Sovjetska aneksija Besarabije i Sjeverne Bukovine

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Commons-emblem-scales.svg Neutralnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor.
Besarabija na karti Europe

Sovjetska aneksija Besarabije i Sjeverne Bukovine odnosi se okupaciju i aneksiju regija Besarabije, sjeverne Bukovine i Herce od SSSR-a 28.6.-4.7. 1940. Ta područja su imala površinu od ukupno 50.762 km2 i 3.776.309 stanovnika te su naknadno uključena u SSSR.[1][2]

Sporazumom iz Bukurešta 1812. godine Besarabija je postala deo Ruskog Carstva, nakon što je prije bila nekoliko stoljeća pod Osmanskim Carstvom.[3] Kasnijim sporazumima od kojih je najpoznatiji Berlinski kongres iz 1878. godine u zamenu za međunarodno priznanje nezavisnosti i potporu za nacionalno ujedinjenje Rumunjska će priznati Rusiji vlasništvo nad Besarabijom i Sjevernom Bukovinom i ustupiti neke druge teritorije. Nakon izbijanja Oktobarske revolucije u Ruskom Carstvu Rumunjska je iskoristila tamošnju anarhiju i anektirala Besarabiju i Sjevernu Bukovinu. Tu rumunjsku aneksiju će na kraju priznati Velika Britanija, Francuska i Italija dok će ju Japan, SSSR i SAD odbiti priznati. Za Sovjetski Savez Besarabija i Sjeverna Bukovina je u međuratnom razdoblju sovjetski teritorij pod rumunjskom okupacijom, dok je SAD zauzeo neutralan stav između tog spora Rumunjske i SSSR-a te se nije žurio de fakto priznati uniju Rumunjske i Besarabije.[4][5]

Sovjetski Savez je planirao povratak svog teritorija uz pomoć pune invazije, ali je rumunjska vlada na sovjetski ultimatum povukla svoje vojnike sa tih područja kako bi izbjegla sukob. Treći Reich je tajnim protokolima u paktu Ribbentrop-Molotov 1939. priznala sovjetske interese u Besarabiji, te je znala unaprijed da će se dogoditi aneksija, ali nije obavijestila rumunjsku vladu niti je bila voljna dati im potporu.[6] Pad Francuske, države koja je garantirala teritorijalni integritet Rumunjske, 22.6. 1940. se smatra važnim čimbenikom u sovjetskoj odluci da izda ultimatum.[7]

2.8. 1940. proglašena je Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika kao sastavni dio SSSR-a, te je zauzimala većinu Besarabije, kao i dijelove Moldavske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike, autonomne republike Ukrajinske SSR na lijevoj strani rijeke Dnjepar. Regija Herca i regije koje su nastanjivale slavenske manjine (sjeverna Bukovina, sjeverna i južna Besarabija) su uključene u Ukrajinsku SSR. Sovjetske vlasti su potom započele masovne progone, uhićenja, deportacije u radne logore i strijeljanja kako bi suzbili bilo kakav otpor stanovništva prema novoj sovjetskoj državi. Historičar Igor Cașu navodi da su Rumunji činili oko 50% svih deportiranih osoba, dok su ostali bili Jevreji, Rusi, Ukrajinci, Bugari i Romi. R. J. Rummel je procjenio da je između 1940. i 1941., 200.000 do 300.000 Rumunja Besarabije prograno, natjerano u prisilni rad ili deportirano sa cjelokupnom porodicom, od kojih je između 18.000 i 57.000 ubijeno.[8] Charles King pak navodi 90.000 žrtava deportacije.[9] 1940., 105.451 Nijemaca je evakuirano iz te regije te preseljeno u teritorije pod njemačkom kontrolom, prema međusobnim njemačko-sovjetskim dogovorima iz pakta Ribbentrop-Molotov.[10]

Nakon što su sile osovine izvršile invaziju SSSR-a 1941., njemačke i rumunjske snage su vratile isti teritorij. Njemačka administracija je ili istrijebila ili deportirala gotovo cjelokupno jevjrejsku populaciju u tom razdoblju. Nakon poraza sila Osovina u Jaši-kišinjevskoj ofenzivi u augustu 1944., došlo je do raspada njihovih snaga na istočnom bojištu. 23.8. 1944. odigrao se puč u Rumunjskoj kojim je rumunjska vojska zaustavila bilo kakvo opiranje sovjetskim vojnicima te im se pridružila u borbi protiv Trećeg Reicha. Rumunjska je potpisala primirje, kojim je potvrđena sovjetsko-rumunjska granica u skladu s sovjetsko-rumunjskim sporazumom od 8.6. 1940. - čime je SSSR zadržao kontrolu nad teritorijem koji je povratio 1940. godine[11] Nakon raspada SSSR-a, ta područja su postala dio Moldavije i Ukrajine.

Vidi također[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]