Banija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Banija, također i Banovina, regija u središnjoj Hrvatskoj, u Sisačko-moslavačkoj županiji, između Save, donjeg toka rijeke Kupe, Une i Gline, te takozvane „suhe međe“ prema Bosanskoj krajini.

Ime[uredi - уреди | uredi izvor]

Naziv „Banija“ potječe iz stanja u tom kraju kakvo je bilo od 16. stoljeća, kad je ovo područje postalo dijelom Hrvatske krajine pod izravnim zapovjedništvom hrvatskoga bana. Naziv „Banovina“ bio je u paralelnoj uporabi (s nazivima Banija, Banska krajina i Banska granica), no izašao je iz uporabe uspostavom Banovine Hrvatske zbog značenjskog preklapanja. Ponovno ga se pokušava nametnuti od početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Banija je rubni prostor Panonske nizine, smješten jugozapadno od sisačke Posavine, a obilježen je brežuljkastim krajolikom, prosječne visine od 300 m. Najviši je vrh na Zrinskoj gori (615 m). Doline presijecaju manji vodeni tokovi, a veliki je dio toga područja pod šumama. Banija ukupno obuhvaća 1803 četvorna kilometra.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Poznato je da je u srednjem vijeku ovo područje bilo u sastavu Gorske župe u kojoj su bila naselja Petrinja (oko 15 km južnije od današnjeg istoimenog grada) koja je 1240. dobila povlastice grada, potom Dubica, Kostajnica, Gora, Glina, Toplica (današnje Topusko), te utvrde Zrinj, Gvozdansko, Hrastovica, Čuntić, Klinac grad, Pecki, Vinodol, Blinja, Donji i Gornji Gradac, Pedalj, Komogovina i druge. Utvrde Zrin i Gvozdansko (uz rudnik željeza) od 1346. prpadaju plemićkoj obitelji Zrinski.

Borbe s Turcima[uredi - уреди | uredi izvor]

Pred turskom opasnošću u ovom je kraju od triju nekadašnjih slavonskih županija - Goričke, Gorske i Dubičke - stvorena krajina koja se najprije zvala Petrinjska ili Kupska krajina i do druge polovice 15. stoljeća pripada Blagajskim knezovima, a potom Kaptolu zagrebačkom, da bi u 16. stoljeću postala dijelom Hrvatske krajine. To je područje, naime, imalo osobiti značaj za obranu Zagreba, pa je stavljeno pod izravnu ingerenciju hrvatskog bana. Odatle potječe i ime čitavog područja: Banalia confinia. Kasnije će ovo područje pod vlašću bana biti prošireno te će obuhvaćati područje od Karlovca do Ivanića.

Jačanjem Osmanskog Carstva, u drugoj polovici 16. stoljeća dijelovi Banije postupno padaju pod njihovu vlast. Tako 1556. Turci osvajaju Kostajnicu, a 1578. Gvozdansko. Nakon pada Bihaća 1592. i prilikom priprema za bitku kod Siska, turska vojska gradi novu Petrinju na njezinu današnjem mjestu, nakon što je ona stara spaljena odlukom Hrvatskog sabora. Nakon ponovnog oslobađanja Petrinje 1596., ovaj grad postaje polazišnom točkom za oslobađanje ostatka Banije.

Od kraja 16. stoljeća u ovom se području naseljavaju izbjeglice iz krajeva što su ih zauzeli Turci i to Hrvati, Srbi i Vlasi koji će postati krajiškom vojskom i imati poseban status u odnosu na seljačko kmetsko stanovništvo.

Na ovom su području tada dvije regimente, petrinjska i glinska, a kapetanije su u Kostajnici, Glini, Dubici i Zrinju. Banskom vojskom zapovijedao je podkapetan izravno odgovoran banu, no budući da ban nije imao dovoljno novca Petrinjska kapetanija pripala je Slavonskoj krajini i Bečkom ratnom vijeću sve do 18. stoljeća.

Kako su se o izgradnji i obnovi utvrda i cesta na tom području brinuli i staleži nutarnje Austrije, nastajale su brojne razmirice između njih i hrvatskih staleža na čelu s banom koji su nastojali Baniju što snažnije povezati s Varaždinskom i Karlovačkom krajinom, dok su austrijski staleži poticali pobune koloniziranih krajišnika protiv banske vlasti. Najveće bune dogodile su se 1730. i 1751. Ipak, već je car i kralj Leopolda I. 1704. potvrdio bansku vlast na tom području. 1750., posebnom carskom diplomom, Banska se krajina dijeli na Petrinjsku i Glinsku pukovniju u kojima vlast imaju hrvatski staleži, a ban imenuje sve časnike, osim pukovnika.

Slabljenje turske opasnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 17. stoljeća smanjena je opasnost turskih napada, a 1703. dolazi i do širenja Banske krajine te se težište obrane s Kupe prebacuje na Unu. Potkraj 18. stoljeća Banska, Hrvatska i Slavonska krajina imaju jedinstveno zapovjedništvo u Zagrebu. U vrijem Napoleonovih osvajanja Banija pripada Ilirskim pokrajinama (1809.-1813.), a potom se vraća u sastav Habsburške Monarhije. 15. lipnja 1873. ukidaju se Glinska i Petrinjska pukovnija, a na Baniji se uvodi civilna uprava. 1881. konačno se potpuno sjedinjuje s Hrvatskom.

Promjena demografskog sastava[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogi se stanovnici Banije, uglavnom Hrvati, iseljavaju u Ameriku, a veće napetosti između Hrvata i Srba u tom području nastaju nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja prve Jugoslavije. Još će veće nezadovoljstvo Hrvata izazvati pripajanje nekih dijelova Banije Vrbaskoj Banovini. Vrhunac sukoba događa se u Drugom svjetskom ratu.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Banija je u Drugom svjetskom ratu bila dio Nezavisne Države Hrvatske. 22. lipnja 1941. sisački komunisti osnovali su Prvi sisački partizanski odred (vidi: Dan antifašističke borbe) koji će ubrzo svoje sigurno utočište naći na Baniji gdje se razvio otpor stanovništva protiv Nijemaca i ustaša. Bilo je u tom kraju i nešto četnika od kojih su neke Nijemci doveli iz Nedićeve Srbije. Od jeseni 1943. partizani kontroliraju veći dio Banije s gradovima Glinom i Topuskom, gdje je u svibnju 1944. i održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a.

U drugoj Jugoslaviji[uredi - уреди | uredi izvor]

Pobjeda partizana 1945. dovela je i do represije nad ustašama, četnicima i domobranima, a neka hrvatska naselja koja su doživjela teške napade još 1943. sada su raseljena. Osobito se tu spominju Zrinj i Gvozdensko. Kroz cijelo poslijeratno razdoblje Banija je dio SR Hrvatske te pripada sisačkoj regiji koja je prošla kroz različite organizacijske oblike.

U ratu 1991-95[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme rata u Hrvatskoj Banija se vrlo rano našla u središtu pobune srpskoga stanovništva poticanog od strane JNA i pomagača iz Srbije te je došlo do čišćenja svega nesrpskog stanovništva, osobito u područjima uz rijeku Kupu i Savu te u hrvatskim enklavama. Među prvima stradala su hrvatska sela kod Petrinje (Dragotinci, Kraljevčani, Čuntić) a potom i mješovita sela iz Pounja. Okupiranje je nastavljeno s Glinom i Kostajnicom, a najduži otpor pružilo je Topusko.

Nakon tog perioda najveći dio Banije je bio upravom Republike Srpske Krajine.

Operacijom „Oluja“, 4.8. 1995. područje Banije vraćeno je pod hrvatsku vlast, a najveci dio srpskog stanovništva napustio je svoje domove i izbjegao, pred naletom hrvatske vojske, prema Bosni i Hercegovini i prema Srbiji.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveći dio stanovništva Banije predstavlja ruralno stanovništvo koje se bavi poljodjelstvom i stočarstvom, osobito uzgojem svinja i goveda). Demografski gledano, ovo je područje izrazito depopulacijsko i emigracijsko, a demografski porast zabilježen je samu između 1948. i 1953. Grad Petrinja tu se ističe kao imigracijsko područje, prvotno zbog industrije (mesna i drvna industrija). Ukupno Banija ima oko 88.100 stanovnika.

Spomenici i znamenitosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je većina starih utvrda Banske krajine uništena, a građa je rabljena kao građevinski materijal, do danas su se održale utvrde na brdima poput Zrinja i Gvozdanskog, dok su od utvrde u Čuntiću i Klinac grada ostale kule. Tu je još i utvrda na otoku na Uni u Hrvatskoj Kostajnici. Ovu su utvrdu prvotno izgradili Turci, a obnovila ju je krajiška uprava nakon izgona Turaka.

U Topuskom je od osobitog značaja ostatak cistercitske opatije u obliku portala crkve sv. Marije. Crkva se spominje već 1192. a opatija 1211. Usto, u Topuskom, u upravnoj zgradi Lječilišta, gdje je održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a, nalaze se freske što ih je izradio Zlatko Prica.

Vrijedni primjerci sakralne arhitekture iz 18. stoljeća postojali su u Petrinji, Glini i Hrvatskoj Kostajnici, no mnoge su te crkve stradale za okupacije u vrijeme Domovinskog rata. Do temelja je srušena crkva sv. Lovre u Petrinji iz 1780., minirane su crkve sv. Antuna i župna crkva sv. Nikole u Kostajnici, sv. Ivana Nepomuka u Gori, franjevački samostani u Kostajnici i u Čuntiću. Nakon operacije Oluja ove su građevine ponovno izgrađene ili obnovljene.