Abu Hamid Muhamed ibn Muhamed al-Gazali (1058-1111), poznat kao Algazel u srednjevekovnoj Evropi, je bio perzijskiislamski filozof, teolog, pravnik, psiholog i mistik[1]. Isto tako se smatra jednim od najvećih sufijskih učitelja.
Al-Gazali je rođen u Tusu, u iranskoj regiji Horasan. Predavao je u Bagdadu, kao učitelj prava, dijalektičke teologije (kalam) i filozofije. 1095. godine, nakon nervnog sloma, napustio je akademski rad i postao sufija, posvetivši se kontemplaciji.[2] Gazali je kasnije štitio mističko sufijsko učenje od progona svojim autoritetom u islamskim učenim krugovima[3] .
Maqasid al falasifa (Ciljevi filozofa) [napisano na početku njegove karijere u slavu filozofije i kao prikaz osnovnih teorija filozofije; većinom pod uticajem Avicenna]
Tahafut al-Falasifa (Nedoslednost filozofa), koje predstavlja napad na aristotelovska učenja Al-Farabija i Ibn Sine; u odgovor je Ibn Rušd napisao svoju slavnu knjigu Tahafut al-tahafut (Nedoslednost nedoslednosti) u kojoj Ibn Rušd pobija Ghazalijevo pobijanje filozofije
Al-Gazali je uvid zadobijen mističkim poimanjem postavljao iznad uvida postignutog putem logike.[2] Takođe je zastupao prevlast otkrivenja nad rezonovanjem.[4] Al-Gazali napada opseg znanja na koji filozofi polažu pravo, naročito kroz kritiku znanja o kauzalnosti, i nasuprot tome staje u odbranu okazionalizma.[2] Njegovo radikalno odbacivanje uzročnosti i tvrdnja o nepostojanju nužne veze između uzroka i posledice je preteča kasnijim skeptičkim i okazionalističkim sistemima (Malbranš i dr.)[3].
U filozofiji, povezivao je spoznajnoteorijski skepticizam i novoplatonske elemente s islamskim teološkim učenjem, na osnovu kojeg kritikuje celokupnu filozofiju.[3] Njegova dela zagovaraju pravovernost islama i neophodnost misticizma.