Sovjetske deportacije iz Estonije
Sovjetske deportacije iz Estonije odigrale su se između juna 1941. (prvi val) i od 1945. do 1953. (drugi val preseljenja). Sveukupno je u tom razdoblju deportirano 32 540 državljana Estonije.[1] Od toga broja, umrlo je preko 5 400 osoba: 3 000 je umrlo od napornog i dugog putovanja ili velikih hladnoća, pothranjenosti ili eksploatacije od rada u egzilu u Sibiru.[2] Estoniju je okupirao i nezakonito pripojio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika nakon ultimatuma 16. juna 1940. u skladu sa njemačkom-sovjetskim paktom o međusobnoj podjeli Europe na sfere utjecaja i okupacije. 14. juna 1941., tjedan dana prije njemačke invazije SSSR-a, sovjetske vlasti su izvršile deportaciju 11 000 Estonaca u Rusiju.[3] Ljudi su transportirani u vagonima za stoku, a među njima je bio i estonski predsjednik Konstantin Päts, vrhovni zapovjednik Johan Laidoner, ministri kabineta, članovi parlamenta, poduzetnici i vlasnici raznih poduzeća. Preko polovica raseljenih su bili žena i djeca.[4] Nacistička Njemačka preuzala je 1941. ulogu okupatora Estonije, ali je SSSR ponovno zauzeo to područje 1944. uoči kraja Drugog svjetskog rata. Ponovnom uspostavom sovjetske vlasti, bilo je samo pitanje vremena kada će ponovno započeti nove deportacije iz Estonije. Marta 1949. odigralo se skupljanje i deportacija dodatnih 20 713 Estonaca, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva republike. Poslani su u sibirski gulag i izrabljivačke radne logore.[4] Uz te dvije veće deportacije, odigralo se i nekoliko manjih: tokom ljeta 1945. protjerano je 342 baltičkih Nijemca a 1951. je raseljeno 259 pripadnika Jehovinih svjedoka u "Operaciji Sjever".[4] Uvjeti u Sibiru i centralnoj Aziji bili su opterećeni teškom nebrigom prema doseljenicima, poglavito manjkom hrane: pojedini svjedoci su prepričavali kako su stariji Estonci izvršili samoubojstvo kako bi ostalo više hrane za mlade.[5] Oko 5 000 Estonaca je deportirano u regiju Tomsk u blizini Semipalatinska, lokacije za nuklearno testiranje 260 atomskih i hidrogenskih bombi od 1949. do 1954., gdje su bili izloženi radijaciji i rodili deformiranu djecu.[6] Mortalitet prvog vala deportacije 1941. procijenjen je na i do 60%.[7]
Motivi za prisilno premještanje Estonaca (i drugih državljana baltičkih država) ležali su u namjeri Kremlja da provede zastrašivanje stanovništva, kolektivizaciju slanjem ljudi u Sibir,[8] kazni protivnike sovjetske vlasti koji su htjeli estonsku neovisnost i isprazni teritorij kako bi se provela rusifikacija, odnosno sovjetizacija – i naposljetku konsolidacija njihove vlasti. Raseljavanje je prestalo nakon što je 1953. umro sovjetski vođa Josif Visarionovič Džugašvili Staljin. Preživjeli sibirski Estonci počeli su se vraćati natrag svojim domovima u Estoniju u 1950-ima, ali memoari o njihovom životu u Sibiru nisu smjeli biti objavljivani sve do 1970-ih i 1980-ih.[8] Nakon ponovne estonske neovisnosti u 1990-ima, estonski sudovi su podigli optužnice protiv nekoliko počinitelja ovih zločina. Johannes Klaassepp (1921-2010), Vladimir Loginov (1924-2001) i Vasili Beskov su svaki osuđeni na po osam godina zatvora 1999. godine. Mihail Neverovski (1920), bivši KGB-ovac, osuđen je na četiri godine zatvora.[5] August Kolk (1924) i Pjotr Kisli (1921) su osuđeni na osam godina zatvora. Arnold Meri (1919-2009), veteran Crvene armije, je optužen za genocid zbog deportacije 251 civila sa otoka Hiiumaa u sibirske logore. Tužioci navode da je 40 osoba umrlo zbog dugog putovanja u to zabačeno područje. Meri je priznao da je doista sudjelovao u deportacijama.[9] Umro je 2009. prije presude. Presude su deportacije civila proglasile zločinima protiv čovečnosti. Osuđenici su pokrenuli priziv protiv ovih odluka. 2006. Europski sud za ljudska prava je odlučio da te kazne za zločine protiv čovječnosti nisu protivne međunarodnom pravu, čime su presude Kolku i Kisliju postale pravomoćne. U presudi, sud je utvrdio da su 1949. zločini protiv čovječnosti već bili kriminalizirani te se odgovornost za iste "ne može ograničiti na državljane određenih država ili samo na djela izvršena u određenom vremenskom razmaku Drugoga svjetskoga rata".[10]
| Država, regija | Estonija | Letonija | Litva |
|---|---|---|---|
| Stanovništvo | 1 126 413 (1934) | 1 905 000 (1935) | 2575400(1938) |
| Deportacije juna 1941. | 9 267 (2 409 je smaknuto) |
15 424 (<6 000 ubijeno, 3 400 umrlo u radnim logorima) |
17 500 |
| Deportacije 1948.-'49. | 20 702 (3 000 umrlo tokom putovanja ili egzila) |
42 231 (8 000 umrlo tokom putovanja ili egzila) |
41 000 (1948) 32 735 (1949) |
| Ostale deportacije | <650 | 500—1 700 | <59 200 |
Povezano[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Dundovich, Gori & Guercetti 2003: str. 37
- ↑ 2,0 2,1 Pettai & Pettai 2014: str. 55
- ↑ Gatrell & Baron 2009: str. 233
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Miljan 2015: str. 110
- ↑ 5,0 5,1 Richard C. Paddock (31. juli 1999). „Estonia Finds Ex-KGB Agent Guilty of Deportations. Baltics: Court sentences man to prison for orders he gave 50 years ago that sent 274 people into exile in Siberia.”. LA Times. Pristupljeno 16. juli 2017.
- ↑ Zabiela 2000: str. 73
- ↑ Mertelsmann, Olaf; Rahi-Tamm, Aigi (June–September 2009). „Soviet mass violence in Estonia revisited”. Journal of Genocide Research 11 (2–3): 316. DOI:10.1080/14623520903119001.
- ↑ 8,0 8,1 Kirss & Hinrikus 2009: str. 13
- ↑ „BBC Europe: Estonian man on genocide charge”. BBC News. 23. august 2007. Pristupljeno 16. juli 2017.
- ↑ Antonio Cassese (2006). „Balancing the Prosecution of Crimes against Humanity and Non-Retroactivity of Criminal Law: The Kolk and Kislyiy v. Estonia Case before the ECHR”. Journal of International Criminal Justice 4 (2): 410-418. DOI:10.1093/jicj/mql016.
Monografije[uredi | uredi kod]
- Dundovich, Elena; Gori, Francesca; Guercetti, Emanuela (2003). Reflections on the Gulag: With a Documentary Index on the Italian Victims of Repression in the USSR (37 izd.). Greenwood Publishing Group. ISBN 880799058X.
- Gatrell, P.; Baron, N. (2009). Warlands: Population Resettlement and State Reconstruction in the Soviet-East European Borderlands, 1945-50. Springer. ISBN 0230246931.
- Kirss, Tiina; Hinrikus, Rutt (2009). Estonian Life Stories. Central European University Press. ISBN 9639776394, 9789639776395.
- Miljan, Toivo (2015). Historical Dictionary of Estonia (2 izd.). Rowman & Littlefield. str. 110. ISBN 0810875136, 9780810875135.
- Pettai, Eva-Clarita; Pettai, Vello (2014). Transitional and Retrospective Justice in the Baltic States. Cambridge University Press. ISBN 1107049490.
- Zabiela, Vytautas (2000). Judgement of the international public tribunal in Vilnius (2000). Morkūnas ir K. str. 73. ISBN 9986577411.