Dinastija Han

Izvor: Wikipedia
Historija Kine
Historija Kine
DREVNA
3 Suverena & 5 Careva
Dinastija Xia 2100–1600 pne.
Dinastija Shang 1600–1046 pne.
Dinastija Zhou 1045–256 pne.
 Zapadni Zhou
 Istočni Zhou
   Period Proljeća i Jeseni
   Period Zaraćenih država
CARSKA
Dinastija Qin 221 pne.–206 pne.
Dinastija Han 206 pne.–220 n.e.
  Zapadni Han
  Dinastija Xin
  Istočni Han
Tri kraljevstva 220–280
  Wei, Shu & Wu
Dinastija Jin 265–420
  Zapadni Jin 16 kraljevstava
304–439
  Istočni Jin
Južne & Sjeverne dinastije
420–589
Dinastija Sui 581–618
Dinastija Tang 618–907
  ( Drugi Zhou 690–705 )
5 dinastija &
10 kraljevstava

907–960
Dinastija Liao
907–1125
Dinastija Song
960–1279
  Sjeverni Song Z. Xia
  Južni Song Jin
Dinastija Yuan 1271–1368
Dinastija Ming 1368–1644
Dinastija Qing 1644–1911
MODERNA
Republika Kina 1912–1949
Narodna Republika
Kina

1949–
Republika
K;ina
(Tajvan)
1945–

Dinastija Han je druga vladajuća dinastija u kineskoj historiji. Njena vladavina je trajala od 206. pne. kada je seljački vođa Liu Bang osvojio vlast do 220. godine nove ere kada je posljednji car abdicirao, a carstvo se raspalo na tri dijela. Ova dinastija predstavlja zlatno doba u kineskoj umjetnosti, politici i tehnologiji, a današnja najbrojnija nacionalna skupina u Kini se zove po ovoj dinastiji Han. Po moći i veličini carstvo ove dinastije bilo je oko 100 god. ravno Rimskom Carstvu, a po završnoj sudbini identično po načinu završetka Zapadnog Rimskog Carstva pošto je posljednji car dinastije Han kao i Romul Augustul nije ubijen, nego je nakon abdikacije poslan u mirovinu.

Uvod[uredi - уреди]

Dinastija Han je vladala Kinom od 206.god.pne. do 220.god. n.e. To je bila carska dinastija koja je ujedinila Kinu nakon pada Qin ( Ch'in ) dinastije. Jedna značajka dinastije Han jest dugovječnost. Među najdugotrajnijim kineskim velikim dinastijama, uz kraći je prekid opstala više od četiri vijeka. Od svojeg osnutka 206.pne., država dinastije Han bila je moćna i utjecajna u istočnoj Aziji koliko je to na zapadu bilo Rimsko carstvo, njezin približan suvremenik. Dinastija Han je poznata kao zlatno doba kineske filozofije. Tokom svoje 426 godina duge vladavine, dinastija Han je stvorila mnoge institucije koje su izdignule Kinu. Proširili su granice države na tzv. barbarske teritorije, poput Rima, osobito na sjeverozapadu, gdje je njezina vojska krčila put trgovini na Putu svile, učinivši ih sličnim onima danas. I Han dinastija je iznjedrila svoju kvotu nemoćnih vladara, te se urušila u kaosu prije konačne propasti 220.godine. Konfucijanizam je bio službena državna filozofija i ujedno religija. Budizam je došao iz Indije i postao važna religija. Književnost i umjetnost su procvjetale. Poljoprivreda se proširila, a s njime se i populacija povećala. Sistem snažne centralne vlasti, kojeg je činila kompleksna i efikasna birokracija, a koji se nastavio do 20. vijeka, ima početke u dinastiji Han. Mnogi drakonski zakoni iz dinastije Qin bili su ukinuti, porezi smanjeni, a cijelo područje teritorija Han bilo je direktno pod carskom upravom. Ime Han je prvi car prilagodio imenu rijeke. Do današnjeg dana pojam Han se u Kini upotrebljava da bi se razlikovali autohtoni Kinezi od različitih rasnih i kulturnih grupa u Kini. Stoga „Han ren“ označava naziv za kineski narod. Prema obrascu kojim se služila dinastija Han -ujedinjena Kina i kontinuirana vladavina- postao je cilj svim budućim dinastijama, uključujući i onu komunističku u današnje vrijeme.

Politička povijest dinastije Han[uredi - уреди]

Gaozu-utemeljitelj dinastije Han[uredi - уреди]

Kako se Qin dinastija urušila pod pritiskom vojinh pobuna i ustanaka seljaka, čovjek skromnog porijekla Liu Bang ( Liu Pang ) postao je vođa male skupine vojnika i postupno osvajao područja. S vremenom, njegove snage su prerasle u vojsku i sljedile su nove pobjede. Zanimljivo je kako je Liu prezirao učene konfucijance, koji su nosili karakteristične šiljaste šešire. Tako je jednom prigodom, kad je sreo jednog od tih uglednika, istog trenutka je dohvatio šešir s glave posjetitelja, i urinirao u nj. Godine 206. pne. Liu se imenovao kraljem ( wang ) Hana, jedne od država u Qin carstvu. Do 202 godine pne. eliminirao je sve rivale i svi pripadnici dinastije Qin bili su mrtvi. Poznata je njegova izjava; „Cijeli svijet je moj!“, iako je tadašnje carsvo imalo tek pola granica današnje Kine. Zatim se proglasio carem i prisvojio si je carski naslov Gaozu. Liu je pokorio visoko centralizirano carstvo, malo je olabavio sustav, i podijelio je carstvo na principate, kojima su vladali članovi njegove obitelji ili vojni zapovjednici koji su mu bili izuzetno privrženi. Tako su postavljeni uvijeti za povratak na feudalizam, no Liu, i vladari koji su ga sljedili, pomoću savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravali su svaku provinciju i upravitelja. Tako se očuvala centralna vlast tijekom dinastije. Prijestolnica mu je bila na rijeci Wei, Chang'an ( Ch'ang-an ) koji u prijevodu znači „vječni mir“. Gaozu je prihvatio načela konfucijanizma, a ta su, da je svrha vlasti služiti onima kojima se vlada, i da car pruža dobar, pozitivan primjer, umjesto strašan i strog.

Wu Di[uredi - уреди]

Brončana uljana lampa u obliku sluge iz 2 veka pne.[1]

Nakon što je Gaozu mirno preminuo, nasljedio ga je Wu Di ( Wu-ti ) koji je vladao od 141-87. pne. Njegova vladavina je jedna od najslavnijih u kineskoj povijesti. Posebnu je pažnju polagao u umjetnost vladanja. Moć lokalnih upravitelja rasla je tjekom godina, ali Wu Di je radio na recentralizaciji vlasti. Tako je umjesto činovnika nasljeđenih iz Qin dinastije, koji su postavljani na položaje po rođenju, sljedeći konfucijanizam, činovnici su birani po njihovim sposobnostima, tj. kvalifikacijama. Pismeni ispiti su bili usvojeni kao mjerilo određivanja najkvalificiranijih osoba. U glavom gradu je osnovana škola za obuku vladinih službenika, a administrativna birokracija je bila sistematizirana. Iako je osobno bio zainteresiran za magičnu stranu taoizma, Wu Di je konfucijanizam odlučio i dalje ostavit za glavnu religiju i filozofiju, tako što je potakao na proučavanje Pet klasika konfucionizma ( Shujing-knjiga povijesti, Shijing-knjiga poezije, Yijing-kniga promjena, Liji- knjiga održivosti, i Chunqiu- proljetni i jesenski anali ) na kojima se temeljilo učenje konfucijanizma. U pokušaju da sprovede jednu ideologiju za cijelo carstvo, Hanovci su preuzeli ideje mnogih ideoloških škola i uklopili ih u konfucijanizam. Trgovina je cvala u vrijeme Wu Dija. Unutarnja trgovina se proširila u dugotrajnom miru koji je vladao u zemlji, niži porezi, i smanjenje moći lokalnih moćnika. Wu Diovi ministri su održavali cijene konstantnim, tako da su kupovali pšenicu i kuhinjsko ulje kada su cijene bile niske i zatim ih plasirali na tržište kad bi ponestalo tih namirnica za vrijeme suše, ili slabog uroda. Kanali su se kopali i gradile su se ceste. Zemlja je bivala bogatija i snažnija, farme su bile prosperitetne, a gradovi su rasli u veličini i broju stanovnika. Već početkom svoje vladavine, Wu Di je htio proširiti granice carstva. Na sjeverpzapadu, nomadsko pleme planinskih ratnika je duže vrijeme teroriziralo sjeverozapadnu Kinu. Wu Di je poslao nekoliko vojnih ekspedicija u to područje, formirao je savez s srednjo-azijskim plemenima, i slomio moć Xiongnu. Kad je sjeverozapad bio osiguran, Wu Di se počeo širiti na sjeveroistok, pokorivši Mandžuriju i poprilično onoga što je danas Koreja. Pripojio je teritorije južno od rijeke Yangtze, kao i Annam, u sjevernom Vijetnamu. Pokorivši ono što je danas provincija Yunnan, otvorio je rutu za Burmu i Indiju. Najzanimljivija Wu Diova osvajanja su ona u centralnoj Aziji. Stavivši pod kontrolu teritorije u Ferghani (današnji Uzbekistan ) i dolinu Rijeke Jaxert ( zvanu Sir Darja u današnjem Kazahstanu), toliko dalje od današnjih granica Kine, Wu Diove trupe su otvorile Put svile, dugačak 6500km, povezujući Chang'an i Rim. Put svile je omogućio Kini da trguje s državama Perzijskog zaljeva, i istočnim Mediteranom. Do njegove smrti, 87.god.pne., Wu Diovo carstvo je bilo veliko poput Rimskog carstva koje će nastati nekoliko desetljeća kasnije pod Julijom Cezarom. Međutim, Wu Diova osvajanja imala su i efekt pražnjenja državne riznice, oštrog povećanja poreza i povećana državna kontrola ekonomije. Iako su ove mjere bile učinkovite u kraćem periodu, na duge staze su slabile dinastiju.

Sluškinja i muški savjetnik, terakota figure u odjeći iz razdoblja Zapadnog Hana

Wang Mang[uredi - уреди]

Brončani novac iz razdoblja Wang Manga (9–23 nove ere)

Wu Diovi nasljednici su neko vrijeme uspjeli očuvati carstvo, ali tri slaba vladara su naposljetku omogućila carskom regantu Wang Mangu ( 45.god.pne.-23.god.) da koncentrira svu moć u svoje ruke. Wang Mang je bio član visoke obitelji koja se vjenčala u kraljevski klan. Moć mu je sve više jačala, da bi se, naposljetku, 9.god.proglasio carem kratko-živeće Xin ( Hsin=Nove ) dinastije. Iako je Mang dobio vlast ubojstvima i intrigama, bio je reformator koji je želio bolju, manje korumpiranu vladu. Zemlju koja je većim djelom bila u vlasništvu feudalaca, koji su je po astronomskim cjenama iznajmljivalji seljacima, Mang je stavio pod svoju upravu, udarajući tako u same temelje moći baruna i vlastele. Zemlja je bila podjeljena na jednake djelove i dana farmerima koji su je kultivirali. Zatim je ukinuo ropstvo, davao bez kamata zajmove seljacima i postao vođa Konfucijanističkog učenja. Dakako, ove promjene su naišle na ozbiljna protivljenja opozicije. Feudalni baruni su osnovali savez i usprotivili se Wang Mangu. Ujedinila ih je Liu obitelj i uslijedio je građanski rat. Kako je carstvom zavladao nemir, vojna tajna društva su osnovali bande i napadala sela i gradove. Wang je vjerovao da će valjane institucije naposljetku donijeti mir Kini, ali 23god., vojska vođena klanom Liu srušila je vrata Chang'ana, ubila Wan Manga, i ponovno uspostavila dinastiju Han.

Istočni Han[uredi - уреди]

Životinjski duhovi čuvari noći i dani koji su bili popularni u doba Zapadnog i Istoćnog Hana[2]

Za vrijeme građanskog rata, stari glavni grad Chang'an je bio uništen, a obitelj Liu se preselila u glavni grad istočno od Louyanga ( Lo-yang ), u kojoj je današnja provincija Henan. Ime Han se opet upotrebljava, ali kineski povjesničari rađe koriste izraz za dinastiju nakon Wang Manga kao Istočni ili Kasniji, Han. Prvi vladar, Guangwudi ( Kuang-wu-ti, 5.pne.-57.god. n.e.) povratio je sva područja carstva, i poput njegovih predaka nastavio s Konfucijskim učenjem i reformom vlasti. Nakon njegove smrti, sve češće su vladari bili mladi i umjesto njih carstvom su upravljali ministri, a u međuvremenu seljčki ustanci su bivali sve češći. Naoružan taoistički kult, ili Huangjin ( žuti turbani ) poticali su nemire po cijelom carstvu. Iako je dinastija nastavila svoje ime, zbrka u borbi za prevlast negirala je svaku vlast dinastije Han. Napokon, 220.godine, zadnji car Han, Xiandi ( Hsien-ti ), koji je postavljen na prijestolje u dobi od osam godina, formalno je abdicirao zaslugom Cao Pija ( Ts'ao P'i ), koji je bio sin njegova glavnog ministra. Cao Pi se proglasio prvim carem nove Wei dinastije. Taj datum obilježava početak tz. doba Doba Razdora, koje je trajalo od 220.-589.god.

Doba Razdora[uredi - уреди]

Razdor u Kini počinje krajem 2. stoljeća kada se vjerski fanatici obavijeni u žute marame vrše državni udar jer smatraju da je država korumpirana. Pokretač te sekte je Zhang Jiao sa svojom bračom Zhang Bao i Zhang Liang, te se za trjicu braće smatralo da posjeduju moći triju elemenata: vatra, zemlja i zrak.

Vladar Han dinastije je u to vrijeme bilo dijete od samo 9 godina, ali to nije spriječilo da se najmoćnije obitelji, vojskovođe i svi protivnici fanatika vođenih Zhang Jiaom ujedine. Koalicija je napravljena, a vodile su se tri velike bitke dok su fanatici i sam Zhang Jiao pogubljeni. Mir u zemlji je nastupio, ali samo na kratko vrijeme.

Glavnoga zaštitnika mladoga cara, Dongu Zhuou, je moć koju je imao udarila u glavu te je poželio i sam vladati Kinom. Močni vladari pokrajina Kine nisu željeli trpiti tiraniju Dong Zhuoa te Cao Cao sa svojom vojskom kreće na Luo Yang (glavni grad) da skine Dong Zhuoa s prijestolja, ali vojska pod vodstvom Lu Bua ih porazi. Lu Bu je posinak Dong Zhoua, a pratio ga je glas najsnažnijeg ratnika i nemilosrdnog ubojice u Kini. Cao Cao poziva druge regionalne vladare da se koalicija ponovno sastavi ali ovaj put da se oslobodi mladoga cara. Za glavnog generala se odabire Yuan Shao, vladar najbogatije pokrajine i član najuglednije obitelji Yuan.

U borbi pred ulazom u grad, ispred Hu Lao gradskih vrata, se vodila da tada najveća bitka u povijesti Kine. Najistaknutiji u toj borbi su bili, sve do tada anonimni, Liu Bei i negova zavijetna braća Guan Yu i Zhang Fei koji su u vrtu breskvi se zavjetovali kao braća koja će vratiti staru slavu Han dinastije. Oni su zabilježeni u povijesti kao jedini koji su se suprostavili moćnom Lu Buu te ga poarzili i natjerali u bijeg. Kad je vojska koalicije ušla u Luo Yang, Dong Zhuo naređuje da se grad spali do temelja te bježi.

Koalicija odustaje od proganjanja te smišlja plan kako svijet lišiti Dong Zhuoa a to je moguće samo uz pomoć nekoga moćnog, neustrašivog i bliskog Dong Zhuou - jednoglasno je odlučeno da to mora biti Lu Bu kojemu to ne bi tebalo biti problem kad je već ubio i vlastita oca.

Prvo što je trebalo je napraviti razdor među njima, a zajednička slabost su im žene. Wen Chou, poznati intelektualac, ponudi svoj usluge te svoju kćer koja će poslužiti u smicalici, riječ je o Diao Chan - plesačici neizmjerne ljepote koja prihvaća zadatak bez razmišljanja. Wen Chou poziva Lu Bua k sebi na večeru te ga upoznaje s Diao Chan, s koje cijelu večer nije mogao skinuti pogled te pita njena oca za ruku njegove kćeri - otac pristaje.

Drugi dan, Wen Chou ide Dong Zhuo predstaviti svoju kćer te mu je ponuditi kao ženu koja voli starije i moćne muškarce - što laska Dong Zhuou. Istoga dana, Wen Chou odazi Lu Buu te mu donosi strašnu vijest da si je Dong Zhuo prisvojio Diao Chan te da ju misli oženiti. Lu Bu bijesan bježi iz grada, razočaran što je izgubio prvu i jedinu ženu koju je zavolio. Nedugo kasnije, Diao Chan šalje pismo Lu Buu kako je nezadovoljna i da ona voli samo njega, te da kad bi Dong Zhuo umro da bi bila samo njegova. Lu Bu se vraća u grad i sastaje se s Diao Chan u dvorištu palače kamo ih zagrljene pronalazi Dong Zhuo. Dong Zhuo protjeruje Lu Bua pod kaznom smrti ako se vrati. Lu Bu zatim ubija Dong Zhuoa i odlazi u nepoznato s Diao Chan.

Iako je problem s Dong Zhuom riješen, turbulencije u zemlji ne nedostaje. Cao Cao smatra Yuan Shaoa prijetnjom te planira napad na njegovu puno moćniju vojsku. Liu Bei i njegova braća dobivaju novi dom i područje Xia Pi na upravljanje. Dobar i uvijek velikodušni Liu Bei prihvaća ranjenog Lu Bua i njegovu Diao Chan koji u odsustvu Liu Beia i Guan Yua, a pored nikad trijeznog Zhang Feia preotima dvorac i izbacuje Zhang Feia i njegove sinove. Liu Beiu nije toliko smetalo preotimanje dvorca koliko to što njegove žene i djecu drži kao taoce.

Svjestan svoje nemoćnosti, odlazi Cao Caou u potrazi za pomoći te mu obećava pokrajinu ako spasi obitelj Liu Beia. Cao Cao pristaje te u pomoć šalje rođake i najbolje generale Xiahou Dun i Xiahou Yuan koji zajedno s Liu Beiovom vojskom opkoljavaju Xia Pi dvorac. Generali pod Lu Buom se predaju nad nadmoćnom vojskom koalicije te predaju zarobljene Lu Bua, Diao Chan i generala Zhang Liao koji je stekao divljenje Cao Caoa i Guan Yua još za vrijeme borbe pred Hu Lao vratima. Lu Bu je smaknut na licu mjesta, Diao Chan je puštena na slobodu nakon prepirke Guan Yua i Zhang Feia za njenu ruku, a Zhang Liao je primljen u vojsku pod Cao Caoom.

Ekonomija za vladavine dinastije Han[uredi - уреди]

Željezni noževi iz doba dinastije Han
  • Početkom 100 godine pne., razvijena je mreža trgovačkih ruta za prijevoz robe između Azije i Evrope. Najranija i najteža ruta koja se najčešće upotrebljavala postala je poznata pod nazivom „Put svile“, po cijenjenoj kineskoj odjeći kojom se trgovalo. Rute su polako isčezavale kroz stoljeća, a otkrivanjem morske rute od Evrope prema Aziji u kasnom 15. vijeku, stari putovi su postupno zapušteni zbog nove oceanske trgovine.

Za vrijeme dinastije Han, Kinezi su bili poljoprivrednici. Pšenica i proso su uzgajani na sjeveru Kine, kao što se i uzgajaju stoljećima. Riža, koja daje više kalorija, bila je uzgajana gdje god je bilo dovoljno vode. Kineski farmeri isušivali su močvare, i gradili kanale za navodnjavanje. Za vrijeme vladavine ranih vladara dinastije Han, i dugotrajnog mira koji je vladao u zemlji, poljoprivreda je unaprijeđena i poboljšana je kvaliteta žitarica, a s time se povećala i populacija stanovništva. Za vrijeme blijedih dana Zapadnog Hana, centralna uprava je slabila, a feudalna vojska je držala zemlju u svojim rukama. Tada su radovi na kanalima zapostavljeni, neki i uništeni, a u nekim područjima je zavladala glad. Za vrijeme dugotrajnog mira, mnogi gradovi su narasli, posebice Luoyang. Trgovci i zanatlije su se organizirali u cehove, tj. članstvo u pojedinom cehu bilo je nužno u mnogim vrstama posla. Cehovi su odrđivali minimalne cijene, i određivali su plaće i radne sate članova ceha. Svaki ceh je imao svoje božanstvo, koje je bilo postavljeno u holu ceha. Isto tako cehovi su bili kao štit društvu od strogih zakona, na koji su znali odgovoriti štrajkom ili zatvaranjem trgovina. Pod dinastijom Han, neke prirodne i političke barijere koje su odvojile Kinu od ostatka svijeta, bile su prevladane. Veća trgovina, i teritorijalna ekspanzija, doveli su Kinu u kontakt s novim državama i ljudima. Trgovci su prošli iz Kine, kroz centralnu Aziju, do Perzije i Grčkih gradova na obalama Crnog Mora-čak i do rimskih kolonija na istočnom mediteranu. Trgovci dinastije Han i strani trgovci prelazila su Yunnan, rijeku Miamar (prije znana kao Burma), i vraćali su se s dobrima iz Indije i Šri Lanke. Prema kineskoj povijesti, 166.godine, trgovci iz Daqina (Ta Ch'in), što je kinesko ime za Rim, došli su do Luoyanga, s najavom da su poslani od svoga vladara, navodno cara Marka Aurelija. Tvrdnja može biti kriva, ali bez sumlje se može ustvrditi da je kineska roba, ponajviše svila i krzna, došla do gradova mediterana Putem svile. Za uzvrat, Han su dobijali konje iz centralne Azije, staklo, bjelokost, drago kamenje i dobru vunu. „Ljudi u Louyangu razbacuju se odjećom, i pretjeruju u hrani i piću.“-napisao je zgađeni promatrač života za vladavine dinastije Han u prvom vijeku naše ere. Čak su konjušari i konkubinke nosili fini brokat, bisere i žad, a istodobno se život seljaka pogoršavao.

O kineskom napretku, govori nam i složeni izum,uređaj izumljen prije više od 18 vijekova u Kini, je mogao otkriti lagana podrhtavanja na površini zemlje, i isto tako pokazati iz kojeg smijera podrhtavanje tla dolazi. Godine 132 n.e., Zhang Heng je napravio prvi seizmograf, u obliku ćupa s osam glava zmaja naokolo ćupa, a svaki drži kuglu u ustima. Ispod svakog zmaja je statua malog žabca s otvorenim ustima. Kad se podrhtavanje ili potres pojavi, čak i na velikoj udaljenosti, mehanizam u ćupu će učinit da zmaj pusti kuglu u usta žabcu. Koji zmaj ispusti kuglu od njih osam, ujedno pokazuje i smijer od kuda podrhtavanje dolazi. Dakle, stručnjaci u vrijeme Han dinastije mogli su znati da se potres dogodio i gdje.

Izumi[uredi - уреди]

O kineskom napretku, govori nam i složeni izum, uređaj izumljen prije više od 18. stoljeća u Kini, je mogao otkriti lagana podrhtavanja na površini zemlje, i isto tako pokazati iz kojeg smjera podrhtavanje tla dolazi. Godine 132., Zhang Heng je napravio prvi seizmograf, u obliku ćupa s osam glava zmaja naokolo ćupa, a svaki drži kuglu u ustima. Ispod svakog zmaja je statua malog žabca s otvorenim ustima. Kad se podrhtavanje ili potres pojavi, čak i na velikoj udaljenosti, mehanizam u ćupu će učiniti da zmaj pusti kuglu u usta žabcu. Koji zmaj ispusti kuglu od njih osam, ujedno pokazuje i smjer od kuda podrhtavanje dolazi. Dakle, stručnjaci u vrijeme Han dinastije mogli su znati da se potres dogodio i gdje.

Religija i filozofija[uredi - уреди]

Konfucijanizam[uredi - уреди]

Učenja Konfucija ( 551-479.god.pr.Kr.), postala su glavna škola mišljenja za vrijeme dinastije Han. Osnova Konfucijeve etike jest koncept jen, što znači ljubav ili dobrota. Bit Konfucionizma se može sažeti u frazi: „Ne čini drugima, ono što ne bi želio sebi“. Ostale važne vrline konfucijanizma uključuju ispravnost, cjelovitost, i pobožnost. Politički, konfucijanizam je zagovarao vlast u kojoj je vladar dobrohotan, dobročudan, dobronamjeran, a subjekt, tj. podanici, poslušni i pokorni. Konfucije je vjerovao da monarh mora gajiti moralne vrijednosti da bi pružio dobar primjer ljudima. Konfucije je bio poznat po svojim idejama obrazovanja, za koje je vjerovao da su značajna za sve ljude, zanemarujući klase.

Budizam[uredi - уреди]

Budhha, kao povjesna ličnost je živio u 5.st.pr.Kr., skoro u isto vrijeme kao i Konfucije, u sjevernoj Indiji. Smatrao je da je patnja neodjeljiva od života, a ona pak proizlazi iz požude za materijalnim stvarima svijeta. Jedini način da se pobjegne od patnje jest biti slobodan od želje, a da bi bio slobodan od želje, moraš zaboravit na sebe i služiti drugima, meditirati, i iznad svega živjeti ne vezujući se na materijalna dobra. Tako se jedino može postići Budhhin raj, nirvana. Prvi budistički monasi su stigli u Kinu trgovačkim rutama, kako spominje Han Shu (Han kronike), u prvom stoljeću nove ere., budistički su svećenici sagradili hram u Louyangu pod zaštitom carske obitelji. Tek je u doba razdora budisam stekao naklonost velikog broja Kineza, jer je budističko pesimičnije gledanje na svijet imalo više smisla, od one Konfucionističke da je u ljudskoj prirodi istinska dobrota, naglašavajući odnose vladara i podanika, oca i obitelji, starijih i mlađih, muža i žene. Krajem dinastije Han, zakon preživljavanja je zamjenio konfucijanističke odnose i teorije o ljudskoj dobroti. Tako su Kinezi posvojili Budhhu u svoj panteon bogova. Panteon se sastojao od božjeg suda na nebu, sličan onome carskom na zemlji. Vladao je Jade (Yudi) i njegovi ministri. Postojali su bogovi cehova, planeta, elemenata, zemlje, neba, kiše, a s njima su se nalazili carevi, i svi značajni ljudi koji su živjeli na zemlji.

Taoizam (daoizam)[uredi - уреди]

Taoisam je počeo kao filozofski pravac koji je naglašavao individualnu osobnost i strogo je prigovarao na rituale i na određivanje načina života, kojeg je diktirala vlast. „Uistinu mudar vladar, jednostavno ostavlja stvari kakve jesu.“-rekao je taoist. U danima vladavine dinastije Han, osobna želja za istinskim razumjevanjem prirode i svijeta, karakteristika pravog taoizma, jest degenerirala u potragu za eliksirom besmrtnosti i panteonom bogova.

Književnost i umjetnost[uredi - уреди]

Književnost[uredi - уреди]

U kniževnosti glavna figura je bio Sima Qian (Ssu-ma Ch'ien), koji je živio od od 145-90.god.pne. Njegovo veliko djelo se zove Shiji- Zapisi povijesti. To djelo je kompilacija odlomaka iz orginalnih izvora, zajedno s Siminim komentarima, je postavilo temelje i standarde kineske povijesti i povjesničara od tog vremena pa na dalje. Njegov prikaz povijesti jest većina onoga što znamo o dinastiji Qin i ranom periodu dinastije Han. Isto tako su i četiri knjige konfucijanizma izdane u svom finalnom obliku, to su Lunyu, Daxue, Zhongyong i Mengzi. Znamo da su i pisali poeziju, složene matematičke zadatke, povijest, golemi riječnik, vladina izvješća, te najraniji sačuvani opći popis stanovništva na svijetu, iz 2.god.n.e.(57.671.400 ljudi). To je bila posljedica izrade papira oko 100. godine. Papir je pravljen od kore crnog duda, i od konoplje, nazivali su ga zhi. Po priči, jedan je eunuh, Cai Lun, 105.god.,ispričao caru Heu, kako se izrađuje papir. Pisali su kistovima i tušem od pigmenta čađe, na drvenim pločicama, komadićima bambusa ili pak na svili, a kineska slova su se promjenila u ona slična današnjim.

Umjetnost i zagrobni život[uredi - уреди]

Malo je ostalo sačuvane grafike iz doba Han dinastije, a mongo više znamo o slikarstvu toga doba iz zapisa. Iz tih izvora, čini se da je slikanje bilo poput magije. Prokletstvo bolesti se moglo se prekinuti postavljanjem pravog tipa slike iznad kreveta bolesnika. Često se slikanjem htjelo dočarati, i stoga su se držali moćnim, magične sposobnosti bogova i kulturnih junaka. Dok su slike većinom nestalo iz doba Hana, arheolozi su pronašli, iz grobnica, keramiku, i modele kuća, hramova, gospode, plemstva, i čak cijelih sela od terra-cotte. Ovi objekti su bili zamjene za važne stvari u životu, i obično su bili glazirani i obojeni. Tipične grobnice su sadržavale minijature omiljenih ljubimaca i sluga, isto tako i izbor predmenta iz života. Iskopine iz plemićkih grobnica, otkrivaju odnos ljudi iz vremena dinastije Han prema životu i smrti, te ljudsku borbu s prirodom.

  • Keramičke figure,bile su učestalo izrađivane u Kini za vrijeme dinastije Han (206 Pr.Kr.- 220 A.D.) da bi bile zakopane s pokojncima. Poznate kao ming-chi'i, ove figure su bile obično jako male i često su prikazivale stvarne ljude, npr. glazbenike.

Društvo[uredi - уреди]

Klasna struktura[uredi - уреди]

Iako se za vrijeme Hana išlo na centralizaciju, najmoćnije su ipak bile velike zemljoposjedničke obitelji. To je bilo još više naglašeno kad se razvila trgovina u Kini i s drugim zemljama. Uz zemlju, takve obitelji su posjedovale i tvornice ili proizvodne kapacitete, koji su povećavali njihov utjecaj ali i bogatstvo. Trgovačka klasa je dobivala na utjecaju s povećanjem trgovine, dobili su veće društvene mogućnosti, a stoljećima prije toga su bili najniža klasa u kineskom društvenom poretku. Isto tako, utjecaj Konfucijske birokracije, ustrojene po talentu i sposobnosti a ne po porijeklu, omogućavao je velik uspon u socijalnom statusu, za svakog tko je imao vremena da uči za ispite. Zapravo, je vrlo malo seljaka i farmera imalo vremena za učenje, no ovakva prilika nikad prije nije postojala za nekog tko nije bio pripadnik visokog obrazovanog staleža.

Obiteljska struktura[uredi - уреди]

Osnovna, polazišna točka kineskog društva, kako u vrijeme Hana, tako i prije i nakon, je bila obitelj. Kinezi su vidjeli obitelj kao besmrtnu cjelinu. Glava obitelji, koja je mogla biti i žena, ako je bila najstariji živući član, imala je autokratsku moć, ponekad takvu da je mogla člana obitelji osuditi na smrt, ako je obešćastio obitelj. Obitelj je bila dužna voditi brigu o svojim članovima, pa je i kazna znala prijeći na sve članove, iako je zlodjelo napravio pojedinac. Svaki je član imao dužnost da poveća čast, ugled, i bogatstvo obitelji, kako prema svojim članovima, tako i prema svojim pretcima i budućim potomcima, a izbjegne sramotu i obečašćenje obitelji. Obitelji su se brinule o svojim članovima tako da su brinuli za medicinsko osiguranje, domove za starije, medicinsku njegu itd., iako mnogi to nisu mogli priuštit, to je bio jedan ideal kojeg su sljedili. U pravnim dokumentima, pronađenim u provinciji Hubei, znamo da su se strogo držali kineske tradicije poštivanja starijih, tako da bi žena koja bi istukla nekog djeda ili baku, bila bačena na tržnicu, tj. sasjekli bi je na komadiće. Čak je i klevetanje starijih osoba bilo kažnjivo smrću, no apsurd je da je muž mogao slobodno istući ženu zbog prigovaranja, i to se nije smatralo zločinom.

Ostavština[uredi - уреди]

Vrijeme dinastije Han, je bilo razdoblje prosperiteta, kakvo se neće vidjeti ponovno u Kini do dolaska dinastije Tang (T'ang) 618.god. Kineski Budizam je cvjetao, a Konfucionizam je bio državna doktrina. Mnogi standardi vlasti zadržani su do 20.st., kao što su snažna centralna vlast, koja je vladala uz pomoć snažne i učinkovite birokracije. Iako je raspadu sljedilo tri stoljeća razdora i rata, dinastija han je uspjela postaviti standardr za sve kasnije vladajuče kineske dinastije. To je priča o jednoj od dvaju velesila, koja se na vrhuncu svoje moći oko 100.god. prostirala na teritoriju, usporedivim s rimskim. Stilovi dvaju carstava su se u potpunosti razlikovali, rimsko se oslanjalo na ropstvo, dok je napredak hanskog uglavnom počivao na leđima slobodnog seljaštva. „Zapad preuzima svoju tradiciju od Rimljana i Grka, a Kina od dinastije Han.“-Liu Qingzhu, direktor Arheološkog instituta u Pekingu.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Ebrey (1999), 66; Wang (1982), 100.
  2. Loewe (1994), 38–52.

Literatura[uredi - уреди]

  • Adshead, Samuel Adrian Miles. (2000). China in World History. London: MacMillan Press Ltd. New York: St. Martin's Press. ISBN 0-312-22565-2.
  • Akira, Hirakawa. (1998). A History of Indian Buddhism: From Sakyamani to Early Mahayana. Translated by Paul Groner. New Delhi: Jainendra Prakash Jain At Shri Jainendra Press. ISBN 81-208-0955-6.
  • An, Jiayao. (2002). "When Glass Was Treasured in China," in Silk Road Studies VII: Nomads, Traders, and Holy Men Along China's Silk Road, 79–94. Edited by Annette L. Juliano and Judith A. Lerner. Turnhout: Brepols Publishers. ISBN 2-503-52178-9.
  • Harold Walter Bailey (1985). Indo-Scythian Studies being Khotanese Texts Volume VII. H. W. Bailey. Cambridge University Press.
  • Balchin, Jon. (2003). Science: 100 Scientists Who Changed the World. New York: Enchanted Lion Books. ISBN 1-59270-017-9.
  • Barbieri-Low, Anthony J. (2007). Artisans in Early Imperial China. Seattle & London: University of Washington Press. ISBN 0-295-98713-8.
  • Beck, Mansvelt. (1986). "The Fall of Han," in The Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 317–376. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Berggren, Lennart, Jonathan M. Borwein, and Peter B. Borwein. (2004). Pi: A Source Book. New York: Springer. ISBN 0-387-20571-3.
  • Bielenstein, Hans. (1980). The Bureaucracy of Han Times. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-22510-8.
  • Bielenstein, Hans. (1986). "Wang Mang, the Restoration of the Han Dynasty, and Later Han," in The Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 223–290. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Block, Leo. (2003). To Harness the Wind: A Short History of the Development of Sails. Annapolis: Naval Institute Press. ISBN 1-55750-209-9.
  • Bower, Virginia (2005). "Standing man and woman," in Recarving China's Past: Art, Archaeology, and Architecture of the 'Wu Family Shrines', 242–245. Edited by Naomi Noble Richard. New Haven and London: Yale University Press and Princeton University Art Museum. ISBN 0-300-10797-8.
  • Bowman, John S. (2000). Columbia Chronologies of Asian History and Culture. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-11004-9.
  • Buisseret, David. (1998). Envisioning the City: Six Studies in Urban Cartography. Chicago: University Of Chicago Press. ISBN 0-226-07993-7.
  • Bulling, A. "A Landscape Representation of the Western Han Period," Artibus Asiae (Volume 25, Number 4, 1962): pp. 293–317.
  • Chang, Chun-shu. (2007). The Rise of the Chinese Empire: Volume II; Frontier, Immigration, & Empire in Han China, 130 B.C. – A.D. 157. Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN 0-472-11534-0.
  • Ch'en, Ch'i-Yün. (1986). "Confucian, Legalist, and Taoist Thought in Later Han," in Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 766–806. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Ch'ü, T'ung-tsu. (1972). Han Dynasty China: Volume 1: Han Social Structure. Edited by Jack L. Dull. Seattle and London: University of Washington Press. ISBN 0-295-95068-4.
  • Chung, Chee Kit. (2005). "Longyamen is Singapore: The Final Proof?," in Admiral Zheng He & Southeast Asia. Singapore: Institute of Southeast Asian Studies. ISBN 981-230-329-4.
  • Cotterell, Maurice. (2004). The Terracotta Warriors: The Secret Codes of the Emperor's Army. Rochester: Bear and Company. ISBN 1-59143-033-X.
  • Csikszentmihalyi, Mark. (2006). Readings in Han Chinese Thought. Indianapolis and Cambridge: Hackett Publishing Company, Inc. ISBN 0-87220-710-2.
  • Cullen, Christoper. (2006). Astronomy and Mathematics in Ancient China: The Zhou Bi Suan Jing. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-03537-6.
  • Cutter, Robert Joe. (1989). The Brush and the Spur: Chinese Culture and the Cockfight. Hong Kong: The Chinese University of Hong Kong. ISBN 962-201-417-8.
  • Dauben, Joseph W. (2007). "Chinese Mathematics" in The Mathematics of Egypt, Mesopotamia, China, India, and Islam: A Sourcebook, 187–384. Edited by Victor J. Katz. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-11485-4.
  • Davis, Paul K. (2001). 100 Decisive Battles: From Ancient Times to the Present. New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-514366-3.
  • Day, Lance and Ian McNeil. (1996). Biographical Dictionary of the History of Technology. New York: Routledge. ISBN 0-415-06042-7.
  • de Crespigny, Rafe. (2007). A Biographical Dictionary of Later Han to the Three Kingdoms (23–220 AD). Leiden: Koninklijke Brill. ISBN 90-04-15605-4.
  • Demiéville, Paul. (1986). "Philosophy and religion from Han to Sui," in Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 808–872. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Deng, Yingke. (2005). Ancient Chinese Inventions. Translated by Wang Pingxing. Beijing: China Intercontinental Press (五洲传播出版社). ISBN 7-5085-0837-8.
  • Di Cosmo, Nicola. (2002). Ancient China and Its Enemies: The Rise of Nomadic Power in East Asian History. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-77064-5.
  • Dorn'eich, Chris M. (2008). Chinese sources on the History of the Niusi-Wusi-Asi(oi)-Rishi(ka)-Arsi-Arshi-Ruzhi and their Kueishuang-Kushan Dynasty. Shiji 110/Hanshu 94A: The Xiongnu: Synopsis of Chinese original Text and several Western Translations with Extant Annotations. Berlin. To read or download go to: [1]
  • Ebrey, Patricia Buckley. "Estate and Family Management in the Later Han as Seen in the Monthly Instructions for the Four Classes of People," Journal of the Economic and Social History of the Orient, Vol. 17, No. 2 (May 1974): pp. 173–205.
  • Ebrey, Patricia Buckley. (1986). "The Economic and Social History of Later Han," in Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 608–648. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Ebrey, Patricia Buckley. (1999). The Cambridge Illustrated History of China. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-66991-X.
  • Fairbank, John K. and Merle Goldman. (1998). China: A New History, Enlarged Edition. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 0-674-11673-9.
  • Greenberger, Robert. (2006). The Technology of Ancient China. New York: Rosen Publishing Group, Inc. ISBN 1-4042-0558-6.
  • Guo, Qinghua. (2005). Chinese Architecture and Planning: Ideas, Methods, and Techniques. Stuttgart and London: Edition Axel Menges. ISBN 3-932565-54-1.
  • Hansen, Valerie. (2000). The Open Empire: A History of China to 1600. New York & London: W.W. Norton & Company. ISBN 0-393-97374-3.
  • Hardy, Grant. (1999). Worlds of Bronze and Bamboo: Sima Qian's Conquest of History. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-11304-8.
  • Hill, John E. (2009) Through the Jade Gate to Rome: A Study of the Silk Routes during the Later Han Dynasty, 1st to 2nd Centuries AD. John E. Hill. BookSurge, Charleston, South Carolina. ISBN 978-1-4392-2134-1.
  • Hinsch, Bret. (2002). Women in Imperial China. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. ISBN 0-7425-1872-8.
  • Hsu, Cho-Yun. "The Changing Relationship between Local Society and the Central Political Power in Former Han: 206 B.C. – 8 A.D.," Comparative Studies in Society and History, Vol. 7, No. 4 (Jul., 1965): pp. 358–370.
  • Hsu, Elisabeth. (2001). "Pulse diagnostics in the Western Han: how mai and qi determine bing," in Innovations in Chinese Medicine, 51–92. Edited by Elisabeth Hsu. Cambridge, New York, Oakleigh, Madrid, and Cape Town: Cambridge University Press. ISBN 0-521-80068-4.
  • Hsu, Mei-ling. "The Qin Maps: A Clue to Later Chinese Cartographic Development," Imago Mundi (Volume 45, 1993): pp. 90–100.
  • Huang, Ray. (1988). China: A Macro History. Armonk & London: M.E. Sharpe Inc., an East Gate Book. ISBN 0-87332-452-8.
  • Hulsewé, A.F.P. (1986). "Ch'in and Han law," in The Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 520–544. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Jin, Guantao, Fan Hongye, and Liu Qingfeng. (1996). "Historical Changes in the Structure of Science and Technology (Part Two, a Commentary)" in Chinese Studies in the History and Philosophy of Science and Technology, 165–184, edited by Fan Dainian and Robert S. Cohen, translated by Kathleen Dugan and Jiang Mingshan. Dordrecht: Kluwer Academic Publishers. ISBN 0-7923-3463-9.
  • Kramers, Robert P. (1986). "The Development of the Confucian Schools," in Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 747–756. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Lewis, Mark Edward. (2007). The Early Chinese Empires: Qin and Han. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 0-674-02477-X.
  • Liu, Xujie (2002). "The Qin and Han Dynasties" in Chinese Architecture, 33–60. Edited by Nancy S. Steinhardt. New Haven: Yale University Press. ISBN 0-300-09559-7.
  • Liu, Guilin, Feng Lisheng, Jiang Airong, and Zheng Xiaohui. (2003). "The Development of E-Mathematics Resources at Tsinghua University Library (THUL)" in Electronic Information and Communication in Mathematics, 1–13. Edited by Bai Fengshan and Bern Wegner. Berlin, Heidelberg, and New York: Springer Verlag. ISBN 3-540-40689-1.
  • Lloyd, Geoffrey Ernest Richard. (1996). Adversaries and Authorities: Investigations into Ancient Greek and Chinese Science. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-55695-3.
  • Lo, Vivienne. (2001). "The influence of nurturing life culture on the development of Western Han acumoxa therapy," in Innovation in Chinese Medicine, 19–50. Edited by Elisabeth Hsu. Cambridge, New York, Oakleigh, Madrid, and Cape Town: Cambridge University Press. ISBN 0-521-80068-4.
  • Loewe, Michael. (1968). Everyday Life in Early Imperial China during the Han Period 202 BC–AD 220. London: B.T. Batsford Ltd; New York: G.P. Putnam's Sons. ISBN 0-87220-758-7.
  • Loewe, Michael. (1986). "The Former Han Dynasty," in The Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 103–222. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Loewe, Michael. (1994). Divination, Mythology and Monarchy in Han China. Cambridge, New York, and Melbourne: Cambridge University Press. ISBN 0-521-45466-2.
  • Loewe, Michael. (2005). "Funerary Practice in Han Times," in Recarving China's Past: Art, Archaeology, and Architecture of the 'Wu Family Shrines', 23–74. Edited by Naomi Noble Richard. New Haven and London: Yale University Press and Princeton University Art Museum. ISBN 0-300-10797-8.
  • McClain, Ernest G. and Ming Shui Hung. "Chinese Cyclic Tunings in Late Antiquity," Ethnomusicology, Vol. 23, No. 2 (May 1979): pp. 205–224.
  • Morton, William Scott and Charlton M. Lewis. (2005). China: Its History and Culture: Fourth Edition. New York City: McGraw-Hill. ISBN 0-07-141279-4.
  • Needham, Joseph. (1972). Science and Civilization in China: Volume 1, Introductory Orientations. London: Syndics of the Cambridge University Press. ISBN 0-521-05799-X.
  • Needham, Joseph. (1986a). Science and Civilization in China: Volume 3; Mathematics and the Sciences of the Heavens and the Earth. Taipei: Caves Books, Ltd. ISBN 0-521-05801-5.
  • Needham, Joseph. (1986b). Science and Civilization in China: Volume 4, Physics and Physical Technology; Part 1, Physics. Taipei: Caves Books Ltd. ISBN 0-521-05802-3.
  • Needham, Joseph. (1986c). Science and Civilisation in China: Volume 4, Physics and Physical Technology; Part 2, Mechanical Engineering. Taipei: Caves Books Ltd. ISBN 0-521-05803-1.
  • Needham, Joseph. (1986d). Science and Civilization in China: Volume 4, Physics and Physical Technology, Part 3, Civil Engineering and Nautics. Taipei: Caves Books Ltd. ISBN 0-521-07060-0.
  • Needham, Joseph and Tsien Tsuen-Hsuin. (1986). Science and Civilisation in China: Volume 5, Chemistry and Chemical Technology, Part 1, Paper and Printing. Taipei: Caves Books, Ltd. ISBN 0-521-08690-6.
  • Neinhauser, William H., Charles Hartman, Y.W. Ma, and Stephen H. West. (1986). The Indiana Companion to Traditional Chinese Literature: Volume 1. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 0-253-32983-3.
  • Nelson, Howard. "Chinese Maps: An Exhibition at the British Library", The China Quarterly (Number 58, 1974): pp. 357–362.
  • Nishijima, Sadao. (1986). "The Economic and Social History of Former Han," in Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 545–607. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Norman, Jerry. (1988). Chinese. Cambridge and New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-29653-6.
  • Omura, Yoshiaki. (2003). Acupuncture Medicine: Its Historical and Clinical Background. Mineola: Dover Publications, Inc. ISBN 0-486-42850-8.
  • Paludan, Ann. (1998). Chronicle of the Chinese Emperors: the Reign-by-Reign Record of the Rulers of Imperial China. London: Thames & Hudson Ltd. ISBN 0-500-05090-2.
  • Pigott, Vincent C. (1999). The Archaeometallurgy of the Asian Old World. Philadelphia: University of Pennsylvania Museum of Archaeology and Anthropology. ISBN 0-924171-34-0.
  • Ronan, Colin A. (1994). The Shorter Science and Civilization in China: 4 (an abridgement of Joseph Needham's work). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-32995-7.
  • Schaefer, Richard T. (2008). Encyclopedia of Race, Ethnicity, and Society: Volume 3. Thousand Oaks: Sage Publications Inc. ISBN 1-4129-2694-7.
  • Shen, Kangshen, John N. Crossley and Anthony W.C. Lun. (1999). The Nine Chapters on the Mathematical Art: Companion and Commentary. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-853936-3.
  • Steinhardt, Nancy N. (2005). "Pleasure tower model," in Recarving China's Past: Art, Archaeology, and Architecture of the 'Wu Family Shrines', 275–281. Edited by Naomi Noble Richard. New Haven and London: Yale University Press and Princeton University Art Museum. ISBN 0-300-10797-8.
  • Steinhardt, Nancy N. (2005). "Tower model," in Recarving China's Past: Art, Archaeology, and Architecture of the 'Wu Family Shrines', 283–285. Edited by Naomi Noble Richard. New Haven and London: Yale University Press and Princeton University Art Museum. ISBN 0-300-10797-8.
  • Straffin, Philip D., Jr. "Liu Hui and the First Golden Age of Chinese Mathematics," Mathematics Magazine, Vol. 71, No. 3 (Jun., 1998): pp. 163–181.
  • Sun, Xiaochun and Jacob Kistemaker. (1997). The Chinese Sky During the Han: Constellating Stars and Society. Leiden, New York, Köln: Koninklijke Brill. ISBN 90-04-10737-1.
  • Temple, Robert. (1986). The Genius of China: 3,000 Years of Science, Discovery, and Invention. With a forward by Joseph Needham. New York: Simon and Schuster, Inc. ISBN 0-671-62028-2.
  • Teresi, Dick. (2002). Lost Discoveries: The Ancient Roots of Modern Science–from the Babylonians to the Mayas. New York: Simon and Schuster. ISBN 0-684-83718-8.
  • Thorp, Robert L. "Architectural Principles in Early Imperial China: Structural Problems and Their Solution," The Art Bulletin, Vol. 68, No. 3 (Sep., 1986): pp. 360–378.
  • Tom, K.S. (1989). Echoes from Old China: Life, Legends, and Lore of the Middle Kingdom. Honolulu: The Hawaii Chinese History Center of the University of Hawaii Press. ISBN 0-8248-1285-9.
  • Torday, Laszlo. (1997). Mounted Archers: The Beginnings of Central Asian History. Durham: The Durham Academic Press. ISBN 1-900838-03-6.
  • Turnbull, Stephen R. (2002). Fighting Ships of the Far East: China and Southeast Asia 202 BC–AD 1419. Oxford: Osprey Publishing, Ltd. ISBN 1-84176-386-1.
  • Wagner, Donald B. (2001). The State and the Iron Industry in Han China. Copenhagen: Nordic Institute of Asian Studies Publishing. ISBN 87-87062-83-6.
  • Wang, Yu-ch'uan. "An Outline of The Central Government of The Former Han Dynasty," Harvard Journal of Asiatic Studies, Vol. 12, No. 1/2 (Jun., 1949): pp. 134–187.
  • Wang, Zhongshu. (1982). Han Civilization. Translated by K.C. Chang and Collaborators. New Haven and London: Yale University Press. ISBN 0-300-02723-0.
  • Xue, Shiqi. (2003). "Chinese lexicography past and present" in Lexicography: Critical Concepts, 158–173. Edited by R.R.K. Hartmann. London and New York: Routledge. ISBN 0-415-25365-9.
  • Yü, Ying-shih. (1967). Trade and Expansion in Han China: A Study in the Structure of Sino-Barbarian Economic Relations. Berkeley: University of California Press.
  • Yü, Ying-shih. (1986). "Han Foreign Relations," in The Cambridge History of China: Volume I: the Ch'in and Han Empires, 221 B.C. – A.D. 220, 377–462. Edited by Denis Twitchett and Michael Loewe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-24327-0.
  • Watson, William. (2000). The Arts of China to AD 900. New Haven: Yale University Press. ISBN 0-300-08284-3.
  • Zhang, Guangda. (2002). "The Role of the Sogdians as Translators of Buddhist Texts," in Silk Road Studies VII: Nomads, Traders, and Holy Men Along China's Silk Road, 75–78. Edited by Annette L. Juliano and Judith A. Lerner. Turnhout: Brepols Publishers. ISBN 2-503-52178-9.
  • Zhou, Jinghao (2003). Remaking China's Public Philosophy for the Twenty-First Century. Westport: Greenwood Publishing Group, Inc. ISBN 0-275-97882-6.

Vanjske veze[uredi - уреди]