Astijag

Izvor: Wikipedia
Astijag
PLATE2BX.jpg Medijski plemićki par
Vladar Medijske Monarhije
Vladavina 585. - 550. pne. (35 godina)
Krunidba 585. pne.
Prethodnik Kijaksar
Nasljednik Kir Veliki
Supruga Neimenovana prva supruga,
Arijena (druga supruga)
Djeca Mandana
Puno ime Astijag od Medije
Dinastija Medijci
Otac Kijaksar
Rođenje 610-e pne.
Ekbatana
Smrt 540-e pne.
Partija[1]

Astijag (vladao od 585. do 550. pne.) je bio vladar iz iranske dinastije Medijaca, odnosno posljednji vladar Medijske Monarhije[2][3]. Na tronu je naslijedio svog oca Kijaksara, a nakon 35 godina vladavine svrgnuo ga je vlastiti unuk, perzijski vladar Kir Veliki[4] (osnivač Perzijske Monarhije).

Ime i etimologija[uredi - уреди]

Ime „Astijag“ potječe od staroiranskog izraza Rishti Vaiga što znači „Bacač koplja[2], a kroz historiju se pojavljuje u različitim oblicima; Ištumegu na akadskom jeziku, Herodot ga oslovljava Astyages, Diodor sa Sicilije Aspadas, a Ktezije i Focije I.[5] Astuïgas. Prema jednoj inačici na grčkom jeziku, njegovo ime znači „Razarač gradova“. Na kurdskom jeziku spominje se kao Azhdihak ili Ajdihak, a na perzijskom ایشتوویگو (Ištovigu).

Porodica[uredi - уреди]

Astijag je bio sin Kijaksara, vladara Medijske Monarhije, kojeg je naslijedio 585. pne. Oženio se Arijenom, sestrom lidijskog kralja Kreza[3], dok se Astijagova sestra Amitis udala za babilonskog kralja Nabukodonosora II. Ovim diplomatskim brakovima Astijag postaje rodbinski povezan s najbogatijim i najmoćnijim državama Bliskog istoka, što omogućava njegovoj Medijskoj Monarhiji dug period mira i blagostanja. U to doba diljem Medijske Monarhije cvate zoroastrizam, u Lidiji uspjevaju slavni znanstvenici i književnici poput Solona, Ezopa i Talesa, dok Nabukodonosor II. pretvara Babilon u metropolu kakvu svijet dotad još nije vidio. Astijagova kćer Mandana udala se za perzijskog vazalskog vladara Kambiza I. s kojim je imala sina Kira Velikog, koji će kasnije svrgnuti svog djeda sa prijestolja.

Historijski izvori[uredi - уреди]

Većina informacija o Astijagu temelji se na drugom dijelu Herodotove knjige „Historija“, koja je pisana u 5. vijeku pne., više od stotinu godina nakon Astijagove vladavine. Ipak, djelo grčkog historičara predstavlja gotovo jedini izvor informacija, dok se ostali (najčešće fragmentalni) izvori nadovezuju na njegove priče, ili pak služe za provjeru vjerodostojnosti istih[3].

Ne postoji sumnja u Herodotove navode kako je Astijag bio sin medijskog kralja Kijaksara, budući kako je to potvrđeno u drevnim istočnjačkim zapisima na klinastom pismu. Prema tim dokumentima, Kijaksar je već 614. pne. vladao na medijskom tronu, kada je razorio asirsko vjersko središte Asur. Za Kijaksara se također zna kako je bio živ 585. pne., budući da je tada potpisao mirovni sporazum sa Lidijcima, s kojima je prethodno pet godina bio u ratu[3]. Također, kako bi osnažio ugovor na njegovu inicijativu sklopljeni su diplomatski brakovi između Medijaca i Lidijaca; sestra lidijskog kralja Kreza (Arijena) udala se za medijskog princa i prijestolonasljednika Astijaga.

Arijena nije bila prva Astijagova žena. Naime, njegova kćer Mandana udala se za perzijskog kralja Kambiza I. prije 576. pne., kada je rođen njihov sin Kir Veliki. Ovo implicira kako se Mandana morala roditi najranije 590. pne., odnosno minimalno pet godina prije medijsko-lidijskog sporazuma i političkog braka. Ovo svjedoči kako je Astijag najvjerojatnije imao ženu prije vjenčanja sa Arijenom. Prema Kteziju, Astijagov unuk Kir Veliki oženio se Astijagovom kćeri koja bi istovremeno bila i Kirova ujna, što je još jedan dokaz kako se Astijag prethodno ženio[3].

Babilonski historičar Beros iz 3. vijeka pne. spominje kako je nakon pada Asura 614. pne. savez Medijaca i Babilonaca osnažen još jednim kraljevskim vjenčanjem; babilonski princ Nabukodonosor II. oženio je Astijagovu kćer Amitis. Ovo se pak smatra praktički nemogućim, jer u slučaju uvažavanja te priče Astijag bi trebao imati gotovo 100 godina kada je svrgnut sa vlasti[3]. Vjerojatnije je kako je Amitis bila kćer Kijaksara, odnosno Astijagova sestra.

Herodot navodi kako je Astijag vladao 35 godina poslije čega je svrgnut od strane Kira Velikog što se poklapa sa babilonijskim zapisima na klinastom pismu (Nabonidove kronike), prema kojima se navedeno svrgnuće odigralo tokom šeste godine vladavine kralja Nabonida, točnije između 10. ožujka 550. i 28. ožujka 549. pne.[3] Prema navedenim podacima lako je izračunati kako je Astijag naslijedio oca 585. pne., iste godine kada je Kijaksar potpisao sporazum sa Lidijom. Razdoblja vladavine ranijih medijskih kraljeva (ukupno 150 godina) Herodot je podijelio na četiri dijela, što znači kako je svaki od četiriju kraljeva vladao pola životnog vijeka, odnosno oko 37 godina.

Herodotova legenda o Astijagu i Kiru[uredi - уреди]

Glavni članak: Kir Veliki

Herodotova priča o Kirovom ranom životu pripada žanru legendi o napuštenoj djeci poput Edipa, Mojsija ili Romula i Rema koja se kasnije bore za kraljevski tron. Kirov nadređeni bio je njegov djed Astijag, vladar moćne Medijske Monarhije.

Poslije Kirovog rođenja, Astijag je imao san koji je njegov svećenik protumačio kao znak da će ga njegov unuk zbaciti s prijestolja, pa je svom naredniku Harpagu naredio je da ubije dijete. Harpag, kojem moral nije dopustio da ubije novorođenče, pozvao je kraljevskog pastira Mitradata iz planinske regije pokraj granice s Saspirom, i naredio mu da ostavi dijete da umre u planinama. Srećom, pastir i njegova žena Cina su se sažalili nad njime pa su ga prisvojili i odgojili kao svoje dijete, dok su svoje mrtvorođenče pokazali Harpagu kao Kira[6][7].

Kad je Kir imao deset godina, Herodot tvrdi da je bilo očito da Kir nije bio pastirev sin jer se ponašao previše gospodski. Nakon što je Kir u dječjoj igri dao bičevati sina medijskog plemića Artembara[8], kralj Astijag ispitao je dječaka[9] i otkrio kako vrlo sliče jedan drugom[10]. Astijag je tada zatražio od Harpaga da objasni što je učinio s dijetetom, i nakon što mu je ovaj priznao kako nije ubio novorođenče, kralj ga je prevario pozivom na banket gdje mu je poslužio vlastita sina. Astijag je bio popustljiv prema Kiru, pa je dozvolio da se vrati svojim biološkim roditeljima, Kambizu i Mandani[11]. Iako se smatra kako je Herodotova priča samo legenda, ona ipak daje uvid u likove iz Kirovog ranog života.

Rat protiv Perzije[uredi - уреди]

Glavni članak: Perzijski ustanak
Astijagov unuk i njegov nasljednik Kir Veliki, osnivač Perzijske Monarhije (kopija reljefa iz Pasargada)

Perzija je bila vazalna kraljevina Medijske Monarhije od kraja 7. vijeka pne., kada su Medijci u savezu sa Babilonijom pokorili Novoasirsku Monarhiju te prigrabili njene vazalne teritorije, među kojima je bila i Perzija. Tokom medijske dominacije postojale su dvije perzijske kraljevine Anšan i Parsumaš[12], no bile su jako povezane u političkom i rodbinskom smislu. Godine 559. pne. na anšanski (perzijski) tron dolazi Kir II. Veliki, sin Kambiza I. Budući kako je prijenos krune Parsumaša sa Arsama (Arijaramnov sin) također prešao na Kira Velikog, on je objedinio dva perzijska kraljevstva pa ga se smatra prvim pravim perzijskim kraljem. Ipak, u početku Kirove vladavine Perzija je i dalje imala vazalni status pod dominacijom moćne Medijske Monarhije[13] kojim je vladao Astijag.

Godine 553. pne.[14] zbog neslaganja sa Astijagovom politikom[6] Kambiz I. i Kir Veliki podižu perzijski ustanak protiv medijske dominacije nad Perzijom. Prema Nikolaju iz Damaska, pobunu je započeo Kirov otac Kambiz, dok je 24-godišnji Kir istovremeno boravio kod djeda na kraljevskom dvoru u Ekbatani. Astijag je višestruko odbijao unukove zahtjeve da posjeti roditelje u Perziji, no na nagovor perzijskog podanika Oebara ipak je Kiru dozvolio petomjesečno putovanje na jug[15]. Prema Herodotu, odmah nakon Kirovog puta roditeljima u Perziju medijski general Harpag mu je u utrobi zeca[16] poslao tajnu poruku o planu zavjere za svrgavanjem Astijaga, koju je Kir nosio predati svome ocu Kambizu. Astijaga su navodno prilikom zabave uznemirile riječi jedne pjesme koja je govorila o „divljoj zvijeri sa juga koja kreće u rat“[17], što ga je podsjetilo na Kira[18]. Na nagovor dvorskih savjetnika, odlučio je poslati 300 konjanika za zadatkom da vrate Kira na kraljevski dvor živog ili mrtvog[18]. Medijski konjanici sustižu Kira i predaju mu kraljevu zapovjed kako se mora vratiti u Ekbatanu, na što on prividno pristaje i poziva konjanike na banket. Idućeg jutra Kir je pobjegao i požurio se u do grada Hirbe gdje ga je čekao Oebar sa 5.000 perzijskih pješaka koje je Kiru postao otac Kambiz I. U bitci kod Hirbe perzijska vojska predvođena Kirom pobjeđuje medijsku konjicu pri čemu pogiba 250 Medijaca, dok se ostali požuruju informirati Astijaga o događaju. Bitka kod Hirbe bila je prvi veliki udarac Medijcima, te prvi njihov vojni poraz nakon dugo vremena[19]. Također, bitka je nagnala medijskog kralja Astijaga da pokrene veliki vojni pohod protiv Perzijanaca[20], dok je Kir Veliki istovremeno pokušavao nagovoriti sjeverne satrapije na pobunu, odnosno na savez sa Perzijom[21].

Nakon btike kod Hirbe Kir Veliki povukao se do granice sa Medijom[22], dok je medijski vladar Astijag odlučio napasti Perziju sa više od 1.205.000 vojnika[23]. Ipak, od tog golemog broja trupa samo je manji dio sudjelovao u bitkama[24], dok su Perzijanci koristili sve zaspoložive snage koje su imali. Nakon neuspješnih pregovora, došlo je do glavne bitke. U bitci kod perzijske granice Astijag je predvodio 20.000 svojih osobnih čuvara, dok je nasuprot njemu stajala perzijska vojska sa Atradatom na desnom krilu, Oebarom na lijevom, te Kirom na središtu koji je predvodio najhrabrije perzijske ratnike. Perzijanci su se hrabro obranili i pobili mnogo Medijaca, pa je Astijag navodno zaplakao na svom tronu i zavapio: „Kako se hrabro bore ti proždrljivci pistaccija“. Ipak, Perzijanci su bili neusporedivo brojčano nadjačani pa su se povukli u obiližnji utvrđeni grad. Kir i Oebar predložili su evakuaciju žena i djece na jug u Pasargad, te nastavak bitke sljedećeg dana. Idućeg jutra vrata grada su otvorena i svi Perzijanci su krenuli u ofenzivu, dok je Atradat (Kambiz I.) zajedno sa starcima ostao čuvati gradske zidine. Dok su se Kir i Oebar borili na bojištu, Astijag je poslao 100.000 vojnika da ih napadnu sa leđa, što je prisililo Perzijance na povlačenje. Kambiz I. je nakon bitke bio teško ranjen pa ubrzo umire, a Astijag ga je dostojno pokopao[25].

Nakon herojskog otpora u bitci kod perzijske granice, Kir Veliki i Oebar povukli su se u planine kod Pasargada, gdje su blokirali sve uske klance koje vode u Perziju. Sa sobom su poveli i sve perzijske muškarce, žene, djecu i starce. Oebar je odlučio branili prolaze sa 10.000 teških pješaka, a postavio je snage i na ceste koje su vodile u Perziju što je trebalo onemogućiti medijsko napredovanje. Istovremeno, medijski kralj Astijag odlučio je pronaći prolaz kroz planine i tako okružiti Perzijance, no to je bilo vrlo teško budući kako je planina visoka, litice strme, a prolazi blokirani velikim kamenim zidovima. Oko 100.000 Astijagovih medijskih vojnika odlučilo se penjati uz strmu planinu i tako iznenaditi Kira i perzijske civile. Medijci su potom okružili uzvisinu, nakon čega su napali prolaze koje su čuvali teško naoružani Perzijanci. Ipak, konfiguracija terena onemogućila je da medijska brojčana prednost dođe do izražaja. Istovremeno, ostatak medijskih trupa probijao se kroz gustu šumu hrastova i divljih maslina, te su nakon mukotrpnog proboja uspjeli dosegnuti perzijsku vojsku. U opsadi pasargadskog brda 10.000 vojnika (Perzijski besmrtnici) predvođenih Kirom i Oebarom uspješno se suprostavilo deseterostruko većoj medijskoj vojsci, pri čemu je navodno poginulo čak 60.000 medijskih vojnika[26]. Perzijanci su potukli i ostatak medijskih trupa u bitci kod Pasargada[27], što je označilo kraj Astijagove dominacije monarhijom. Nedugo kasnije pada i medijski glavni grad Ekbatana, a Kir Veliki zarobljava Astijaga.

Život nakon poraza[uredi - уреди]

Prevrat nakon perzijskog ustanka uzrokovao je prijenos političke moći sa prije dominantnih Medijaca, na drugi iranski narod - Perzijance, koji su sada dominirali nad Medijcima[28]. Kir Veliki velikodušno se ponio prema bivšem medijskom kralju Astijagu; ostavio ga je na životu, uzeo ga za osobnog savjetnika, te obećao kako će se ponašati kao njegov legitimni nasljednik. Prema Kteziju i Ksenofontu, Kir se oženio Astijagovom kćeri Amitisom što se čini nelogičnim jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerojatno objašnjenje jest da se Astijag prethodno oženio još jednom ženom koja mu je rodila Mandanu[3], dok je Amitis bila kćer Kijaksara, odnosno Astijagova sestra. Ekbatana, dojučerašnji glavni grad Medije, zbog svoje velike strateške važnosti kontroliranja Centralne Azije postala je glavnim gradom nove, Ahemenidske Perzijske Monarhije[29].

Nakon Astijagova svrgnuća, njegov šogor Krez (kralj Lidije) krenuo je u obračun protiv Kira Velikog u nadi da osveti poraz svog zeta odnosno da proširi svoju Lidijsku Monarhiju na istok, što 547. pne. završava katastrofalnim porazom i padom Lidije pod Perzijsku Monarhiju. Za Astijaga se pretpostavlja kako je umro 540-e pne., a jedna od verzija smrti (prema Kteziju) govori kako ga je politički oponent Oebar prilikom putovanja iz Partije ostavio da umre u pustinji, no nakon što je Kir otkrio njegovo nedjelo general Oebar počinio je samoubojstvo kako bi izbjegao osvetu Astijagove sestre Amitise[30].

Kronologija[uredi - уреди]

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Ktezije: „Persica“
  2. 2.0 2.1 Astijag (enciklopedija Iranica, R. Schmitt)
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 3.7 Astijag (Livius.org, Jona Lendering)
  4. Astijag (enciklopedija Britannica)
  5. Focije: Sažeci 72, 36a9
  6. 6.0 6.1 Harpag (Livius.org, Jona Lendering)
  7. „Rođenje i uspon Kira Velikog“ (The birth and bringing up of Cyrus), MainLesson.com
  8. Herodot, I. 114.
  9. Herodot, I. 115.
  10. Herodot, I. 116.
  11. Cyrus overthroweth Astyages and taketh the kingdom to himself
  12. Pierre Briant, str. 28.
  13. Herodot, 1.127.1
  14. Nabonidove kronike
  15. Max Duncker, str. 348.-349.
  16. Herodot, 1.123.1
  17. Athenaeus: „Deipnosofisti“, 1.14 (633e) 6:419
  18. 18.0 18.1 James Ussher, Larry Pierce i Marion Pierce, str. 109.
  19. Justin, I. 6.
  20. Athenaeus: „Deipnosofisti“, 1.14 (633e) 6:419
  21. W. B. Fischer, Ilya Gershevitch i Ehsan Yarshster, str. 146.-147.
  22. W. B. Fischer, Ilya Gershevitch i Ehsan Yarshster, str. 147.
  23. Hugh Chisholm, str. 208.
  24. Charles M. Laymon: The Interpreter's One Volume Commentary on the Bible: Introduction and Commentary, Abingdon Press, 1971., str. 440.-442.
  25. Max Duncker, str. 350.5-351.7
  26. Max Duncker, str. 352.
  27. Nikolaj iz Damaska: „Opća historija“
  28. Herodot, 1.129.1
  29. Pierre Briant, str. 43.
  30. Oebar (Oebares), AncientLibrary.com

Literatura[uredi - уреди]

  • W. B. Fischer, Ilya Gershevitch i Ehsan Yarshster: Cambridge History of Iran, izdavač: Cambridge University Press, 1. svezak, 1993.
  • Max Duncker: „Historija antike“ (History of Antiquity), Richard Bentley, 7, svezak, London, 1881.
  • Hugh Chisholm - The Encyclopædia Britannica: A Dictionary of Arts, Sciences, Literature and General Information, Cambridge, Engleska; New York, izdavač: The University Press, 1910.
  • Pierre Briant: „Od Kira do Aleksandra: Historija Perzijskog Carstva“ (From Cyrus to Alexander: A History of the Persian Empire), preveo Peter Daniels, Indiana: Eisenbrauns, 2002.
  • James Ussher, Larry Pierce i Marion Pierce: „Svjetski ljetopisi“ (The Annals of the World), Green Forest, izdavač: Master Books, 2006.
  • George Rawlinson: „Sedam velikih monarhija Starog Istoka“ (The Seven Great Monarchies of the Ancient Eastern World), New York, izdavač: John B. Eldan Press, 1885. (reizdanje 2007.), str. 120.-121.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodnik: Vladar Medije
(cca 585. - 550. pne.)
Nasljednik:
Kijaksar
(cca 625. - cca 585. pne.)
Kir Veliki
(cca 550. - 530. pne.)