Beloruska Sovjetska Socijalistička Republika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika
Белару́ская Саве́цкая Сацыялісты́чная Рэспу́бліка
  
1920. – 1991.   
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike
Lokacija Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike
Pozicija Bjeloruske SSR na karti SSSR-a
Glavni grad Smolensk
Minsk
Vlada Republika
Historija
 - osnivanje 31. jul 1920.
 - rasformiranje 26. decembar 1991.
Površina
 - 1989. 207.600 km² (80.155 mi² )
Stanovništvo
 - 1989. (procjena) 10.199.709 
     Gustoća 49,1 /km²  (127,3 /mi² )
Valuta sovjetska rublja
Vremenska zona UTC+1

Beloruska Sovjetska Socijalistička Republika (beloruski: Беларуская Савецкая Сацыялістычная Рэспубліка, ruski: Белорусская Советская Социалистическая Республика) bila je jedna od 15 republika Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Nastanak[uredi | uredi kod]

Uz svesrdnu pomoć Nemačke, Belorusija je 25. marta 1918. proglasila nezavisnost i tako je osnovana Beloruska Narodna Republika. Nemačka je na taj način pokušala da pojača proces germanizacije Slovena na tom području. Međutim, BNR nije bila dugog veka, jer su se već 1919. godine nemačke trupe povukle, a na njihovo mesto je došla sovjetska Crvena armija. U Smolensku je 1. januara 1919. bila proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Belorusija koja je ušla u sastav Ruske SFSR. Već 31. januara je izašla iz sastava tadašnje Rusije i bila je preimenovana u Belorusku SSR, a 3. februara je donesen i njen ustav. Nakon završetka Poljsko-sovjetskog rata (1919—1921) Beloruska Sovjetska Socijalistička Republika je postala deo SSSR-a, dok je Zapadna Belorusija, shodno mirovnom ugovoru iz Rige, bila uključena u sastav Poljske.

Zahvaljujući sovjetskom modelu privrednog razvoja kroz petogodišnje planove, Belorusija je tokom tridesetih godina 20. veka doživela ubrzanu industrijalizaciju. Tokom marta 1924. i decembra 1926. BSSR-u su vraćeni delovi Vitebske, Smolenske i Gomeljske gubernije koji su joj bili oduzeti tokom 1919. godine.

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Nacistička Nemačka i SSSR su 1939. izvršile invaziju na Poljsku, a delovi severoistočne Poljske (koji su ušli u njen sastav shodno odredbama Riškog mira iz 1921) bili su vraćeni u sastav BSSR-a kao Zapadna Belorusija.

Nemačka je 22. juna 1941. napala SSSR, a Belorusija se prva našla na udaru. Nakon samo mesec dana, Vermaht je okupirao celokupnu teritoriju Belorusije. Tokom trogodišnje okupacije, Belorusija je doživela strahovita razaranja. Do temelja je razrušeno 209 gradova (od ukupno 290), 85% industrije je uništeno, a poginulo je između 2 i 3 miliona ljudi (što je činilo oko trećinu tadašnjeg stanovništva), uništeno je i preko milion građevina. Na području Belorusije nalazilo se 287 koncentracionih logora kroz koje je prošlo više miliona ljudi.[29] Jevrejska zajednica je tokom Holokausta u Belorusiji bila zbrisana sa lica zemlje i nikada se nije oporavila. Belorusija se vratila na predratni broj stanovnika tek 1971. godine.

Najveći deo Belorusije je oslobođen u operaciji Bagration u leto 1944. Po završetku Drugog svetskog rata, počeo je veliki proces obnove razrušene zemlje. Belorusija je ubrzo bila pretvorena u veliko gradilište, a potom i u glavni centar industrijske proizvodnje celog sovjetskog zapada. To je dovelo do otvaranja novih radnih mesta, ali i do intenzivnijeg naseljavanja ruskog stanovništva iz unutrašnjih delova SSSR-a.

Beloruska SSR je (nezavisno od SSSR-a) bila potpisnica povelje o osnivanju OUN-a (26. jun 1945) i imala je vlastitu stolicu u UN-u.

U avgustu 1945. na osnovu dogovora o razgraničenju između Poljske i SSSR-a (a shodno Kurzonovoj liniji),[31] Belorusija je izgubila oblast oko Bjalistoka i tri rejona oko Bresta koji su vraćeni Poljskoj.

Nakon Drugog svetskog rata[uredi | uredi kod]

Staljin je sprovodio intenzivnu politiku „sovjetizacije“, posebno na zapadu SSSR-a sa ciljem da se spreči širenje zapadnih uticaja. Na rukovodeće pozicije u zemlji su obično bili postavljani kadrovi iz Moskve, a bila je ograničena i upotreba beloruskog jezika. Staljinovu politiku je nastavio njegov naslednik Nikita Hruščov pod parolom: "Što pre svi progovorimo ruski, brže ćemo izgraditi komunizam."

U nuklearnoj centrali kod Černobila u Ukrajini, na samoj granici sa Belorusijom, 26. aprila 1986. došlo je do havarije usled koje je veliki deo teritorije Belorusije bio zahvaćen radijacijom, što je ostavilo ozbiljne posledice na stanovništvo i živi svet.

Tokom juna 1988. u šumi Kuropati kraj Minska pronađena je masovna grobnica u kojoj su sahranjene žrtve sovjetske tajne policije NKVD iz perioda između 1937. i 1941. Beloruski nacionalisti su ta otkrića koristili kao „ključni dokaz“ o težnji sovjetskih i ruskih vlasti da unište Beloruse kao narod (iako se u tim grobnicama nalaze svi protivnici tadašnje sovjetske vlasti, bez obzira na naciju) što je jačalo težnje za nezavisnost od SSSR-a.

Međutim na izborima za Vrhovni sovjet BSSR održanim u martu 1990. pristalice nezavisnosti Belorusije (Beloruski nacionalni front - Partыя BNF) je osvojio svega 10% mesta u sovjetu.

Vrhovni Sovjet Beloruske SSR je 27. jula 1990. usvojio deklaraciju o suverenitetu Belorusije (229 od 232 deputata je glasalo u korist deklaracije). Na referendumu od 17. marta 1991. čak 83% građana Belorusije se izjasnilo za očuvanje i reformisanje SSSR-a.

Nezavisnost je bila proglašena 25. avgusta 1991. godine kada je deklaracija o suverenitetu iz 1990. bila uključena u Ustav Belorusije, a usvojene su i deklaracije o političkoj i ekonomskoj nezavisnosti Belorusije, kao i o ukidanju Komunističke partije Belorusije. Država je bila preimenovana u Republiku Belorusiju (blr: Rэspublіka Belarusь) 19. septembra 1991, a ubrzo su bili ustanovljeni novi grb, zastava, ustav i pasoš. Lideri Belorusije, Ukrajine i Rusije, Stanislav Šuškevič, Leonid Kravčuk i Boris Jeljcin su 8. decembra 1991. u Bjaloveškoj šumi proglasili formalan raspad SSSR-a i formiranje Zajednice nezavisnih država (ZND).

Po Ustavu iz 1994. Belorusija je predsednička republika. Na prvim predsedničkim izborima 1994. godine u dva kruga glasanja pobedio je do tada anonimni Aleksandar Lukašenko (u prvom krugu osvojivši 45% glasova, a u drugom čak 80%). Lukašenko je dobio i predsedničke izbore 2001., 2006. i 2010. godine.