kao katolik, ali je po vlastitom izboru vezana uz Episkopalnu crkvu.[1] Prema tradicionalnom tumačenju judaizma, koji preobraćenje ili nedostatak formalnog ispovijedanja vjere smatra nevažnim za jevrejski status, Albright bi se mogla smatrati Jevrejkom po majci.[2] (v. Ko je Jevrej?)
  3. Carol Matlack (30. VIII 2012). "Albright firm eyes Kosovo's contested state telecom". Businessweek. http://www.businessweek.com/articles/2012-08-30/albright-firm-eyes-kosovos-contested-state-telecom. 
  4. Albright, Madeleine (2009-09-29). "Read My Pins: Stories from a Diplomat's Jewel Box by Madeleine Albright". Harpercollins.com. http://www.harpercollins.com/books/9780060899189/Read_My_Pins/index.aspx. pristupljeno 2009-10-16. 
  5. http://www.amazon.com/Prague-Winter-Personal-Remembrance-1937-1948/dp/0062030310

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]