Vojnuci

Izvor: Wikipedia
Vojnuci
Vojnici
Država Flag of the Ottoman Empire.svg Osmansko Carstvo
Karta
Karta Osmanskog Carstva između 1481. - 1683.

Karta Osmanskog Carstva između 1481. - 1683.

Vojnuci (turska riječ od staroslavenskog: vojnik[1]) su bili paravojne pomoćne jedinice osmanske vojske sastavljene od lokalnog kršćanskog stanovništva Balkana, koja su postojale od 14. do 17. vijeka.

Historija[uredi - уреди]

Osmansko Carstvo se početkom 14. vijeka počelo naglo širiti na evropske teritorije, oni su zatečene vojničke i paravojne formacije onih kršćanskih feudalaca koji su bili voljni surađivati sa njima - uključili u svoje redove. Tako su formirani vojnuci kao pomoćne snage njihove vojske. Najveći dio njih regrutiran je iz redova sitnog plemstva u zamjenu za zadržavanje stečenih privilegija.

Uz vojnuke značajne paravojne formacije u koje su uključivani i kršćani, bili su još derbendžije i martolozi. [2]Prvi su osiguravali puteve, a martolozi su bili nešto poput policije. Ono što je interesantno sve tri formacije, se gotovo i ne spominju u usmenoj narodnoj predaji, kao tradicija nedostojna sjećanja. [3] Na samom početku, glavna zadaća vojnuka bilo je patroliranje duž granica u novoosvojenim teritorijama po Bugarskoj i Makedoniji, i upadanje na neprijateljski teritorij. Kasnije su vojnuci postali pomoćne snage osmanske vojske zadužene za transport i konje za vrijeme vojnih kampanja. Najviše ih je bilo po Bugarskoj tokom 16. vijeka, - oko 40 000, zbog tog su Osmanlije, od kraja 16. do 17. vijeka zvali Bugare - vojnuci.

Zna se da su vojnuci kršćanskih vazala sudjelovali u Bitci na Kosovu, kao i to da su vojnuci iz okolice Vidina u Bugarskoj sudjelovali u opsadi Carigrada - 1453. [1] Kruševačku utvrdu osiguravalo je 1 000 oklopljenih vojnuka. [1]

U zakonu Devşirme Kanunnamesi sultana Bajazida II (1448. - 1512.) spominju se vojnuci kao pouzdani izvršioci Danka u krvi, odnosno čuvari prikupljenih kršćanskih dječaka - budućih janjičara na njihovom putu do Istanbula. Tako su oni bili u paradoksalnoj situaciji da su kao kršćani sudjelovali u otimanju kršćanske - djece i njihovom prevođenju na islam. [1] Kako se zna da je vojnuka najviše bilo u Bugarskoj, njihovi historičari, na to daju vrlo općeniti odgovor - da su oni uglavnom regrutirani od sloja vrlo slobodoljubivih ljudi, koji su činili sve da zadrže svoje pozicije, ali da su oni ipak dali velik doprinos u očuvanju bugarske nacionalne samosvijesti između 15.. i 17. vijeka. [4]

Organizaciona struktura[uredi - уреди]

Najmanja vojnučka jedinica bila je koplje, sastavljena od vojnuka i 2 jamaka, koji su najčešće bili njegovi rođaci. Najniži vojnučki čin bio je lagator, a to je ujedno bio i najviši čin koji su kršćani mogli imati. Svi ostali viši činovi; čeribaša, beg, sandžak-beg bili su rezervirani za muslimane.

Vojnuci su imali povoljniji status od ostalog stanovništva, plaćali su daleko manji porez od ostalog stanovništva - samo - maktu jedan mali paušalni iznos koji je plaćala čitava njihova vojnučka zajednica, a ne po glavi kao ostalo kršćansko stanovništvo. Pored tog imali su pravo naslijediti baštinjenu zemlju, i slobodno raspolagati njome. U zamjenu za taj položaj morali su se pridružiti osmanskoj vojsci za vrijeme rata, ali tad su imali pravo da zadrže za sebe ono što su opljačkali na protivničkoj strani. U vrijeme mira bavili su se poljoprivredom i stočarstvom. [1]

Vojnuci su bili važan dio osmanskih snaga sve do 16. vijeka, kad je njihova važnost počela opadati[1], pa su izgubili svoj privilegirani status. Nakon gubitka privilegija brojni vojnuci počeli su se odmetati u hajduke i davati otvorenu podršku Venecijancima i Habsburgzima. Tako da je početkom 18. vijeka oko jedne trećine mlađih kršćanskih muškaraca koji su živjeli pored osmanskih granica bilo u hajducima.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 "Die Voynuks" (njemački). Ottoman Club. http://www.ottoman-club.com/artikel/christen_unterm_halbmond.php. pristupljeno 16. 05. 2013. 
  2. "Ottoman rule 1453-1806" (engleski). bosniafacts. http://www.bosniafacts.info/early-history/ottoman-rule. pristupljeno 15. 05. 2013. 
  3. Boško Suvajdžić. "Hajduci i uskoci u narodnoj poeziji" (srpski). Projekat Rastko. http://www.rastko.rs/knjizevnost/usmena/bsuvajdzic-uskoci.html. pristupljeno 12. 05. 2013. 
  4. Evgeni Radushev. "Peasant Janissaries" (engleski). Bilkent University. http://www.academia.edu/1200471/_Peasant_Janissaries_. pristupljeno 16. 05. 2013. 

Vanjske veze[uredi - уреди]