Halaf I

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Abu Ahmad Halaf (novembar 937. – mart 1009.) bio je safaridski emir Sistana od 963. do 1002. Iako je u islamskom svijetu uživao reputaciju prosvijećenog vladara i učenjaka, vladavinu su mu obilježili stalni oružani sukobi koji su na kraju doveli do nestanka safaridske dinastije.

Bio je sin emira Ahmada I i Banu, unuke emira Amra Safarija. Numizmatički nalazi sugeriraju da je prijestonasljednikom proglašen 957. ili 958. Na prijestolje je došao poslije očevog ubistva krajem marta 963. godine. Dvije godine kasnije je otišao na hadž u Meku, a po povratku posjetio Bagdad gdje je status emira potvrđen od vladajućih Bujida, odnosno njihovog marionetskog kalifa al-Mutija. Od 970. do 983. je vodio dug i iscrpljujući rat sa pobunjenim emirom Huseinom bin Abul-Husein Tahrirom, koji je imao promjenjiv ishod, ali na kraju završio povoljno uz pomoć Samanida. Sa Gaznavidima je imao dobre odnose u vrijeme vladavine emira Sebuk-Tegina; nakon njegove smrti je pokušao iskoristiti sukob među njegovim sinovima kako bi se proširio na gaznavidsku teritoriju. Godine 1002. se protiv njega pobunio sin Tahir, a iste godine je bio prisiljen predati se Mahmudu Gazneviju. Umro je u zatočeništvu nekoliko godina kasnije.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Bosworth, C. E. The History of the Saffarids of Sistan and the Maliks of Nimruz (247/861 to 949/1542-3). Costa Mesa, California: Mazda Publishers, 1994.
Prethodi:
Abu Džafar Ahmed
Safaridski emir
963–1002
Slijedi:
nema