Robert Burns

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Robert Burns

Portret Roberta Burnsa
Biografske informacije
Rođenje 25. januar 1759. (1759-01-25)
Alloway, Škotska
Smrt 21. jul 1796. (dob: 37)
Dumfries, Škotska
Obrazovanje
Zanimanje pjesnik, farmer, poreznik

Robert Burns (Alloway 25. januar 1759. - Dumfries, 21. jul 1796.) nacionalni pjesnik Škotske, koji je pisao tekstove i pjesme na škotskom dijalektu. Poznat po svojim ljubavnim stihovima i buntovništvu usmjerenom protiv ortodoksnog morala i religije.[1]

Burns se smatra pionirom romantizma, a nakon smrti postao je inspiracija prvih socijalista i liberala. Danas je ikona kulture, za brojnu škotsku dijasporu širom svijeta. .

Djelo i biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegov otac naselio se u Ayrshiru iz Kincardineshira, u potrazi za boljim životom, isprva je 1766 unajmio farmu na Planini Oliphant, koja se pokazala lošom zatim je 1777. unajmio drugu u nizini kod Lochlea. Iako je radio izuzetno teško, loša sreća i visoki porezi otjerali su ga u bankrot, pa je skrhan i slomljem umro 1784. Kako je Robert promatrao svoga slomljenog oca, kog su zatukle nepravde, postao je buntovnik protiv društvenog uređenja i opori satiričar svih tada općeprihvaćenih oblika vjerske i političke misli koje su stremile da ovjekovječe nečovječnost. [1]

Burns je dobio nešto formalnog obrazovanja kod razno raznih učitelja, a povremeno i od drugih ljudi, pa je površno znao nešto francuskog (mogao ga je čitati), a i latinski je natucao, ali je pročitao većinu djela značajnih engleskih pisaca 18. vijeka, poput Shakespeare, Miltona i Drydena.[1]

Škotsku književnost poznavao je samo preko narodnih pjesama i priča, koje je čuo u djetinjstvu, a od novijih stvari jedino poemu o Wallacu iz 15. vijeka. Njegova je religija tokom čitavog njegova zrelog života, izgleda bila humanistički deizam.[1]

Ponosan, nemiran i neizmjerno ambiciozan, i Robert je dio svog djetinstva odradio teško radivši na farmi. Nakon očeve smrti on je zakupio farmu Mossgiel (kod Ayra) na koju je preselio porodicu. Tu se umješao u svađu sa ekstremnim kalvinistima ali i imao svoju prvu ljubavnu aferu sa vlastitom sluškinjom Elizabeth Paton, koja mu je 1785. rodila prvo vanbračno dijete, a on dočekao sa živahnom pjesmom.[1]

Između 1784. - 1785. Burns se uz rad na farmi, intenzivno bavio i pjesništvom, povremeno obajavivši pokoju, ali još više učeći i vježbajući zanat pisca, kako u stihu izraziti svoje osjećaje - ljubav, prijateljstvo ili ganutost ili ironično oslikati društvene prilike. Tako da oni nisu bili spontani izljev skoro nepismenog seljaka, već tehnički potpuno potkovanog pjesnika. Geneza njegova napretka može se pratiti kroz njegov dnevnik koji je počeo voditi od 1783., u njemu se točno vidi da je od samog početka bio zainteresiran za tehničke probleme pjesništva.[1]

Iako je čitavo vrijeme pisao poeziju, i to iz vlastitog zadovoljstva i da zabavi prijatelje, Burns je i nadalje ostao nemiran i nezadovoljan, pa je stekao glas opasnog buntovnika protiv vjerske ortodoksije. Presudna godina u njegovu životu bila je - 1786., kad se zaljubio u Jean Armour, a njezin otac ga je odbio kao prosca. Burns se tad domislio da će natjerati njezinog oca na predaju, ako Jean napravi dijete, jer se po tadašnjim običajima to računalo kao konzumirani brak. Usput se onako povrijeđen i bijesan, spetljao sa drugom djevojkom - Mary Campbell, koji je ubrzo umrla, u međuvremenu je i Jean 3. septembra rodila blizance.[1] No to nije bio kraj njegovim nevoljama, jer mu je i farma vrlo loše poslovala, pa su ga stiskali vjerovnici.

Usred tog košmara, u kojem je u jednom trenutku pomislio da mu je najbolje da se iseli - Burns se odlučio objaviti svoju zbirku pjesama - Poems, u obližnjem Kilmarnocku. Ona je objavljena 31. jula 1786. i to na škotskom dijalektu, kako je sam naslovio. Kniga je izazvala trenutačni uspjeh, pjesme su zavoljeli i hvalili svi, od jednostavnih seljaka do profinjenih edimburških kritičara.

Zbirka iz Kilmarnocka bila je izvanredna mješavina, vrlo različitih stvari, od čitavog niza vrhunskih škotskih pjesama; The Twa Dogs, Scotch Drink, The Holy Fair, An Address to the Deil, The Death and Dying Words of Poor Maillie, To a Mouse, To a Louse (uz još poneke), Burns je objavio i svoja brojna pisma u stihovima upućena različitim prijateljima. Pored toga u njoj su i šest tmurnih historijskih poema na engleskom, od kojih je It Was Upon a Lammas Night, pretskazuje njegovu pjesničku veličinu, uz pjesme The Cotter’s Saturday Night i To a Mountain Daisy koje današnji kritičari obožavaju.[1]

Burns je vrlo pažljivo odabrao pjesme koje je objavio u Poemama, predviđajući da će one impresionirati otmjenu edimburšku publiku. U predgovoru je zaigrao na ulogu čovjeka iz prirode i plemenitog seljaka, potencirano naglašavajući svoje slabo obrazovanje, i tako svoje mane pretvorio u svoju prednost. Jer je to upravo bilo jako moderno.[1]

Ponesen uspjehom, a još više hvalom - Burns se uputio u Edinburgh 27. novembra 1786.[1], naivno očekujući i materijalnu potvrdu svoje slave.

Prvo što je napravio u Edinburghu - 1787., bilo je da je dogovorio novo i prošireno izdanje svojih Poema (u kojima je vrlo malo novog dodao).

Statua Roberta Burnsa u Dumfriesu

Tu se upoznao sa Jamesom Johnsonom, pasioniranim skupljačem škotskih pjesama koji je dotad već objavio niz svezaka sa tekstovima i muzičkim notama. On je uposlio Burnsa da mu pomogne u pronalaženju, uređivanju, poboljšanju i zapisivanju. Burns se oduševio novim poslom i ubrzo je postao stvarni iako neformalni urednik Johnsonove zbirke - Škotski muzički muzej (The Scots Musical Museum). Kasnije se zainteresirao za sličan projekt Georga Thomsona, ali kako je Thomson bio previše otmjen, Burns se morao boriti s njim kako bi ga spriječio da prerađuje riječi i muziku i tako naruši njihov karakter.[1] Johnsonov Škotski muzički muzej 1787-1803), i prvih pet svezaka Thomsonove Izabrane zbirke orginalnih škotskih pjesama za glas (A Select Collection of Original Scotish Airs for the Voice 1793-1818) sadrže većinu pjesama, koje je Burns obradio. Burns je i nakon tog, sve do kraja života, marljivo sakupljao i zapisivao narodne pjesme svoje domovine. Svoj rad je držao dugom prema domovini i s gnušanjem je odbio bilo kakav honorar.[1]

Edinburgh je suviše uzbuđivao Burnsa, pa se nakon niza ljubavnih i kojekakvih drugih avantura, uz par izleta po drugim gradovima Škotske, u ljeto 1788. konačno skrasio na farmi Ellisland u Dumfriesshiru uz svoju Jean Armour, s kojim se bio pomirio i napokon oženio.[1]

Jedina poema koju je napisao nakon svoje edimburške avanture bila je - Tam o’Shanter (1791) pjesma u osmercu, bazirana na narodnoj legendi, u kojoj je još jedamput pokazao snagu svog poetskog genija.[1]

Gotovo čitav svoj život Burns se dopisivao sa brojnim ličnostima iz svijeta književnosti ali i iz ostalih sfera, i to bez imalo inferiornosti, iako su mnogi od njih bili znatno iznad njega na društvenoj ljestvici. Njemu to nije smetalo, jer bio bio je briljantan mislioc i odličan pisac, pa je mogao komunicirati sa bilo kojom društvenom skupinom. Kako je istovremeno bio još uvijek samo obični farmer, taj dvostruki život ga je lomio i vukao prema dolje. Poslije dugih godina moljakanja, napokon mu je uspjelo da 1789. dobije mjesto poreznika u Dumfriesu u koji se preselio 1791. i živio do svoje smrti.[1] Posljednje godine života proveo je vrlo produktivno, uz svoj redovni činovnički posao, povremeno bi objavio pokoju pjesmu, ali je obavio i golem posao - priredivši dvije pjesničke zbirke.

Snažno ga je uzbudila Francuska revolucija, o kojoj je nepromišljeno govorio sa simpatijama, što je za ondašnje britansko društvo bilo ravno veleizdaji, pa je zbog tog gotovo izgubio posao. Od sramotnog otpuštanja spasila ga je reputacija savjesnog radnika i politički korektnog građanina[1] uz ugled i pjesničku slavu koju je stekao.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]