Masakri u Višegradu

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Pokolj u Višegradu)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zločini nad Bošnjacima Višegrada
Most Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini, Višegrad, jedno od mjesta masovnih ubistava Bošnjaka
LokacijaVišegrad
Datumproljeće i ljeto 1992. (UTC + 1)
MetaBošnjaci
Mrtvih1.000[1] do 3000[2][3]
PočiniteljiVojska Republike Srpske, Višegradska brigada
Motivširenje Republike Srpske

Zločini nad Bošnjacima Višegrada ili masakri u Višegradu je zajednički naziv za masovne zločine ubistava bošnjačkog civilnog stanovništva u Višegradu i istoimenoj općini u Bosni i Hercegovini počinjenog od strane Policije Republike Srpske i Vojske Republike Srpske u proljeće i ljeto 1992. godine tokom etničkog čišćenja Istočne Bosne za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Prema dokumentima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), na osnovu izvještaja o žrtvama, u zločinima koji su se desili u Višegradu i okolini ubijeno je oko 1.600, uključujući oko 600 žena i 119 djece.[4][5] Prema ICTY-ju, Višegrad je bio podvrgnut "jednoj od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini".[6] Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju, 1.661 Bošnjak je ubijen u Genocidu u Višegradu.[7]

Okrutnosti zločina počinjenih od strane bosanskih Srba u Višegradu i učinkovitosti s kojom je cjelokupno bošnjačko stanovništvo općine Višegrad ubijeno ili deportovano u 1992. godini, mnogo prije nego se desio genocid u Srebrenici, su opisani kao sažetak genocida nad bošnjačkim stanovništvom Istočne Bosne izvršenog po nalogu lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegov potčinjenog generala Ratka Mladića.[8]

Zločini[uredi | uredi kod]

Izuzev malog broja onih koji su pobjegli, svi vojno sposobni bošnjački muškarci i mladići iz Višegrada koji nisu uspjeli pobjeći su strijeljani ili na drugi način ubijeni. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Višegrad je imao populaciju od gotovo 21.199 stanovnika od čega oko 50,17% Bošnjaka i 37,94% Srba.[9]

Svaki dan bošnjački muškarci, žena i djeca su ubijeni na mostu Mehmed-paše Sokolovića a njihova tijela su bacana u rijeku Drinu. Osim toga, mnogi muškarci i žene bošnjačke nacionalnosti su uhapšeni i zatvoreni na raznim lokacijama u gradu. Srpski vojnici su vršili silovanja žena i provodili teror nad civilima. Svakodnevno je vršeno pljačkanje i uništavanje imovine a džamije u Višegradu su uništene. Srpske snage su upletene u široko rasprostranjeno i sistematsko pljačkanje i uništavanje bošnjačkih domova i sela. Obe džamije u gradu su srušene. Mnogi od Bošnjaka koji nisu bili zatečeni u kućama i odmah ubijeni, ubijani su na raznim mjestima u gradu, kao i barakama bivše kasarne JNA u Uzamnici, oko 5 kilometara izvan Višegrada dok su neki su bili zatočeni u hotelu Vilina Vlas ili drugim zatočeničkim objektima u okolnom području.[10] Hotel Vilina Vlas je služio kao mjesto gdje su bošnjačke žene i djevojke, od kojih mnoge nisu bile starije od 14 godina, dovođene od strane policajaca i pripadnika paravojnih formacija Beli orlovi i Arkanovih i Šešeljevih ljudi i silovane.[11]

6. aprila 1992. godine, jedinice prosrpske Jugoslavenske narodne armije su okupirale Višegrad nakon nekoliko dana borbe. Nakon zauzimanja grada, preuzeta je kontrola nad svim opštinskim uredima i formirana je Srpska opština Višegrad. 19. maja iste godine, JNA je zvanično povukla iz grada. Ubrzo nakon toga, lokalni Srbi uz pomoć policije i paravojnih snaga započeli su jednu od najozloglašenijih kampanja etničkog čišćenja čime su etnički očistili grad i općinu od bošnjačkog stanovništva.

Vladajuća Srpska demokratska stranka je proglasila Višegrad "srpskim" gradom. Svi nesrbi su izgubili posao te su započela ubistva. Srpske snage (ponekad se referiraju sa Belim orlovima i "Osvetnicima", povezani s Vojislavom Šešeljem, vođom srpske ultranacionalističke Srpske radikalne stranke) napale su i uništile nekoliko bošnjačkih sela. Veliki broj nenaoružanih civila Bošnjaka u Višegradu je ubijeno zbog njihove etničke pripadnosti. Stotine Bošnjaka je ubijeno u nasumičnoj pucnjavi.[12]

Ubistva na mostu[uredi | uredi kod]

Prema svjedočenju preživjelih i izvještajima UNHCR-u od strane bosanske vlade, sa mosta Mehmed-paše Sokolovića su u rijeku Drinu bacana tijela mnogih bošnjačkih muškaraca, žena i djece koji su ubijeni oko grada i na poznatom mostu Mehmed-paše Sokolovića. Iz dana u dan, dovoženi su kamioni sa bošnjačkim civilima i od strane srpskih paravojnih snaga odvođeni do mosta i obale, istovarani i nakon udaraca ili pucnjeva bacani u Drinu.

Dana 10. juna 1992. godine, Milan Lukić je došao u fabriku Varda i priveo sedam muškaraca Bošnjaka a potom ih odveo do obale rijeke Drine, ispred tvornice, gdje ih je postrojio. Potom ih je strijeljao naočigled brojnih posmatrača, uključujući i suprugu i kćerku jedne od žrtava, Ibrišima Memišević. Svih sedam muškaraca je ubijeno.[12]

Spaljivanje živih u Pionirskoj i na Bikavcu[uredi | uredi kod]

14. juna 1992. godine grupa od 70 civila Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zatvoreni su u jednoj kući u Pionirskoj ulici. Neke od žena su izvedene i silovane prije nego što su ih vratili u kuću. U kuću je ubačena bomba koja je ubila neke od zatvorenih. Potom je kuća zapaljena, a stanari su ostavljeni da izgore u kući. 59 ljudi je poginulo a samo nekolicina ih je preživjela. Svi od preživjelih koji su još uvijek živi došli su pred Sudsko vijeće ICTY-a da svjedoče na suđenju Lukićima.[12]

Na Bikavcu 27. juna 1992. godine oko 70 bošnjačkih civila su pod prisilom zatvoreni u jednu sobu jedne kuće u naselju Bikavac, u blizini Višegrada. Nakon što su opljačkali zarobljene, kuća je zapaljena i svi su živi spaljeni. Pretresno vijeće je zaključilo da je ubijeno najmanje 60 bošnjačkih civila.[12] Zehra Turjačanin svjedočila je u vezi s ovim incidentom:

Bilo je mnogo djece u toj kući, to je tako tužno, kazao je svjedok i dodao da je najmlađe dijete imalo manje od godinu danaživota. Većina zatvorenih su bile mlađe žene s djecom, a bilo je i nekih starijih muškaraca i žena također. Srpski vojnici su prvo kamenjem porazbijali prozore, a zatim su ubacivali ručne bombe. Nakon nekog vremena, pucali su u zatvorene i zapalili kuću. Ljudi su živi spaljeni, svi su vikali; jednostavno ne mogu opisati ono što sam tada čula, rekla je svjedokinja. Kada je vatra zahvatila odjeću svjedokinja i jedne od njenih sestara uspjele su doći do vrata, ali su ona bila blokirana: teška garažna vrata su bila zabarikadirana izvana. Međutim, uspjela je da se nekako izvuče kroz mali otvor na vratima dok je njena sestra ostala unutra. Dok je trčala prema kućama na Mejdanu, svjedokinja je vidjela srpske vojnike kako leže u travi i piju.[13]

Zločin u Pakleniku[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Zločin u Pakleniku

14. juna 1992. godine desetina Bošnjaka su izdvojeni iz oranizovanog konvoja civila koji je napuštao Višegrad i sistematski su pobijeni slijedeći dan od strane pripadnika višegradske brigade, u zločinu poznatom kao zločin u Pakleniku.[14] Oko 50 bošnjačkih civila je ubijeno, a njihova tijela su bačena u jamu zvanu Propast. Jedini preživjeli, Ferid Spahić, bio je ključni svjedok u suđenju Mitru Vasiljeviću i Nenadu Tanaskoviću.

Zločin u Barimu[uredi | uredi kod]

Augusta 1992. godine Vojska Republike Srpske napala je naselje Barimo, spaljena je cijelo selo i vjerski objekti. Ubijeno je ukupno 26 bošnjačkih civila.[15] Veliki broj ubijenih su bile žene i djeca. Najstarija žrtva je bila Halilović Hanka, rođena 1900. godine, a najmlađi Bajrić Fadila Emir, rođen 1980. godine.[16]

Otkopavanja ostataka tijela žrtava iz jezera Perućac[uredi | uredi kod]

U julu i augustu 2010. godine, nakon što je ispuštena voda iz akumulacije hidroelektrane Bajina Bašta, u jezeru Perućac su pronađeni ostaci tijela mnogih civila stradalih u zločinima u i oko Višegrada ratne 1992. godine.[17] Amor Mašović vjeruje da je bilo više od 2.000 tijela u jezeru, što ga čini najvećom masovnom grobnicom na Balkanu.[18] Do 23. septembra 2010. godine izvađeno je 373 tijela, od kojih vjerovatno najveći broj žrtava zločina u Višegradu, prije nego je otpočelo ponovno punjenje akumulacije 26. septembra.[18] Mnogi volonteri su se pridružili službenim timovima u potrazi za tijelima, ali su srpske vlasti, kritikovane od strane Mašovića za ometanje rada, bile uporni da se brana zatvori i dovede u funkciju prije nego su radovi na otkopavanju svih tijela žrtava bili završeni.[19]

Eliticid[uredi | uredi kod]

Eliticid se definiše kao sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog rukovodstvo neke zajednice, tako da se dotična zajednica ne može regenerisati.[20] Nakon što je JNA okupirala Višegrad, srpski Krizni štab (kojeg je vodila SDS) je pruzeo kontrolu nad općinom. Vodeći bošnjački intelektualci, politički lideri i aktivisti, članovi Islamske vjerske zajednice i policajci su protjerani sa posla, hapšeni, zatvarani, pozivani na "informativne razgovore", ili držani u kućnom pritvoru. Zvaničnici srpske policije su srpskim paravojnim grupama dali liste Bošnjaka koji su imali vatreno oružje. Paravojne formacije su potom odlazile do svakog pojedinačno i tražili oružje. Bošnjački intelektualci su sistematski ubijani.[21]

Suđenja[uredi | uredi kod]

Milan Lukić na suđenju u Haagu (sliku ustupio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije)

1996. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević su optuženi od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu za progon kao zločin protiv čovječnosti i "istrebljenje značajnog broja civila, uključujući žene, djecu i starije osobe." U svoju presudi Tribunal je zaključio da su Lukić i njegovi vojnici možda ubili hiljade ljudi u periodu između 1992. i 1993. godine. [10] [12]

Dragutin Dragićević izdržava 20-godišnju zatvorsku kaznu, Đorđe Šević je osuđen na 15 godina, dok su druga dvojica osuđeni na kazne do 20 godina u odsustvu, Milan Lukić, koji je u međuvremenu uhapšen i izručen Haškom tribunalu i Oliver Krsmanović, koji je još uvijek bjegunac. Haški tribunal je osudio Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.[10] Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Sud Bosne i Hercegovine je obradio slijedeće slučajeve ratnog zločina u Višegradu:

  • Milan Lukić (doživotna kazna)[12]
  • Sredoje Lukić (30 godina)[12]
  • Mitar Vasiljević (15 godina)[10]
  • Boban Šimšić (14 godina)[22]
  • Željko Lelek (13 godina)[23]
  • Momir Savić (18 godina)[24]
  • Nenad Tanasković (12 godina,[25] 8 godina nakon žalbe)[26]
  • Novo Rajak (14 godina)[27]
  • Oliver Krsmanović (pod optužbom)[28]

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ http://edition.cnn.com/2010/WORLD/europe/08/12/bosnia.bodies.found/index.html?iref=allsearch CNN od 13. augusta 2010. Pristupljeno 14. oktobra 2014.
  2. ↑ „IDC: Podrinje victim statistics”. Arhivirano iz originala na datum 2005-08-17. Pristupljeno 2015-07-04. 
  3. ↑ Chris Hedges (25 March 1996). „From One Serbian Militia Chief, A Trail of Plunder and Slaughter”. The New York Times. Pristupljeno 7 December 2012. 
  4. ↑ http://www.isn.ethz.ch/Security-Watch/Articles Pristupljeno 14. oktobra 2014.
  5. ↑ http://uk.reuters.com/article/2007/05/26/uk-bosnia-bridge-idUKL261004720070526 Arhivirano 2015-04-16 na Wayback Machine-u Reuters od 26. maja, 2007. Pristupljeno 14. oktobra 2014.
  6. ↑ http://iwpr.net/report-news/visegrad-denial-over-grisly-past Arhivirano 2014-10-24 na Wayback Machine-u Institut za rat i mir, 24. februar 2009. Pristupljeno 14. oktobra 2014.
  7. ↑ „Izvještaj analize po centrima”. Istraživačko dokumentacioni centar - Sarajevo. Arhivirano iz originala na datum 26. juna 2007. Pristupljeno 14. oktobra 2014. 
  8. ↑ U.S. Congressman John W. Olver, Congressional Record, February 7, 2008 - Extensions of Remarks E138
  9. ↑ „Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780”. Arhivirano iz originala na datum 2009-04-27. Pristupljeno 2015-07-04. 
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/tjug/en/vas021129.pdf Presuda Mitru Vasiljeviću
  11. ↑ Final report of the United Nations Commission of Experts, established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex VIII - Prison camps; Under the Direction of: M. Cherif Bassiouni; S/1994/674/Add.2 (Vol. IV), 27. maj 1994.
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf "ICTY: Presuda Milanu i Sredoju Lukiću"
  13. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-26. Pristupljeno 2015-07-04. 
  14. ↑ http://www.ex-yupress.com/dani/dani40.html
  15. ↑ Otvorena hajr cesma sa imenima zrtava,M.A.,Dnevni Avaz, 25.10.2009
  16. ↑ U višegradskom naselju Barimo otkrivena spomen-ploča na kojoj su uklesana imena 26 ubijenih bošnjačkih civila Višegrad, 24.10.2009 - FTV
  17. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2010-10-28. Pristupljeno 2015-07-04. 
  18. ↑ 18,0 18,1 http://www.oslobodjenje.ba/daily-news/drina-the-largest-mass-grave-in-the-balkans
  19. ↑ Bosnians Find Mass Grave In Lake". Eurasia Review. 18 September 2010
  20. ↑ Love thy neighbor: a story of war By Peter Maass str. 39
  21. ↑ Grihota je ubijanje tvica, Mehmed Bradarić, Bosanska Rijec Tuzla, 2004
  22. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2015-07-04. 
  23. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2015-07-04. 
  24. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2015-07-04. 
  25. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2015-07-04. 
  26. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2015-07-04. 
  27. ↑ http://www.bim.ba/en/111/10/9413/
  28. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-12-28. Pristupljeno 2015-07-04. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Masakri_u_Višegradu&oldid=41575331