Ivan Zajc

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ivan Zajc
romantizam

Rudolf Mosinger: Ivan Zajc (1907.)
Biografske informacije
Rođenje Ivan Dragutin Stjepan Zajc
3. VIII. 1832.
Hrvatska Rijeka, Hrvatska
(tada Corpus separatum)
Smrt 16. XII. 1914.
Hrvatska Zagreb, Hrvatska
(tada  Austro-Ugarska)
Rodbina Johann Zaytz (otac)
Anna Bodensteiner (majka)
Profesionalne informacije
Obrazovanje Konzervatorij u Milanu
Zanimanje kompozitor, dirigent, pedagog, kazališni ravnatelj
Opus
Djelatni period 1855.1914.
Mentori Stefano Ronchetti-Monteviti
Alberto Mazzucato
Lauro Rossi
Znamenita djela

Ivan Zajc (tal. Giovanni de Zaytz, Rijeka, 3. VIII. 1832. – Zagreb, 16. XII. 1914), hrvatski kompozitor i dirigent.

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Zajcov otac - Johann Zaytz doselio se u Rijeku kao vojni kapelnik 45. pješadijske pukovnije baruna Majera von Heldenfelda. Ta je pukovnija od 1821. boravila u Bratislavi, godine 1830. došla je u Rijeku, a 1835. premještena je u Zadar. U vrijeme njezina boravka u Bratislavi Johann Zajitz stupa u tu pukovniju (1829.). Otac Johanna Zaytza - Ivan Nepomuk Zaytz od Zagicza rođen je 1800. u Domašinu (Češka), te se 23. kolovoza 1829. vjenčao u Bratislavi s Annom Bodensteiner (njen otac Franz Bodensteiner bio je trgovac), rođenom 1805. u Bratislavi. Doselivši se s pukovnijom u Rijeku Johann Zaytz ovdje je razvio znatnu glazbenu djelatnost u okviru Fijumanskog muzičkog društva, škole u sklopu društva i u kazalištu. U listopadu 1834. pukovnija Majer posebnom notom upućenom upravi kazališta dozvoljava Johannu Zaytzu dirigiranje u riječkom kazalištu. Godine 1835. pukovnija je premještena u Zadar, no izgleda da je Zaytz veoma zavolio Rijeku te se 1836., nakon smrti svog prvog učitelja Wenzela, natječe za to mjesto. Između osam natjecatelja izabran je Johann Zajc koji je će ovdje ostati do svoje smrti 1854. godine.

2019-07-23 Rijeka - Ivan Zajc.jpg
Spomen ploča u Palazzo comunale u Starom gradu Rijeke

U Rijeci se 3. VIII. 1832. rodio njegov sin Giovanni, a nekoliko godina kasnije, 10. prosinca 1837. i kćerka Albina. Giovanni Zaytz odrasta u muzičkoj sredini pa je od malih nogu upućen na glazbu. Prve poduke dobija od oca, a zatim od mjesnog učitelja. Prvi nastup u javnosti imao je 14. IX. 1845. godine na jednoj dobrotvornoj priredbi u riječkom Teatru Adamich kada je na violini, uz pratnju oca, izveo Maysederov Rondo. Godine 1844. nastaje i prva Zajčeva skladba - Ouvertura. Dvije godine kasnije (1846.) već komponira i operu koja će - zbog nedovršenog liberta njegovog suučenika Giovanni Vallea - ostati nedovršena.

Studij[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je mladi Zaytz pokazivao veliku muzičku talentiranost, otac nije bio sklon tome da se njegov sin posveti glazbi. Želio je da njegov sin nakon završene srednje škole studira pravo te da postane advokat. Konačno ipak se predomišlja i pristaje da Giovanni pođe u Milano na konzervatorij (1850.) gdje mu je učitelj bio i Alberto Mazzucato. Do odlaska u Milano, Zaytz je imao već 20 opusa skladbi. Na konzervatoriju Zajc studira od 1850. do 1855. godine.

U Milanu Zaytz marljivo komponira, dobija razna priznanja i nagrade, a vrhunac nastupa na kraju Zajčeva studija kada su učenici kompozicije - prema Zajcu njih 20 - dobili zadatak skladati operu na isti libreto. Bila je to opera u tri čina La Tirolese. Zajčeva opera kao najbolja izvedena je 4. maja 1855. godine. Zajc je operu uvježbao, dirigirao i svirao prvu violinu, a u izvedbi su sudjelovali učenici konzervatorija. Unatoč uspjehu što ga je opera prigodom izvedbe postigla ona se kasnije nije izvodila. Prema Augustu Šenoi vlasnik libreta protivio se daljnim izvedbama opere, a nije pristao ni na otkup libreta. Zajc je bio pri kraju svog školovanja u Milanu kad su u kratkom razmaku od nepunih mjesec dana umrli u Rijeci njegovi roditelji. Naprije otac 13. III. 1854., a zatim i majka 7. IV. iste godine. To je bio razlog da odbije laskavu ponudu da nakon završetka svog školovanja ostane u Milanu kao drugi dirigent u znamenitom teatru Scala.

Spomenik Zajcu u rodnom gradu

Povratak u Rijeku[uredi - уреди | uredi izvor]

Stoga se Zaytz 4. X. 1855. vratio u Rijeku i preuzeo očeve dužnosti. Godine 1855., molbom od 20. X. upućenom Gradskom magistratu Zaytz se natječe za dirigenta orkestra i nastavnika gudačih instrumenata u Gradskom filharmonijskom institutu. Izgleda kako je to bila puka formalnost, uprava je izabrala Zajca. Prema tadašnjem običaju Zaytz je - osim poduke u Muzičkoj školi (1855-62. - današnja SMŠ Ivan Matečić Ronjgov) i dirigiranja u kazalištu - bio dužan voditi crkveni zbor, instrumentirati potrebne kompozicije za orkestar, jer je orkestar svirao između činova i kod dramskih predstava, te za kazalište prepisivati note i brinuti se za rasvjetu. Giovanni Zaytz 1860. u Teatru Adamich postavlja svoju prvu operu Amelia, koja doživljava veliki uspjeh kod riječke publike. Krajem 1856. godine udala se Zajčeva sestra Albina za Faustina Zanona, sina brodograditelja Andrea, a 5. I. 1857. oženio se i Zaytz sedam godina mlađom Natalijom Jesenko (rođ. 1839.), kćerkom riječkog trgovca slovenskog porijekla. U Rijeci su se rodila i Zaytzeva djeca - kćerka Anna (1857.) i sin Carmello (1860.).

Bečko razdoblje[uredi - уреди | uredi izvor]

Naporan rad nepovoljno se odrazio na Zajčevo zdravlje. Nakon što je prebolio tešku upalu pluća liječnici su mu savjetovali promjenu podneblja. Krajem 1862. isticalo mu je ugovoreno vrijeme službovanja te je Zaytz uputio magistratu dopis, da je odlučio krenuti drugdje "radi mojih posebnih razloga koji se odnose na moju karijeru, nalazim se potaknut da otkažem službu kao nastavnik muzike... da ću čim ozdravim, preuzeti ponovo svoju službu sve do gore spomenutog roka 7. XI. 1862." Zaytz je u listopadu 1862. otputovao u Beč. Za svog boravka u Beču Zaytz je stanovao u Komödiengasse 1, 1. stubište, 1. kat, a zatim u Weintraubengasse broj 6. U prvo vrijeme djelovao je kao profesor u Pjevačkom i opernom institutu društva Polyhymnia. Dana 15. XI. 1863. u Beču se izvodi prvo Zajčevo djelo opereta Momci na brod (Das Junge aut dem Boot). Ta se opereta održala na rasporedu do uključivo godišta 1867./1868. te je doživjela više od 60 izvedbi. U Beču je tokom Zaytzeva tamošnjeg djelovanja izvedeno 11 njegovih djela s ukupno blizu 140 izvedbi, a nakon Zaytzeva odlaska izvedena je 1874. još opereta Uhvaćeni Amor. Godine 1868. izvedene su u Beču čak tri nove Zaytzeve operete.

Odlazak u Hrvatsku[uredi - уреди | uredi izvor]

Glazbeni zavod u Zagrebu 13. I, 1867. izabrao je Zajca za počasnog člana. Te godine započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb. Pregovori su urodili plodom pa je 18. XI. 1869. Zajc imenovan ravnateljem opere koju treba osnovati te redovnim učiteljem i ravnateljem glazbene učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda. U skladu s postigntuom dogovoru 31. I. 1870. Zaytz s obitelji putuje iz Beča u Zagreb, a već 24. II. nastupio je kao dirigent u kazalištu koje se tada zvalo Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu. Spomenute večeri izvodile su se dvije Zajčeve operete: Mjesečnica (prvi put u Zagrebu) i već prije izvedena opereta Momci na brod.

Giovanni Zaytz kroatizira svoje ime u Ivan Dragutin Stjepan Zajc. Kupuje kuću u Visokoj ulici 16 i gdje stanuje do smrti. Na toj kući postavljena je 1925. spomen ploču. 1870. dirigira izvedbom svoje nove opere, a prvom njegovom operom na hrvatski tekst Mislav započinje s radom stalna opera u Zagrebu. U siječnju 1867. Zajc je izabran za časnog člana Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda. U jesen 1869. ravnatelj glazbenog zavoda Klobučarić piše Zajcu uz koje bi uvjete primio mjesto profesora i ravnatelja škole i orkestra. Budući da je Zajc bio imenovan dirigentom i ravnateljem opere u zagrebačkom kazalištu mjesto ravnatelja glazbene škole prihvatio je za manju plaću. Osim toga on može svake godine sa silami ovog zavoda prirediti jedan koncert u svoju korist. Osim ravnateljskih dužnosti vodi vježbe, koncerte i mise te podučava učenike pjevanja u višim razredima. 23. II. 1895. Zajc je za zasluge na području glazbe imenovan vitezom. U listopadu 1899. Zajc je zamolio ravnateljstvo da ga zbog starosti oslobodi dužnosti održavanja pokusa i ravnanja koncertima, što je obavljao skoro već 30 godina (... tjelesne sile ne dopuštaju više raditi kao prije... poslie pokusah i koncertah sam sasvim uzrujan, izmučen i bolestan... tim više, što sam podveržan upali plućah - koju sam bolest tečajem svog života pet puta prebolio.). Dana 21. II. 1908. Zajc je na vlastitu molbu umirovljen, a tek 1912. godine JAZU ga je imenovala počasnim članom. Dana 16. XII. ustao je već oko 5 sati ujutro no ponovno je legao te je oko 9:30 spavajući umro. Zajc je sahranjen u obiteljskoj grobnici u arkadi lijevo od ulaza u groblje.

Riječki teatar od 1953. nosi Zajčevo ime.

Ivan Zajc živio je vrlo uredno. Ustajao je veoma rano u jutro te je već oko 4 sata sjedio kod svog pisaćeg stola i tiho zviždeći skladao. U 7 sati u jutro pio je mlijeko s pecivom, a zatim se do 8 odnosno 9 sati bavio ružama u vrtu. U glazbenoj školi radio je od 9 - 11 h i od 15 - 18 h, a u kazalištu od 11 sati često i do 14 h, tako da za objed koji put nije imao više od pola sata vremena. Za vrijeme objeda držao je sat na stolu kako ne bi zakasnio na posao. Kod ručka i večere bile su na Zajčevu stolu dvije vrste vina - stolno koje je pio s kiselom vodom i desertno vino. Poslije večere skladao je i do 1 sat u noći, tako da je veoma malo spavao. Uživao je u radu do kasno na večer i rano ujutro kad sve spava. Radio je pri petrolejskoj svjetiljci i bez naočala. Skladao je bez klavira, a sam je prepisivao i partiture i dionice. Dok je kazalište bilo u Gornjem gradu, poslije predstave okrijepio bi se čašom piva u kazališnoj restauraciji, obično u društvu s braćom Eisenhuth, J. Freudenreichom i A. Schwarzom. Njegovi prijatelji bili su: J. J. Strossmayer, I. Dežman, F. Marković, A. Šenoa, I. Zahar, L. Mrazović, I. Kostrenčić i J. E. Tomić. U mladosti je pušio cigare, ali je nakon prve upale pluća prestao zbog zabrane liječnika, no tada je samo šnofao iz srebrne burmutice. Skupljao je olovke. S unucima je rado igrao igru Mlin, ali nije volio gubiti pa su ga puštali da dobija. Kao učitelj i dirigent uvijek je bio miran i strpljiv, svaku stvar, bila opera ili najmanji zbor, savjesno je proučavao i uvježbavao, a na probe je uvijek dolazio na vrijeme. Ako je morao što pokuditi činio je to mirno i prijateljski. Njegovo dirigiranje bilo je mirno i dostojno bez ikakvih velikih teatralnih kretnji. Mnogo je pazio na svoju vanjštinu, te je uvijek bio dotjeran. Nije bio odviše rječit, više je slušao nego govorio. U društvu je bio dobroćudan, zabavan i ugodan, a kao učitelj strog i pedantan.

Stvaralaštvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Zajc je komponirao s poslovičnom lakoćom i za sobom ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Simfonička glazbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Legent), 26 opereta, scensku muziku (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik), 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Le sartorele fiumane; Djevojka i ruža).

Knige o Ivanu Zajcu[uredi - уреди | uredi izvor]

Više informacija o Ivanu Zajcu možete pronaći u knjizi Huberta Pettana Ivan Zajc, obavljenoj 1971. godine u izdanju Prosvjetnog sabora Hrvatske. Pored informacija o Zajčevom životu u knjizi možete naći i, doslovno cijeli, opus Ivana Zajca.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]