Sigmund Freud

Izvor: Wikipedia
Sigismund Schlomo Freud
Sigmund Freud na fotografiji koju je izradio Max Halberstadt, 1921
Rođenje 6. maj 1856. (1856-05-06)
Freiberg in Mähren, Moravska, Austrijsko Carstvo
(danas Příbor, Češka Republika)
Smrt 23. septembar 1939. (dob: 83)
London, Engleska, UK
Polje neurologija
psihoterapija
psihoanaliza
Alma mater Univerzitet u Beču (MD, 1881)
Poznat po psihoanaliza
Istaknute nagrade Goetheova nagrada (1930)
Strani član Kraljevskog duštva (London)[1]

Sigmund Freud (6.5. 1856. - 23.9. 1939.) je austrijski psihijatar poznat kao osnivač psihoanalitičke škole. Smatra se jednim od najuticajnijih, ali i najkontroverznijih naučnika 20. veka.

Detinjstvo i školovanje[uredi - уреди]

Rođen je 6. maja 1856. godine u mjestu Freiberg u Moravskoj (mjesto se danas zove Pribor, a nalazi se u Češkoj) kao Sigismund Schlomo Freud. Sigmund je imao dva polubrata i šestoro mlađe braće i sestara.

1860 s roditeljima se seli u Beč, jer očev posao trgovine vunom više nije bio isplativ.

Još dok je bio dijete roditelji su uočili kako je mali Sigmund izrazito bistro dijete te je stoga uživao i poseban status unutar obitelji. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero djece, Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku, dok su ostala djeca u obitelji za rasvjetu pri učenju koristila svijeće.

Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali kako je bio Jevrej nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog i pravnog. To ga nije spriječavali da nauči govoriti francuski, engleski, talijanski i španjolski jezik, te da se posveti proučavanju djela poznatih pisaca i filozofa posebice djela Nietzschea, Hegela, Shakespearea i Kanta.

1873 počinje studij medicine u Beču. Tu upoznaje i sestrinu prijateljicu Marthu Bernays s kojom će se kasnije oženiti.

Godine 1877. mjenja ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund Freud. O njegovoj mladosti malo se zna jer je u dva navrata uništavao spise na osnovu kojih bi se moglo doznati više. Prvi puta je to učinio 1885. godine, a 1907. po drugi puta. Spisi koji su nastali kasnije bili su pohranjeni i brižno čuvani u Freudovu arhivu koji je bio dostupan samo njegovu osobnom životopiscu Ernestu Jonesu te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Život i rad[uredi - уреди]

Nakon završetka školovanja 1881. prihvaća radno mejsto u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje radi istraživanja uspoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa. Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884. godine otrkiva njegova analgetska svojstva i iskušava ga na sebi. Naredna 1885. godina biva značajna za Freudovu karijeru. Tada je pozvan da proboravi četiri mjeseca u Parizu i radi s jednim od najpoznatijih neurlogoa toga vremena Jeanom Charcotom koji je istraživao uzroke i terapiju histerije putem hipnoze.

Godine 1886. vraća se iz Pariza u Beč i otvara privatnu praksu. Otvorivši privatnu praksu Freud se posvećuje oboljelima od histerije koje - što je u to doba bilo uobičajeno - liječi elektroterapijom i hipnozom. Kasnije će odustati od hipnoze te primijeniti metodu slobodnih asocijacija i analizi snova. Njegove teorije i tretman pacijenata bile su, a i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne.

U oktobar 1886. Freud stupa u brak s Marthom Bernays s kojom će imati šestero djece. Između ostalog i kćerku Annu Freud koja će kasnije postati ugledna psihoanalitičarka na polju dječije psihologije.

1889 Freud odlazi u Nancy gdje posječuje Hippolyita Bernheima, koji u to vrjeme eksperimentiše sa hipnozom. Iz tih eksperimenata Freud donosi zaključak o postojanju podsvjesti.

Zajedno sa Josefom Breuerom istražuje fenomene histerije. Iz tog rada proizilazi njihova zajednička knjiga "Studije na području histerije" 1895 u kojoj postavljaju hipotezu da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sjećanja i traumatskih događaja.

Poučen iskusustvima zajedničikih istraživanjima Freud zastupa stajalište da je uzrok histerije seksualne prirode i tada razvija dio onog što će kasnije postati poznato kao psihoanalitička teorija.

1897. otkriva Edipov kompleks, a 1899. pojavljuju se i njegovi prvi značajni tekstovi. Godine 1900. objavljuje knjigu "Tumačenje snova" koja se temelji na analizi njegovih vlastitih snova. Nakon nje slijede: "Psihopatologija svakodnevnog života" (1901.), "Tri eseja o seksualnosti" (1905.), "Šale i njihova povezanost sa nesvjesnim" (1905.). U knjizi "Tri eseja o seksualnosti" Freud iznosi ideju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. U djelu "Fragment jedne analize histerije" analizira traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Godine 1902. osniva Psihološko društvo srijedom u kojem okuplja svoje prve učenike (Ferdern, Ranka, Alfred Adler).

Od 1912. bavi se pitanjem oca, pojmovima nagona života (eros) i nagona smrti (tantos), principa realnosti i principa zadovoljstva.

Osam godina kasnije (1920.) zbog epidemije gripe umire Freudova kćerka Sophie, a iste godine on predlaže novi model društvenog sklopa u kome se pojavljuju ego, i superego. Njegov istraživački doprinos uključuje i otkrivanje novih osobina živčanih stanica kod zlatne ribice i postojanje testisa kod mužjaka jegulje. Ipak, najvažnijim otkrićem smatra se činjenica da kokain može biti upotrebljen za liječenje mnogih bolesti. Sam Freud je uzeo drogu bez pojave nekih štetnih učinaka, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo zbog spoznaje da kokain stvara ovisnost. Zbog raka 1923. godine ima i prvu operaciju grla.

Nakon što su nacisti okupirali Austriju 1938. godine, a prije toga u Berlinu javno spalili Freudove knjige, Sigmund Freud napušta Austriju i preseljava se u Englesku gdje sve do same smrti, 23. septembra 1939. godine, uzrokovane rakom grla liječi svoje pacijente. Sigmund Freud djed je slikara Luciana Freuda te komediografa i pisca Clementa Freuda te pradjed novinarke Emme Freud i modnog dizajnera Belle Freuda te Matthewa Freuda.

Glavni spisi[uredi - уреди]

  • Rasprave o histeriji, 1895;
  • Tumačenje snova, 1899;
  • Psihopatologija svakodnevnog života, 1904;
  • Humor i njegov odnos prema nesvesnom, 1905;
  • Totem i tabu, 1913;
  • Uvodna predavanja iz psihoanalize, 1916-18;
  • Ego i Id, 1923;
  • Budućnost jedne iluzije, 1927;
  • Nelagodnost u kulturi, 1930;
  • Problem anksioznosti, 1936;
  • Mojsije i monoteizam, 1939.

Frojdova shvatanja[uredi - уреди]

  1. Primarno zainteresovan za psihološku terapiju, Frojd je morao da razvije hipotezu o ljudskoj prirodi (ta se hipoteza sada naziva dubinskom psihologijom), pomoću koje bi mogao da izvede svoju terapiju. U svojim kasnijim spisima on je onda razvio implikacije ove hipoteze. U čovekovoj psihološkoj strukturi razlikovao je tri činioca, Id, Ego, i Superego. Ovi činioci, uz pojmove nesvesnog (cenzura, represija, sublimacija), i hipoteze o ulozi seksualnosti u ljudskom životu, čine okvir njegovog gledišta.
  2. Ego je centar racionalne svesnosti i efektivne delatnosti. Superego je destilat pritisaka i zahteva društva, i ono je izvor moralnih propisa i uputstava. Id je izvor priticanja libida u psihu. Pošto je ta energija po svojoj prirodi seksualna, ego je, takoreći, uhvaćen između pritisaka ida i superega. U toj situaciji, ego traži način da ove različite pritiske dovede u harmoniju, pa zadovoljava jedne, a odbacuje druge.
  3. Kada je zahtev ida u prevelikom sukobu sa superegom, ego i superego će ga se otarasiti potiskujući njegov sadržaj u nesvesni deo psihe. Taj represivni čin je nazvan cenzurom. Iako proširuje pojam psihe tako da pored svesnog u njega uključuje i nesvesne sadržaje, Frojd je ostao pristalica empirizma, i insistira na tome da je svaki nesvesni sadržaj nekada bio svestan i da je u psihu ušao preko iskustva.
  4. Pošto potisnuti sadržaji zadržavaju svoju efikasnost, oni utiču na naš svesni život na razne skrivene načine. Tako se izvor kreativnosti u svim poljima objašnjava pomoću sublimacije ovog skladišta energije u prihvatljive i plodne kanale. Neuroza se javlja kad normalni kanal represija-sublimacija iz nekog razloga ne funkcioniše kako treba. U toj situaciji, povratak u normalnost može se postići pomoću psihoanalize. Psihoanaliza je proces ispitivanja nesvesnog koji vodi analitičar koji stimuliše sećanje i koristi fragmente snova da bi obnovio i razumeo problematični sadržaj koji je izazvao blokadu. Pretpostavka je da nezgodni sadržaj, kada se jednom sintetiše u svesti, gubi svoju moć da ometa normalno funkcionisanje psihe.
  5. Najčešće potiskivani jesu oni sadržaji koji se koncentrišu oko incestuoznih odnosa, pogotovo u Edipovom i Elektrinom kompleksu (želji sina za majkom, i kćeri za ocem).
  6. Jedno od sredstava da se izbegnu i individualna neuroza i zrelost jeste upražnjavanje religije. Religija je projekcija oca s njegovim zabranama i naređenjima u kosmičke dimenzije. Kroz religiju odrasli postižu sigurnost detinjstva, i produžavaju svoju infantilnost kroz čitav život. Hvatanjem za neku iluziju, učestvovanjem u masovnoj neurozi, često se može izbeći individualna neuroza.
  7. Zrelost se, prema Frojdu, postiže zamenjivanjem lagodnosti i nelagodnosti svih naših iluzija principom realnosti i principom zadovoljstva (čija je paradigma seksualni užitak) kao ciljevima života.
  8. Posmatrajući Eros, ili zadovoljstvo, kao životni instinkt, Frojd mu je suprotstavio Tanatos, instinkt smrti. Govoreći na mitološki način, on je bio spreman da ljudsku istoriju posmatra kao rezultat borbe ova dva principa.

Porodica Freud[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]