Bitka za Osijek

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka za Osijek
Segment Rat u Hrvatskoj
Osijek-2.JPG
Oštećenja na zidu u Osijeku nakon bombardiranja
Datum august 1991.-proljeće 1992.
Lokacija okolica Osijeka
Ishod primirje
de facto hrvatska pobjeda
Zaraćene strane
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija JNA
Srpska dobrovoljačka garda
 Hrvatska
Komandanti i vođe
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Andrija Biorčević
Željko Ražnatović
Hrvatska Branimir Glavaš
Hrvatska Karl Gorinšek
Žrtve i gubici
nepoznati oko 800 poginulih

Bitka za Osijek odnosi se na artiljerijsko bombardiranje Osijeka od strane JNA od kolovoza 1991. do lipnja 1992., tijekom Rata u Hrvatskoj. Bombardiranje je doseglo vrhunac tijekom studenog i prosinca 1991. te je značajno smanjeno od 1992., nakon što se proveo Vanceov plan između sukobljenih strana. Napad je podupirao ograničen broj oklopnih vozila i pješadije JNA a zračne napade Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana. Od bombi je poginulo oko 800 ljudi u Osijeku, dok je velik dio stanovništva napustio grad. Procjenjuje se da je oko 6.000 topovskih metaka ispaljeno na grad u tom razdoblju.

Nakon što je JNA osvojila Vukovar, Osijek se činio kao sljedeća meta, ali je veći napad izostao. Jedinice JNA bile su podčinjene 12. Novosadskom korpusu, a podupirala ih je Srpska dobrovoljačka garda koja je ostvarila skromne pomake pred kraj 1991., kada je osvojila nekoliko sela južno od Osijeka. Ipak, obrambenu liniju očuvala je Hrvatska vojska. Hrvatske vlasti optužile su trinaest činovnika JNA, ali nijedan nije uhićen.

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što su održani parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990., uslijedile su etničke napetosti. JNA (Jugoslovenska Narodna Armija) je zaplijenila oružje od hrvatske Teritorijalne odbrane (TO) kako bi umanjila šanse za mogući otpor.[1] 17.8., izbila je Balvan revolucija od Srba Hrvatske,[2] uglavnom oko područja sa srpskom većinom u zaleđu Dalmacije i oko Knina,[3] ali i dijelova Like, Korduna, Banovine i istočne Hrvatske.[4] Početkom 1991., Srbija, Crna Gora i srbijanske pokrajine Vojvodina i Kosovo su izveli dva neuspjela pokušaja dobivanja odobrenja predsjedništva SFRJ kako bi poslali JNA da razoruža hrvatske sigurnosne snage.[5]

Nakon što je izbio okršaj u Pakracu,[6] sama JNA, uz potporu Srbije i njenih saveznika, je zatražila federalno predsjedništvo za odobrenje za ratne ovlasti kako bi se proglasilo krizno stanje. 15.3. zahtjev je odbijen,[7] pa je JNA došla pod utjecaj srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića od ljeta 1991., dok se SFRJ počela raspadati.[8] U Plitvicama su se pojavile i prve dvije žrtve.[9] JNA je potom počela podržavati i pomagati pobunjeničku RSK i sprječavati hrvatske vlasti od kontrole dijelova Hrvatske.[7] RSK je objavila da prekida sve veze sa Hrvatskom.[10]

Bombardiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Karta borbe u istočnoj Slavoniji, potkraj 1991.

JNA je po prvi put izravno intervenirala protiv Hrvatske 3.7., kada je protjerala hrvatske snage iz Baranje, sjeverno od Osijeka,[11] i Erduta, Aljmaša i Dalja istočno od Osijeka.[12] Uslijedile su sporadične oružane bitke oko Osijeka, Vukovara i Vinkovaca.[13] U nekoliko lokacija, JNA je bila tek nekoliko stotina metara od Osijeka.[14] Jedinice JNA kraj Osijeka bile su podčinjene 12. Novosadskom korpusu,[15] a zapovijedao im je general Andrija Biorčević.[16] U samom gradu, JNA je imala nekoliko kasarni.[17][18] Grad je u planovima bio početna točka sa koje je JNA planirala ići zapadno na Našice i Bjelovar.[15] Hrvatske snage su bile podređene Operativnom zapovjednom području Osijek, kojeg je vodio pukovnik Karl Gorinšek.[19] Ipak, u praksi je zapovijed de facto vršio Branimir Glavaš, tada glavni u Uredu na narodnu obranu u Osijeku. Glavaš je formalno postao zapovjednik grada tek 7.12. 1991.[20]

Osijek na karti Hrvatske. Teritorij pod kontrolom JNA/RSK je obojen crveno.

JNA je po prvi put napala Osijek minobacačem 31.7. 1991.,[21] a centar je bombardiran 19.8..[22] Napadi su dolazili sjeverno, istočno i južno od Osijeka,[23] uz potporu kasarni JNA u samom gradu.[24] 7–9.9. vodila se bitka oko Tenjaa, 3 km od Osijeka,[25] pa su vojarne JNA stavljene pod opsadu od hrvatskih snaga sredinom 9. mjeseca. Nakon što je kasarna u središtu Osijeka osvojena 15.9.,[26] preostale snage JNA su se probile od vojarne pod opsadom te stigle do pozicija JNA južno od Osijeka 17.9.[17] Intenzitet izbacivanja topovskih čahura i raketa na grad je dosegnuo vrhunac u studenom i prosincu. Nakon primirja početkom 1992., nazvano Vanceov plan, napadi su prepolovljeni,[27] te su definitivno prestali u lipnju 1992.[23] Intenzitet bombardiranja je u jednom trenutku dosegnuo jednu topovsku čahuru po minuti,[28] a i Jugoslovenske zračne snage su izvele nekoliko napada protiv grada.[29] Sveukupno je oko 6.000 topovskih čahura, raketa i granata ispaljeno na Osijek tijekom tih deset mjeseci rata.[30] 4.12. 1991., Cyrus Vance je posjetio Osijek kako bi istražio štetu.[31]

Nakon što je JNA osvojila Vukovar, njen 12. korpus, uz potporu Srpske dobrovoljačke garde (SDG),[32] koje je obučavalo srbijansko Ministarstvo unutarnjih poslova,[33] počelo je napredovati zapadno od Vinkovaca 20.11.[32] Činilo se da je Osijek bio sljedeća meta,[34] a to je potvrdio general JNA Života Panić.[35] 21.11. JNA je osvojila sela Stari Seleš, Novi Seleš i Ernestinovo udaljene oko 10 km od Osijeka. Laslovo, udaljeno 5 km južno od Ernestinova, je osvojeno tri dana kasnije. Ovakvo napredovanje zaprijetilo je Đakovu i okruženjem Osijeka.[12] Hrvatska vojska (HV) je ipak uspjela zadržati obrambene položaje, iako su borbe južno od Osijeka trajale i do siječnja 1992.[32] U tom razdoblju, JNA je skupila tek par skromnih pobjeda, osvojivši Antunovac koji je oko 6 km južno od Osijeka 5.12. 1991.[12] Istog dana, oklopna vozila JNA neuspjelo su napala položaje 106. hrvatske brigade u šumi Rosinjača, kraj Nemetina, otprilike 2 km istočno od Osijeka.[36] 6.12., JNA je odgurnula HV iz Tenje. JNA je osvojila Paulin Dvor 16.12.[12]

Civilno stanovništvo Osijek, koji je tada brojao 104.761 žitelja, a općina 129.792,[37] je značajno smanjeno zbog bijega. Procjenjuje se da je tek trećina stanovništva ostala u gradu do kraja studenog,[38] dok neki izvori spominju tek 10.000 preostalih ljudi.[39] Preostali stanovnici su spavali u bunkerima ili skloništima.[14]

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Do lipnja 1992., oko 800 osoba je ubijeno u Osijeku od bombardiranja.[27] Do kraja rata 1995., sveukupno je 1.724 osoba preminulo iz Osijeka, od toga 1.327 vojnika i 397 civila.[40] Sam grad je pretrpio veliku štetu tijekom rata, a najviše 1991.-1992.[41] Ukupna ratna šteta procjenjuje se na 1,3 milijarde $.[42] Štetu je evidentiralo 400 dobrovoljaca tijekom bombardiranja.[43]

Iako su mediji objavljivali vijesti o raketiranju Osijeka, novinari u gradu su smatrali da sami događaji primaju jako malu dozu pažnje u usporedbi sa ratnim događanjima drugdje u Hrvatskoj.[44] Napade na Osijek su pozdravile novine Pravoslavlje kojeg je objavljivala srpska pravoslavna crkva, koja je davala blagoslov "svetom ratu" protiv "NDH".[45]

2008., hrvatske vlasti su optužile pukovnika Boru Ivanovića, zapovjednika JNA zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Optužnica je sadržavala imena 307 poginulih civila Osijeka i okolica, teške ozljede dodatnih 171 te uništenje najmanje 1.188 zgrada. Do 2013., svi činovnici iz optužnice su slobodni u Srbiji.[46] Glavaš i još petorica je optuženo zbog likvidacije jedanaest srpskih civila u Osijeku. Glavaš je dobio deset godina zatvora, a preostalih petorica između pet i osam godina.[47][26][48]

Iako se JNA povukla iz Hrvatske 1992., ostavila je svoje osoblje i oružje SVK u područjima Hrvatske koja su proglašene dijelom RSK.[49] Iako se UNPROFOR razmjestio na to područje te stavio većinu oružja SVK u skladišta,[50] Osijek je sporadično napadan tijekom cijelog rata—zadnji zabilježeni artiljerijski napad dogodio se u rujnu 1995.[51] Napetosti su prestale potkraj 1995. kada je potpisan Erdutski sporazum tijekom kojeg je hrvatskoj vladi dozvoljen povrat kontrole nad područjem Hrvatske.[52]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hoare 2010, str. 117
  2. Hoare 2010, str. 118
  3. The New York Times 19 August 1990
  4. ICTY 12 June 2007
  5. Hoare 2010, str. 118–119
  6. Ramet 2006, str. 384–385
  7. 7,0 7,1 Hoare 2010, str. 119
  8. Sell 2002, str. 373
  9. The New York Times 3 March 1991
  10. The New York Times 2 April 1991
  11. Ramet 2006, str. 397
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 Marijan 2012a, str. 111
  13. CIA 2002, str. 93
  14. 14,0 14,1 The Washington Post 6 September 1991
  15. 15,0 15,1 Marijan 2012b, str. 261
  16. Vreme 7 September 2006
  17. 17,0 17,1 CIA 2002b, str. 103
  18. Marijan 2003, note 20
  19. Slobodna Dalmacija 8 November 2003
  20. Slobodna Dalmacija 26 October 2006
  21. Libal 1997, str. 30
  22. Libal 1997, str. 38
  23. 23,0 23,1 Ramsbotham, Miall & Woodhouse 2011, str. 308, 310
  24. Mesić 2004, str. 233
  25. CIA 2002b, str. 86
  26. 26,0 26,1 Nacional 24 October 2006
  27. 27,0 27,1 Jegen 1996, str. 14
  28. Bailey 2004, str. 435
  29. Ramet 2006, str. 409
  30. Nacional 27 April 2012
  31. The Washington Post 4 December 1991
  32. 32,0 32,1 32,2 CIA 2002, str. 101–102
  33. Macdonald 2002, str. 104
  34. Ahrens 2007, str. 117
  35. CIA 2002b, str. 208
  36. Glas Slavonije 6 December 2012
  37. Andraković & Jukić 2009, str. 31
  38. Los Angeles Times 26 November 1991
  39. Ramsbotham, Miall & Woodhouse 2011, str. 308
  40. HRT 28 June 2012
  41. Pavičić 2009, str. 150
  42. Pavičić 2009, str. 154
  43. Pavičić 2009, str. 153
  44. Mercier 1995, str. 135
  45. Ramet 2006, str. 400
  46. Blic 17 November 2008
  47. Nacional 8 May 2009
  48. Nacional 28 September 2010
  49. Armatta 2010, str. 216
  50. CIA 2002, str. 107
  51. Večernji list 16 November 2011
  52. Ramet & Matić 2007, str. 46

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige
Znanstveni žurnali
Novinski članci

Daljnje čitanje i vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Koordinate: 45°34′N 18°40′E / 45.56°N 18.67°E / 45.56; 18.67