Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grb Tvrtka I Kotromanića
Historija Bosne i Hercegovine
Hronološki

Do 958
958–1463
(Srednjovjekovna Bosna)
1463–1878
(BiH u Osmanlijskom carstvu)
1878–1918
(BiH u Austrougarskoj)
1918–1941
(BiH u kraljevini Jugoslaviji)
1941–1945
(BiH u Drugom svjetskom ratu)
1945–1992
(BiH u Socijalističkoj Jugoslaviji)
1992–1995
(Rat u Bosni i Hercegovini)
1995–sadašnjost
(BiH danas)

Po temama

Vladari
Predsjednici
Privredna historija
Vojna historija
Židovi
Romi

Za vrijeme drugog svjetskog rata, Kraljevinu Jugoslaviju su 6.4. 1941. napale sile Osovine i prisilile njenu vojsku na kapitulaciju 17.4. 1941. Deset dana prije su u Zagreb ušle njemačke snage, te je isti dan proglašena Nezavisna država Hrvatska.

Pobjedničke Sile Osovine su odlučile da cijela teritorija BiH dođe pod vlast NDH, čiji je poglavnik Ante Pavelić započeo politiku s ciljem eliminacije srpskog stanovništva, koje je uključivalo prisilno prevođenje na katoličanstvo, protjerivanje i genocid. Vlast NDH je, s druge strane, muslimansko stanovništvo smatralo Hrvatima islamske vjere.

NDH, međutim, nije bila u stanju uspostaviti svoju vlast nad cijelom BiH, u kojoj, pogotovo u krajevima sa srpskim stanovništvom i pogotovo nakon njemačkog napada na SSSR u junu 1941. izbijaju pobune protiv novog režima.

Pobunjenici su se s vremenom podijelili na dvije frakcije - partizane pod vodstvom Titovih komunista koji su se borili za socijalizam i federativno preuređenje Jugoslavije nakon oslobođenja, te četnike koji su nastojali obnoviti predratni poredak.

Nakon što je 1941. u Srbiji slomljena Užička republika, glavnina partizanskih snaga se prebacila u BiH gdje će biti središte njenih aktivnosti. Zbog toga će upravo to područje biti poprištem velikih i značajnih ratnih operacija kao što su bitka na Neretvi i bitka na Sutjesci.

U isto vrijeme je u BiH počinjen i veliki broj zločina nad civilnim stanovništvom, ispočetka uglavnom nad Srbima, a kasnije i nad pripadnicima drugih nacionalnosti. U tome su, u većem ili manjem omjeru, sudjelovale sve zaraćene strane, iako su partizani u tome bili više motivirani ideološkim nego nacionalnim motivima.

Partizani su s vremenom stekli povjerenje i podršku među pripadnicima svih nacionalnosti, tako da se od 1943. bilježi i veći broj muslimana među njihovim redovima. Tome je pridonijelo i stvaranje ZAVNOBiH-a kao institucije temeljem koje će u okviru poratne jugoslavenske federacije biti obnovljena bosansko-hercegovačka državnost.

Bihaćka republika, 1942.

Partizani su od 1942. do 1945. imali velike dijelove BiH pod svojom kontrolom, ali su je nad cijelom BiH ustanovili tek neposredno iza završetka rata. Odžak, koji se predao krajem maja 1945., se smatra posljednjim osovinskim uporištem u Evropi.

Bosna i Hercegovina je imala velike gubitke stanovništva tokom Drugog svjetskog rata. Prema dopuni i reviziji saveznog popisa iz 1964: "Žrtve rata 1941-1945.", koju su dopunili i donekle revidirali saradnici Muzeja žrtava genocida iz Beograda, do 2009. poznata su imena najmanje 211.261 stradala lica sa područja Bosne i Hercegovine čiju smrt su prouzrokovale okupatorske i kolaboracionističke formacije. Riječ je o palim borcima NOVJ i o civilnim žrtvama (žrtve fašističkog terora. Ovaj popis nije konačan i dopunjava se iz godine u godinu.

Prema ovom pojedinačnom registru, najveći broj stradalih imala je opština Bosanska Dubica: 16.155 stradalih. Kada je riječ o gradskom stanovništvu, najviše ljudskih gubitaka imalo je Sarajevo: 10.789.

Oružane formacije Nezavisne Države Hrvatske odgovorne su za stradanje 80,11% žrtava Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu. Ovo je naročito karakteristično kada je riječ o zločinima ustaša nad stanovništvom kotara Bosanska Dubica i o zločinima ustaša nad stanovništvom Sarajeva. Oružane snage NDH odgovorne su za smrt 72,76% stanovnika kotara Bosanska Dubica i za 95,87% stradalih stanovnika Sarajeva.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Драган Цветковић, "Босна и Херцеговина: нумеричко одређење људских губитака у Другом светском рату", Прилози истраживању злочина геноцида и ратних злочина, (ур. Јован Мирковић), Београд, 2009, стр. 79-152.