Hajduci

Izvor: Wikipedia
Hajduci
Hajdūt
Crtež hajduka iz 1703.
Crtež hajduka iz 1703.
Država Flag of the Ottoman Empire.svg Osmansko Carstvo
Karta
Karta Osmanskog Carstva između 1481. - 1683.

Karta Osmanskog Carstva između 1481. - 1683.

Hajduci (turski: haydut[1]) su bili odmetnici i razbojnici po centralnom Balkanu, ali i po drugim zemljama Osmanskog Carstva, za srednjeg vijeka. [2]Oni su kasnije postali protagonisti brojnih ustanaka i gerilskog rata protiv Turaka pa su vremenom postali sinonim za slobodoljubive ljude i borce za slobodu svog naroda. [1]

U narodnoj usmenoj predaji i pjesništvu na njih se gleda gotovo isključivo kao borce za slobodu. Brojni hajduci su na početku 19. vijeka uzeli učešća u ustancima balkanskih naroda; Prvi i Drugi srpski ustanak, Grčki rat za nezavisnost...

Etimologija[uredi - уреди]

Do danas je ostalo nejasno stvarno porijeklo riječi hajduk. Po jednoj od teorija, riječ hajduk je izvedena od turske riječi hajdud, koju su koristili Osmanlije za ugarske pješadijske jedinice. [3]Po drugoj teoriji riječ je izvedena od mađarskog hajtу (množina hajtok), koja znači gonič stoke. Taj posao je 16. vijeku bio važan ali i opasan, jer je trebalo i čitava tri mjeseca kako bi se stado stoke iz južne Ugarske dotjeralo do Beča, na udaljenost od više od 600 km, pa su ti goniči nosili i oružje. Tokom 16. vijeka mnogi od tih hojtoka prestali su biti goniči stoke i postali vojnici. Riječ je s vremenom ušla u turski kao hajdud i na kraju, u srpski kao xајдук. Zna se da su krajem 18. vijeka hajtoki po Ugarskoj bili naoružani sluge, obično sa dva pištolja i dva duga noža, koji su pored svojih uobičajenih poslova po plemićkim imanjima, imali zadatak štititi svoje gospodare. Transilvanijski plemić István Bocskay (1557. - 1606.), bio je poznat po svojoj hajdučkoj vojsci. [2]Po Srbiji i Banatu tokom prve polovice 18. vijeka riječ hajduk se također odnosila na pješadijskog vojnika. [3]

Ono što ostaje nejasno, kako je ta riječ za ugarskog pješadijskog vojnika postala sinonim za razbojnika. Moguće je da su Osmanlije na njih gledali kao bandite. [3]

Druga mogućnost je da se riječ hajduk kao oznaka za razbojnika, počela upotrebljavati jer su Habsburgzi često unajmljivali vješte razbojnike i bandite u redove svoje vojske ili paravojnih jedinica koje su se borile protiv Osmanlija. Ono što je potpuno sigurno je činjenica da riječ hajduk kao oznaka za razbojnika nije postojala ni u srpskom a ni u mađarskom jeziku prije osmanskog osvajanja Balkana. [3]

Postoji i teorija Miodraga Stojanovića po kojoj je hajduk, nastala od sanskritske riječi aydh = boriti se, protiviti se. Inače se do 15. vijeka naoružani razbojnik zove se gusar, a sam čin prepada - gusa. U osmanskim izvorima se ispočetka često koristio izraz haramija, da se naglasi razbojnička dimenzija hajdučije. [4]

Hajduci na različitim jezicima:

Historija razvoja hajdučkog pokreta[uredi - уреди]

Historija hajduka na Balkanu počinje sa prodorom Turaka u Evropu. Na pojavu i razvoj hajdučkog pokreta na Balkanu, pored težine osmanskih dažbina i nameta, utjecala je i vojnička tradicija najamničkih odreda po balkanskim srednjovjekovnim državama još od križarskih ratova. [4]Osmanske vlasti smišljeno su uključivali domaće stanovništvo u svoju novu vlast. Najznačajnije paravojne formacije u koje su uključivani i kršćani bili su vojnuci (turski: voynuk), derbendžije (perzijski der-bend) i martolozi (grčki: armatolos). Vojnuci su najčešće bili konjušari, derbendžije su osiguravali puteve na opasnim mjestima po planinskim tjesnacima i klisurama a martolozi su korišteni za upade preko granice. Od svih njih hajducima su po svojoj organizaciji, najviše nalikovali martolozi, koje su Turci zatekli po Balkanu. Iako su aktivno sudjelovali u suzbijanju hajdučije, vojnuci, martolozi i derbendžije su gotovo zaboravljeni u usmenoj narodnoj predaji, kao tradicija nedostojna sjećanja. [4]

Uticaj služenja u paravojnim formacijama na lokalnu ekonomiju i nepostojnje moralnih dilema oko tog dali je pljačka - zlo, uticala je na razvoj hajdučije. Jer je razlika između angažmana u paravojnim formacija i hajduka bila je veoma mala, pa su mnogi najamnici otišli u goru u hajduke, kad ih nitko nije želio angažirati.

Rijetki putopisci koji u 16. i 17. vijeku prolaze Srbijom, posebno trasom starog rimskog puta od Beograda do Carigrada, svjedoče o nesigurnosti putovanja, i utvrđenjima podignutim pored puta radi zaštite od hajduka, kao i o razvijenom sistemu pograničnih straža, sastavljenih od lokalnog kršćanskog stanovništva. Straže sa bubnjevima koje upozoravaju putnike na opasnost od hajduka u 16. vijeku pominju se kod Pljevalja, kod Lukavice i Kunovice, kod Niša (1550.), kod gaza preko Morave (1553.), u Kačaničkoj klisuri (1573.), na planini Čemernik (1582.), u Rodopima, po jugoistočnoj Bosni, na Ježevici, Dinari, Romaniji. [4]

Jedan francuski putnik koji putuje Srbijom za vrijeme intervencije velikog vezira Mehmed Paše Ćuprilića u Erdelju 1658., piše o sviježe odrezanim glavama hajduka, izloženim po zidinama Paraćina, koje trebaju zastrašiti druge razbojnike. [4]

Razlozi za odlazak u hajduke[uredi - уреди]

U hajduke je uglavnom odlazilo kršćansko stanovništvo u Srbiji zbog četiri glavna razloga. Najčešće zbog straha za vlastiti život, kad bi ih pozvali da se pojave na sudu u gradu, bilo zbog neplaćanja poreza ili zbog neke druge optužbe. Kršćani su u Osmansko Carstvu imali slabu pravnu zaštitu, pa su tad radije birali odlazak u planinske šume nego da ostanu u svojim selima i čekaju da ih uhapse. [3]

A tamo je mogao preživjeti jedino od krađe i pljačke. [4] Po šumama je uvijek bio izvjestan broj dezertera (hajduka), pa bi se novajlije pridružile tim grupama. Drugi veliki razlog za odlazak u hajduke bila je mržnja koju bi na sebe navukao potencijalni hajduk od jednog ili više Turaka, pa mu nije preostajalo drugo već bijeg kako bi izbjegao da ga ubiju, jer nije mogao očekivati zaštitu od osmanlijskih vlasti. Treći razlog za bijeg u šumu i planinu, bila je želja za osvetom Turcima. Takvi hajduci bili su najopasniji za osmansko carstvo, jer su bili izuzetno motivirani, pa su upravo oni bili inspiracija za epsku poeziju. A nakraju bilo je i onih koji su se pridružili hajducima ne zbog straha, ili želje za osvetom, nego zbog mogućnosti da žive slobodno, bez ikakvih društvenih ograničenja i obaveza. [3]

Hajdučki pokret na Balkanu predstavljao je na svoj način i pobunu protiv stranih zavojevača, ali i protiv turskih zuluma i nameta. Vuk Karadžić o tome daje vrlo precizan sud:
Narod naš misli i pjeva da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji ili kome da se osveti, ali je i to cijela istina, da što je god vlada turska bolja i čovečnija, to je i hajduka u zemlji manje, a što je gora i nepravednija, to ih je više, i za to je među hajducima bivalo kašto najpoštenijih ljudi, a u početku vlade turske jamačno ih je bilo i od prve gospode i plemića. Istina da mnogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo, ali kad se čovjek (osobito prost) jedan put otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti, on počne osobito jedan uz drugoga i zlo činiti; tako i hajduci čine zlo i narodu svome, koji ih prema Turcima ljubi i žali, ali se i danas čini hajduku najveća sramota i poruga kad mu se reče da je lopov i pržibaba. U stara su vremena hajduci, kao što se i u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke kad nose novce od dacije, ali je to u naše vrijeme slabo bivalo, nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću kome za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga poharaju. Kad kome udare na kuću, pa ne nađu novaca a misle da ih ima, oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata, i vode ga sa sobom dokle im god on ucjenu ne odnese. [4]

Hajduci i uskoci[uredi - уреди]

Glavni članak: Uskoci

Uskoci predstavljaju poseban oblik otpora Turcima u jadranskom primorskom zaleđu koji su Venecijanci zvali Morlakija. Kako je to bilo veliko granično područje, koje u to vrijeme nitko nije mogao kontrolirati, velik dio kršćanskog stanovništva prebjegao je na Venecijansku stranu, ali kako nisu imali od čega živjeti jedva su dočekali da ih se angažira u paravojnim formacijama.

Dobar dio njih bili nomadski pastiri, koji su sa svojim stadima ionako slobodno prelazili granice, pa su ih obje zaraćene strane nastojale instumentalizirati za svoj interes.

Uskakanje hajdučko - uskočkih družina na teritorije pod turskom vlašću, rasplamsalo se za Kandijskog rata (1645. - 1669.)

Za svo vrijeme Kandijskog rata s manjim ili većim intenzitetom traju i sukobi između uskoka i Dubrovačke republike. Iza uskoka je stojala Venecija koja je na taj način htjela smanjiti uticaj Dubrovačke republike u trgovini po Mediteranu. [4] Te gerilske formacije bile su sastavljene od turskih podanika iz Hercegovine i Crne Gore koji su prešli na mletačku teritoriju, ali i od starosjedioca iz Dalmacije i BokeKotorske. Uskoci su aktivni oko Zadra i Šibenika, u Boki Kotorskoj i u Makarskom primorju. [4]

Po svršetku Kandijskog rata, Venecija raseljava brojne prebjege na svoju teritoriju po pustim otocima i svom dijelu Istre, pa Ravni Kotari kod Zadra, sa proslavljenim serdarom Stojanom Jankovićem, ostaju jedino značajno uskočko središte. Tad je dozvoljeno i čuvenom harambaši bokeljskih hajduka, Baju Pivljaninu, da se nastani kod Perasta. Sa početkom Morejskog rata (1684. - 1699.) ponovno oživljavaju uskočke gerilske jedinice. Bajo Pivljanin se vraća u svoju kulu nadomak Perasta, čineći čuda u zaleđu Dubrovačke republike. [4]

Za vrijeme Morejskog rata hajdučke uskočke čete dobijaju karakter paravojnih mletačkih jedinica. Oni nisu ni gorski hajduci niti gusari, već jedno i drugo, prema potrebi. Ratujući i na moru i na kopnu, neredovno plaćeni, na rubu egzistencije, oni upadaju u turske krajeve, pale i pljačkaju, često ne vodeći računa da li su u pitanju Turci ili kršćani. [4]

Osobito su ostali opjevani u narodnoj poeziji Senjski uskoci, koji su kao vojnički faktor u Hrvatskom primorju bili aktivni više od osamdeset godina. Ratujući pod patronatom Habsburga protiv Turaka, senjski uskoci su vrlo brzo stupili u otvoreni sukob sa Venecijom, ali i Dubrovačkom republikom budući da su svojim gusarenjem onemogućili trgovcima da slobodno doplove do Venecije. Nakon što su uskoci 1601. pogubili carskog komesara Josepha de Rabattu koji je poslan u Senj da ih smiri, i tako izgladi situaciju sa Venecijom, Dubrovačkom republikom i Osmanskim carstvom uskoci su protjerani iz Senja u Žumberak i Otočac. [4]

Organizacija hajdučke družine[uredi - уреди]

Vođa hajdučke družine bio je harambaša, pored njega u većim družinama istaknutu ulogu imaju još i kalauz i barjaktar. Kalauz je bio zadužen za kretanje družine i komunikaciju sa ljudima, pa je morao znati više jezika, a barjaktar je imao važnu ulogu kod sastavljanja družine, jer je on birao tko može pod barjak. [4]

U skladu sa vojničkom tradicijom onoga doba u hajduke se ide od Đurđevdana do Mitrovdana, a zima se provodi u vlastitom domu, ili kod jataka odmarajući se od ljetnog hajdukovanja. [4]

Hajduci u narodnim pjesmama[uredi - уреди]

Kod svih južnoslavenskih naroda, i uoće naroda Balkana postoji velik broj epskih pjesama o životu i junačkim djelima poznatih hajduka i uskoka. Njihovi podvizi i junaštva su najčešće predimenzionirani, a radi se zapravo o malim sitnim prevarama i najobičnijoj krađi - ovaca, konja. Stvarno bogate ljude - hajdučke družine najčešće nisu ni mogli orobiti jer su oni putovali uz veliku oružanu pratnju, sa dobro organiziranim karavanama, pa bi izvukli kraći kraj ukoliko bi se ih osudili napasti. Tu i tamo provaljuje i istina o jadnom životu hajduka, koji je češće gladan nego sit pa tako Vuk Karadžić navodi
Od gladi je crnu zemlju jeo,
A od žeđi s lista vodu pio
Dok je junak družbu sakupio… (Vuk Karadžić, Srpske narodne pjesme III, br. 63) [4]

Da bi se dokopali sredstava za život hajduci su često ucjenjivali ljude, otimavši im članove porodice, traživši otkupninu za njihove glave, i to ne samo Turke već i kršćansku subraću, što je tadašnje ljude jako revoltiralo. Vremenom je ta mračna strana hajdučije potisnuta, a isplivala je na površinu jedino ona pozitivna o njima kao borcima za slobodu i protivnicima ugnjetavanja.

Poznati hajduci[uredi - уреди]

Albanija[uredi - уреди]

Azem Galica i Šota Galica bračni par albanskih hajduka

Albanija je vremenski gledano bila poslednja današnja država u kojoj se pojavljuju danas poznati hajduci. Tamošnje stanovništvo koje tokom 17 veka prihvaća muslimansku vjeru je zajedno s Bošnjacima jedan od temelja Otomanskog Carstva pri čemu je imalo povlašteni status. Tek pojava novonastalih država Srbije i Crne Gore u prvoj polovici 19 veka s njihovim ambicijama da anektiraju delove teritorija s albanskim stanovništvom će dovesti do pojavljivanja prvih albanskih hajduka. Vremenski prvi od njih će biti Baca Kurti Gjokaj rođen u mjestu Tuzi (danas Crna Gora) 1807. godine. Nakon odluke Berlinskog kongresa 1878. godine da njegovo rodno mesto, Ulcinj i druga područja budu dodjeljena Crnog Gori Kurti Gjokaj će se pobuniti i organizirati hajdučku grupu koja 1879. godine poražava crnogorsku vojsku u njenom pokušaju da zauzme Tuzi [5].

Borba Kurti Gjokaja je bila koordinirana s prizrenskom ligom u koju su se organizirali Albanci u ime zaštite vlastitog teritorija od stranih pretenzija. Otomanski odgovor će biti napad na pobunjene albance,a što tokom sledećih 25 godina dovodi do pojave novih albanskih hajduka s ciljem stvaranja albanske autonomije unutar Otomanskog carstva ili samostalnosti Albanije. Poznati i danas još uvek slavljeni albanski hajduci koji se bore protiv Turaka do 1913. godine su pre svega bili Isa Boljetinac, Azem Galica, Šota Galica i Bajram Curi. Kada je izgledalo da će njihova borba ostvariti uspjeh pošto Otomansko Carstvo 9.8.1912. priznaje poraz i daruje autonomiju Albaniji susjedne države će objaviti rat. Tokom prvog balkanskog rata, a kasnije i prvog svetskog rata albanski hajduci, dotadašnji borci protiv Turaka će se boriti protiv crnogorske, grčke i srpske aneksije područja s albanskom većinom. Hajdučko razdoblje Albanije će završiti dvije godine nakon što jugoslovenska vojska na vlast u postavi Zog I kada Šota Galica 1926. godine odustaje od daljnje borbe na Kosovu i prelazi u Albaniju.

Armenija[uredi - уреди]

Bugarska / Makedonija[uredi - уреди]

Na području današnje Bugarske i Makedonija|Makedonije]] prvi slavni hajduci se pojavljuju još u 16 veku s polulegendarnim hajdukom Čavdarom koji je prvo bio aktivan na području Štipa (danas Makedonija), potom Kozjaka (danas makedonsko-srpska granica), a na kraju kod Sofije (Bugarska). Čavdar će postati najveći bugarski hajdučki heroj po kojemu će i antartički poluotok dobiti ime. Vremenski sledeći čuven hajduk s ovog područja će se zvati Deljo koji živi krajem 17 i početkom 18 veka. Njemu će besmrtnu slavu donijeti napad na Smoljan izveden radi osvete ubojstva 200 hrišćana od strane Turaka zbog njihovog odbijanja da prihvate muslimansku vjeru. Jedna od bezbroj narodnih pjesama napisanih u njegovih čast se našla na zlatnoj ploči koja je bila lansirana na svemirskoj sondi Voyager 1 u prostranstva svemira. Poslednji veliki bugarski hajduk predrevolucionarnog razdoblja je bio Vojvoda Indže koji krajem 18 veka prelazi put od vođe razbojnika, preko zaštitnika siromašnih pa do vojnika moldavskog regionalnog vođe za kojeg će i poginuti 1821. godine.

Polovicom 19 veka pod utjecajem evropskih nacionalnih ideja i srpske autonomije bugarskim stanovništvom se proširila ideja o stvaranju samostalne države koja će biti u prvo doba aktivno pomagana od Srbije i Rusije. Prvi od hajduka koji se pojavljuju o ovo doba će biti Vojvoda Petko koji je u prvo doba (1861) aktivan na području današnjem tromeđu Bugarske, Grčke i Turske, a potom će biti aktivan u trećem kretanskom ustanku (1866-69) i Rusko-turskom ratu (1877). Petko je danas slavljen kao bugarski nacionalni heroj po kojemu je nazvano brdo na Antartiku, a čijih bezbroj spomenika ukrašava bugarske gradove. Za razliku od ovih samoniklih slavljenih bugarskih hajduka i boraca protiv Turaka u Bugarskoj 19 veka su aktivni i drugi hajduci koji se dobrim djelom ovisili o stranoj pomoći. To su bili pre svega bili Panajot Hitov koji je imao podršku Srbije i Todor Topalov, Stefan Karadža s podrškom Rumunjske.

Hrvatska / Hercegovina[uredi - уреди]

Rumunjska / Srbija[uredi - уреди]

Srbija / Hercegovina / Crna Gora[uredi - уреди]

Grčka[uredi - уреди]

Ukrajina[uredi - уреди]

Slovačka[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]