Johann Gottlieb Fichte

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Fihte)
Johann Gottlieb

Johann Gottlieb Fichte (Johan Gotlib Fihte 1762-1814) bio je njemački filozof. Bio je začetnik njemačkog idealizma i pored Schellinga i Hegela jedan od njegovih glavnih predstavnika.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Fichte odrasta pod siromašnim uvjetima. O višem školovanju ne bi bilo ni govora da njegov talenat nije otkrio bogati Freiherr von Mlititz. Fichte na osnovu njegove pomoći odlazi na školovanje i kasnije na studije teologije u Jenu. Za vrjeme studija on radi kao kućni učitelj i tako se djelimično finansira. Jednom prilikom dobija ponude da predaje Kantovu filozofiju koju do tada sam nije poznavao. Fichte pristaje i tako sam dolazi u dodir sa kritikama Kanta, koje od tada postaju glavna inspiracija njegovog rada.

1793, Fichte postaje profesor filozofije na univerzitetu u Jeni. 1799. ga otpuštaju iz službe zbog ateizma. Fichte se nakon toga seli u Berlin i tamo drži privatna predavanja i učestvuje i u političkim aktivnostima. Između ostalog, iz tog vremena su poznati njegovi "Govori njemačkoj naciji", kojim se okreće protiv francuske okupacije i budi nacionalnu svijest. 1810. konačno ponovo postaje profesor filozofije na tek osnovanom univerzitetu u Berlinu. 1813. izbija novi rat sa Francuskom i Fichte se dobrovoljno prijavljuje u vojsku. 29. januara 1814. Fichte umire u Berlinu od tifusa.

Djelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Fichteovo prvo objavljeno djelo 1792, "Pokušaj kritike svekolike objave" (Versuch einer Kritik aller Offenbarung), je ne samo po naslovu podsjećalo na Kantove tri kritike. Tekst je greškom anonimno objavljen i mnogi su i mislili da se radi o Kantovom djelu.

Njegove glavno nastojanje je izgradnja nauke o nauci (Wissenschaftslehre) na osnovi Kantove kritike. Međutim Fichte ne preuzima tek tako Kantov pojam "stvari o sebi", koja je nedostupna ljudskoj spoznaji, nego pokušava tu nemogućnost da prevaziđe. Takva težnja je karakteristična za njemački idealizam i Fichte time započinje kretnju idealizma prema Hegelovom apsolutnom idealizmu.

Subjektivni idealizam[uredi - уреди | uredi izvor]

U Fichteovom subjektivnom idealizmu sve počinje od subjekta koji sebe postavlja kao "Ja" (Das Ich setzt sich selbst). U istoj kretnji subjekt sebi postavlja i "Ne-Ja" kao sve što nije "Ja" (Das Ich setzt das Nicht-Ich), kao svijet oko sebe i kao granicu. Jer su i "Ja" i "Ne-Ja" postavljani kroz isti čin, kroz "Ja", jedno drugom predstavljaju granicu i uslov. Fichte time tvrdi da je svijest jedina osnova iskustva, jer svijest koja je usmjerena na nešto drugo ima svijest usmjerenu na sebe kao svoje porijeklo. Time je prevaziđena Kantova "stvar o sebi" (Ding-an-Sich), jer po ovoj teoriji stvari izvan subjekta ne postoje.

Etika i politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Etički problemi imaju veliku važnost u Fichteovom djelu. Njegova razmatranja odnosa države, religije i univerziteta su i do danas ostala aktuelna. Filozofija, kaže Fichte, treba da odgovori na pitanje o pozivu čovjeka. Čovjek sam sebe mora odrediti. Fichte zato formulira i kategorički imperativ drugačije od Kanta.

Vidite još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Arash Abizadeh. "Was Fichte an Ethnic Nationalist?" History of Political Thought 26.2 (2005): 334–359.
  • Gunnar Beck. Fichte and Kant on Freedom, Rights and Law, Lexington Books (Rowman and Littlefield), 2008.
  • Daniel Breazeale. "Fichte's 'Aenesidemus' Review and the Transformation of German Idealism" The Review of Metaphysics 34 (1980/1) 545–68.
  • Daniel Breazeale and Thomas Rockmore (eds) Fichte: Historical Contexts/Contemporary Controversies. Atlantic Highlands: Humanities Press, 1997.
  • Franks, Paul. All or Nothing: Systematicity, Transcendental Arguments, and Skepticism in German Idealism, Cambridge: Harvard University Press, 2005
  • Dieter Henrich. "Fichte's Original Insight" Contemporary German Philosophy 1 (1982) 15–52.
  • T. P. Hohler. Imagination and Reflection: Intersubjectivity. Fichte's 'Grundlage' of 1794. The Hague: Nijhoff, 1982.
  • Wayne Martin. Idealism and Objectivity: Understanding Fichte's Jena Project. Stanford: Stanford University Press, 1997.
  • Harald Muenster. Fichte trifft Darwin, Luhmann und Derrida. 'Die Bestimmung des Menschen' in differenztheoretischer Rekonstruktion und im Kontext der 'Wissenschaftslehre nova methodo' [Fichte Meets Darwin, Luhmann and Derrida. "The Vocation of Man" As Reconstructed by Theories of Difference and in the Context of the "Wissenschaftslehre nova methodo"]. Amsterdam/New York: Rodopi, 2011 (Fichte-Studien-Supplementa, volume 28).
  • Frederick Neuhouser. Fichte's Theory of Subjectivity. Cambridge: Cambridge University Press, 1990.
  • Rainer Schafer. Johann Gottlieb Fichtes Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre von 1794. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 2006.
  • Ulrich Schwabe. Indivdiuelles und Transindividuelles Ich. Die Selbstindividuation reiner Subjektivität und Fichtes "Wissenschaftslehre nova methodo". Paderborn 2007.
  • Peter Suber. "A Case Study in Ad Hominem Arguments: Fichte's Science of Knowledge," Philosophy and Rhetoric, 23, 1 (1990) 12–42.
  • Xavier Tilliette, Fichte. La science la liberté, pref. by Reinhard Lauth, Vrin, 2003.
  • Robert R Williams. Recognition: Fichte and Hegel on the Other. Albany: State University of New York Press, 1992.
  • David W. Wood. 'Mathesis of the Mind': A Study of Fichte's Wissenschaftslehre and Geometry. Amsterdam/New York: Rodopi, 2012 (Fichte-Studien-Supplementa, volume 29).
  • Gunther Zoller. Fichte's Transcendental Philosophy: The Original Duplicity of Intelligence and Will. Cambridge: Cambridge University Press, 1998.
  • Tommaso Valentini, I fondamenti della libertà in J.G. Fichte. Studi sul primato del pratico, Presentazione di Armando Rigobello, Editori Riuniti University Press, Roma 2012.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Onlajn radovi