Kineska filozofija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Simbol Yin Yanga i Ba gua izvan Nanninga u kineskoj provinciji Guangxi.

Kineska filozofija je naziv za filozofiju koja je nastala u okviru kineske tradicije. Kineska filozofija je stara nekoliko hiljada godina; njeni počeci se često vezuju uz Yi Jing (Knjigu promjene), drevni sistem proricanja koji je koristio 64 heksagrama da pojedinca vodi u životu. Taj se sistem pripisuje kralju Wenu oko 1000. pne. i održava koncepte i prilaze problemima karakteristične za kinesku filozofiju. The Knjiga promjene je evoluirala kroz razne oblike u sljedećih osam vijekova, ali prvi pisani zapis o njoj datira iz 672. pne. [1]

Tao Te Ching (Dào dé jīng, na pinyin latinizaciji) čiji je autor Lao Tzu (Lǎo zǐ) [2] te Analekti Konfucija (Kǒng fū zǐ; nekad zvan Gospodar Kong) [3] su se pojavile u 6. vijeku pne., nedugo prije nastanka budističke i predsokratovske filozofije.

Sabrana učenja kineskog mudraca Konfucija (551 - 479. pne.) su poznata kao konfucijanstvo. Njegova filozofija se bavila pitanjima etike i politike, s naglaskom na privatni i javni moral, ispravne društvene odnose, pravdu, tradicionalizam i iskrenost. Analekti su inzistirali na važnosti rituala, ali i na važnosti 'rena', koji se grubo može prevesti kao 'ljudsko srce',[4] Konfucijanstvo je zajedno s legalizmom zaslužan za stvaranje prve meritokracije na svijetu gdje je nečiji status određen njegovom sposobnošću umjesto porijeklom, bogatstvom ili prijateljstvom.[3] Konfucijanstvo je imalo i još uvijek ima značajan uticaj na kinesku kulturu, državu i susjedna područja Jugoistočne Azije.

Kineska filozofija se kroz vijekove mijenjala kako bi se prilagodila dominantnim školama misli i društvenim prilikama. Kineske filozofske škole, osim za vrijeme dinastije Qin, su bile relativno kritične, ali i tolerantne jedna prema drugoj. Čak i kada bi jedna škola misli bila službeno prihvaćena od vladajuće birokracije, kao u doba dinastije Han, to nije uzrokovalo napore da se ostale škole misli zabrane ili cenzuriraju. Usprkos i zahvaljujući nadmetanju, te su škole međusobno surađivale i dijelile ideje, često ih miješajući sa vlastitima. Tako je, na primjer, neokonfucijanstvo predstavljalo oživljenu verziju konfucijanskih načela koja su se pojavila u doba dinastije Song, zajedno s budističkim, taoističkim i legalističkim obilježjima religije.

U 19. i 20. vijeku kineska filozofija je također počela unositi koncepte zapadne filozofije, za što su poticaj dali napori za modernizacijom. Nakon Xinhai revolucije 1911. godine nastale su brojne inicijative, kao Pokret Četvrtog maja, da se potpuno ukinu stare carske institucije i običaji. Početkom 20. vijeka se bilježe pokušaji da se u kinesku filozofiju uključe koncepti demokracije, republikanstva i industrijalizma, posebno od strane Sun Yat-Sena (Sūn yì xiān na mandarinskom). Mao Zedong je, pak, spojio marksizam s konfucijanstvom i taoizam, ali i druge komunističke teorije kako bi stvorio ideologiju danas poznatu kao "maoizam" [5] . Vlasti Narodne Republike Kine danas pak potiču tzv. socijalizam sa kineskim karakteristikama. Iako se službeno ne potiču filozofska učenja i praksa carske Kine, uticaji prošlosti su duboko utisnuti u kinesku kulturu. Kao i u Japanu, filozofija u Kini je postala loncem za taljenje raznih ideja. Ona nastoji prihvatiti nove koncepte uz isovremeno poštivanje starih vjerovanja.

Kineska filozofija se, s druge strane, u drugoj polovici 20. vijeka počela širiti po ostatku svijeta kroz tzv. Novo konfucijanstvo te razne New Age koncepte (npr. kineska tradicionalna medicina). S druge strane, zapadni naučni svijet je uglavnom skeptičan i samo manji broj njegovig predstavnika se trudi asimilirati kinesku filozofiju kako u svoje naučna, tako i filozofska istraživanja.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. page 60, Great Thinkers of the Eastern World, edited Ian McGreal Harper Collins 1995, ISBN 0-06-270085-5
  2. Lao Tze (Laozi) (2002). Stephen Hodge (Translator). ur. Tao Te Ching. Barron's Educational Series.  ISBN 0-7641-2168-5
  3. 3,0 3,1 Kung Fu Tze (Confucius) (1998). D. C. Lau (Translator). ur. The Analects. Penguin Classics.  ISBN 0-14-044348-7
  4. Yuli Liu, 'Confucius', in Essentials of Philosophy and Ethics, Hodder Arnold 2006 ISBN 0-340-90028-8
  5. 'Maoism', in Essentials of Philosophy and Ethics, Hodder Arnold 2006 ISBN 0-340-90028-8

Literatura[uredi | uredi kod]

V. također[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]