Bitka za Miljevački plato

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Napad na Miljevački plato)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka za Miljevački plato
Segment Rat u Hrvatskoj
Destroyed tank on the road to Drnis 2.jpg
hrvatski vojnici ispred uništenog srpskog tenka
Datum 21.–23. 6. 1992.
Lokacija Miljevci, zaleđe Šibenika
Ishod hrvatska pobjeda
Zaraćene strane
 Hrvatska  Republika Srpska Krajina
Komandanti i vođe
Hrvatska Kruno Mazalin Republika Srpska Krajina Milan Torbica
Snage
250 vojnika nepoznato
Žrtve i gubici
7-8 poginulih vojnika 40 poginulih vojnika
uništeno 10 tenkova

Bitka za Miljevački plato, znana i pod kodnim nazivom Operacija Miljevci, bila je kratkotrajna vojna operacija od 21. do 23.6. 1992. u kojoj je Hrvatska vojska (HV) pokušala vratiti teritorij Republike Srpske Krajine (RSK) u okolici Miljevaca natrag pod vlast Hrvatske. Bitka je bila kulminacija nekoliko okršaja HV-a i SVK-a u sjevernoj Dalmaciji, nakon što je na snagu stupio Vanceov plan i počelo razmještanje snaga UNPROFOR-a. Bitka se odigrala u tzv. ružićastim zonama - područjima pod kontrolom RSK-a, ali izvan zaštićenih zona UN-a predviđenih Vanceovim planom.

Dvije brigade HV-a izvele su juriš nekoliko kilometara sjeverno od Šibenika te zauzeli Miljevački plato, površine 108 km2 na kojem se nalazilo sedam sela. Nakon bitke, UNPROFOR je zahtijevao od HV-a da se vrati na prvotne položaje prije 21.6., a isto je zatražilo i Vijeće sigurnosti UN-a u rezoluciji 762, ali je HV odbio povući se. Hrvatske vlasti su tvrdile da ofenzivu nije naredio generalštab nego da je juriš bio odgovor na nekoliko provokacija od SVK-a. HV je izvršio i ratni zločin - ubijanje zarobljenog srpskog vojnika - zbog čega je pokrenut sudski postupak, dok je nekoliko leševa vojnika SVK bačeno u špilju odakle nisu pronađeni sve do 8. mjeseca, kada su razmijenjeni zarobljenici rata obavijestili UNPROFOR o lokacijama tijela.

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Rat u Hrvatskoj privremeno je prekinut mirovnim sporazumom 1992., nakon čega je UNPROFOR razmiješten po području pod srpskom kontrolom kako bi nadzirao mirnu reintegraciju područja pod hrvatsku vlast i povratak izbjeglica. Usprkos primirju, povlačenju JNA te međunarodnom priznanje Hrvatske, javljali su se okršaji između Hrvatske vojske (HV) i Srpske vojske Krajine (SVK).

Prilikom povlačenja, JNA je svo oružje ostavila RSK.[1] Zbog organizacijskih problema i kršenja primirja, mirotvorci UN-a, nazvani UNPROFOR, počeli su stizati na ta zaštićena područja (UNPA) tek 8.3. 1992.[2] Ipak, neke snage RSK ostale su i izvan područja koja su trebala postati UNPA zone. Ta područja, znana kao tzv. ružićaste zone,[3] su trebale biti reintegrirane pod hrvatsku vlast od početka provođenja plana.[4] Neuspjeh provođenja tog plana Vanceovog plana doveo je do toga da su ružićaste zone postale kamen spoticaja između Hrvatske i RSK.[5]

Preludij[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatski vojnik ispred ulaza u selo Širitovci, Miljevački plato

Prije nego je UNPROFOR potpuno raspoređen, HV je imao okršaj sa Srpskom vojskom Krajine (SVK) u selu Nos Kalik, koje se nalazilo u ružićastoj zoni kraj Šibenika, te zauzeo selo u 4:45  ujutro 2.3. 1992. JNA, koja je još bila na području, stvorila je borbenu skupinu radi protunapada sljedećeg dana.[6] Ta borbena skupina, koju su pojačali članovi 9. vojnog milicijskog bataljona, krenula je u 5:50 ujutro te se sukobila sa HV-om u Nosu Kaliku.[7] Ipak, protunapad JNA nije uspio.[8] HV je zarobio 21 RSK vojnika te ga planirao razmijeniti za zarobljene Hrvate u Kninu.[9] Nakon pregovora, HV je prihvatio povući se 11.4., ali je kasnije to odbio, navodeći da je povlačenje spriječilo manjak sigurnosti na bojnom polju.[10] Nekoliko srpskih kuća u selu je zapaljeno nakon što je HV zauzeo to područje. [11]

HV se sukobio i sa 108. motoriziranom brigadom JNA u ružićastoj zoni kraj Zadra 17.-22.5. JNA je odbila napad, ali je HV uspio odsjeći vojnju bazu na brdu Križ od ostatka vojske.[12] Baza se predala nekoliko dana kasnije.[13]

Tijek bitke[uredi - уреди | uredi izvor]

Uništeni RSK T-55 tenk u selu Širitovci

21.6. 1992., HV je napao položaje RSK kraj Miljevačkog platoa, koji se nalazio u ružićastoj zoni sjeverno od Šibenika.[14] Tamošnje snage Teritorijalne obrane (TO) bile su podređene 1. brigadi TO-a,[15] i pukovniku generalu Milanu Torbici.[16] HV je poslao 250 vojnika, pripadnike 113. i 142. pješaštva, kojima je ztapovijedao brigadir Kruno Mazalin. HV je upao u ružićastu zonu sa tri pravca—iz Nosa Kalika, iz rijeke Čikole i ćamcem koji je išao uzvodno uz rijeku Krku. Borbe su započele oko 5 sati ujutro kada je HV zauzeo sedam sela na platou. U 8:00 ujutro, HV je zauzeo selo Ključ, te sav plato.[17] Taj juriš proizveo je džep južno od Knina, dubok nekoliko kilometara. RSK je odgovorio bombardiranjem Šibenika a HV bombardiranjem Knina - oboje se odigralo 22.6..[14]

Artiljerijska paljba intenzivirala se 23.6., dok je RSK mobilizirao i napao pozicije HV-a kraj Miljevačkog platoa.[14] Ipak, mobilizacijom su dobivena tek 227 dodatna vojnika,[18] te je protunapad bio neuspjeh.[19] UNPROFOR je procijenio da bi situacija mogla eskalirati i obuhvatiti sve ružićaste zone. Njihov zapovjednik, pukovnik general Satish Nambiar sastao se sa premijerom Hrvatske, Milanom Ramljakom, i načelnikom generalštaba HV-a, generalom Antonom Tusom u Zagreb istog dana, kako bi raspravljao o situaciji.[14] Okršaji su se nastavili i 24.6. Ipak, moral RSK-a je splasnuo zbog čega je postrojba TO-a napustila baraku kraj Trbounja.[18]

Odjek[uredi - уреди | uredi izvor]

Artiljerija RSK-a zarobljena tijekom bitke

Prema hrvatskim izvorima, HV je izgubio sedam ili osam vojnika tijekom bitke.[17][20] Srpski izvori navode 40 poginulih vojnika RSK,[21] dok je HV zarobio sedamnaest daljnjih vojnika.[22] Zarobljenike su odveli u baraku Kuline u Šibeniku. 23.6., 29 tijela vojnika RSK, koji su poginuli tijekom bitke prvoga dana, bačeno je u špilju Bačića, protivno naredbama brigadira Ivana Bačića, zapovjednika 113. pješačke brigade. Bačić je naredio sprovod poginulim RSK vojnicima kraj obližnjog srpskog pravoslavnog groblja. Istoga dana, jedan ratni zarobljenik, Miroslav Subotić, ubijen je u Nosu Kaliku od vojnika HV-a.[23] On je bio u skupini zarobljenika zaduženih za čišćenje područja nakon bitke.[24] HV je također uništio deset tenkova, zarobio šest haubica i značajnu količinu oružja i municije.[19] HV je time vratio 108 km2 natrag pod hrvatsku kontrolu.[20]

Tijekom sastanka sa Nambiarom, Ramljak i Tus su tvrdili da ofenzivu nije planirao niti naredio nitko iz Zagreba. Tvrdili su da je ofenziva nastala nakon nekoliko provokacija snaga SVK-a.[14] Bačić je tvrdio da, makar nije dobio zapovijed napasti, mu je Tus svejedno dao naputak da odgovori agresivno i zauzme što više teritorija u slučaju teškog kršenja primirja RSK. Ipak, Bačića je pogrdio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zbog ofenzive.[19] U RSK, Torbica je prisiljen dati otkaz te ga je zamijenio major general Mile Novaković.[25]

Promatračka misija Europske zajednice (ECMM) i UNPROFOR su zatražili da se HV povuče sa područja prije ofenzive, ali je HV to odbio. Ipak, Hrvatska je prihvatila da UNPROFOR i promatrači ECMM-a mogu nastaviti biti u ružićastim zonama pod hrvatskom kontrolom. Taj je potez bio namijenjen da se srpsko stanovništo umiri jer bi im ružićaste zone davale sigurnost.[14] Vijeće sigurnosti usvojilo je rezoluciju 762 u kojoj je, između ostalog, tražilo od HV-a da se povuče natrag na položaje prije 21.6.[26] 113. brigada HV-a ostala je na platou usprkos tome.[27] Rezolucija je preporučila i stvaranje zajedničkog povjerenstva sastavljeno od predstavnika UNPROFOR-a, vlade Hrvatske, mjesnih vlasti i ECMM-a kako bi se nadgledao povratak hrvatske kontrole ružićastih zona.[28]

Zarobljenici SVK razmijenjeni su u 8. mjesecu, te su obavijestili UNPROFOR o tijelima u špilji Bačića i o smrti Subotića.[23] Tijela su izvadile vlasti RH u prisutnosti UNPROFOR-a i drugih organizacija.[29] Dva hrvatska vojnika kasnije su optužena zbog ubojstva Subotića 2011. Sudski postupak je u tijeku.[24]

2012., dvadeset godina nakon bitke, hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlikovao je i pohvalio zapovjednike vojne akcije. To je bio prvi takav potez od te bitke, što je obrat držanja hrvatske vlade koja je do tada imala stav da ofenziva HV-a nije bila autorizirana.[17]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige
Znanstveni žurnali
Novinski izvještaji
Ostali izvori