Medijski jezik

Izvor: Wikipedia
medijski
Države govorenja drevni Iran
Regije govorenja Medija
Broj govornika izumrli jezik
Klasifikacija indoevropski
indoiranski
iranski
zapadnoiranski
medijski
Službeni status
Služben u
Regulatori
Jezični kôd
ISO 639-1
ISO 639-3 {{{iso3}}}
SIL xme
p  r  u
Information icon.svg

Medijski jezik je izumrli jezik kojim su govorili drevni Medijci[1]. Zajedno sa gilačkim, mazanderanskim, kurdskim i balučkim jezikom spada u skupinu sjeverozapadnih iranskih jezika[2][3].

Ovjera[uredi - уреди]

Medijski jezik spominje se isključivo u zapisima na staroperzijskom jeziku; o njegovoj gramatici se ne zna gotovo ništa[4]. Prema Prodsu Oktoru Skjærvøu sa sveučilišta Harvard „medijski jezik značajne fonološke izoglose više dijeli sa avestanskim nego staroperzijskim jezikom“. Također, spominje i kako je „medijski jezik bio u određenoj mjeri službenim jezikom u zapadnom Iranu[5].

Ne postoje sačuvani dokumenti koji datiraju iz medijskog perioda, a nije poznato ni kakvim su pismom pisani. Do danas je na teritoriju drevne Medije pronađena samo jedna brončana plaketa koja datira ranije od ahemenidskog perioda, a radi se o zapisu na klinastom pismu pisanom na akadskom jeziku koji datira iz 8. vijeka pne., ali ne spominje medijske nazive[6].

Neka moderna istraživanja pokazuju kako je tzv. linearno elamsko pismo (koje još nije dešifrirano) možda pisano na medijskom jeziku, pretpostavljajući kako je Kutik-Inšušinak originalno iransko ime medijskog vladara Kijaksara, a ne mnogo ranijeg elamskog kralja[7].

Identitet[uredi - уреди]

Različitost od ostalih etnolingvističkih skupina (poput Perzijanaca) očita je uglavnom iz stranih izvora kao što su asirski zapisi na klinastom pismu (sredina 9. vijeka pne.) ili Herodotova djela iz sredine 5. vijeka pne. koja opisuju medijsko-perzijski sukob. Ipak, mjesni naziv medijskog jezika nije poznat (kao što je slučaj i sa većinom drevnih iranskih jezika), kao ni detaljne razlike od jezika kojim su govorili ostali iranski narodi.

Medijski jezik je „vjerojatno“[5] osnova staroperzijskom jeziku. Medijski identitet očituje se zato što nije dijelio jednake elemente razvoja specifične za staroperzijski jezik. Medijske forme mogu se pronaći isključivo u osobnim i geografskim nazivima, a neke su tipične i za religijski rječnik pa se može govoriti i o avestanskom utjecaju. Ponekad postoje i medijske i staroperzijske forme određenih riječi koje potonji jezik čine nedosljednim, primjerice naziv „konj“ se u zapisima na staroperzijskom jeziku spominje i u izvornom perzijskom obliku „asa“, i u medijskom „aspa“[5].

Koristeći se usporednom fonologijom mjerodavnih imena ovjerenih na staroperzijskom jeziku, Roland Kent[8] primjećuje kako neke staroperzijske riječi potječu od medijskog jezika; npr. „taksma“ (hrabrost) iz osobnog imena „Taksmaspada“. Diakonoff[9] navodi i primjere termina poput „paridaiza“ (raj), „vazraka“ (veliki) i „xshayathiya“ (kraljevski). Sredinom 5. vijeka pne. grčki povjesničar Herodot spominje kako je „spaka“ medijska riječ za kuju[10]. Ovaj naziv i njegovo značenje očuvan je u današnjim iranskim jezicima kao što je tališki.

U 1. vijeku pne. povjesničar Strabon (64. pne. - 24.) primjećuje poveznice između brojnih iranskih naroda i njihovih jezika: „Od Inda na istoku (...) Iran se proteže preko Perzije i Medije na zapadu, te Baktrije i Sogdijane na sjeveru; svi ti narodi govore gotovo istim jezikom“[11].

Tragovi kasnijih medijskih narječja (koje ne treba miješati sa medijskim jezikom) sačuvani su u mješavini žanra „fahlaviyat“ (arabizirani termin za pahlavi) koji obuhvaća pjesništvo temeljeno na starim narječjima iz Pahla/Fahla regije na sjeverozapadu Irana[12]. Fahlaviyat objedinjuje pojedine medijske lingvističke elemente sa partskim jezikom, no sačuvani obrasci (iz 9. do 18. vijeka) su uglavnom nastali pod jakim utjecajem perzijskog jezika. Pojam „fahla“ (perz. pahlav) koji se odnosi na Mediju datira iz arsakidskog odnosno prije sasanidskog perioda, a značenje riječi odnosilo se na Partiju koja je u arsakidsko doba uključivala i većinu Medije.

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Antički Iran: jezik (enciklopedija Britannica)
  2. Rüdiger Schmitt: Compendium Linguarum Iranicarum, Wiesbaden: Reichert, 1989.
  3. Medijski jezik (Language.babaev.net)
  4. Stablo indoeuropskih jezika - Medijski jezik (Indoeuro.bizland.com)
  5. 5.0 5.1 5.2 Prods Oktor Skjærvø: „Uvod u staroperzijski jezik“ (An Introduction to Old Persian), Cambridge i Harvard, 2. izdanje, 2005.
  6. Muhammad Dandamayev i I. Medvedskaya: „Medija“ (Media), Enciklopedija Iranica, Costa Mesa: Mazda, 10. izdanje, 2006.
  7. Gunnar Heinsohn: „Kijaksar - medijski veliki kralj u Egiptu, Asiriji i Iranu“ (Cyaxares: Media’s Great King in Egypt, Assyria & Iran), University of Bremen, 2006.
  8. Roland G. Kent: „Staroperzijski jezik - gramatika, tekstovi i rječnik“ (Old Persian. Grammar, Texts, Lexicon), New Haven: American Oriental Society, 1953., 2. izdanje, str. 8.-9.
  9. Igor M. Diakonoff: „Medija“ (Media), Ilya Gershevitch, Cambridge History of Iran, 2. svezak, London: Cambridge University Press, 1985., str. 36.–148.
  10. Herodot, I. 110.
  11. Strabon: Geografija, XV. 2.
  12. Ahmad Tafazzoli: Fahlavīyāt, Enciklopedija Iranica, 9.2, New York, 1999.

Vanjske veze[uredi - уреди]