Masakr u Hajbahu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Masakr u Hajbahu ili Masovno ubistvo u Hajbahu (rus. Массовое убийство в Хайбахе) dogodilo 27. februara 1944. godine u selu Hajbah na jugozapadu Čečenije, a prilikom koga su specijalne jedinice sovjetskog NKVD-a ubile od nekoliko desetaka do nekoliko stotina stanovnika čečenske nacionalnosti. Do njega je došlo za vrijeme Drugog svjetskog traza u okviru masovne deportacije sjevernokavkaskih naroda, pretežno Čečena i Inguša, u Kazahstan, koje je Staljinov režim proveo pod izgovorom navodne suradnje sa njemačkim osvajačima tokom borbi na Kavkazu i podrške antisovjetskim ustanicima Hasana Israilova.

Akcija je bila započela četiri dana ranije, ali su njeno izvođenje u planinskim oblastima Galančoškog rajona, znatno otežale loše vremenske prilike, ali i nedostatni broj kamiona, automobila i konjskih zaprega zbog kojih se oko 6000 deportiranih osoba nije moglo dovesti do željezničkih stanica u roku predviđenom od strane šefa NKVD Lavrentija Berije. Prema navodima iz čečenskih i dijela zapadnih izvora, pukovnik NKVD Mihail Gvišani je taj problem "riješio" tako što je "višak" - koji su činile uglavnom slabo pokretni starci, žena i djece - privremeno smjestio u štalu lokalnog kolhoza. Potom je naredio da se vrata štale zaključaju, a potom zapalio; svi koji su pokušavali pobjeći su ubijani iz vatrenog oružja, a navodno je i sam Gvišani lično ustrijelio dvoje "bandita". Gvišanija je u tome pokušao spriječiti Dzijajudin Maljsagov, ministar pravde ukinute Čečensko-Inguške ASSR, kao i jedan od Gvišanijevih potčinjenih po imenu Gromov, ali su obojica uhapšeni i odvedeni u obližnje selo Malhasti. Gvišani je, prema nekim navodima, o svom postupku i razlozima izvijestio Beriju u specijalnom telegramu, iako neki ruski historičari, kao Pavel Poljan iznose sumnje u njegovu autentičnost, smatrajući ga fabrikacijom američke propagande. [1]. Selo Hajbah je tokom deportacije napušteno, a formalno je postalo dio teritorije sovjetske Gruzije. Nakon što je godine 1957. Nikta Hruščov obnovio Čečensko-Ingušku ASSR i dozvolio povratak protjeranih Čečena, Hajbah je ostao nenaseljen do današnjih dana.

Javnost je za te događaje prvi put doznala pred kraj sovjetske ere u doba Glasnosti 1989. godine, kada su se članci o masakru počeli pojavljivati u lokalnim čečenskim medijima. 8. oktobra 1989. je održan prvi komemorativni miting u selu. Rasvjetljavanju događaja je pridonio i Stepan Kašurko, veteran Crvene armije, koji se u ratu borio pod zapovjedništvom Beksultana Zagojeva, čija je porodica bila rodom iz Hajbaha; poticaj za istraživanje su mu dala pisma pronađena kod poginulog Zagojeva, koja su vraćena pošiljaocu sa oznakom "sela navedenih u adresi više nema". Kašurko je o svemu tome izvijestio Dokua Zavgajeva, tadašnjeg komunističkog čelnika Čečeno-Ingušetije koji je 1990. formirao istražnu komisiju, koja je došla do zaključka da "događaji u Hajbahu predstavljaju čin genocida". Već prije toga je jedan od članova komisije, javni tužilac Čečensko-Inguške ASSR Ruslan Cakajev, pokrenuo kriminalističku istragu. Nešto kasnije je Kašurko zajedno sa grupoim Čečena, došao u Gruziju kako bi uz podršku tadašnjeg predsjednika Zvijada Gamsahurdije oteli Gvišanija i doveli pred čečenski sud; tada se, međutim, ispostavilo da je Gvišani bio mrtav skoro četvrt vijeka. [2].

Godine 2012. je u čečensko filmsko poduzeće "Grozni-film" otpočelo snimanje cjelovečernjeg filma pod randim naslovom Pepeo, posvećenog deportacijama, a čija bi se radnja, između ostalog, trebala baviti i masakrom u Hajbahu.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Вайнахи и имперская власть: проблема Чечни и Ингушетии во внутренней политике России и СССР (начало XIX — середина XX в.), Авторы: В. А. Козлов (рук.), Ф. Бенвенути, М. Е. Козлова, П. М. Полян, В. И. Шеремет. 2011.
  2. Сопротивляемость организма / Известия, 17 марта 2004