Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu
Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije (ruski Депортации народов в СССР, ukrajinski Депортація народів у СРСР, bjeloruski Дэпартацыі ў СССР tj. Deportacije naroda u SSSR-u; poljski Zesłania w ZSRR, tj. Egzil u SSSR-u; litvanski Sovietiniai trėmimai; latvijski Padomju deportācijas, tj. Sovjetske deportacije) odnosi se na razdoblje tijekom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952., kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" skupina, tzv. "neprijatelja radnika"; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili Sibir, ovisno o svakoj skupini.
U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inozemstva, kao i teritorije pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih skupina je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorijenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nijemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici) a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, Balkari, krimski Tatari i mešketski Turci).[1] U tim posebnim naseljima, deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno napustiti te lokacije.[2] Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 milijuna ljudi.[3] Broj poginulih zbog posljedica deportacija je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[4] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[5]
Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru.[6] Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, dok je raspadom SSSR-a neovisna Gruzija 1990-ih odbila dati dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Moderni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovječnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj obitelji žrtava platila odštetu. Države istočne Europe i bivšeg tzv. sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državamaa i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast raznim komemoracijama.
Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena skupina koja je prisilno raseljena od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milijun kulaka je raseljeno diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore.[7] Državni arhivi Ruske Federacije navode da je 631.000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao.[8] Gotovo 40% od ukupnog broja deprotiranih bili su djeca mlađa od 16 godina. Stoga su se morala naučiti da snose odgovornost za sopstveni opstanak.[9]
Genrih Jagoda je informirao Josifa Staljina da je 32.905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931.[8] Prema tajnoj direktivi SSSR-a datiranoj 20. 4. 1933., kulaci su deportirani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobjeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937., dok je 36.700 vraćeno natrag u iste.[8]
Uvjeti kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plaće oduzeto im je da pokrije troškove za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. 1. 1935. njihova prava vraćena.[8] U pismu datiranom 23. 4. 1930., I. A. Serkin, sekretar KPSS-a, je pisao nadređenom S. A. Bergavinovu sljedeće: "Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljavanja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti kako će to biti kompleksno." Dodao je da, iako je zamišljeno da glavno zanimanje doseljenih kulaka u posebne nastambe bude poljoprivreda, nitko nije proveo studije o uslovima tla, niti da su neke površine na kartama bile nenastanjive u praksi, potpuno nedostupne, ili se nalazile usred močvare. Uz to, ta je zabačena zemlja zahtijevala ogroman trud kako bi pripremili čak i elementarne uslove za agrikulturu. Stoga je upozorio da u prvoj godini dobar dio doseljenika neće moći uzgojiti nikakvu hranu za sebe.[10] Najgori primjer takvog nemarnog planiranja bio je slučaj iz 1933., kada je oko 6.000 osoba iz europskog dijela SSSR-a deportirano i ostavljeno na riječnom otoku gdje se spajaju rijeke Ob i Nazino u zapadnom Sibiru, gdje su jednostavno ostavljeni da se sami snalaze. Pošto nisu imali nikakvu adekvatnu hranu niti pribor da se brinu za sebe, oko 2.000 ih je umrlo, velik dio je pobjegao u sibirske tajge, a javili su se i slučajevi kanibalizma i nekrofagije zbog pojave masovne gladi na otoku (→Afera Nazino).[11][12]
Posebne odredbe za kulake iz zapadne Bjelorusije su i dalje izdane sve do proljeća 1952. Tako je do 22. 4. 1952. određeno da se 6.000 ljudi premjesti u Irkutsku oblasti i Kazahstan. To je vjerojatno bila posljednja Staljinova deportacija.[13] 23. 12. 1938. djeca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gdje god žele. 13. 8. 1954., novo sovjetsko vodstvo je usvojilo zakon kojim ukida posebne restrikcije deportiranih kulaka.[8]
Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po Aziji, SSSR je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926., Rusi su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-ima i 1940-ima, uslijedilo je razdoblje izazite rusifikacije u školama.[14] Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi su kolektivno optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Deportacije su bile glavni instrument Staljinova suzbijanja pobune stanovništva osvojenih teritorija.[15] Ironično, svojedobno je i sam Staljin — između 1902. i 1917. — sedam puta osuđen od carskog režima zbog političkih razloga te deportiran u udaljeni Sibir.[16]
Deportirane skupine smještene su u tzv. "posebne nastambe" (spetsposelki) u udaljenim i nedostupnim regijama kao oblik represivnih mjera protiv "problematičnih skupina" koje su se protivile sovjetskoj politici. Ova je praksa započeta još 1920-ih, ali je masovnost doživjela tek od 1930-ih, te trajala sve do 1950-ih.[17] Stanovnici tih posebnih nastambi su trpjeli značajna ograničenja njihovih građanskih prava, kao što su restrikcije slobode kretanja jer su bili pod stalnim nadzorom NKVD-a. Također je predviđao prisilni rad najtežih fizičkih poslova kao i odsutnost bilo kakvog jasnog vremenskog roka u odsluživanju ovog egzila. oktobra 1940., registrirane su 1.645 posebne nastambe, u kojima je živjelo 959.472 osoba, a taj je broj do 1953. porastao na 2.753.356 osoba.[17] Kazaška SSR je postala glavni pokusni teren na kojem su sovjetske vlasti masovno odlagale razne narode. To je išlo toliko daleko da su sami Kazasi postali manjina u sopstvenoj republici, te se u 1980-ima tamo našlo čak 50-ak različitih etničkih skupina.[18]
Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda je bila česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Bio je to oblik asimilacije u kojoj su deportirani neruski narodi tretirani kao inferiorni građani bez perspektive za društveno napredovanje.[18] Glavne su mete bili Poljaci (1939.–1941., te opet 1944–1945.), Rumunji (1944.–1953.), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929.–1931. te 1935.–1939.), krimski Tatari, krimski Grci, Balkari, Čečeni, Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda bilo pogođeno tim planom,[1] što je uveliko promijenilo etničku strukturu države. Od toga, čak je osam nacija potpuno uklonjeno deportacijama iz njihovih vjekovnih ognjišta.[19]
Razlozi deportacija u udaljene krajeve centralne Azije i Sibira ležali su u tome što je SSSR htio imati osobe za prisilni rad u zabačenim područjima u koje nitko nije htio dobrovoljno otići. Drugi je razlog i Staljinov strah od opasnosti od "petokolonaša" uz granična područja. Međutim, u nekim slučajevima deportacije manjih naroda nisu slijedile nikakvu logiku. Pretpostavlja se da su jednostavno bili žrtve Staljinove konstantne paranoje.[2]
Već je u sklopu Staljinove kampanje protiv kulaka 10.000 Poljaka deportirano iz Ukrajinske SSR prema unutrašnjosti SSSR-a između 1930. i 1933. 1935., u strahu za zapadne sovjetske granice, deportirano je dodatnih 40.000 sovjetskih Poljaka prema istoku. 1936. odigralo se dodatno izgnanstvo Poljaka sa tog područja, čime je sveukupno raseljeno 120.000 Poljaka u sedam godina.[20] 1937.–'38. je deportirano novih 20.000 Poljaka iz Bjeloruske SSR. U istom razdoblju je 143.810 Poljaka optuženo za raznorazne "antisovjetske aktivnosti", te ih stoga neki smatraju prvim primjerom jedne nacionalne skupine koja je proganjana u SSSR-u samo na temelju svoje etničke pripadnosti. Poljaci su činili desetinu svih žrtava 'velike čistke'.[20]
.jpg)
Nakon što su septembra 1939. Treći Reich i Sovjetski Savez podijelili Poljsku između sebe, Staljin je izdao naredbu kojom je iz sovjetskog dijela bivše Poljske velik broj ljudi deportiran u radne logore, od čega su 63.1 % bili Poljaci a 7.4 % Židovi.[21] Obitelji političkih i ratnih ztarobljenika su kažnjeni deportacijom u Kazahstan na 10 godina, a izbjeglice u sjeverne predjele u posebne nastambe gdje su morali sjeći drva. Drugi val deportacija započeo je 13. 4. 1940., a u njemu su bile obitelji poljskih oficira koji su smaknuti, policajaca, vlasnika tvornica, kao i članova antisovjetskih pobunjeničkih organizacija, zatim profesori, ali i obični seljaci.[22] Ova je operacija provedena po noći, između 2:00 i 6:00 ujutro, iako je to bilo teško sakriti pošto je na ulicama uobičajno prije bilo pripremljeno na tisuće kolica i vagona. Prema izvještajima, dva ili tri kola su poslana u svaku kuću, uz nekoliko vojnika, koji su pokucali na vrata nečijeg doma, pregledali pasoše, te potom odveli osobe koje su označene da moraju otići u egzil. Pojedini vojnici su pomagali ljudima da utovare svoje stvari. Osobama je dozvoljeno uzeti 100 kg po osobi, odnosno 300 kg po obitelji.[22] Deportacija poljskih izbjeglica, koji su pobjegli na istok od Wehrmachta, se odigrala 29. 7. 1940. Velika većina njih, oko 85%, bili su Jevreji. Nekom ironijom, ova deportacija je zapravo spasila živote tih Jevreja pošto su nacisti izvršili invaziju ostatka Poljske 1941.[23]
Sovjetske deportacije su nastavljene tijekom cijele 1941., te ih je tek prekinula nacistička invazija SSSR-a, koja je dovela do evakuacije ili bijega između 8,5 i 9,5 milijuna osoba prema istoku.[16] Nakon toga, SSSR je uspostavio zvanične odnose sa poljskom vladom u egzilu u Londonu, te su mnogi Poljaci amnestirani 12. 8. 1941., pušteni iz radnih kolonija te dobili pravo naseliti se gdje god žele, izuzev zabranjenih zona i klasificiranih gradova.[24] Prigodom 70. obljetnice sovjetske invazije, poljski Institut za nacionalno sjećanje je objavio da je broj deportiranih poljskih građana u SSSR ipak bio niži od prethodnih procjena, te da je iznosio oko 320.000[25] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije.[26] Prema popisu stanovništva iz 1989., Poljaci su bili deseta najbrojnija narodna skupina u Kazahstanu. Nakon pada SSSR-a, značajan broj Kazahstanaca poljskog podrijetla je 1990-ih je u nekoliko valova emigrirao u Poljsku.[18]
Poljska i Sovjetski Savez su razmijenili stanovništvo – Poljaci istočno od sovjetsko-poljske granice su otišli u Poljsku, dok su Ukrajinci zapadno od granice otišli u Ukrajinsku SSR. Sukladno time, pomicanjem poljske granice prema zapadu nakon 1945., velik broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1946. se odigrao transfer 1.517.982 Poljaka iz SSSR-a u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.[27]
Korejci su se, osim na korejskom poluotoku, u 19. stoljeću naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog Mandžurije 1937., sovjetske su vlasti raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja Uzun Agach, koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa Južnom Korejom.[28] U tim posebnim nastambama, Korejcima je bilo zabranjeno kretati se, služiti u armiji ili postići visoko obrazovanje. Nisu bili među narodima spomenutima u Hruščovovu govoru 1956.[29]
Nakon što je Crvena armija osvojila južni Sahalin 1945., u idućih nekoliko godina se sveukupno oko 400.000 Japanaca evakuiralo, protjeralo ili dobrovoljno odselilo s tog otoka, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.[30] SSSR je anektirao i Kurilske otoke, gdje su također deložirani domorodci. Već je 86.700 Japanaca evakuirano sa Sahalina na obližnji Hokaido uoči sovjetske objave rata Japanu. Nakon rata, SSSR je deportirao najmanje 278.000 Japanaca sa Sahalina, sve do kraja tog procesa jula 1949. Ipak, nekoliko Japanaca i 43.000 Korejaca je i dalje ostalo na tom ostrvu. Iako su svi ti građani legalno tamo živjeli, sovjetske vlasti su to nazvale "repatrijacijom" Japanaca u Japan.[31]
SSSR je 1939. izvršio invaziju Finske. Zimski rat je završio primirjem i sporazumom kojim Finska zadržava svoju neovisnost, ali mora predati dio istočnog i južnog teritorija SSSR-u. Do kraja drugog svjetskog rata, iz SSSR-a je protjerano ukupno 420.000 Finaca,[32] iz osvojenih finskih teritorija, poglavito Ingrije, ali i iz drugih dijelova SSSR-a uz novu finsku granicu.
Sovjetski dio Karelije bila je meta staljinističkog terora zbog nekoliko razloga, primarno jer se nalazila uz Finsku koja je stekla neovisnost of Ruskog Carstva 1917. , te zbog toga jer se tamo nalazio značajan broj Finaca i Karelijanaca. Ljudski gubici u Kareliji bili su jedni od najtežih u cijeloj državi gledano naprema odnosu broja stanovnika te nacije u tom području. [33] Prije oktobarske revolucije 1917., oko 130.000 osoba finskog porijekla je živjelo na ruskom teritoriju uz obalu finskog zaljeva, od rijeke Narve na zapadu pa sve do rijeke Neve na istoku, te u regiji sjeverno od St. Petersburga. Ta brojka je ostala konstantna u 1920-ima i 1930-ima, ali je tokom i nakon drugog svjetskog rata evidentiran ogroman pad finskog stanovništva u toj regiji, gdje ih je zabilježeno svega 24.000 tijekom sovjetskog popisa stanovništva iz 1970-ih. Uzrok tome su deportacije Finaca 1930-ih i 1940-ih.[34]
SSSR je 16. 6. 1940. predao ultimatum Litvi, a 16. 6. i Latviji i Estoniji te potom zauzeo te baltičke države 1940.,[35] samo da bi ih 1941. zauzeo Treći Reich, te potom ponovno SSSR 1944. Staljin je tokom tog razdoblja pokrenuo sovjetizaciju Baltika uz pomoć široko rasprostanjene industrijalizacije kojom se doseljavalo rusko stanovništvo u to područje.[36] Započete su masovne deportacije kako bi se eliminirao bilo kakav otpor kolektivizaciji ili potpora antisovjetskim partizanima koji su se i dalje borili protiv Sovjeta.[6] Baltički partizani, tzv. Šumska braća, su godinama vršili otpor protiv Sovjeta.[37] Prvi talas deportacija započeo je 1941. a glavna meta su bili zemljoposjednici, vlasnici tvornica, trgovci i drugi. Odvezeni su zajedno sa obiteljima. Do jula 1941. tako je deportirano 25.586 osoba sa Baltika (12.682 iz Litve, 9.236 iz Latvije te 3.668 iz Estonije).[38]
Deportacije od 1944. do '52. su bile još veće od onih 1941.[6] "Proširene" su kako bi obuhvatile nove skupine ljudi: one koji su surađivali sa nacistima; tko god je (makar i prisilno) otišao raditi u Njemačku tokom rata; svi članovi tajnih anti-nacističkih organizacija; baltički vojnici koji su se borili u nacionalističkim trupama u savezništvu sa nacistima. Dio baltičkih državljana dao je potporu nacističkim antisemitskim ideologijama.[39] Jedan dio razloga nacističke kolaboracije ležao je u tome što je Treći Reich tvrdio da će štititi građane od Sovjeta.
Samo u martu 1949., deportirano je 90.000 baltičkih državljana.[40][41] Najdrastičniji primjer bila je Litva koja je deportacijama izgubila 37.000 državljana poslanih u Sibir za samo 48 sati.[42] 42.000 je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno.[32] Neke su odvedeni i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih.[32]
Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve.[32] 5. 9. 1951., odredba Vijeća ministara SSSR-a N 3309-1568 je odredila deportaciju kulaka i njihovih porodica iz Litve zbog "neprijateljskih činova protiv kolhoza". 1. 1. 1952. tako je bilo 16.833 registriranih seljaka u posebnim nastambama koji su raseljeni iz Litve 1951 Do jula, broj je porastao na 18.027 osoba.[43] Sveukupno je od 1940. do 1953. iz baltičkih država prisilno raseljeno 203.590 osoba: 118.599 iz Litve, 52.541 iz Latvije te 32.540 iz Estonije. Oko 84% Litvanaca je naseljeno u regiji Irkutska i Krasnojarska, 87% Latvijaca u regijama Omska i Tomska, a 80% Estonaca u regijama Novosibirska i Krasnojarska.[44] Između 1945. i 1948. zabilježeno je 1.722 bijega doseljenika deportiranih iz Litve. Do 1. 1. 1949., uhićeno je 1.070 od njih — nekima se sudilo, drugi su vraćeni u posebne nastambe.[45]
Latvija je do kraja rata izgubila trećinu stanovništva: oko 110.000 ljudi je poslano u sovjetske logore ili ubijeno. 130.000 je pobjeglo na Zapad. Staljin je također provodio izmjenu etničkog stanovništva kako bi suspregnuo nacionalizam u državama: 1940., Latvijci su činili 75 % stanovništva Latvije, no zbog kolonizacije Rusa, Latvijci su 1989. činili jedva 52 % udjela.[46]
Nove stambene zgrade su bile slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.[47] Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. Spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za samo četiri %.[47] Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području.[48]
Rumunji i drugi narodi su sustavno raseljavani iz Besarabije, koja je također pala pod sovjetsku vlast 1940. Aprila 1941. registrirano je 5.515 obitelji (12.275 osoba) iz baltičkih država i Moldavije koji su naseljeni u 14 naselja po Novosibirskoj oblasti, što služi kao dokaz prvog vala deportacija iz Moldavije. Bili su to ljudi osumnjičeni da odbijaju sovjetsku vlast ili iskazuju "protu-revolucionarne elemente".[49] Do septembra 1941., registrirano je 22.643 osoba deportiranih iz Moldavije u Kazahstan i Sibir.[50] 1944., u Moldaviji je 811 osoba odbijalo vojnu službu u crvenoj armiji, dok je broj dezertera porastao na 4.398.[51]
Decembra 1944., izvršena je operacija u kojoj provedena obavezna repatrijacija 60.000 tzv. "besarabijskih izbjeglica" – osoba koji su pobjegli iz svojih domova u Besarabiji prije napredovanja Crvene armije – u Rumunjsku. Pošto je SSSR sada smatrao Besarabiju i Sjevernu Bukovinu sastavnim dijelom svojeg teritorija, ovo je gledao kao na čin repatrijacije.[52]
Marta 1945., izvršeno je premještanje raznih nacija iz Moldavije, među njima Rumunja, Židova i Cigana. V.V. Černjišov je izjavio da je 17.054 rumunjskih građana i 12.852 Židova živjelo u Ukrajini koji su imali i sovjetsku i rumunjsku putovnicu. Svi su oni preseljeni. 1946., dodatnih 12.435 osoba je raseljeno iz Moldavije. Prema regulativi vijeća ministara SSSR-a iz 29.1. 1949., biti će raseljeni "članovi obitelji bandita i nacionalista".[53]
1949., oko 36.000 osoba iz Moldavije je deportirano u Sibir, zbog optužbi za navodnu suradnju sa nacističkim snagama u drugom svjetskom ratu.[1] 1951. izvršena je i deportacija Jehovinih svjedoka iz Moldavije. Do sredine 1952., 3.325 osoba je deportirano iz Moldavije u Kazahstan.[54]
| Tko smo mi ruski Nijemci? Jesmi li vječni lutalice? Ne znam ni za jednu porodicu ruskih Nijemaca čiji su otac i sin rođeni u istom mjestu. Uzmite moj slučaj: moj pra-pradjed je rođen u istočnoj Pruskoj, moj pradjed u okolici Varšave, moj otac u Žitomiru [Ukrajina] a ja sam rođen u Kazahstanu. Moja su djeca rođena u Uzbekistanu a ja sad živim u Moskvi. Gdje će se roditi moja unučad? Ima li mjesta na kugli zemaljskoj gdje će ovo vječno traganje ruskih Nijemaca napokon prestati?[55] |
| — anonimni ruski Nijemac, Moskva, jul 1991. |
Autothoni Povolški Nijemci, naseljeni oko regije sjevernog Kavkaza i Volge od 18. vijeka,[55] na poziv Katarine Velike koja je i sama bila njemačkog podrijetla,[56] su također raseljeni prema Dalekom istoku počevši od augusta 1941., kako ne bi bili u mogućnosti surađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza.[57] Po nekima, ovo je bio najveći val deportacija, koji je zasjenio čak i ostale deportacije. Naredba za raseljavanje autothonih Nijemaca na Volgi izdata je 26. 8. 1941. te je pozvala na "preseljenje svih Nijemaca iz Autonomne Republike Povolških Nijemaca i iz Saratova i Staljingrada koji broje 479.841 pojedinca... Bez izuzetaka, i žitelja gradova i sela".[58] Pojavile su se komplikacije oko osoba u miješanom braku. Naredba je navodila da se sve obitelji u kojima je glava kuće (suprug) Nijemac moraju ukloniti, uključujući sve članove obitelji.[58] To je pak dovelo do raznih molbi nenjemačkih žena da ih vlasti "oslobode stigme da su prokleti Nijemci". Razni njemački muškarci su pokrenuli i zahtjeve da im vlasti promijene narodnost na temelju braka sa ruskom ženom, što je u rijetkim slučajevima odobreno.[59]
Za razliku od toga, njemačke žene sa ruskim muževima su bile pošteđene deportacija. Mnoge ruske žene udate za Nijemcu su se kasnije žalila kako je to bilo nepravedno jer su one morale otići živjeti u egzilu.[59] 1.094 njemačke žene i djece je dobilo dozvolu ostati u svojim domovima jer su im muževi i očevi bili Rusi, dok je 116.917 njemačkih žena i 178.694 njemačke djece deportirano iz regije Volge.[59] Kao i kod većine sovjetskih uredbi, i službene regulacije za deportacije su zvučale puno humanije "na papiru" nego u stvarnosti: osobe koje će biti deportirane su trebale dobiti dozvolu da skupe svoje stvari (do 200 kg po osobi) i predaju svoj novac rodbini prije odlaska. Odmah su dobili obavijest of službenika da ponesu dovoljno hrane za mjesec dana jer neće biti dovoljno namirnica da zanjih u prvom mjesecu deportacije. Službenik koji je pratio deportirane je očekivao da dobije šest rublja dnevno za svaku osobu koju nahrani na putu do odredišta.[59] U vlaku je trebalo biti po sedam do osam vagona sa osobnim stvarima deportiranih te barem jedan vagon sa doktorima tijekom puta. U stvarnosti je međutim često bilo potpuno drugačije od tih odredbi: većina deportiranih imalo je tek par minuta da skupi svoje stvari, službenici im nisu dali da nose više imovine od onoga što mogu nositi u rukama te je mnogim Nijemcima naređeno da ostave ostatak stvari na željezničkoj postaji. Isto tako, pošto im nisu dali dovoljno vremena unaprijed, razni Nijemci nisu mogli brzo nabaviti dovoljno hrane za mjesec, te im je tako brzo ponestalo zaliha usred putovanja u vagonima. Isto tako, obitelji su razdvojene jer su žene poslane u drugim smjerovima od svojih muževa.[60] Usprkos ovome, između 33.516 i 64.600 njemačkih muškaraca je služilo u Crvenoj armiji tijekom rata.[61] Neki su sovjetski Nijemci deportirani i nakon završetka ratnih sukoba, poput onih koji su se našli zarobljeni tokom opsade Lenjingrada, samo da bi bili deportirani nakon završetka opsade u januaru 1944.[55]
Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca je ukinuta. Sveukupan broj deportiranih povolških Nijemaca je negdje između 749.614[62]–843.000[1] Kada bi se dodali i ostali sovjetski Nijemci koji su zahvaćeni prisilnim preseljenjem, dobila bi se brojka od 1,2 milijuna izgnanih.[63] Nakon rata, pojedini Nijemci koji su već ranije pobjegli iz SSSR-a su prevareni da se vrate u tu državu "kako bi se ponovno ujedinili sa svojom obitelji". Međutim, oni koji su poslušali su često poslani u radne logore gdje su ostali narednih dvadeset do dvadeset i pet godina.[64]
29. 8. 1964. izdan je dekret koji je poništio prethodne sovjetske odredbe prema sovjetskim Nijemcima te objavio da su optužbe protiv njih bile "manjkave". Ipak, nije predviđao njihov povratak u svoje domove te je dekret objavljen jedino u zvaničnom biltenu Vrhovnog sovjeta, bez ikakvog daljnjeg publiciteta.[65] Tek su se nakon 1980-ih mogli vratiti natrag u svoje krajeve, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Do 1995., oko 1.376.000 ruskih Nijemaca se odselilo u Njemačku.[1] Također, nakon što je Crvena armija osvojila Kaljiningrad, Rusi su tamo sustavno doseljavani kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.
Kalmici su jedina autothona mongolska nacija i pripadnici tibetanskog budizma u Europi. Početkom 17. stoljeća, emigirali su iz zapadne Mongolije prema obalama kaspijskog jezera.[66] 28.12. 1943., u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a su istodobno ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika ukida. Ovu operaciju je izvršio general Ivan Serov, zamjenik Lavrentija Berije.[67]
Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.[68] Svaki stanovnik je smatran uhićenim, te ukrcan u kamione – bez obzira radilo se o bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na hiljadu kilometara dugačak put prema istoku (Altaj, Krasnojarski kraj, Omsk, Novosibirsk)[68] Upute za raseljavanje su bile sljedeće:
- kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti, su izuzete od deportacije
- ruske žene, udane za Kalmike, su podložne deportaciji
- odsutni članovi obitelji (poslovno putovanje, izlet, itd.) se moraju registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu[69]
Određeno je da jedna operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istodobno premjestiti tri obitelji. Prema uputama, svakoj obitelji je bilo dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu obitelji, ali ne više od 500 kg po jednoj obitelji. Ponesena imovina 3-4 obitelji je išla na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona je morala prevoziti najmanje 2.000 osoba.[69] Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.[70] Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni — Altajski kraj — 290 od 478 osoba je umrlo tijekom putovanja od tuberkoloze, upale i distrofije.[71] Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika je umrlo tijekom prisilnog raseljavanja te zime.[72]
| U 3:00 ujutro, dok su djeca još spavala, pojavili su se vojnici i zahtijevali da se okupimo i otiđemo od doma za pet minuta. Nije nam dozvoljeno ponijeti nikakvu hranu sa sobom. Tako su neugodno postupali sa nama da smo mislili da će nas strijeljati vani. Nakon što smo udaljeni iz sela, držali su nas 24 sata bez hrane. Bili smo gladni ali nam nije dozvoljeno da odemo negdje nešto pojesti. Djeca su stalno plakala. Moj se suprug borio na fronti, a ja sam imala troje djece.[73] |
| — anonimna krimskotatarska žena, deportirana 1944. |
Krimski Tatari imali su svoj krimski kanat, sve dok Krim nije anektiralo Rusko Carstvo 1783. Tatari su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine. Istodobno, Moskva je to područje naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.[74] Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda umrlo. Zbog toga je nakon rata Tatarima nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u Uzbekistan.[75] Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom.[76] Procjenjuje se da je najmanje 183.155 krimskih Tatara deportirano iz Krima.[62]
4. jula 1944. NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.[77] Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more — i 20. 7. tamo potopio stotine krimskotatarskih civila u njemu.[78]
Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije. Tog ljeta, sa Krima je uklonjeno i 9.620 krimskih Armenaca, 12.420 Bugara i 15.040 Grka. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.[79] U međuratnom razdoblju, pontski Grci su doživjeli mali kulturni preporod i čak tražili autonomiju u SSSR-u. Međutim, od 1930-ih su postali žrtve staljinizma i rusifikacije, te je i do 50.000 pripadnika tog naroda umrlo. Grci su isto deportirani u centralnu Aziju. Kasnije, samo ih se dio vratio do obala Crnog mora.[80] Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se krimski Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".[81]
Smrtnost krimskih Tatara u tim godinama egzila je predmet rasprava: procjene navode da je mortalitet zahvatio između 20% i 40% te nacije. Počevši od 1989., oko 260.000 Tatara se vratilo u Krim, gdje su 2004. činili 12 % stanovništva.[82] Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.[83] Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik. 12. 11. 2015. parlament Ukrajine usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".[84]
| Sve su nas skupili i ugurali u obližnju kolektivnu farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom.[85] |
| — Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz Šatoja, Čečenije 1944. |
Čečeni su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo ustankom Hasana Israilova. Iako se 17.037 Čečena borilo sa Crvenom armijom protiv Sila Osovine,[76] cjelokupna nacija je optužena za suradnju sa nacistima te raseljeni iz svoje domovine februara 1944. Čečensko-inguška autonomna republika je ukinuta.[86] Vojska je cijele obitelji ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana po zimi, u krcatom vlaku, bez grijanja, a samo bi povremeno dobivali hranu.[86] U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti točno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti ili prilagoditi se novoj sredini.[85] NKVD-ove procedure su bile standardne: naoružani agenti opkolili bi selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili odvezeni do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su odvezeni negdje u centralnu Aziju. Sveukupno je između oktobra 1943. i marta 1944. tako deložirano oko 700.000 osoba sa Kavkaza.[87] Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.[85] Postoje navodi da je jedan vod NKVD-a zaključio da je preteško doći kamionima do jednog zabačenog čečenskog sela na planini kako bi ih deportirali, te je stoga naredio da se 700 seljaka jednostavno živo zapali u štali. Ruski izvori žestoko osporavaju ovaj događaj (→Masakr u Hajbahu).[85][88] Deportacija Čečena i Inguša je završena za samo par dana. Započela je 23.2. 1944., a Berija je već 29.2. poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vlaka, uključujući 91.250 Ignuša.[89]
.svg)
Čečeni su odvezeni u Akmolinsku oblast, gdje su činili jednu od najvećih deportiranih skupina. 1946., ljudi u egzilu su činili gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.[90] Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici su imali izravnu kontrolu nad stotinama tisuća ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Tko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i epidemije bolesti doveli su do velikih muka za Čečene.[91] Odredba Moskve iz 26. 11. 1948. je osudila Čečene i druge narode Kavkaza na trajni egzil.[92] Doseljenici nisu imali niti elementarni stambeni smještaj, niti po zimi niti po ljeti. Mnogi Čečeni su se pobunili protiv vlasti, te je tako samo u Krasnojarsku njih 4.000 poslano u kažnjeničke logore. Oktobra 1954. pokrenuli su pobunu u mjestu 521, te su neki uspjeli pobjeći iz tog logora.[92] Čečenski gerilci, koji su se skrivali po nepreglednim planinama Kavkaza, su tako ovom deportacijom odsiječeni od svoje narodne baze koja ih je snabdijevala, te su tako svladani od sovjetskih vlasti.[93]
Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229.[62] Ukupno je 11.711 obitelji Karačajaca i 89.901 obitelj Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 obitelji razdvojeno usred deportacija.[94] Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "destaljinizacije" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 9.1. 1957.[86] Većina Čečena se odlučila vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.[86] Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao prvi čečenski rat, čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama čečena tijekom pregovora u Vladikavkazu 1994.[95]
Sa sjevernog Kavkaza raseljeni su 1944. i drugi narodi: mešketski Turci, Balkari[96] i Karačajci.[97] Inguši su se istaknuli od ostalih deportiranih naroda po tome što su pokrenuli pobunu na proljeće 1945. u Borovoe, Kazahstanu, koja je krvavo ugušena od sovjetskih vlasti.[98] Čak i nakon rehabilitacije, Inguši su 16. 1. 1973. pokrenuli demonstraciju u Groznom, jer njihova zemlja koja je pripojena Sjevernoj Osetiji nije vraćena njihovoj republici.[99] Oko 115.000 mešketskih Turaka je deportirano iz Gruzijske SSR 15. 11. 1944. zbog sumnji da imaju veze sa "agentima Turske".[100] Bili su zadnji narod koji je deportiran tokom drugog svjetskog rata od sovjetskih vlasti, iako nisu nikada ni optuženi za kolaboraciju sa nacistima.[101] Mešketski Turci vuku porijeklo od muslimana Gruzije koji su 1829. odbili preseliti se u Osmansko Carstvo nakon što je sporazum u Jedrenama taj teritorij dodijelio Ruskom Carstvu. No ti muslimani su možda sami Gruzijci koji su prešli na islam nakon dva stoljeća osmanske vladavine tim područjem. Sovjetske vlasti su ih klasificirale kao "Turke", pa od 1930-ih kao "Azerbajdžance" samo da bi opet postali "Turci" tokom deportacije, jer se Staljin bojao da bi mogli postati "peta kolona" uz sovjetsku granicu.[102] NKVD-u je alocirano 34 milijuna rublja radi provođenje ove operacije protiv mešketskih Turaka.[103] Uz njih, raseljeno je i 8.694 Kurda.[104]
Sovjetska vlada je duže vremena negativno gledala na islamske Azerbajdžance koji su živjeli u Armenskoj SSR. Zbog blizine uz granicu sa Turskom, Staljin ih je smatrao potencijalnim "petokolonašima". Već je marta 1944. izgnano 608 kurdskih i azerbajdžanskih obitelji koji su živjeli u Tbilisiju, u Staljinovoj rodnoj državi Gruziji, a koji su raseljeni unutar te SSR, u regije Tsalka, Borčalu i Kazajaz.(ukupno 3.240 osoba)[105] 10. 3. 1948. Vijeće ministara SSSR-a je usvojilo puno dalekosežniju rezoluciju nazvanu "Planirane mjere za preseljenje radnika kolektivnih farmi i drugih Azerbajdžanaca iz Armenske SSR u Kursko-araksinsku niziju." Prema ovom planu, "dobrovoljno" je raseljeno 100.000 Azerbjadžanaca iz Armenske SSR u Azerbajdžansku SSR, dok su njihovu zemlju i domove dobili Armenski doseljenici. Ova prisilna emigracija se odigrala u tri faze: 10.000 raseljenih 1948., novih 40.000 osoba 1949. te konačno 50.000 do 1950. godine.[106]
Manje deportacije nastavljene su i u 1950-ima. Tako je marta 1951. deportirano 2.795 Basmača zajedno sa njihovom obitelji iz Tadžikistana u Kokšetau u Kazahstan.[107]
|
| |
Novi sovjetski poglavari Nikita Hruščov (lijevo) i Mihail Gorbačov (desno) su u 1950-ima i 1980-ima preokrenuli većinu sovjetskih deportacija
| ||
| ...Nijedan čovjek zdravog razuma ne može shvatiti kako je moguće smatrati cijele narode odgovorne za neprijateljske aktivnosti pojedinaca, uključujući žene, djecu, starije, komuniste i komsomoliste, i koristiti takvu masovnu represiju protiv njih.[92] |
| — Nikita Hruščov, 25. 2. 1956. |
Nakon Staljinove smrti, novi sovjetski poglavar Nikita Hruščov je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja Lenjinovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato jer ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".[108] Osporio je stari izgovor prema kojem su ti narodi deportirani iz straha od kolaboracije sa nacistima, pošto se većina deportacija odigrala tek nakon što je SSSR već ionako počeo dobivati u drugom svjetskom ratu.[109] Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, te su se razni narodi počeli vraćati svojim domovima. Međutim, povratnici su naišli na razne prepreke jer sovjetske vlasti nisu organizirali ili regulirali povratničke migracije. Tako je od 1956. naredne četiri godine zabilježeno masovno doseljavanje oko 500.000 Čečena u okrugu Groznog, čime se tamošnje stanovništvo udovstručilo. Pošto su se već drugi narodi doselili tamo, zabilježeni su neredi protiv čečenskih povratnika koji su čak uključivali slogane protiv Hruščova.[110] Ipak, tri naroda (krimski Tatari, sovjetski Nijemci, mešketski Turci) su i dalje imali izričitu zabranu vratiti se svojim domovima. To je dovelo do aktivizma koje su sovjetske vlasti suzbijale: 1967. je tako krimskotatarski disident Femi Aliev ubijen od sovjetske policije u Kirgistanu, što je potaknulo demonstracije njegovog naroda.[111] Tek nakon 1989., kada je novi sovjetski poglavar Mihail Gorbačov pokrenuo dalekosežne društvene promjene SSSR-a, su i krimski Tatari i sovjetski Nijemci dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.[112] To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš Andrej Gromiko, bio da "nema temelja za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.[113]
Mešketski Turci, pak, nisu dobili dozvolu vratiti se nakon 1956. Pokušali su svojevoljno vratiti se u Gruzijsku SSR iz Uzbečke SSR, samo da bi ih vlasti ponovno deportirale. Vrhovno sovjet izdao je odredbu 1968. kojom je mešketske Turke nazvao "građanima SSSR-a koji su nekada živjeli u Gruzijskoj SSR...", što je shvaćeno kao trajni egzil.[114] Izmijenjena etnička struktura saznačajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon raspada SSSR-a, pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i Čečeniji. Neovisna Gruzija je, primjerice, u 1990-ima odbila dati dozvolu mešketskim Turcima na masovni povratak u regiju uz Tursku. Time su ovi osuđeni na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu.[115]
_(18108703995).jpg)
Litva je u 1990-ima izglasala Zakon o odšteti sa posebnim člankom 3 koji se trebao brinuti o žrtvama sovjetskih deportacija i njihovih potomaka. Predviđao je "pomoć osobama koje su deportirane iz okupiranih baltičkih država i njihovim potomcima da se vrate u svoje zemlje u skladu sa posebnim programima repatrijacije i odštete". Članak je predviđao stvaranje fonda za povratak deportiranih osoba, te pozvao Rusku Federaciju da alocira sredstva u fond radi tog cilja. Fond je osnovan 8. 11. 2000. Latvija je procijenila da je šteta nastala od sovjetske okupacije oko 800 milijardi $. Ruska Federacija nije htjela sudjelovati u ovom zakonu.[116] Deklaracija br. 193. Vijeća Europe januara 1996. je postala prvi i zasad jedini dokument u kojem se Ruska Federacija obvezala na barem nekakav oblik odštete deportiranim osobama. Ipak, ova je deklaracija ostala mrtvo slovo na papiru i Moskva do danas nije razvila nikakve instrumente pomoći deportiranim osobama.[117]
Iako je 21. 4. 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, krimskih Tatara i Nijemaca i državne potpore za njihovu obnovu i razvoj",[118] u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i uhićenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama.[119] Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove.[120]
Estonija svakog 25. 3. organizira komemoracije povodom obljetnice sovjetskih deportacija iz te države marta 1949., kako bi odala počast žrtvama.[121] Litva također obilježava godišnjicu deložacije svojih građana 14. 6.[122] Moldova je 2013. podigla "spomenik žrtvama staljinističke represije" u Kišinjevu. Isto tako je osnovala "Udrugu bivših deportiranih i političkih zarobljenika" (Asociaţia foştilor deportaţi şi deţinuţi politici). 2014. je preko 9.000 članova udruge dobilo po 700 leja kao oblik odštete povodom 65. godišnjice deportacija koje se se odigrale 6. 7. 1949.[123]
Jula 2012., 1.800 pripadnika Kalmika je zatražilo odštetu od vlade Kremlja jer su njihove obitelji bile žrtve deportacije prije 60 godina.[124]
Nekoliko osoba je suđeno zbog deportacija tijekom sovjetskog razdoblja u Latviji i Estoniji. U Latviji, naznačajnije je bilo suđenje 87-godišnjem Alfonsu Noviksu, šefu NVKD-ova latvijskog odjela od 1940. do 1953., zbog optužbe za genocid jer je deportirao 60.000 osoba. Iako je tvrdio da je "samo slijedio naredbe", 1995. je osuđen na doživotni zatvor.[125] 84-godišnji Mihail Farbtukh, bivši NKVD-ov agent koji je skupljao "informacije o potencijalnim neprijateljima države" koji će biti deportirani, osuđen je na 7 godina zatvora.[125]
2001., 80-godišnji Nikolaj Tes je osuđen za zločine protiv čovječnosti zbog potpisivanja naredbe za deportaciju 138 osoba u dobi od 5 mjeseci do 80 godina. Pošto je imao rusko državljanstvo, Ruska Federacija je kritizirala Latviju zbog pokretanja sudskog postupka protiv "bespomoćnog ratnog veterana" koji se "ne može držati odgovornim za djela koja se nisu smatrala ilegalnima pod sovjetskim zakonom".[125]
U Estoniji, prva presuda za sovjetske deportacije odigrala se 1999. kada su dva oficira NKVD-a, 78-godišnji Johannes Klaassepp i 80-godišnji Vasilij Beskov, svaki osuđeni na po 8 godina zatvora zbog deportacija prvo 23, a zatim još 210 osoba 1949. godine. I 79-godišnji NKVD-ov agent Mihail Neverovski je osuđen na četiri godine 1999., a 81-godišnji Jurij Karpov na osam godina.[125] Optužen je bio i Arnold Meri, i to za genocid, jer je naredio deportaciju 251 estonskog civila u sibirske logore.[126] Ipak, umro je 2009. u 89. godini, prije presude.[127]
Nekoliko filmova pozabavilo se temom sovjetskih deportacija. Prvi snimljeni film o deportacijama Estonaca 1949. bio je art film Äratus koji je 1989. režirao Jüri Sillart. Litvanski režiser Audrius Juzėnas režirao je film The Excursionist iz 2013.[128] Estonski filmaš Martti Helde režirao je 2014. film Risttuules.[129] Poljski filmaš Jagna Wright režirao je 2000. dokumentarac A Forgotten Odyssey - The Untold Story of 1,700,000 Poles Deported to Siberia in 1940. Poljski režiser Janusz Zaorski režirao je 2013. cjelovečernji film Syberiada Polska o deportiranim Poljacima u Sibiru.[130]
Latvijski filmaš Viestur Kairiss režirao je 2015. film The Chronicles of Melanie.[131] Hussein Erkenov, karačajski filmaš, režirao je 2013. film Prikazano Zabyt o deportacijama Čečena 1944.[132]
Slijedi najmanji broj prisilno raseljenih i razmiještenih ljudi po Sovjetskom Savezu od 1930-ih do 1953., kada nakon Staljinove smrti takva praksa postaje prošlost. J. Otto Pohl procjenjuje da je Staljinov režim deportirao 3.266.340 ljudi iz njihovih domova u posebna naselja širom SSSR-a od 1941. do 1948., a da je između 1941. i 1950. umrlo više od 377.554 ljudi u egzilu.[133] Elena Dundovich, Francesca Gori i Emanuela Guercetti navode da je sveukupno ne manje od 6.015.000 osoba deportirano ili prisilno raseljeno od 1920. do 1952. u SSSR-u. Najviše je bilo u periodu od 1930.–1931. (2,05 milijuna žrtava deportacije) i 1941.–1942. (1,2 milijuna žrtava deportacije).[134]
Cjelokupni mortalitet je predmet rasprava. Već je i sam transport u zapečaćenim vagonima za stoku doveo do prekomjernih smrti među deportiranim nacijama: tako je u prijevozu umrlo najmanje 7.889 krimskih Tatara (5% tog naroda), 3.494 Balkira (8% tog naroda) i 1.220 Kalmika (1,3% tog naroda).[2] Narednih godina, umrlo je na stotine hiljada dodatnih osoba zbog toga što ti zabačeni krajevi nisu mogli nahraniti tako velik priljev ljudi, dok su hladnoća, manjak medicinske njege i surovi pustinjski ili zimski uslovi centralne Azije i Sibira odnijeli dodatan broj života. Djelomična dokumentacija NKVD-ovih arhiva ukazuje na razmjere smrtnosti. 1. 7. 1948., NKVD je tako zabilježio da je broj preminulih Karačajaca, Čečena, Inguša i Balkara 144.704, ili 23,7% njihove populacije.[135] Do 1949., među krimskim Tatarima, Grcima, Armencima i Bugarima, zabilježeno je 44.887 smrti, ili 19,6% ukupne populacije; 16.594 Kalmika, ili 17,4% ukupne populacije; 14.895 smrti među Kurdima i mešketskim Turcima ili 14,6% ukupne populacije.[135] Procjenjuje se da je oko 40.000 Korejaca umrlo uslijed deportacija 1937.[136] Prema NKVD-ovoj arhivi, zabilježeno je uz to i 10.557 mrtvih od 140.000 deportiranih osoba iz istočne Poljske 1940. ili tijekom napornog puta ili odmah tokom dolaska na odredište, odnosno preko 7% u toj skupini.[137] Historičar Timothy Snyder u svojoj statistici navodi da je stopa smrtnosti deportiranih Poljaka u SSSR-u '39.–'41 bila 3% prilikom fizičkog transporta, te 6% u prvoj godini egzila.[138] Kenneth Christie i Robert Cribb procjenjuju da je 55.000 ljudi umrlo uslijed deportacija iz baltičkih država.[139] Demograf D.M. Ediev je procijenio da je bilo 228.800 prekomjernih smrti među povolškim Nijemcima od 1942. do 1952. — odnosno 19,2% ukupnog broja doseljenika.[135] Hannibal Travis smatra da je i do 300.000 povolških Nijemaca umrlo.[136] Tome treba pridodati i nepoznat broj preminulih deportiranih kulaka.
Mortalitet među deportiranim baltičkim doseljenicima posebnih nastambi bio je pet puta veći od broja rođenih 1945.—1950. Tako je primjerice 1951. rođeno 918 osoba među tom skupinom, dok je 3.871 umrlo.[140] Sveukupno, prema Edievinim procjenama, od 2.303.760 raseljenih osoba, umrlo je 450.000, odnosno jedan od petero. Ovo je velika stopa smrtnosti. 1945., NKVD je zabilježio 89.659 smrti od 2.230.500 deportiranih te godine, odnosno 4% ukupne populacije. Usporedbe radi, čak niti na vrhuncu drugog svjetskog rata, smrtnost u SSSR-u nije prešla brojku od 2,4% godišnje.[135]
Ukupan broj poginulih zbog posljedica deportacija je stoga i dalje predmet procjena: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[4] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[5]
| Nacionalnost / skupina |
Godina | Broj prisilno raseljenih |
Odredište raseljenih | Povratak domovima |
|---|---|---|---|---|
| Kulaci | 1930.–1952. | 973.693[7] | Ural, sjeverna Rusija, sjeverni Kavkaz | 1954. |
| Poljaci | 1930.–1936. | 120.000[20] | Ural, sjeverna Rusija, Sibir | nepoznato |
| Korejci | 21.8.–25.10. 1937. | 171.781[62] | Kazahstan, Uzbekistan | 1954. |
| Azerbajdžanci, Perzijanci, Kurdi, Asirijci | 19.1. 1938. | 6.000[141] | južni Kazahstan | 1954. |
| Poljaci, Jevreji | 1940.–1941. | 320.000[25]–380.000[1] | sjeverni Sibir | 1946. |
| Finci | 1940.–1945. | 420.000[32] | Finska, Kazahstan | nikada |
| Estonci, Letonci, Litvanci | 1941. i 1944.—1949. | 203.590[44]–209.000[32] | Kazahstan, Sibir | 1956. |
| Povolški Nijemci, sovjetski Nijemci | 3.9.–15.10. 1941., 1945. | 846.340[142]–1.209.430[143] | Kazahstan, Sibir | 1980-e |
| Karačajci | 6.11. 1943. | 69.267[62] | Kazahstan, Kirgistan | 1956. |
| Kalmici | 28.12.–29.12. 1943. | 93.139[62] | Sibir, Kazahstan | 1956. |
| Poljaci | januar 1944. | 50.000[20] | Sjeverna Rusija, Sibir | nepoznato |
| Čečeni | 23.2.–29.2. 1944. | 387.229[142] | Kazahstan, Kirgistan | 1956. |
| Inguši | 23.2.–29.2. 1944. | 91.250[142]–134.000[1] | Kazahstan, Kirgistan | 1956. |
| Balkari | 8.3.–9.3. 1944. | 37.713[142]–40.900[2] | Kazahstan, Kirgistan | 1956. |
| Azerbajdžanci, Kurdi | mart 1944. | 3.240[105] | Gruzija | 1954. |
| Krimski Tatari | 18.5.–20.5. 1944. | 183.155[62]–191.044[144] | Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan | 1989. |
| Krimski Grci | 27.6.–28.6. 1944. | 15.040[79] | Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan | 1956. |
| Krimski Armenci | 27.6.–28.6. 1944. | 9.620[79] | Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan | 1956 |
| Krimski Bugari | 27.6.–28.6. 1944. | 12.420[79] | Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan | 1956 |
| Mešketski Turci, Kurdi i Hemšili | 15.11.–26.11. 1944. | 94.955[62]–115.000[100] | Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan | nikada |
| Poljaci | 1944.–1946. | 1.517.982[27] | Poljska | – |
| Japanci na Sahalinu | 1947.–1949. | 278.000[31] | Japan | nikada |
| Azerbajdžanci | 1948.–1951. | 100.000[106] | Azerbajdžan | 1954. |
| Moldavci | 1949. | 36.000[1] | Istočni Sibir | 1956. |
| Crnomorski Grci | 1949. | 36.000[1] | Kazahstan | 1956. |
| Basmači Tadžikistana | 1951. | 2.795[107] | Kazahstan | 1956. |
| Ukupno | 1930.–1952. | 6.079.209–6.581.580 |
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 „UNHCR publication for CIS Conference (Displacement in the CIS) - Punished peoples: the mass deportations of the 1940s”. Refugees Magazine. 1.5. 1996.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Human Rights Watch 1991, str. 7–8
- ↑ Polian (2004), str. 4
- ↑ 4,0 4,1 Dowling (2014), str. 930
- ↑ 5,0 5,1 Geyer & Fitzpatrick 2009, str. 176
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Hiden & Salmon (1994). str. 129.
- ↑ 7,0 7,1 Bugai (1996.), str. 190
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Bugai (1996), str. 190
- ↑ Kaznelson 2008, str. 1163–1177
- ↑ Viola (2001), str. 730–750
- ↑ Werth, Gross & Rendall 2010, str. 770–772
- ↑ Barenberg 2008
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 103
- ↑ Glazer & Moynihan (1975), str. 460
- ↑ Statiev (2005), str. 977–1003
- ↑ 16,0 16,1 Schwartz (2013), str. 522
- ↑ 17,0 17,1 Klimkova 2007, str. 105–139
- ↑ 18,0 18,1 18,2 Iglicka 1998, str. 995–1014
- ↑ Kreindlera 1986, str. 387–405
- ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 Piotrowski (2004.), str. 2
- ↑ Piotrowski (2007.), str 14
- ↑ 22,0 22,1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 79
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 80
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 81
- ↑ 25,0 25,1 „Polish experts lower nation's WWII death toll”. Expatica.com. 30. 8. 2009. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-06. Pristupljeno 2016-03-08.
- ↑ Lebedeva 2007, str. 28–45
- ↑ 27,0 27,1 Ther 1996, str. 779–805
- ↑ „World Directory of Minorities and Indigenous Peoples – Kazakhstan : Koreans”. UNHCR. 2008. Pristupljeno 22. studeni 2012.[mrtav link]
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 26
- ↑ McColl & Robbers (2005.), str. 803
- ↑ 31,0 31,1 Itoh (2010), str. 43
- ↑ 32,0 32,1 32,2 32,3 32,4 32,5 Vijeće Europe (2006), str. 157–158
- ↑ Kostiainen 1996, str. 331–342
- ↑ Matley 1979, str. str. 1–16
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 83
- ↑ Hiden & Salmon (1994). str. 126.
- ↑ Petersen (2001), str. 206
- ↑ Bugai (1996), str. 165
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 36
- ↑ Strods (2002), str. 1–36
- ↑ Erratum 2002, str. 241
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 37
- ↑ Bugai (1996), str. 166
- ↑ 44,0 44,1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 100
- ↑ Bugai (1996), str. 170
- ↑ OESS (2001), str. 31
- ↑ 47,0 47,1 Hiden & Salmon (1994). str. 132.
- ↑ Hiden & Salmon (1994). str. 139.
- ↑ Bugai (1996), str. 151
- ↑ Bugai (1996), str. 153
- ↑ Bugai (1996), str. 154
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 89
- ↑ Bugai (1996), str. 156
- ↑ Bugai (1996), str. 160
- ↑ 55,0 55,1 55,2 Human Rights Watch 1991, str. 11
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 12
- ↑ Gelb 1995, str. 389–412
- ↑ 58,0 58,1 Mukhina (2007), str. 42
- ↑ 59,0 59,1 59,2 59,3 Mukhina (2007), str. 43
- ↑ Mukhina (2007), str. 44
- ↑ Mukhina (2007), str. 48
- ↑ 62,0 62,1 62,2 62,3 62,4 62,5 62,6 62,7 Pohl (1999), str. 5
- ↑ Mukhina (2007), str. 54
- ↑ Mukhina (2007), str. 49
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 14
- ↑ Richardson (2010), str. 441
- ↑ Bugai (1996), str. 57
- ↑ 68,0 68,1 Bugai (1996), str. 58–59
- ↑ 69,0 69,1 Bugai (1996), str. 60–61
- ↑ Bugai (1996), str. 63
- ↑ Bugai (1996), str. 64
- ↑ Chetyrova (2011), str. 17
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 33
- ↑ Vardys (1971), str. 101
- ↑ Robin Banerji. „Crimea's Tatars: A fragile revival”. BBC World Service.
- ↑ 76,0 76,1 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 209
- ↑ Pohl (1999), str. 115
- ↑ Forczyk 2014, str. 114
- ↑ 79,0 79,1 79,2 79,3 Sandole et al. 2008, str. 94
- ↑ Agtzidis (1991), str. 372–381
- ↑ Williams (2001), str. 401
- ↑ BBC News (18. 5. 2004). „Crimean Tatars recall mass exile”. bbc.co.uk.
- ↑ Williams (2002), str. 357-373
- ↑ „Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars”. Radio Slobodna Evropa. 21. 1. 2016.
- ↑ 85,0 85,1 85,2 85,3 BBC News (23. 2. 2004). „Remembering Stalin's deporations”. bbc.co.uk.
- ↑ 86,0 86,1 86,2 86,3 Brauer (2002), str. 387
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 30
- ↑ „Russia bans ‘historically false’ WWII movie”. China Daily Asia. 28. 5. 2014. Arhivirano iz originala na datum 2021-01-16. Pristupljeno 2016-07-01.
- ↑ Tishkov (2004), str. 25
- ↑ Pohl (2002), str. 401
- ↑ Tishkov (2004), str. 27
- ↑ 92,0 92,1 92,2 Human Rights Watch 1991, str. 23
- ↑ Burds (2007), str. 267–314
- ↑ Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 208
- ↑ Tishkov (2004), str. 26
- ↑ Pohl 1997, str. 81–85
- ↑ Grannesa 1991, 55–68
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 47
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 48
- ↑ 100,0 100,1 Human Rights Watch 1991, str. 51
- ↑ Wimbush & Wixman 1975, str. 320–340
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 52–53
- ↑ Marie (1995), str. 111
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 86
- ↑ 105,0 105,1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 85
- ↑ 106,0 106,1 Saparov (2003), str. 179–198
- ↑ 107,0 107,1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 102
- ↑ Čubarov (2001.), str. 136
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 65
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 24
- ↑ De Boer, Driessen & Verhaar 1982, str. 14
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 37
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 38
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 53
- ↑ Human Rights Watch 1991, str. 54
- ↑ Ziemele 2003, str. 160, 162
- ↑ Pettai & Pettai 2014, str. 290
- ↑ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a & 26. 8. 2014, str. 15
- ↑ Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a (17. 5. 2016). „Press briefing notes on Crimean Tatars”.
- ↑ Tolz 1993, str. 161–179
- ↑ „Estonia to mark 66th anniversary of largest Soviet deportation”. postimees.ee. 24. 3. 2015.
- ↑ „Lithuania marks Mourning and Hope Day commemorating Soviet mass deportations”. 15min.lt. 14. 6. 2012.
- ↑ „Deportees and political detainees to get by 700 lei”. Teleradio Moldova. 26. 6. 2014.
- ↑ Jennifer Rankin (24. srpnja 2012). „Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation”. Moscow Times. Pristupljeno 23. 11. 2012.
- ↑ 125,0 125,1 125,2 125,3 Stan 2009, str. 236–237
- ↑ „Estonia tries Soviet war figure”. BBC News. 20. 5. 2008.
- ↑ „Estonian war figure laid to rest”. BBC News. 2. 4. 2009.
- ↑ „Lithuanian film about Soviet deportations wins prestigious Russian award”. lithuaniatribune.com. 2. 4. 2014. Arhivirano iz originala na datum 2016-07-30. Pristupljeno 2016-02-23.
- ↑ Laurence Boyce (3. 10. 2014). „In the Crosswind: a frozen portrait of Soviet horror”. cineeuropa.org.
- ↑ „Poland's first feature film on families deported to Siberia”. The Siberian Times. 2. 3. 2013.
- ↑ „Remembering 1941: how the Baltic states are confronting their deportation trauma on film”. The Calvert Journal. 27. 5. 2015.
- ↑ Mairbek Vatchagaev (20. 6. 2014). „Controversy Emerges Insides Russia Over Chechen Film Depicting 1944 Deportations”. jamestown.org.
- ↑ Pohl (1999), str. 2
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 76
- ↑ 135,0 135,1 135,2 135,3 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 207
- ↑ 136,0 136,1 Travis 2010, str. 334
- ↑ Ther (2014), str. 117
- ↑ Snyder (2007), str. 177
- ↑ Christie & Cribb 2003
- ↑ Bugai (1996), str. 168
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 77
- ↑ 142,0 142,1 142,2 142,3 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 204
- ↑ Pohl (1999), str. 42
- ↑ Garrard & Healicon 1993, str. 167
- Buckley, Cynthia J.; Ruble, Blair A.; Hofmann, Erin Trouth (2008). Migration, Homeland, and Belonging in Eurasia. Woodrow Wilson Center Press. ISBN 9780801890758. OCLC 474260740.
- Bugai, Nikolaj Feodorovič (1996). The Deportation of Peoples in: The Soviet Union. Commack, New York: Nova Publishers. ISBN 9781560723714. OCLC 493654789.
- Christie, Kenneth; Cribb, Robert (2003). Historical Injustice and Democratic Transition in Eastern Asia and Northern Europe: Ghosts at the Table of Democracy. Routledge. ISBN 9781135789688.
- Čubarov, Aleksandar (2001). Russia's Bitter Path to Modernity: A History of the Soviet and Post-Soviet Eras. Continuum International Publishing Group. ISBN 9780826413505.
- De Boer, S. P.; Driessen, Evert J.; Verhaar, Hendrik L. (1982). Biographical Dictionary of Dissidents in the Soviet Union: 1956 - 1975. BRILL. ISBN 9024725380.
- Dowling, Timothy C. (2014). Russia at War: From the Mongol Conquest to Afghanistan, Chechnya, and Beyond. ABC-CLIO. ISBN 9781598849486. OCLC 897907100.
- Dundovich, Elena; Gori, Francesca; Guercetti, Emanuela (2003). Reflections on the Gulag: With a Documentary Index on the Italian Victims of Repression in the USSR, Opseg 37. Feltrinelli Editore. ISBN 9788807990588. OCLC 849009068.
- Forczyk, Robert (2014). Where the Iron Crosses Grow: The Crimea 1941–44. Bloomsbury Publishing. ISBN 9781782009764. OCLC 937640692.
- Garrard, John; Healicon, Alison (1993). World War 2 and the Soviet People: Selected Papers from the Fourth World Congress for Soviet and East European Studies. Springer. ISBN 9781349227969. OCLC 30408834.
- Geyer, Michael; Fitzpatrick, Sheila (2009). Beyond Totalitarianism: Stalinism and Nazism Compared. Cambridge University Press. ISBN 9780521897969.
- Glazer, Nathan; Moynihan, Daniel Patrick (1975). Ethnicity: Theory and Experience, Izd. 109. Harvard University Press. ISBN 978067426856.
- Hiden, Johan; Salmon, Patrick (1994) [1991]. The Baltic Nations and Europe (Revidirano izd.). Harlow, Engleska: Longman. ISBN 0-582-25650-X. OCLC 894611646.
- Itoh, M. (2010). Japanese War Orphans in Manchuria: Forgotten Victims of World War II. Springer. ISBN 9780230106369.
- Marie, Jean-Jacques (1995) (fr). Les peuples déportés d'Union soviétique - Opseg 81. Editions Complexe. ISBN 9782870275986. OCLC 797102205.
- McColl, R.W.; Robbers, Gerhard (2005). Encyclopedia of World Geography, Opseg 1 - Facts on File library of world geography. Infobase Publishing. ISBN 9780816072293. OCLC 58431770.
- Mukhina, Irina (2007). The Germans of the Soviet Union. Routledge. ISBN 9781134134021. OCLC 942154307.
- Petersen, Roger Dale (2001). Resistance and rebellion: lessons from Eastern Europe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-77000-9. OCLC 56340371.
- Pettai, Eva-Clarita; Pettai, Vello (2014). Transitional and Retrospective Justice in the Baltic States. Cambridge University Press. ISBN 9781107049499. OCLC 897881698.
- Piotrowski, Tadeusz (2004). The Polish Deportees of World War II: Recollections of Removal to the Soviet Union and Dispersal Throughout the World. Sjeverna Karolina: McFarland. ISBN 9780786432585. OCLC 54542904.
- Piotrowski, Tadeusz (2007). Poland's Holocaust: Ethnic Strife, Collaboration With Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918-1947. Sjeverna Karolina: McFarland. ISBN 9780786429134. OCLC 37195289.
- Pohl, J. Otto (1999). Ethnic Cleansing in the Ussr, 1937-1949. Westport: Greenwood Publishing Group. ISBN 9780313309212. OCLC 185706053.
- Polian, Pavel (2004). Against Their Will: The History and Geography of Forced Migrations in the USSR. Budimpešta: Central European University Press. ISBN 9789639241688.
- Sandole, Dennis J.D.; Byrne, Sean; Sandole-Staroste, Ingrid; Senehi, Jessica (2008). Handbook of Conflict Analysis and Resolution. Routledge. ISBN 9781134079636. OCLC 191758389.
- Schwartz, Michael (2013) (de). Ethnische "Säuberungen" in der Moderne: Globale Wechselwirkungen nationalistischer und rassistischer Gewaltpolitik im 19. und 20. Jahrhundert. Walter de Gruyter. ISBN 9783486721423. OCLC 837499520.
- Snyder, Timothy (2007). Sketches from a Secret War: A Polish Artist's Mission to Liberate Soviet Ukraine. Yale University Press. ISBN 9780300125993. OCLC 154689054.
- Stan, Lavinia (2009). Transitional Justice in Eastern Europe and the Former Soviet Union: Reckoning with the Communist Past. Routledge. ISBN 9781135970994.
- Ther, Philipp (2014). The Dark Side of Nation-States: Ethnic Cleansing in Modern Europe - Opseg 19. Berghahn Books. ISBN 9781782383031. OCLC 855043014.
- Tishkov, Valery (2004). Chechnya: Life in a War-Torn Society - Opseg 6. University of California Press. ISBN 9780520930209.
- Travis, Hannibal (2010). Genocide in the Middle East: The Ottoman Empire, Iraq, and Sudan. Carolina Academic Press. ISBN 9781594604362. OCLC 897959409.
- Williams, Brian Glyn (2001). The Crimean Tatars: The Diaspora Experience and the Forging of a Nation - Opseg 2. BRILL. ISBN 9789004121225. OCLC 46835306.
- Ziemele, Ineta (2003). Baltic Yearbook of International Law. Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 9789004137462. OCLC 614462004.
- Agtzidis, Vlasis (1991). „The Persecution of Pontic Greeks in the Soviet Union”. Journal of Refugee Studies 4 (4). DOI:10.1093/jrs/4.4.372.
- Brauer, Birgit (2002). „Chechens and the survival of their cultural identity in exile”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220151970.
- Burd, Jeffrey (2007). „The Soviet War against `Fifth Columnists': The Case of Chechnya, 1942—4”. Journal of Contemporary History 42 (2). DOI:10.1177/0022009407075545. JSTOR 30036445.
- Chetyrova, Lyubov B. (2011). „The Idea of Labor Among Deported Kalmyks: Kalmyk Resilience Through Celebration in the Gulag”. Mongolian Studies 33 (1). JSTOR 43194557.
- Gelb, Michael (1995). „An Early Soviet Ethnic Deportation: The Far-Eastern Koreans”. The Russian Review 54 (3). DOI:10.2307/131438. JSTOR 131438.
- Grannesa, Alf (1991). „The Soviet deportation in 1943 of the Karachays: a Turkic Muslim people of North Caucasus”. Institute of Muslim Minority Affairs 12 (1). DOI:10.1080/02666959108716187.
- Iglicka, Krystyna (1998). „Are They Fellow Countrymen or Not? The Migration of Ethnic Poles from Kazakhstan to Poland”. International Migration Review 32 (4): 995–1014. JSTOR 2547669.
- Kaznelson, Michael (2008). „Remembering the Soviet State: Kulak children and dekulakisation”. Europe-Asia Studies 59 (7). DOI:10.1080/09668130701607136. JSTOR 20451433.
- Klimkova, Oxana (2007). „Special Settlements in Soviet Russia in the 1930s-50s”. Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History 8 (1). DOI:10.1353/kri.2007.0009.
- Kostiainen, Auvo (1996). „Genocide in soviet Karelia: Stalin's terror and the Finns of soviet Karelia”. Scandinavian Journal of History 21 (4). DOI:10.1080/03468759608579334.
- Kreindlera, Isabelle (1986). „The soviet deported nationalities: A summary and an update”. Soviet Studies 38 (3). DOI:10.1080/09668138608411648. JSTOR 151700.
- Lebedeva, N.S. (2007). The deportation of the polish population to the USSR, 1939–41. 16. Journal of Communist Studies and Transition Politics. DOI:10.1080/13523270008415428.
- Matley, Ian M. (1979). „The Dispersal of the Ingrian Finns”. Slavic Review 38 (1). DOI:10.2307/2497223. JSTOR 2497223.
- Pohl, Otto J. (1997). „Uprooted from the Caucasus”. Quadrant 41 (7-8). ISSN 0033-5002.
- Pohl, Michaela (2002). „"It cannot be that our graves will be here": The survival of Chechen and Ingush deportees in Kazakhstan, 1944-1957”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220151989.
- Richardson, Curtis (2010). „Stalinist terror and the Kalmyks' national revival: A cultural and historical perspective”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220152005.
- Statiev, Alexander (2005). „Motivations and Goals of Soviet Deportations in the Western Borderlands”. Journal of Strategic Studies 28 (6). DOI:10.1080/01402390500441123.
- Strods, Heinrihs; Kott, Matthew (2002). „The File on Operation 'Priboi': A Re-Assessment of the Mass Deportations of 1949”. Journal of Baltic Studies 33 (1). DOI:10.1080/01629770100000191. JSTOR 43212456.
- Ther, Philipp (1996). „The Integration of Expellees in Germany and Poland after World War II: A Historical Reassessment”. Slavic Review 55. DOI:10.2307/2501238. JSTOR 2501238.
- Tolz, Vera (1993). New Information about the Deportation of Ethnic Groups in the USSR during World War 2. Palgrave Macmillan. DOI:10.1007/978-1-349-22796-9_9.
- Vardys, V. Stanley (1971). „The Case of the Crimean Tartars”. The Russian Review 30 (2). DOI:10.2307/127890. JSTOR 127890.
- Viola, Lynne (2001). „The Other Archipelago: Kulak Deportations to the North in 1930”. Slavic Review 60 (4). DOI:10.2307/2697493. JSTOR 2697493.
- Werth, Nicolas; Gross, Jan T.; Rendall, Steven (2010). „Cannibal Island: Death in a Siberian Gulag. Human Rights and Crimes Against Humanity”. The Slavonic and East European Review 88 (4). JSTOR 41061936.
- Williams, Brian Glyn (2002). „Hidden ethnocide in the Soviet Muslim borderlands: The ethnic cleansing of the Crimean Tatars”. Journal of Genocide Research 4 (3). DOI:10.1080/14623520220151952.
- Wimbush, S. Enders; Wixman, Ronald (1975). „The Meskhetian Turks: A New Voice in Soviet Central Asia”. Canadian Slavonic Papers / Revue Canadienne des Slavistes (Taylor & Francis) 17 (2/3). JSTOR 40866873.
- Barenberg, Alan (2008). „Cannibal Island: Death in a Siberian Gulag”. Canadian Slavonic Papers 50. Arhivirano iz originala na datum 2021-02-11. Pristupljeno 2016-08-27.
- Saparov, Arseny (2003). The alteration of place names and construction of national identity in Soviet Armenia. 44. Cahiers du monde russe. ISSN 1252-6576.
- Human Rights Watch (1991). „"Punished Peoples" of the Soviet Union: The Continuing Legacy of Stalin's Deportations”.
- Vijeće Europe (2006) Parliamentary Assembly, Working Papers: Ordinary Session. Strasbourg. ISBN 9789287160270.
- Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (2001) Reviews of National Policies for Education Reviews of National Policies for Education: Latvia 2001. Pariz. ISBN 9789264192478.
- Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a (26. 8. 2014). „Report of the Special Rapporteur on minority issues, Rita Izsák - Addendum - Mission to Ukraine”.
- Silvija i Peters Vecrumba (2006) Deportacije Latvijaca u Sovjetskom Savezu
- Silvija i Peters Vecrumba „Instrukcije za deportaciju baltičkih državljana”. 2006. Arhivirano na datum 1. 12. 2010. Error: If you specify
|archivedate=, you must also specify|archiveurl=. - Rein Taagepera (1980) „Soviet collectivization of Estonian agriculture: The deportation phase”. Soviet Studies 32 (3): 379-397. DOI:10.1080/09668138008411308.
- Kongresna biblioteka (22. 7. 2010) Saznanja iz ruskih arhiva
- Tadeusz Romer (2010) Poljske žrtve deportacije (pl)
- Asya Pereltsvaig (2013) Staljinove etničke deportacije