Kambodžanski genocid

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kambodžanski genocid
Mapa Kambodže izrađena od lubanja žrtava genocida u muzeju Tuol Sleng
Lokacija Demokratska Kampućija
Datum1975. – 1979.
Vrsta napadagenocid
Mrtvih~1,500,000 – 3,000,000
PočiniteljiCrveni Kmeri

Kambodžanski genocid (kmerski: របបប្រល័យពូជសាសន៍) je bio autogenocid nad stanovništvom tadašnje Demokratske Kampućije (danas Kambodža) što su ga od 1975. do 1979. godine sustavno provodili Crveni Kmeri, koji su imali apsoultnu vlast u državi. Precizan broj žrtava genocida nije utvrđen, ali se pretpostavlja da je ubijeno između 1,500,000 i 3,000,000 ljudi, odnosno četvrtina tadašnje populacije zemlje.[1][2][3]

Crveni Kmeri su željeli Kambodžu pretvoriti u socijalističko agrarno društvo, što je bila ideološka osnova za provođenje genocida. Kako bi realizirali svoj cilj, Crveni Kmeri su odmah po dolasku na vlast 1975. godine započeli s evakuacijom gradova i prisilnom deportacijom stanovnika u ruralna područja. Tamo je narod bio izložen teškom, prisilnom radu, fizičkom maltretiranju, a ubrzo i suočen s glađu, koja je bila posljedica promašene gospodarske politike. Ostatak žrtava režima bio je izložen sustavnom progonu od strane sigurnosne službe, Santebala, te je bio mučen i ubijan u sklopu brojnih sigurnosnih zatvora diljem zemlje ili, pak, na zloglasnim poljima smrti. Vijetnamska invazija zemlje dokinula je provođenje genocida u siječnju 1979. godine.[4]

Iako je inicijalna reakcija kambodžanskih vlasti bila nepostojana, godine 2001. dolazi do utemeljenja Kambodžanskog tribunala s ciljem suđenja preživjelim vođama Crvenih Kmera. Procesi su započeli 2009. godine te su još u tijeku.[5] Nuon Chea, Khieu Samphan i Kang Kek Iew su osuđeni na doživotni zatvor zbog zločina počinjenih za vrijeme Demokratske Kampućije.

Ideološka osnova

Obnova nekoć dominantnog Kmerskog Carstva bila je jedna od ideoloških vodilja genocida što su ga počinili Crveni Kmeri. Kmersko Carstvo je viđeno kao maksimalni nacionalni i državni ideal kojeg su, kroz "purifikaciju društva" i ekspanziju teritorija, željeli realizirati.
Fotografije žrtava genocida iz Sigurnosnog zatvora 21, danas pretvorenog u memorijalni muzej genocida.
Leševi žrtava genocida u Sigurnosnom zatvoru 21, kojega je vodio osuđeni ratni zločinac, Kang Kek Iew.
Lubanje žrtava kambodžanskog genocida na polju smrti Choeung Ek.

Ideologija je imala izrazito veliku ulogu u pokretanju i provođenju genocida. Pol Pot i Crveni Kmeri su željeli vratiti Kambodžu u period njezine "mitske povijesti" moćnog Kmerskog Carstva, dokidajući pritom bili kakav strani, a posebice zapadni utjecaj i pretvarajući zemlju u agrarno društvo. Pokušaji provođenja ovih ideja bili su ključni faktori u genocidu koji će uslijediti odmah nakon preuzimanja vlasti 1975. godine.[6][7] Jedan od vođa Crvenih Kmera je čak, povodom ovog pitanja, izjavio kako je svrha masovnih ubijanja "purifikacija društva".[8]

Crveni Kmeri su praktički cjelokupnu populaciju zemlje prisilili na organiziranje u pokretne radne jedinice.[9] Michael Hunt je naveo kako je to bio "eksperiment iz socijalne mobilizacije neviđen u revolucijama dvadesetog vijeka".[9] Crveni Kmeri su narodu nametnuli strogi režim prisilnog rada, gladi, prisilnog raseljavanja, kolektivizacije zemljišta i državnog terora kako bi osigurali poslušnost.[9]

Historičar Ben Kiernan je Kambodžanski genocid usporedio s onim armenskim u Osmanskom Carstvu te s Holokaustom iz doba nacističke Njemačke. Iako je svaki od njih bio jedinstven, imali su neke zajedničke odlike. Rasizam je bio važan faktor u sva tri genocida; sva tri režima su napadala etničke manjine te su silom pokušali okupirati teritorij što su ga smatrali svojim historijskim pravom (Kmersko Carstvo, Turkestan i Lebensraum), idealizirajući pritom svoje etničko porijeklo i historiju svoje nacije.[10]

Žrtve

Britanski sociolog Martin Shaw nazvao je kambodžanski genocid "najčišćim genocidom iz perioda Hladnog rata",[11] ilustrirajući tako činjenicu da su Crveni Kmeri željeli u potpunosti purificirati društvo po rasnim, društvenim i političkim linijama, što je za posljedicu trebalo imati stvaranje homogenog i poslušnog društva. Progoni su bili usmjereni protiv praktički svih društvenih slojeva i skupina, što je dovelo do toga da su mnogi novinari i historičari, poput Williama Branigina, Pol Pota nazvali "genocidnim tiraninom".[12]

Režimske žrtve mogu se grupirati u tri velike skupine, svaka od kojih je bila meta iz zasebnih razloga, a čija je eliminacija ili, barem, "purifikacija" bila nužan cilj u stvaranju novog društva. Skupine su:

  1. Političke i društvene skupine, koje su sačinjavali sljedbenici bivšeg režima te brojni intelektualci, novinari, pravnici, liječnici, umjetnici, studenti i profesori.[13] U nešto kasnijoj fazi, ovoj skupini su se "pridružili" i sami pripadnici Crvenih Kmera, proglašeni nepodobnima od strane Pol Pota i njegovih suradnika, a koji su eliminirani u nekoliko valova čistki. Političke i društvene skupine nepodobnih nisu bile kompatibilne s vizijom društva kakvog su željeli Crveni Kmeri te su, stoga, odmah po preuzimanju vlasti postale mete. Mahom ubijani, dio ih je u kontekstu nove društvene stratifikacije proglašen "novim ljudima" te je, potpuno obespravljen, izrabljivan i izgladnjivan na poljima diljem zemlje.
  2. Etničke manjine su bile druga izražena meta, a predstavljale su skupinu koja je sačinjavala gotovo 15% tadašnjeg stanovništva.[14] Država je inicijalno zabranila korištenje manjinskih jezika, a onda i potpuno postojanje čak 20 manjinskih skupina,[14] među kojima su najbrojniji bili Vijetnamci, Kinezi, Tajlanđani i Chami.
    Vijetnamska populacija u zemlji i na graničnom području je praktički desetkovana, što kao posljedica direktnih egzekucija naređenih od strane države,[15] što preko sporadičnih upada vojske Crvenih Kmera na vijetnamski teritorij, tokom kojih se procjenjuje da je pobijeno gotovo 30,000 vijetnamskih civila.[16][17] Nakon prvog vala egzekucije, u zemlji je ostalo oko 20,000 Vijetnamaca, kojima je izrečena zabrana napuštanja zemlje, ali većina kojih je tokom narednih godina također bila pobijena.[18] Etnički Kinezi su bili žrtve društvenih (percipirani su kao pokvareni trgovci i perači novca) i rasnih (kulturološke razlike, svjetlija boja kože) predrasuda,[19] a njihova je sudbina opisana kao "najveća katastrofa nad jednom kineskom zajednicom u cijeloj Jugoistočnoj Aziji".[14] Na početku režima Crvenih Kmera, u Kampućiji je bilo oko 425,000 Kineza, dok ih je 1979. godine preostalo samo 200,000; službena Kina, zanimljivo, nikada nije prigovorila zbog pokolja svojih sunarodnjaka u Kampućiji.[20]
    Chami su bili mete progona po čak dvije osnove - etničkoj i vjerskoj; potonje zbog činjenice da su bili islamske vjeroispovjesti. Historičar Ben Kiernan tvrdi kako je protiv Chama bila usmjerena najsilovitija kampanja istrebljenja,[21] a koju je Pol Pot započeo napadima na seoske starješine. S vremenom su napadi eskalirali na razinu potpune eliminacije chamskih zajednica, toliko da su profesori Samuel Totten i Paul R. Bartrop procijenili da bi kompletna populacija Chama u Kampućiji bila pobijena da režim nije srušen 1979. godine.[22]
  3. Vjerske skupine, mete u sklopu kojih su mahom bili najbroniji muslimani,[23] kršćani[24] i budisti, mada su i ostale vjerske skupine bile u manjoj mjeri izložene nasilju. Iako je Ustav Demokratske Kampućije propagirao slobodu vjeroispovjesti, Crveni Kmeri su uspostavili državni ateizam te ubrzo zabranili sve vjerske skupine. Kako je Catherine Wessinger napisala, vjerskim progonima u Demokratskoj Kampućiji bili su ravni samo oni u Albaniji i Sjevernoj Koreji.[25] Pretpostavlja se da su Crveni Kmeri pobili gotovo 50,000 budističkih redovnika,[26][27] a poseban teror pretrpjeli su i muslimanski Chami, jer režim je islam smatrao "stranom" kulturom koja nije pripadala komunističkom sustavu, koji su proganjani i po vjerskoj i po etničkoj osnovi.

Međunarodne reakcije

Iako su političke strukture bile svjesne zločina što se događaju u Kambodži, svjetska javnost je do 1977. godine mahom bila u neznanju po pitanju događanja u toj izoliranoj, komunističkoj zemlji. Te je godine francuski svećenik François Ponchaud, koji je živio u Kambodži, a kasnije u Tajlandu, u svojoj knjizi Cambodge, année zéro upoznao javnost s grozorama režima Crvenih Kmera;[28] engleski prijevod objavljen je 1978. godine, čime je knjiga dodatno proširila čitateljsku publiku. Ponchaud je bio prvi autor koji je javno i direktno progovorio o zločinima Pol Potovog režima,[29] navodeći kako je genocid, "iznad svega, bio provođenje u djelo specifične vizije jednog čovjeka [sic]: Osoba koju je iskvario korumpirani režim ne može biti reformirana, ona mora biti fizički uklonjena iz bratstva čistih".[30] Iste godine, John Barron i Anthony Paul su izdali knjigu Murder of a Gentle Land: The Untold Story of a Communist Genocide in Cambodia, koja je bila zbirka svjedočanstava izbjeglica iz Kampućije;[31] skraćena verzija knjige je bila naširoko čitana.[32]

Što se tiče službenih reakcija vlada i država, one su mahom izostajale. Kampućija je održavala ograničene vanjskopolitičke odnose i imala je diplomatske veze s tek nekoliko, i to mahom ideološki bliskih, zemalja. Što se Zapadnih zemalja tiče, mali broj istih je reagirao u trenutku dok se genocid provodio i većina međunarodnih reakcija uslijedila je u kasnijem periodu, kada je došlo do retroaktivne osude.

Međunarodne reakcije
  •  Sjedinjene Države – Djelatnik američkog veleposlanstva u Phnom Penhu, Kenneth M. Quinn, je još 1973. godine upozorio na grozote što su ih Crveni Kmeri činili za vrijeme građandkog rata, uspoređujući tu organizaciju s totalitarnim režimima u Trećem Reichu i Sovjetskom Savezu.[33] Quinn je o Crvenim Kmerima napisao sljedeće: "[Š]to se nudi kao objašnjenje za teror i nasilje koji su pomeli Kambodžu tokom 70-ih godina jest da je mala skupina izoliranih intelektualaca, bijesna zbog onoga što su oni percipirali kao potpuno iskvareno društvo i zadojena maoističkim planom o stvaranju čistog socijalističkog poretka u što kraćem vremenu, regrutirala izrazito mlade, siromašne i zavidne kadrove, naučila ih okrutnim i brutalnim metodama naučenim od svojih staljinističkih mentora te ih iskoristila da fizički uništi kulturološke temelje kmerske civilizacije i nametne novo društvo kroz čistke, pogubljenja i nasilje".[34] S druge strane, postojale su optužbe i indicije kako Sjedinjene Države podupiru režim Crvenih Kmera, želeći tako oslabiti poziciju Vijetnama na tom području.[35][36][37]
  •  NR Kina – Kina je bila glavni vanjskopolitički partner Demokratske Kampućije u periodu genocida, davajući im enormnu ekonomsku, logističku i infrastrukturalnu podrušku.[38][39][40] Službeni Peking nije reagirao na provođenje genocida, čak nije protestirao ni na ubijanje vlastitih sunarodnjaka u sklopu etničkih čistki. Zahvaljujući kineskom utjecaju i podršci, Crveni Kmeri su uspjeli zadržati kambodžansko mjesto u Ujedinjenim nacijama i nakon pada režima 1979. godine.[40][41]
  •  Tajland – Vidjevši Crvene Kmere kao sredstvo za slabljenje utjecaja Vijetnama na području Indokine, Tajland je godinama tolerirao djelatnosti istih na graničnom području. Nakon Pariškog sporazuma iz 1991. godine, Tajland je nastavio tolerirati te djelatnosti, ali je, zbog snažnih međunarodnih kritika, morao odbiti pružiti bilo kakvu direktnu vojnu podršku.[42]

Suđenja za ratne zločine

Glavni članak: Kambodžanski tribunal
Izvanredna sudska vijeća pri kambodžanskim sudovima zadužena su za procesuiranje glavnih odgovornih za kambodžanski genocid.

Dana 15. srpnja 1979. godine, nedugo nakon pada Demokratske Kampućije i uspostave novog režima, vlasti u Phnom Penhu su izglasale zakon koji je omogućavao pokretanje postupka protiv Pol Pota i Ieng Saryja za zločin genocida. Optuženici su dobili američkog branitelja, Hopea Stevensa,[43] te im je suđeno in absentia; sud ih je osudio na smrt zbog njihove uloge u genocidu.[44] Kazna, ipak, nikada nije izvršena.

Nakon reuspostave monarhije, kralj Norodom Sihanouk i premijer Hun Sen su, nakon kraljevskog pomilovanja, obznanili kako nemaju namjeru pokretati kazneni postupak protiv Crvenih Kmera, unatoč snažnom pritisku međunarodne javnosti. Pol Pot je, u međuvremenu, umro 1998. godine, ali tek nakon što se u još jednoj internoj čistki obračunao s nekim od svojih oponenata. Crvene Kmere je tada vodio Khieu Samphan, dok su od ostalih visokih dužnosnika živi bili još Nuon Chea, Ieng Sary i Ieng Thirith, ali i upravitelj zatvora S-21, Kang Kek Iew. Tokom 2003. godine, Narodna skupština Kambodže donijela je zakon o osnivanju međunarodnog suda za procesuiranje preostalih Crvenih Kmera za zločin genocida.[45]

Kang Kek Iew je bio prva osoba optužena pred Kambodžanskim tribunalom, a ubrzo su pred isti izvedeni i preostali čelnici pokreta. Kang Kek Iew, Khieu Samphan i Nuon Chea su osuđeni na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti; bračni par Ieng je umro prije donošenja presude tako da su postupci protiv njih obustavljeni. Postupci za genocid zaključeni su 2022. godine, kada je tribunal i raspušten.

Poricanje

Glavni članak: Poricanje kambodžanskog genocida

Dana 15. travnja 1998. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Pol Pot je dao intervju Nateu Thayeru,[46] tokom kojega je izjavio kako ima čistu savjest i kako se ne smatra odgovornim za genocid. Nadalje je ustvrdio kako je on "došao provesti borbu, a ne ubijati ljude". Prema Alexu Alvarezu, Pol Pot je sebe želio prikazati neshvaćenog i nepravedno demoniziranog pojedinca.[47] Tokom narednih godina, ideja o poricanju genocida u Kambodži dobivala je sve više pristaša, čak i među zapadnim intelektualcima. I dok je malotko negirao sama ubijanja, mnogi naučnici su tvrdili kako se radi o pretjerivanjima i propagandi, navodeći za primjer drastično kontradiktorne i međusobno kontrastne dokaze koji postoje.

Godine 2013. godine, kambodžanski premijer Hun Sen je donio zakon kojim se zabranjuje proicanje kambodžanskog genocida i povezanih zločina iz doba Demokratske Kampućije. Izglasavanju zakona usprotivio se opozicijski vođa, Kem Sokha, koji je tvrdio da su izlošci u Tuol Slengu lažni i da su fabricirani od strane vijetnamskih okupatora 1979. godine.

Kulturološki odjek

Kambodžanski genocid je, kao i slični zločini prije njega (npr. Holokaust), često bio tema različitih umjetničkih ostvarenja. Velik broj filmova, što domaćih, što stranih, snimljen je o ovoj temi, a među njima se posebno ističu višestruko nagrađivani dokumentarni radovi Rithyja Panha, kojega mnogi smatraji filmskim glasom Kambodže. Njegovi filmovi, poput Cambodge, entre guerre et paix (1991.), La terre des âmes errantes (2000.) i S-21, la machine de mort Khmère rouge (2003.), istražuju i daju uvid u funkcioniranje ubilačkog mehanizma režima Crvenih Kmera, ali i njegovih posljedica na suvremenu Kambodžu. Izuzev dokumentarnih, ovom temom bavili su se i različiti igrani filmovi, među kojima se ističu Oscarom nagrađeni film The Killing Fields (1984.)[48] te First They Killed My Father (2017.). Potonji film temeljen je na istoimenim memoarima čija je autorica Loung Ung, a koji su bili samo jedni u nizu memoarskih zapisa koji su prikazivali život i teror Pol Potovog režima i koji se smatraju važnim izvorom podataka. Roman Never Fall Down (2012.) Patricije McCormick također se bavi ovom temom.[49]

Reference

  1. ↑ Frey 2009: str. 83
  2. ↑ Etcheson 2005: str. 119
  3. ↑ Heuveline 1998: str. 49–65
  4. ↑ Mayersan 2013: str. 182
  5. ↑ Mendes 2011: str. 13
  6. ↑ Alvarez 2001: str. 50
  7. ↑ Alvarez 2007: str. 16
  8. ↑ Hannum 1989: str. 88–89
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Hunt, Michael H. (2014). The World Transformed: 1945 to the Present. New York, NY: Oxford University Press. str. 377. ISBN 978-0-19-937102-0. 
  10. ↑ Kiernan 2003: str. 29
  11. ↑ Theory of the Global State: Globality as Unfinished Revolution, autor Martin Shaw, Cambridge University Press, 2000., str. 141, ISBN 978-0-521-59730-2
  12. ↑ William Branigin, Architect of Genocide Was Unrepentant to the End Arhivirano 2013-05-09 na Wayback Machine-u The Washington Post, 17. travnja 1998.
  13. ↑ Alvarez 2001: str. 12
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Gellately, Robert; Kiernan, Ben (2003). The Specter of Genocide: Mass Murder in Historical Perspective. Cambridge University Press. str. 313–314. 
  15. ↑ Edward Kissi. Revolution and Genocide in Ethiopia and Cambodia. str. 128. 
  16. ↑ Rummel, R. J. (2011). Death by Government. str. 191. ISBN 1412821290. 
  17. ↑ Philip Spencer. Genocide Since 1945. str. 71. 
  18. ↑ Philip Spencer. Genocide Since 1945. str. 69. 
  19. ↑ Hinton, Alexander Laban (2005). Why Did They Kill? Cambodia in the Shadow of Genocide. University of California Press. str. 54. 
  20. ↑ Chan, Sucheng (2003). Remapping Asian American History. Rowman & Littlefield. str. 189. 
  21. ↑ Kiernan 2003: str. 30
  22. ↑ Totten, Samuel; Bartrop, Paul R. (2008). Dictionary of Genocide: A-L. ABC-CLIO. str. 64. ISBN 0313346429. Pristupljeno 15 April 2017. 
  23. ↑ Juergensmeyer, Mark. The Oxford Handbook of Global Religions. Oxford University Press. str. 495. 
  24. ↑ Quinn-Judge, Westad, Odd Arne, Sophie. The Third Indochina War: Conflict Between China, Vietnam and Cambodia, 1972–79. Routledge. str. 189. 
  25. ↑ Wessinger, Catherine (2000) (English). Millennialism, Persecution, and Violence: Historical Cases. Syracuse University Press. str. 282. ISBN 9780815628095. 
  26. ↑ Philip Shenon, Phnom Penh Journal; Lord Buddha Returns, With Artists His Soldiers New York Times – January 2, 1992
  27. ↑ Rummel, Rudolph J. (2001). „Chapter 6: Freedom Virtually Ends Genocide and Mass Murder”. Saving Lives, Enriching Life: Freedom as a Right And a Moral Good. 
  28. ↑ Beachler 2011: str. 45
  29. ↑ Bartrop 2012: str. 261
  30. ↑ Tyner 2012: str. 145
  31. ↑ Barron 1977
  32. ↑ Mayersan 2013: str. 183–184
  33. ↑ Power 2002: str. 96
  34. ↑ Hinton & Lifton 2004: str. 23
  35. ↑ Haas 1991: str. 17–18, 28–29
  36. ↑ Thayer 1991: str. 180, 187–189
  37. ↑ Brinkley 2011: str. 58, 65
  38. ↑ Kurlantzick 2008: str. 193
  39. ↑ Brinkley 2011: str. 64–65
  40. ↑ 40,0 40,1 PoKempner 1995: str. 106
  41. ↑ SarDesai 1998: str. 163
  42. ↑ PoKempner 1995: str. 107–108
  43. ↑ Etcheson 2005: str. 14
  44. ↑ Donlon 2012: str. 103
  45. ↑ Stanton 2013: str. 411
  46. ↑ Chan 2004: str. 256
  47. ↑ Alvarez 2001: str. 56
  48. ↑ „The Killing Fields: authentically good”. The Guardian (London). 12 March 2009. 
  49. ↑ Debra Lau Whelan (October 10, 2012). „SLJ Speaks to National Book Award Finalists”. School Library Journal. Pristupljeno November 15, 2012. 

Literatura

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Kambodžanski_genocid&oldid=41864735