Gustav Mahler

Izvor: Wikipedia
Gustav Mahler
Gustav Mahler 1909.jpg
Biografija
Ime Gustav Mahler
Rođenje 7. 7. 1860.
Kaliště, Češka
Smrt 8. 5. 1911.
Beč, Austrija
Opus
Kasni romantizam


Gustav Mahler (Kaliště, Češka, 7. 7. 1860. - Beč, 8. 5. 1911.), austrijski skladatelj i dirigent češkog porijekla.

Mahler je za života bio najpoznatiji kao jedan od vodećih orkestralnih i opernih dirigenata. Od tada je priznat i kao jedan od najvažnijih kompozitora kasnog romantizma, iako njegova glazba u glazbenim krugovima nikada nije bila putpuno prihvaćena dok je bio živ. Mahler je skladao prvenstveno simfonije i pjesme, no njegov pristup žanru često je zamagljivao granice između orkestralne pjesme (Lied), simfonije i simfonijske pjesme.

Životopis[uredi - уреди]

Rani život[uredi - уреди]

Gustav Mahler sa šest godina

Gustav Mahler rođen je u aškenaskoj obitelji u kojoj se govorio njemački, u Kalištu u povijesnoj pokrajini Češkoj, tada dijelom Austrijskog Carstva, kao drugo od četrnaestero djece od kojih je samo šest preživjelo rano djetinjstvo. [1] Njegovi roditelji uskoro se sele u Jihlavu u Moravskoj gdje Mahler provodi djetinjstvo. Primijetivši dječakov glazbeni talent u ranoj dobi, roditelji mu priskrbljuju učenje glasovira kada mu je bilo šest godina.

1875. godine Mahler je kao 15-godišnji dječak primljen na Bečki konzervatorij gdje je učio glasovir s Juliusom Epsteinom, harmoniju s Robertom Fuchsom i kompoziciju s Franzom Krennom. Tri godine kasnije polazi na Bečko sveučilište gdje predaje Anton Bruckner. Tamo uz glazbu studira povijest i filozofiju. U to vrijeme radio je kao učitelj glazbe i ostvario prve važne pokušaje u kompoziciji kantatom Das klagende Lied. Skladba je ušla u natjecanje čiji žiri je vodio Johannes Brahms, ali nije osvojila nagradu.

Rastući ugled[uredi - уреди]

1880. godine Mahler počinje dirigentsku karijeru u ljetnom kazalištu u Bad Hallu. Narednih godina radio je u sve većim opernim kućama: 1881. godine u Ljubljani, 1882. u Olomoucu, 1883. u Beču, 1883. u Kasselu, 1885. u Pragu, 1886. u Leipzigu, te 1888. u Budimpešti. 1887. je preuzeo dirigiranje Wagnerovog opernog ciklusa Prsten Nibelunga od bolesnog Arthura Nikischa, čvrsto uspostavljajući reputaciju i kod kritike i publike. Godinu kasnije izveo je potpunu inačicu nedovršene komične opere Carla Marije von Webera Die Drei Pintos, čiji uspjeh mu donosi financijsko olakšanje i rastuću slavu. Brahms je bio vrlo impresioniran njegovim dirigiranjem Mozartove opere Don Giovanni. Njegovo prvo duže zaposlenje bilo je u hamburškoj operi gdje je radio od 1891. do 1897. Od 1893. do 1896. odlazi na odmore u Steinbach am Attersee u Gornjoj Austriji gdje revidira Simfoniju br. 1 (praizvedena 1889.), napisao Simfoniju br. 2, skicirao Simfoniju br. 3, i napisao većinu pjesama is zbirke Lieder aus des Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog), skladanih prema poznatoj zbirci narodnih pjesama.

1897. godine tada 37-godišnjem Mahleru ponuđeno je vođenje Bečke državne opere, najprestižnije glazbene službe u Austrijskom carstvu. To je bio 'carski' položaj koji po Austro-ugarskom zakonu nisu mogli obavljati Židovi. Mahler, koji nije prakticirao svoju religiju, nakon priprema je prešao na katolicizam. Kao dijete je pjevao u katoličkom crkvenom zboru gdje je od zborovođe i učio glasovir. Kako su godine prolazile Mahlera je katolicizam privlačio i katolički utjecaj vidljiv je u njegovoj glazbi, npr. u himni Veni Creator Spiritus iz Osme simfonije. [1]

U deset godina djelovanja u Bečkoj operi, Mahler transformira njen repertoar i podiže umjetničke standarde, pokoravajući i izvođače i slušatelje svojoj volji. Kada je preuzeo Operu, najpopularnije izvedbe bile su opere Lohengrin, Manon i Cavalleria rusticana; kao novi direktor koncentrirao se na izvođenje klasičnih opera Christopha Willibalda Glucka i Wolfganga Amadeusa Mozarta, a u suradnji sa slikarem Alfredom Rollerom stvorio je sjenovite i očaravajuće produkcije opera Fidelio, Tristan i Izolda i Prsten Nibelunga.

U Mahlerovo vrijeme Beč je bio jednim od najvećih svjetskih gradova, kao i metropola velikog carstva u Srednjoj Europi. Bio je dom živoj umjetničkoj i intelektualnoj sceni, kao i poznatim slikarima poput Gustava Klimta i Egona Schielea, mnoge od kojih je Mahler osobno poznavao.

Mahler je svake godine u Operi radio devet mjeseci, dok je samo ljeta mogao koristiti za skladanje glazbe. Provodio ih je uglavnom u mjestu Maiernigg na jezeru Wörthersee. U tom idiličnom okruženju skladao je simfonije od pete do osme, cikluse pjesama Rückert Lieder i Kindertotenlieder (Pjesme mrtvoj djeci), oba prema poeziji Friedricha Rückerta, te Der Tamboursg'sell, posljednji u ciklusu 'Dječakov čarobni rog'.

Kasnije godine[uredi - уреди]

Gustav Mahler

U lipnju 1901., seli se u novu vilu na jezeru u Maierniggu u Koruškoj ([2]). 9. ožujka 1902., ženi se dvadeset godina mlađom Almom Schindler (1879.1964.), pokćerkom bečkog slikara Carla Molla. Alma je bila glazbenica i skladateljica, ali joj je Mahler zabranio kreativni rad, iako je zapisivala uredne kopije njegovih rukopisa. Alma i Gustav imali su dvije kćeri, Maria Anna ('Putzi'; 1902.1907.), koja je sa samo četiri godine umrla od difterije, i Anna ('Gucki'; 1904.1988.), koja je kasnije postala kiparica.

Smrt prve kćeri ostavila je Mahlera pogođenim dubokim bolom, ali to je bio tek početak. Iste godine otkrio je da ima srčanu bolest (infektivni endodarditis), i bio je primoran ograničiti tjelovježbu, i brojati korake pedometrom. U Operi je zbog tvrdoglavosti imao sve više neprijatelja, a bio je i sve češćom metom napada u antisemitskim krugovima, naročito preko tiskovina. Njegova ostavka na mjesto voditelja opere 1907. teško da je bila neočekivana. Utjecaj tjeskobne realnosti toga vremena naročito je vidljiva u njegovoj Devetoj simfoniji.

Mahlerova glazba znatno je u kritičara pobuđivala protivljenje, budući da su ju pretežno primali kao zbrku pomiješanih tema, uzetih iz "disparatnih" razdoblja i tradicija. Mahlerovo međusobno suprotstavljanje materijala iz "visoke" kao i "niske" kulture, te miješanje različitih etničkih tradicija često su konzervativne kritičare dovodile do bijesa, u doba kada su masovne radničke organizacije naglo rasle, a sukobi između Nijemaca, Čeha, Mađara i Židova u Austro-Ugarskoj stvarali sve jači osjećaj napetosti i nestabilnosti. No također je na svojoj strani uvijek imao i strastvene pobornike. U zadnjim godinama života, Mahler je počeo postizati uspjehe i pri široj slušateljskoj publici, od kojih je među važnijima izvedba Druge simfonije 1900. godine u Münchenu, s prvom potpunom izvedbom Treće simfonije u Krefeldu 1902., kao i oproštajno izvođenje Druge simfonije u Beču 1907. i prije svega minhenska praizvedba divovske Osme simfonije 1910. Glazba koju je nakon toga skladao nije izvođena za njegovog života.

Posljednji povod za Mahlerov odlazak iz Beča bila je bogata ponuda njujorške Metropolitan Opere. Tamo je dirigirao jednu sezonu, te zamijenjen Arturom Toscaninijem. Iako je bio iznimno popularan i kod kritike i publike, pao je u nemilost vodstva operne kuće. Istovremeno, brak mu zalazi u krizu kada je nevjera njegove supruge Alme otkrivena. 1910. je Mahler imao jednu, očito korisnu konzultaciju sa Sigmundom Freudom.

Potpisavši ugovor o dirigiranju uspješnog Njujorškog filharmonijskog orkestra, Mahler s obitelji ponovo seli u Sjedinjene Države. Tamo dovršava Das Lied von der Erde (Pjesma o zemlji), i Simfoniju br. 9, koja će ostati njegovim zadnjim dovršenim djelom. U veljači 1911., tijekom duge i zahtjevne sezone Mahler u New Yorku obolijeva od streptokokne infekcije i svoj zadnji koncert vodi s groznicom (program je uključivao svjetsku praizvedbu Berceuse élégiaque Ferruccia Busonija). Povratkom u Europu, vode ga u Pariz gdje je nedavno bio razvijen novi serum. Terapija nije pomogla i na vlastiti zahtjev, odvoze ga natrag u Beč. Tamo umire od bolesti 18. svibnja 1911. u dobi od 50 godina, ostavljajući svoju Simfoniju br. 10 nedovršenom.

Vjeruje se da je njegova posljednja riječ bila "Mozartl" ('Mozartić'). Na vlastiti zahtjev pokopan je pokraj svoje rano preminule kćeri na groblju u Grinzing kraj Beča. Prema posljednjim željama, pogreb je protekao u tišini, a na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji samo ime "Gustav Mahler". Mahlerov dobar prijatelj Bruno Walter ovako opisuje sprovod: "18. svibnja 1911. je umro. Sljedeće večeri polegli smo lijes na groblju u Grinzingu, prolomila se oluja s takvim naletima kiše da je bilo gotovo nemoguće nastaviti. Ogromna gomila ljudi u mrtvoj tišini slijedila je mrtvačka kola. U trenutku kada je lijes spušten, sunce se prolomilo kroz oblake" (Walter 1957, 73).

Alma Mahler citira Gustava: "Ja sam triput beskućnik, kao Čeh u Austriji, kao Austrijanac među Nijemcima, i kao Židov u cijelom svijetu. Svugdje uljez, nigdje dobrodošao." No ovo je iznimno slično izreci koju je 1860. ili 1870. napisao Anton Rubinstein, i vjerojatno je stoga prilagođena od strane Mahlera (ili Alme) zbog svoje prikladnosti.

Alma je nadživjela Gustava za 50 godina tijekom kojih je bila aktivna u objavljivanju materijala o njegovom životu i glazbi. No njena kazivanja napadana su kao nepouzdana, lažna i varljiva.[2] Npr. korigirala je korespondenciju i u njenim publikacijama Gustav je često prikazivan negativnije nego bi neki povjesničari željeli.

Glazba[uredi - уреди]

Mahler je u nizu bečkih simfonista Prve bečke škole, koji se proteže od Josepha Haydha, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena, Franza Schuberta, te romantičara Antona Brucknera i Johannesa Brahmsa, bio posljednji. Također je u svoje djelo uključivao i ideje ne-bečkih romantičnih skladatelja poput Roberta Schumanna i Felixa Mendelssohna. No znatan utjecaj na njega izvršio je Richard Wagner koji je prema Mahleru jedini skladatelj nakon Beethovena čija glazba sadrži "razvoj" teme (Vidi Sonata).

Mahler i žanr[uredi - уреди]

Nakon završenih Kvinteta za klavir Das Klagende Lied, rane kantate i skladbe Totenfeier, Mahlerov se u potpunosti posvećuje skladanju simfonija i solo pjesama. Osim završenih devet numeriranih simfonija, njegovi glavni radovi postaju cikluse pjesama Lieder eines fahrenden Gesellen (u hrvatskom prijevodu Pjesme putujućeg djetića, doslovan prijevod glasi "Pjesme suputnika"), kao i Kindertotenlieder ("Pjesme mrtvoj djeci"), te Das Lied von der Erde ("Pjesma o Zemlji", sinteza simfonije i solo pjesme).

Stil[uredi - уреди]

Duh solo popijevke stalan je u Mahlerovu djelu. U razvoju ciklusa pjesama slijedi Franza Schuberta i Roberta Schumanna, ali radije nego da sklada pjesme za klavirsku pratnju, on ih orkestrira. "Pjesme putujućeg djetića" ciklus je od četiri pjesme čiji je glavni lik odbačeni ljubavnik koji usamljen luta zemljom. Mahler je tekst napisao sam, nadahnut nesretnom ljubavlju s pjevačicom koju je sreo dirigirajući u Kasselu.

Iznimno svjestan kolorature orkestra, Mahler puni svoje simfonije tečnim melodijama i ekspresivnom harmonijom, postižući izbistrenu kakvoću svojih melodijskih pasaža. Među drugim njegovim inovacijama su izražajna uporaba kombiniranja instrumenata i u većem i manjem opsegu, kao i veća uporaba udaraljki, sjedinjenje glasa i zbora sa simfonijskom formom, i primat glasa u kontrapunktu. Njegov orkestralni stil zasnovan je na kontrapunktu: dvije melodije počinju istovremeno naizgled istovremeno, razvijajući bistrinu nasuprot masovnoj orgiji zvuka.

Često njegovi radovi uključuju duh pjesama i plesova austrijskih seljaka. Ländler, austrijski narodni ples koji je prvo razvio u menuet, a zatim u valcer, ima važnu ulogu u nekoliko njegovih simfonija, kao i sami menuet i valcer. Sva tri plesa u svom povijesnom razvoju predstavljena su u 'plesnom stavku' Devete simfonije.

Mahler je spojio ideje romantizma, uključujući programatsku glazbu, uporabu melodija iz pjesama u svojim simfonijskim radovima na način koji je omogućio razvoj simfonijskog orkestra. Kako je tražio načine proširivanja svoje glazbe, razumijevanje simfonijske forme je prošireno i donekle fragmentirano. Izjavio je da simfonija treba biti "cijeli svijet" sam po sebi. Pri tome se susretao s poteškoćama u predstavljanju svojih radova i stalno će revidirati detalje svoje orkestracije sve dok nije zadovoljan njenim efektom.

Mahler je bio duboko duhovan i vrlo često je opisivao glazbu povlačeći paralele s prirodom. Zbog toga se na njegovu glazbu dugo nakon njegove smrti često gledalo kao na ekstremno emocionalnu. Uz to što je neprestano tražio nove načine proširenja simfonijske izražajnosti, također je bio i gorljiv majstor, što je vidljivo u njegovim preciznim metodama pažljivog planiranja i proučavanja skladatelja prethodnika.

Tonalnost[uredi - уреди]

Mahlerovo harmonijsko skladanje je povremeno bilo iznimno inovativno, šireći granice konvencionalne tonalnosti. No tonalnost kao izražajni i gradivni princip očigledno je Mahleru bila od velike važnosti. To se najbolje vidi u njegovom pristupu tzv. "progresivnoj tonalnosti". Dok je njegova Prva simfonija očito djelo u D-duru, njegova Druga simfonija "napreduje" iz prvog stavka u c-molu do završnice u Es-duru; Treća simfonijapočinje u d-molu, a završava stavkom u F-duru, koji opet završava u D-duru. Peta simfonija odmiče se od pogrebnog marša u cis-molu kroz a-molski stavak pun očaja i konflikta, nastavlja snažnim plesnim stavkom u D-duru i lirskim Adagiettom u F-duru, do trijumfalnog finala u D-duru. Iako Šesta simfonija s kontrastom počinje i završava u a-molu, a suprotstavlja joj se polagani stavak u Es-duru sa scherzom u a-molu. Sedna simfonija tonalno je iznimno "progresivna" - prvi stavak odmiče se od (mogućeg) početka u h-molu do svršetka u E-duru, a finale definira slavljenički C-dur. U Osmoj simfoniji skladateljeve izražajne namjere navode ga da izgradi djelo koje počinje i završava u Es-tonalitetu, dok "oproštajna" Deveta simfonija odlazi od prvog stavka u D-duru do finala u Des-duru. Za nedovršenu Desetu simfoniju može se jedino pretpostaviti da je Mahlerov tonalni cilj bio Fis-dur, isto kao i početak simfonije.

Simfonije[uredi - уреди]

Prvi period[uredi - уреди]

Mahlerov simfonijski opus općenito se dijelo na tri 'perioda'. Prvi period kojim dominira njegovo iščitavanje pjesama "Čarobnog roga" uključuje prve četiri simfonije. U ovoj skupini međusobni utjecaj njegovih pjesama i simfonija sasvim je očigledan. Simfonija br. 1 u prvom stavku koristi melodijsku ideju jedne pjesme iz "Pjesama putujećeg djetića", i pasaž druge pjesme istog ciklusa u središnjem dijelu trećeg stavka. Treći stavak Simfonije br. 2 bezglasno je proširenje jedne pjesme, a zatim i cijelog instrumentalnog postava iz "Čarobnog roga", čija prisutnost je vidljiva i u Drugoj i Trećoj simfoniji.

Drugi period[uredi - уреди]

Peta, Šesta i Sedma simfonija svrstavaju se u radove drugog perioda, čija su značajka povećana izražajna ozbiljnost i interes u nestandardnu instrumentaciju (npr. u Simfoniji br. 5 koristi se udaraljka bič, cowbell, orkestralna zvona, "čekić" u Simfoniji br. 6., kao i kornet, bariton rog, mandolina i gitara u Simfoniji br. 7), iako nestandardne instrumente koristi i ranije, kao što je poštanski rog u Simfoniji br. 3. Iako simfonije ove skupine nemaju glasovne dionice, svijet mahlerovske pjesme vidljiv je u prvom stavku Simfonije br. 5, i polaganom stavku Simfonije br. 6 gdje se nakratko čuju fraze iz jedne pjesme ciklusa "Mrtvoj djeci", kao i u finalu Simfonije br. 5, koja uključuje materijal iz ciklusa "Dječakov čarobni rog", pjesmu "Lob des hohen Verstandes".

Treći period[uredi - уреди]
Kolosalna američka praizvedba Mahlerove Simfonije br. 8 u kojoj je sudjelovalo 1068 izvođača pod vodstvom dirigenta Leopolda Stokowskog.
Fotografija: Philadelphia Orchestra Association Archives

Mahlerov treći simfonijski period označava povećana polifonija i uključuje Osmu, Devetu i (nedovršenu) Desetu, kao i "Pjesmu o Zemlji". Vjerojatne veze sa drugim pjesmama toga perioda teško je u ovim djelima prikazati budući da je njegov posljednji ciklus pjesama "Pjesme mrtvoj djeci" završen 1904. No vrlo je upadljiv primjer sam kraj Devete simfonije koji sadrži intervalnu sličnost sa pjevanim stihom "Der Tag ist schön auf jenen Höh'n" ("dan je lijep na ondašnjim visinama") iz ciklusa "Pjesme mrtvoj djeci", br. 4.

Malo je skladatelja međusobno združivalo svoj rad tako slobodno i potpuno kao Mahler. Dojam pojačava glazbena povezanost koja se može čuti u simfonijama međusobno, kao i među simfonijama i pjesmama, koje se naizgled povezuju u veći narativ. Npr. materijal koji se čuje u Trećoj simfoniji ponavlja se u finalu Četvrte; ideja iz prvog stavka Četvrte čuje se u početku Pete, a "tragična" harmonijska gesta koja se ponavlja u Šestoj simfoniji (durski akord koji pada na mol), upadljivo se vraća u Sedmoj. Nadalje, tema iz Prve simfonije ponovljena je u prvom stavku Devete simfonije, posljednjem njegovom završenom djelu.

Prokletstvo devete simfonije[uredi - уреди]

Mahler je bio opsjednut Beethovenovom ostavštinom - rekao je kako su sve njegove simfonije bile "devete", budući da su imale isti značaj i utjecaj kao čuvena Deveta simfonija. Mahler je također čvrsto vjerovao i u prokletstvo devete simfonije, te zbog toga bio u strahu od skladanja numerirane devete simfonije. vjeruje se da je to razlog zbog kojega nije dao broj simfonijskom radu "Pjesme o zemlji" koji slijedi nakon Osme simfonije, nego ga je jednostavno opisao kao Eine Symphonie für eine Tenor- und eine Alt- (oder Bariton-) Stimme und Orchester (nach Hans Bethges "Die chinesische Flöte") (Simfonija za jedan tenor i alt (ili bariton) i orkestar, po "Kineskoj flauti" Hansa Bethgea). To djelo može se smatrati spojem ciklusa pjesama i simfonije

Leonard Bernstein, koji je bio od iznimnog značaja u promidžbi i izvedbi Mahlerove glazbe nakon njegove smrti prikazuje simfoniju kao proročku glazbenu izjavu krize klasične glazbe u 20. stoljeću. Ne samo da je Mahler znao kako neće dugo živjeti nakon dovršetka djela u 1908., nego je prema Bernsteinu i kroz glazbu "prorekao" blisku smrt dur/mol tonaliteta. Daljnje proširenje te ideje također nagovješćuje smrt faustovske kulture, a možda i cijelog čovječanstva (napetosti uoči Prvog svjetskog rata već su bile očite).

Mahlerovu nedovršenu Desetu simfoniju kasnije je orkestrirao Deryck Cooke, uz blagoslov Alme Mahler. Iako Leonard Bernstein nikada nije izvodio ni snimao ovu "realizaciju", drugi dirigenti kao što je Sir Simon Rattle, cijenili su to dijelo, te ga izvodili i snimali.

Ostavština[uredi - уреди]

Više nema kritičara koji inzistiraju na tome da je Mahlerova popularnost prolazna moda, no dok su njegov repertoar i mjesto u povijesti glazbe osigurani, trijeznu procjenu njegove ostavštine otežava nekoliko čimbenika. Npr., malo je zajedničkoga u stajalištima onih koji Mahlera cijene zbog njegove "emocionalne i duhovne iskrenosti" i njegovih jednako glasnih osporavatelja koji njegovu glazbu označavaju kao "plačljivu, neukusnu i sentimentalnu". Franz Schmidt jasno se izjasnio opisujući Mahlerove simfonije kao "jeftine romane". Slična razlika dijeli one koji cijene i analiziraju njegove simfonije kao brižljivo orkestrirane i rigorozno organizirane u svojoj velikoj formi, dok drugi to isto smatraju neumjerenim, pompoznim, samozadovoljavajućim egotizmom.

I Mahlerovi strastveni obožavatelji katkad su na njega gledali isključivo kroz vlastite preokupacije, uključujući i glazbeno pretskazivanje budućih događaja kao što su Prvi svjetski rat i Holokaust. [3] Strastveno opiranje Mahlerovom glazbenom izražaju ponekad ima rasističke i nacionalističke tonove; mahlerovac Hans Keller tako navodi jednog uglednog britanskog kritičara: "Stvar je u tome da mi Mahlera ovdje jednostavno ne želimo."

Ovo dovodi do situacije koja je i danas prisutna u kojoj osporavatelji pokušavaju minimalizirati Mahlerovu ostavštinu, a štovatelji odgovaraju preuveličavajući je. Opreznu sredinu moguće je postići uzimajući u obzir zbroj čimbenika: Drugi svjetski rat, ekonomsku depresiju, izrazit austrijski antisemitizam (koji je bio toliko intenzivan da je Mahler bio primoran prijeći na katolicizam 1897. godine kako bi donekle poboljšao izglede za uspjeh), od čega su svi utjecali na smanjenje izvedbi i razumijevanja Mahlerove glazbe nakon 1911., samim tim i njegov posthumni utjecaj.

Tijekom koncertne turneje u Finskoj u studenom 1907. Mahler je rekao kolegi Jeanu Sibeliusu kako bi "simfonija trebala biti kao svijet: mora obuhvatiti sve" ("die Symphonie muss sein wie die Welt. Sie muss alles umfassen")[4]; provodeći tu filozofiju, doveo je žanr simfonije na novu razinu umjetničkog razvoja. Povećavajući raspon kontrasta između stavaka primorao je na širenje duljine i dometa (njegova šestostavačna Simfonija br. 3, duga oko 95 minuta, najdulja je u cijelom simfonijskom repertoaru). Simfonija br. 8 praizvedena je uspomoć otprilike tisuću izvođača, dok je uključivanje vokalnih i koralnih elemenata tekstova od narodne poezije, preko Nietzschea, [[Johann Wolfgang von Goethe|Goethea], kineske književnosti i srednjovjekovnog katoličkog misticizma uobličilo filozofski, kao i autobiografski sadržaj. Zanemarivane desetljećima nakon smrti, Mahlerove simfonije i orkestralne pjesme sada su dio središnjeg repertoara velikih simfonijskih orkestara širom svijeta.

Utjecaj[uredi - уреди]

Arnold Schoenberg, koji je gotovo cijelu generaciju mlađi od Mahlera, štuje ga kao "sveca", kao uzor koji je nesebično posvećen umjetnosti, velikodušan prema mlađim skladateljima, i loše tretiran na isti način na koji je bio i sam Schönberg. No u isto vrijeme je pokazivao složen pristup njegovoj glazbi, pa je ponekad čak govorio da ga odbija. Ova ambivalentnost nije ga doduše spriječila od toga da postane oštrouman analitičar Mahlerovih neregularnih melodijskih struktura, ili da javno brani njegovu Sedmu simfoniju od jednog američkog kritičara, a nije ga ni spriječilo da usvoji i čak rafinira masivne malerijanske efekte u svojim radovima "Gurrelieder" ili "Pelej i Melisanda", kao i da pokuša ostvariti malerovsku jasnoću solističkom ili komornom orkestracijom.

Za još mlađeg Albana Berga, Mahler je prije nego osobni bio glazbeni utjecaj (po njemu je Mahlerova tragična Šesta simfonija "jedina šesta, unatoč Beethovenovoj Pastorali"), a malerovski elementi vidljivi su u mnogim njegovim djelima. Npr. dva udarca čekićem (u izvorniku tri) iz finala Mahlerove Šeste simfonije odjekuju u Bergovom djelu "Tri orkestralna djela", u čiji je posljednji stavak uveo sedam udaraca čekićem, kao i tematski materijal izrazito nalik Mahlerovima.

U slučaju Antona Weberna, koji je u ranijoj glazbenoj karijeru dirigirao izvedbama Mahlerovih simfonija mogu se zamijetiti malerovski elementi u sveobuhvatnoj jasnoći glazbenog sloga, iako manji omjer i retorička razrijeđenost njegovih zrelijih djela upućuje da je "malerizme" teže naći nego u njegovim mlađim djelima. Također se povlače paralele između Webernove i Mahlerove privrženosti prirodi, pogotovo u koruškom seoskom krajoliku.[5]

Prvi značajni nesuvremenici koji su zamijetili Mahlerov utjecaj vjerojatno su bili Benjamin Britten i Dmitrij Šostakovič, od kojih su se obojica identificirala s elementima Mahlerovog osobnog i kreativnog karaktera, kao i s aspektima njegovog glazbenog stila. Britten, koji je prvi put došao u doticaj s Mahlerovom glazbom kroz njegovu Četvrtu simfoniju dok je još bio student, producirao je 'umanjenu' orkestralnu inačicu drugog stavka Treće simfonije, a za života je također izvodio Mahlerovu glazbu kao dirigent i kao pijanist u pratnji. I Britten i Šostakovič posebno su počeli cijeniti "Pjesmu o zemlji" i nedvojbene referencije na to djelo zamjetne su u djelima kao što je Brittenova "Fedra" i Šostakovičeve Simfonija br. 4 i Simfonija br. 10. U Sjedinjenim Državama na razvoj autentičnog "američkog" zvuka također je utjecao i Mahler, najuočljivije u Koncertu za klarinet skladatelja Bennyja Goodmana.

Među drugim vodećim skladateljima, nesklonost Mahleru često se može pripisati radikalno različitim kreativnim ciljevima prije nego nepriznavanju njegovih tehničkih sposobnosti. Igoru Stravinskom Mahler je bio "malheur" (francuska riječ za "nesreću"), dok ga je Ralph Vaughan Williams opisao kao "podnošljivu imitaciju skladatelja". No do kraja 20. stoljeća Mahlerova kaleidoskopska orkestracija i motivski nezavisne linije u intenzivnoj kontrapunktalnoj kombinaciji postale su jednom od odrednica glazbenog modernizma, a prije šokantne značajke njegove glazbe, kao što je radikalni diskontinuitet, sklonost parodiji, citiranje (i samocitiranje), kao i izravno sučeljavanje "visokih" i "niskih" glazbenih stilova istaknute su značajke postmodernizma.

Kao i Šostakovičeva, Brittenova i Coplandova, Mahlerova glazba je također utjecala i na Richarda Straussa, ranije simofonije Havegrala Briana, kao i na glazbu Kurta Weilla, Leonarda Bernsteina i Alfreda Schnittkea. Alexander von Zemlinsky je u svojoj "Lirskoj simfoniji" vjerojatno bio nadahnut Mahlerovom "Pjesmom o zemlji".

Sredina i kraj 20. stoljeća[uredi - уреди]

Zbog svojih poteškoća pri prihvaćanju svog djela, Mahler je govorio: "Doći će moje vrijeme." To vrijeme došlo je sredinom 20. stoljeća, u trenutku kada je razvoj LP (longplay) ploča omogućio ponavljanje slušanja kompetentnih izvedbi dugih i kompleksnih simfonija. Do 1956. godine svaka Mahlerova simfonija (uključujući i "Pjesmu o zemlji", kao i uvodni stavak Adagio iz nedovršene Desete simfonije) bila je objavljena na gramofonskim pločama, kao i "Dječakov čarobni rog", drugi ciklusi solo pjesama, te mnoge pojedinačne pjesme.

Promican od strane skladatelja koji su ga poznavali, kao i od generacije dirigenata, uključujući i Leonarda Bernsteina, njegova djela osvojila su publiku željnu idućeg vala istraživanja glazbe. I kasnom 20. stoljeću nove muzikološke metode dovele su do raširenog uređivanja njegovih zapisa, kao i do raznih pokušaja dovršavanja Desete simfonije od strane glazbenika kao što su Deryck Cooke i poboljšane inačice koje su nastale kasnije.

Mahler u popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Iako se Mahlerovu glazbu nekad smatralo "teškom", od 1960-ih je stekla znatan profil u popularnoj kulturi. Mahlerovu osobnost veže se sa osobnošću lika Thomasa Manna, Gustava von Aschenbacha u filmskoj inačici novele Smrt u Veneciji. Tamo se von Aschenbach prikazuje kao dirigent čije skladbe se ismijavaju. Glazba u filmu također koristi isječke iz Mahlerovih simfonija br. 3 i 4, pogotovo Adagietto iz Simfonije br. 5 koji je time postao vrlo poznat i često se samostalno izvodio, npr. na pogrebu Roberta Kennedyja 1968.

Mahlerova glazba često je korištena u filmovima i drugim medijima radi oslikavanja nemira ili boemske osobnosti. U filmskoj verziji igrokaza "Educating Rita", Ritina nova cimerica Trish ju pita: "Zar ne bi jednostavno umrla bez Mahlera?" (lik se kasnije predozira drogom). U romanu "Rekvijem za snove" Huberta Selbyja (ali ne i u filmu), Marion uživa slušajući Mahlerovu Drugu simfoniju nakon uzimanja heroina. Isječci iz Mahlerove Sedme simfonije pojavljuju se u filmu "Parting Glances", a Prva simfonija koristi se kao incidentalna glazba u filmu "Rubin i Ed". Mahler se također pojavljuje u epizodi serijala Star Trek: Voyager.

1974. godine Ken Russell je snimio biografski film naslova "Mahler", koji vrlo slobodno opisuje skladateljev život

Djela[uredi - уреди]

Simfonije[uredi - уреди]

Napomena: nekoliko značajnih dirigenata koji su izvodili Mahlerova djela, prije svega Bruno Walter, Leonard Bernstein, Bernard Haitink i Sir Georg Solti su, iz raznih razloga (npr. nedostatak kontrapunkta) odbijali izvoditi bilo koji od raznih "dovršetaka" Desete simfonije koji su im bili dostupni. Ovo odbijanje uključivalo je čak i Cookeovu verziju - unatoč tome što su Cooke i njegovi suradnici sami bili svjesni kako nitko osim Mahlera ne može "dovršiti" Desetu simfoniju, a svoj rad opisivali kao isključivo "izvedbenu verziju skice", prije nego dovršetak.

Vokalna djela[uredi - уреди]

(doslovno Pjesme suputnika, kod nas se prevodi kao Pjesme putujećeg djetića.)

Druga djela[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Franklin, Grove online
  2. Carr 1999
  3. Bernstein, 1967.
  4. Burnett-James 1989, 41.
  5. See Julian Johnson, Webern and the Transformation of Nature (Cambridge: Cambridge University Press, 1999).
  6. James 1985, 137.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]