Sigmund Freud

Izvor: Wikipedia
Sigismund Schlomo Freud
Sigmund Freud na fotografiji koju je izradio Max Halberstadt, 1921
Rođenje 6. maj 1856. (1856-05-06)
Freiberg in Mähren, Moravska, Austrijsko Carstvo
(danas Příbor, Češka Republika)
Smrt 23. septembar 1939. (dob: 83)
London, Engleska, UK
Polje neurologija
psihoterapija
psihoanaliza
Alma mater Univerzitet u Beču (MD, 1881)
Poznat po psihoanaliza
Istaknute nagrade Goetheova nagrada (1930)
Strani član Kraljevskog duštva (London)[1]

Sigmund Freud (6.5. 1856. - 23.9. 1939.) je austrijski psihijatar poznat kao osnivač psihoanalitičke škole. Smatra se jednim od najuticajnijih, ali i najkontroverznijih naučnika 20. veka.

Životopis[uredi - уреди]

Djetinjstvo[uredi - уреди]

Sigmund Freud rođen je 6. svibnja 1856. godine u mjestu Freiberg u Moravskoj (mjesto se danas zove Příbor, a nalazi se u Češkoj) kao Sigismund Schlomo Freud. Freudov otac Jakob bio je duhovit i oštrouman trgovac vunom. Freudova majka Amalie bila je žena vedra duha, ujedno druga supruga svoga muža koja je uz to bila 20 godina mlađa od njega. U 21. godini rodila je svog prvog sina, njezinog dragog Sigmunda. Sigmund je imao dva polubrata i šestoro mlađe braće i sestara. Kada je Freudu bilo četiri godine s roditeljima se seli u Beč jer očev posao trgovine vunom više nije bio isplativ. Još dok je bio dijete roditelji su uočili kako je mali Sigmund izrazito bistro dijete te je stoga uživao i poseban status unutar obitelji. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero djece Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku dok su ostala djeca u obitelji za rasvjetu pri učenju koristila svijeće. Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali kako je bio Židov nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog i pravnog. To ga nije sprječavalo da nauči govoriti francuski, engleski, talijanski i španjolski jezik, te da se posveti proučavanju djela poznatih pisaca i filozofa posebice djela Nietzschea, Hegela, Shakespearea, Schopenhauera i Kanta.

Studije[uredi - уреди]

Kao što je prethodno rečeno, kao Židov u Beču mogao je birati samo između medicine i prava i 1873. godine odlučio je studirati medicinu, iako je u prvi mah htio postati odvjetnikom, i shodno tome upisuje studij medicine na Bečkom sveučilištu. Tu će upoznati sestrinu prijateljicu Marthu Bernays s kojom će se kasnije oženiti. Godine 1877. promijenio je svoje ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund Freud. O njegovoj mladosti malo se zna jer je u dva navrata uništavao spise na osnovu kojih bi se moglo doznati više. Prvi put je to učinio 1885. godine, a 1907. po drugi puta. Spisi koji su nastali kasnije bili su pohranjeni i brižno čuvani u Freudovu arhivu koji je bio dostupan samo njegovu osobnom životopiscu Ernestu Jonesu te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Nakon završetka školovanja 1881. s 25 godina prihvaća radno mjesto u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje radi istraživanja uspoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa. Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884. godine otkriva njegova analgetska svojstva i iskušava ga na sebi. Naredna 1885. godina biva značajna za Freudovu karijeru. Tada je pozvan da proboravi četiri mjeseca u Parizu i radi s jednim od najpoznatijih neurologa toga vremena Jeanom Charcotom koji je istraživao uzroke i terapiju histerije putem hipnoze. Godine 1886. vraća se iz Pariza u Beč i otvara privatnu praksu. Otvorivši privatnu praksu Freud se posvećuje oboljelima od histerije koje - što je u to doba bilo uobičajeno - liječi elektroterapijom i hipnozom. Kasnije će odustati od hipnoze te primijeniti metodu slobodnih asocijacija i analize snova. Njegove teorije i tretman pacijenata bile su, a i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne. Stoga su su njegove ideje često obrađivane u raznim djelima, kako stručnim tako i laičkim. Freudovi sljedbenici drže svog uzora ...velikim znanstvenikom na polju medicine koji je otkrio važne istine o ljudskoj psihologiji..., dok ga drugi vide (posebice na polju psihijatrije) kao filozofskog vizionara koji je preoblikivao sliku ljudske prirode i pomogao nam suprostaviti se tabuima, ali čije su teorije, koje je ponudio znanosti, posrnule u praksi.

Porodični čovjek[uredi - уреди]

U listopadu 1886. Freud stupa u brak s Marthom Bernays s kojom će imati šestero djece. Između ostalog i kćerku Annu Freud koja će kasnije postati ugledna psihoanalitičarka na polju dječije psihologije. Iako različitih karaktera ljubav Sigmunda i Marhte bila je čvrsta. Tako Sigmund 1885. godine u ljubavnom zanosu piše svojoj zaručnici: Princezo, moja mala princezo, kako će to biti lijepo. Dolazim s novcem, ostajem dulje i donosim ti nešto lijepo. A onda ću u Pariz, da postanem velik, potom ću se oženiti tobom i liječiti neizlječive neurotične slučajeve, a uz tebe ću sam ostati zdrav i ljubiti te.

Na što mu ona odgovara: Sigi, moj Sigi, jučer sam prvi put izgovorila tvoje ime. Dragi moj, sretna sam, da sretnija nikada u životu nisam bila.

Čini se kako je vladala gotovo pa idila, ali Sigi je bio gotovo dosadan muškarac zbog svoje pretjerane organiziranosti. Svaki je dan "štucao" bradu i brkove kod istog brijača, svake subote kartao s istim društvom i, nakon 11 godina braka, u koji je ušao poslije petogodišnjih zaruka, više nije bilo intimnosti. Martha se posvetila odgoju šestero djece, a Freud je danonoćno radio na svojim "slučajevima". Tako dosadno? Čini se da ipak nije. Martha je, tvrde neki proučavatelji, bila strastvena žena, tvrdila je da ljubav mora biti ekstremna ili je uopće nema. Kao da je imala dva života, onaj kućanice i majke i onaj žene koja je slutila i "mračne" ženske želje. Freud je pak bio ljubomoran, isključiv, uvjeren da su žene ograničene svojim spolom i bez imalo želje da u tom dijelu nadiđe svoje vrijeme. Moja je majka vjerovala u moga oca, a ne u psihoanalizu, rekla je jedna Freudova kćerka jer je Martha očito bila tu kad je trebalo pa je čak, navodno, i izvukla Freuda iz moguće kokainske ovisnosti dok je tom drogom eksperimentirao ne znajući (ipak je to bilo 19. stoljeće) da može izazvati ovisnost.

Naučni rad[uredi - уреди]

Istraživanju problema histerije posvetili su se nešto kasnije zajedno Freud i Josef Breuer. Iz rezultata tog istraživanja proizašla je njihova zajednička knjiga Studije na području histerije u kojoj postavljaju hipotezu da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sjećanja i traumatskih događaja. No, nedugo nakon objavljivanja knjige (1895.) iz javnosti neznanih razloga prekidaju suradnju. Poučen iskustvima zajedničikih istraživanja Freud zastupa stajalište da je uzrok histerije seksualne prirode i tada razvija dio onog što će kasnije postati poznato kao psihoanalitička teorija. Nakon raskida s Breurom Freud se i dalje posvećuje istom problemu. Tako u listopadu 1897. otkriva Edipov kompleks, a 1899. pojavljuju se i njegovi prvi značajni tekstovi. Godine 1900. objavljuje knjigu Tumačenje snova, svoje najznačajnije djelo, koja se temelji na analizi njegovih vlastitih snova. Nakon nje slijede: Psihopatologija svakodnevnog života (1901.), Tri rasprave o teoriji seksualnosti (1905.), Šale i njihova povezanost s nesvjesnim (1905.). U knjizi Tri eseja o seksualnosti Freud iznosi ideju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. U djelu Fragment jedne analize histerije analizira traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Godine 1902. osniva Psihološko društvo srijedom u kojem okuplja svoje prve učenike (Ferdern, Ranka, Adler). Od 1912. bavi se pitanjem oca, pojmovima nagona života (eros) i nagona smrti (thanatos), principa stvarnosti i principa zadovoljstva. Godine 1913. objavljuje tekst Totem i tabu u kojem raspravlja o kulturno povijesnom fenomenu zabrane incest, 1915. objavljuje tri metapsihološka ogleda Nago i nagonske sudbine, Potiskivanje i Nesvjesno, a 1916. Žalost i melankolija. Zbog epidemije gripe (1920.) umire Freudova kćerka Sophie, a iste godine on predlaže novi model društvenog sklopa u kome se pojavljuju ego, id i superego. Njegov istraživački doprinos uključuje i otkrivanje novih osobina živčanih stanica kod zlatne ribice i postojanje testisa kod mužjaka jegulje. Ipak, najvažnijim otkrićem smatra se činjenica da kokain može biti upotrebljen za liječenje mnogih bolesti. Sam Freud je uzeo drogu bez pojave nekih štetnih učinaka, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo zbog spoznaje da kokain stvara ovisnost. Godine 1922. ustanovljen mu je rak nepca. Do smrti se podvrgavao nizu operacija, nakon kojih nije bio izliječen. Unatoč protestu antisemitskih krugova 1930. godine prima nagradu Goethepreis (nagrada grada Frankfurta) za rad Nelagoda u kulturi.

Nakon što su nacisti anektirali Austriju 1938. godine, a prije toga u Berlinu javno spalili Freudove knjige, Sigmund Freud napušta Austriju i preseljava se u Englesku gdje do same smrti, uzrokovane rakom nepca, liječi svoje pacijente. 23. rujna 1939. godine u 3 sata ujutro Freudov kućni liječnik je ustanovio njegovu smrt, a nakon smrtonosne doze morfija, koju je Freud sam zatražio.

Sigmund Freud djed je slikara Luciena Freuda te komediografa i pisca Clementa Freuda te pradjed novinarke Emme Freud i modne dizajnerice Belle Freud te Matthewa Freuda.

Freudova psihologija - psihoanaliza[uredi - уреди]

Glavni predstavnik psihoanalize je Sigmund Freud. On je iznio teoriju po kojoj je čovjek nesvjesno biće, bez mogućnosti slobodnog odlučivanja, ne može donositi racionalne odluke, pa čak ni vladati samim sobom. To je u potpunosti odudaralo od dotadašnjeg tradicionalnog shvaćanja i tumačenja čovjeka.

Topografija ličnosti[uredi - уреди]

Freud dijeli ličnost, tj. ljudski um na 3 razine: nesvjesno, predsvjesno i svjesno.

Nesvjesno je za njega najvažnije. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva) da bi svijest o njima dovela do osjećaja anksioznosti.

U nesvjesnom se nalaze:

  • sadržaji koji su represijom potisnuti mehanizmom potiskivanja i ima ih najviše
  • nesvjesno znanje i informacije koje imamo, ali nikad nisu prešle kroz našu svijest i nisu naučene
  • iskustva koja imamo, ali ih ne možemo verbalizirati.

Zadatak psihoanalize je ući u nesvjesno, vidjeti što se događa, izbaciti to u svjesno i riješiti. Freud iznosi 8 situacija koje su pogodne za analizu nesvjesnog:

  • Hipnoza – opušteno stanje u kojem osoba ne pruža nikakav otpor već govori sve što je psihijatar pita.
  • Slobodna asocijacija – klasična psihoanalitička tehnika u kojoj osoba svjesno govori što joj prvo padne na pamet.
  • Snovi – kraljevski put u nesvjesno. Prelazak iz nesvjesnog u svjesno je jako težak i to nam ne dopušta naša svijest, cenzura. Tada bi naš JA bio ugrožen. Kad mi spavamo, spava i naša cenzura i tada dolazi do prelaska. Međutim, snovi izlaze u simbolima zbog tzv. straha da se cenzura ne probudi. Tako Freud razlikuje dva sadržaja sna: latentni (onaj koji sadrži simbole koje onda treba protumačiti) i manifestni (onaj koji daje pravo značenje)
  • Šale, pogreške i propusti
  • Podatci o tome što pojedinac kod drugih ljudi ne voli jer pojedinac prigovara drugome za osobine koje i on sam ima.
  • Podatci o životu. Ljudi se zbog neuspjeha često odaju nekim pretjeranim konzumacijama npr. alkohola, a to je zapravo nesvjestan način samokažnjavanja za neuspjeh.
  • Otpor nekim temama u razgovoru
  • Umjetnička djela predstavljaju neurotičke simptome koji su sami po sebi izraz nesvjesnog

U ličnosti, osim nesvjesnog postoje i druge razine svijesti. To su:

  • Predsvjesno – svi sadržaji koje koncentracijom i voljom mogu preći u svjesno
  • Svjesno – sve ono čega smo sad svjesni

Većina simbola u Freudovim zapisima ima seksualne konotacije. Pretpostavka za takve interpretacije počiva na tome što je Freud pod utjecajem viktorijanske ere, kada je većina ljudi bila seksualno inhibirana, vjerovao da se potisnuti seksualni osjećaji I žudnje izražavaju kroz snove u simboličkom obliku.

Struktura ličnosti[uredi - уреди]

Freud govori o tri strukture koje čine ličnost:

  • Id – Id je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz ida. Ego i superego ne bi mogli funkcionirati bez ida. Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon).
  • Ego – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcionira po principu realnosti. Freud kaže da je ego tu da bi kontrolirao id, da bi ga ograničio, usmjerio… On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcionira bez ida.
  • Superego – to je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen, nego se razvija socijalizacijom. On je moralni čuvar ličnosti. Na temelju usađenih normi on sudi što je dobro a što loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da superego ne ode previše u idealnost. Freud u superegu razlikuje 2 strukture:
  • Ego-ideal – razvija se pod utjecajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti
  • Savjest – razvija se pod utjecajem kazni, zabrana ili iz straha. Savjest izaziva osjećaj krivnje i grijeha.

Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi u nesvjesnoj razini ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri, ali ga najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj.

Glavni spisi[uredi - уреди]

  • Rasprave o histeriji, 1895;
  • Tumačenje snova, 1899;
  • Psihopatologija svakodnevnog života, 1904;
  • Humor i njegov odnos prema nesvesnom, 1905;
  • Totem i tabu, 1913;
  • Uvodna predavanja iz psihoanalize, 1916-18;
  • Ego i Id, 1923;
  • Budućnost jedne iluzije, 1927;
  • Nelagodnost u kulturi, 1930;
  • Problem anksioznosti, 1936;
  • Mojsije i monoteizam, 1939.

Frojdova shvatanja[uredi - уреди]

  1. Primarno zainteresovan za psihološku terapiju, Frojd je morao da razvije hipotezu o ljudskoj prirodi (ta se hipoteza sada naziva dubinskom psihologijom), pomoću koje bi mogao da izvede svoju terapiju. U svojim kasnijim spisima on je onda razvio implikacije ove hipoteze. U čovekovoj psihološkoj strukturi razlikovao je tri činioca, Id, Ego, i Superego. Ovi činioci, uz pojmove nesvesnog (cenzura, represija, sublimacija), i hipoteze o ulozi seksualnosti u ljudskom životu, čine okvir njegovog gledišta.
  2. Ego je centar racionalne svesnosti i efektivne delatnosti. Superego je destilat pritisaka i zahteva društva, i ono je izvor moralnih propisa i uputstava. Id je izvor priticanja libida u psihu. Pošto je ta energija po svojoj prirodi seksualna, ego je, takoreći, uhvaćen između pritisaka ida i superega. U toj situaciji, ego traži način da ove različite pritiske dovede u harmoniju, pa zadovoljava jedne, a odbacuje druge.
  3. Kada je zahtev ida u prevelikom sukobu sa superegom, ego i superego će ga se otarasiti potiskujući njegov sadržaj u nesvesni deo psihe. Taj represivni čin je nazvan cenzurom. Iako proširuje pojam psihe tako da pored svesnog u njega uključuje i nesvesne sadržaje, Frojd je ostao pristalica empirizma, i insistira na tome da je svaki nesvesni sadržaj nekada bio svestan i da je u psihu ušao preko iskustva.
  4. Pošto potisnuti sadržaji zadržavaju svoju efikasnost, oni utiču na naš svesni život na razne skrivene načine. Tako se izvor kreativnosti u svim poljima objašnjava pomoću sublimacije ovog skladišta energije u prihvatljive i plodne kanale. Neuroza se javlja kad normalni kanal represija-sublimacija iz nekog razloga ne funkcioniše kako treba. U toj situaciji, povratak u normalnost može se postići pomoću psihoanalize. Psihoanaliza je proces ispitivanja nesvesnog koji vodi analitičar koji stimuliše sećanje i koristi fragmente snova da bi obnovio i razumeo problematični sadržaj koji je izazvao blokadu. Pretpostavka je da nezgodni sadržaj, kada se jednom sintetiše u svesti, gubi svoju moć da ometa normalno funkcionisanje psihe.
  5. Najčešće potiskivani jesu oni sadržaji koji se koncentrišu oko incestuoznih odnosa, pogotovo u Edipovom i Elektrinom kompleksu (želji sina za majkom, i kćeri za ocem).
  6. Jedno od sredstava da se izbegnu i individualna neuroza i zrelost jeste upražnjavanje religije. Religija je projekcija oca s njegovim zabranama i naređenjima u kosmičke dimenzije. Kroz religiju odrasli postižu sigurnost detinjstva, i produžavaju svoju infantilnost kroz čitav život. Hvatanjem za neku iluziju, učestvovanjem u masovnoj neurozi, često se može izbeći individualna neuroza.
  7. Zrelost se, prema Frojdu, postiže zamenjivanjem lagodnosti i nelagodnosti svih naših iluzija principom realnosti i principom zadovoljstva (čija je paradigma seksualni užitak) kao ciljevima života.
  8. Posmatrajući Eros, ili zadovoljstvo, kao životni instinkt, Frojd mu je suprotstavio Tanatos, instinkt smrti. Govoreći na mitološki način, on je bio spreman da ljudsku istoriju posmatra kao rezultat borbe ova dva principa.

Porodica Freud[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Alexander, Sam. "In Memory of Sigmund Freud", The Modernism Lab, Yale University, retrieved 23 June 2012.
  • Appignanesi, Lisa and Forrester, John. Freud's Women. Penguin Books, 2000.
  • Auden, W.H. "In Memory of Sigmund Freud", 1935, poets.org, retrieved 23 June 2012.
  • Bloom, Harold. The Western Canon. Riverhead Books, 1994.
  • Blumenthal, Ralph. "Hotel log hints at desire that Freud didn't repress", International Herald Tribune, 24 December 2006.
  • Clark, Ronald W. (June 1980). Freud: The Man and the Cause (1st izd.). Random House Inc (T). ISBN 978-0394409832. 
  • Cohen, David. The Escape of Sigmund Freud. JR Books, 2009.
  • Cohen, Patricia. "Freud Is Widely Taught at Universities, Except in the Psychology Department", The New York Times, 25 November 2007.
  • Eissler, K.R. Freud and the Seduction Theory: A Brief Love Affair. Int. Univ. Press, 2005.
  • Eysenck, Hans. J. Decline and Fall of the Freudian Empire. Pelican Books, 1986.
  • Ford, Donald H. & Urban, Hugh B. Systems of Psychotherapy: A Comparative Study. John Wiley & Sons, Inc, 1965.
  • Freud, Sigmund (1896c). The Aetiology of Hysteria. Standard Edition 3.
  • Freud, Sigmund and Bonaparte, Marie (ed.). The Origins of Psychoanalysis. Letters to Wilhelm Fliess: Drafts and Notes 1887-1902. Kessinger Publishing, 2009.
  • Fuller, Andrew R. Psychology and Religion: Eight Points of View, Littlefield Adams, 1994.
  • Gay, Peter. Freud: A Life for Our Time. W. W. Norton & Company, 2006 (first published 1988).
  • Gay, Peter. "The TIME 100: Sigmund Freud", Time magazine, 29 March 1999.
  • Gay, Peter (ed.) The Freud Reader. W.W. Norton & Co., 1995.
  • Gresser, Moshe. Dual Allegiance: Freud As a Modern Jew. SUNY Press, 1994.
  • Holt, Robert. Freud Reappraised: A Fresh Look At Psychoanalytic Theory. The Guilford Press, 1989.
  • Hothersall, D. History of Psychology. 3rd edition, Mcgraw-Hill, 1995.
  • Jones, E. Sigmund Freud: Life and Work Vol 1: The Young Freud 1856-1900, Hogarth Press, 1953.
  • Jones, E. Sigmund Freud: Life and Work Vol 2: The Years of Maturity 1901-1919, Hogarth Press, 1955
  • Jones, E. Sigmund Freud: Life and Work Vol 3: The Final Years 1919-1939, Hogarth Press, 1957
  • Juergensmeyer, Mark. Terror in the Mind of God: The Global Rise of Religious Violence. University of California Press, 2004.
  • Juergensmeyer, Mark. "Religious Violence", in Peter B. Clarke (ed.). The Oxford Handbook of the Sociology of Religion. Oxford University Press, 2009.
  • Kovel, Joel. A Complete Guide to Therapy: From Psychoanalysis to Behaviour Modification. Penguin Books, 1991 (first published 1976).
  • Leeming, D.A.; Madden, Kathryn; and Marlan, Stanton. Encyclopedia of Psychology and Religion. Springer Verlag u. Co., 2004.
  • Mannoni, Octave. Freud: The Theory of the Unconscious, London: NLB, 1971
  • (1989) "Freud and his Mother". Modern Psychoanalsys 14: 37–56. 
  • Masson, Jeffrey M. (ed.). The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fless, 1887–1904. Harvard University Press, 1985.
  • Meissner, William W. "Freud and the Bible" in Bruce M. Metzger and Michael David Coogan (eds.). The Oxford Companion to the Bible. Oxford University Press, 1993.
  • Robert Michels. "Psychoanalysis and Psychiatry: A Changing Relationship", American Mental Health Foundation, retrieved 23 June 2012.
  • Mitchell, Juliet. Psychoanalysis and Feminism: A Radical Reassessment of Freudian Psychoanalysis. Penguin Books, 2000.
  • Palmer, Michael. Freud and Jung on Religion. Routledge, 1997.
  • (1995) "Freud and the history of empathy". The International journal of psycho-analysis 76 (2): 237–256. PMID 7628894. 
  • Rice, Emmanuel. Freud and Moses: The Long Journey Home. SUNY Press, 1990.
  • Roudinesco, Elisabeth. Jacques Lacan. Polity Press, 1997.
  • Sadock, Benjamin J. and Sadock, Virginia A. Kaplan and Sadock's Synopsis of Psychiatry. 10th ed. Lippincott Williams & Wilkins, 2007.
  • Sulloway, Frank. Freud, Biologist of the Mind: Beyond the Psychoanalytic Legend. Burnett Books, 1979.
  • Vitz, Paul C. Sigmund Freud's Christian Unconscious. The Guilford Press, 1988.
  • Webster, Richard. Why Freud Was Wrong: Sin, Science and Psychoanalysis. HarperCollins, 1995.
  • Norman O. Brown. Life Against Death: The Psychoanalytic Meaning of History. Hanover, NH: Wesleyan University Press, Second Edition 1985.
  • Cioffi, Frank. Freud and the Question of Pseudoscience. Peru, IL: Open Court, 1999.
  • Cole, J. Preston. The Problematic Self in Kierkegaard and Freud. New Haven, CT: Yale University Press, 1971.
  • Frederick Crews. The Memory Wars: Freud's Legacy in Dispute. New York: The New York Review of Books, 1995.
  • Crews, Frederick. Unauthorized Freud: Doubters Confront a Legend. New York: Penguin Books, 1998.
  • Todd Dufresne. Killing Freud: Twentieth-Century Culture and the Death of Psychoanalysis. New York: Continuum, 2003.
  • Dufresne, Todd, ed. Against Freud: Critics Talk Back. Stanford: Stanford University Press, 2007.
  • Henri Ellenberger. Beyond the Unconscious: Essays of Henri F. Ellenberger in the History of Psychiatry. Princeton: Princeton University Press, 1993.
  • Ellenberger, Henri. The Discovery of the Unconscious: The History and Evolution of Dynamic Psychiatry. New York: Basic Books, 1970.
  • Esterson, Allen. Seductive Mirage: An Exploration of the Work of Sigmund Freud. Chicago: Open Court, 1993.
  • Peter Gay. Freud: A Life for Our Time. London: Papermac, 1988; 2nd revised hardcover edition, Little Books (1 May 2006), 864 pages, ISBN 978-1-904435-53-2; Reprint hardcover edition, W. W. Norton & Company (1988); trade paperback, W. W. Norton & Company (17 May 2006), 864 pages, ISBN 978-0-393-32861-5
  • Ernest Gellner. The Psychoanalytic Movement: The Cunning of Unreason. London: Fontana Press, 1993.
  • Adolf Grünbaum. The Foundations of Psychoanalysis: A Philosophical Critique. Berkeley: University of California Press, 1984.
  • Grünbaum, Adolf. Validation in the Clinical Theory of Psychoanalysis: A Study in the Philosophy of Psychoanalysis. Madison, Connecticut: International Universities Press, 1993.
  • Hale, Nathan G., Jr. Freud and the Americans: The Beginnings of Psychoanalysis in the United States, 1876–1917. New York: Oxford University Press, 1971.
  • Hale, Nathan G., Jr. The Rise and Crisis of Psychoanalysis in the United States: Freud and the Americans, 1917–1985. New York and Oxford: Oxford University Press, 1995.
  • Hirschmüller, Albrecht. The Life and Work of Josef Breuer. New York University Press, 1989.
  • Ernest Jones. The Life and Work of Sigmund Freud. 3 vols. New York: Basic Books, 1953–1957
  • Jung, Carl Gustav. The Collected Works of C. G. Jung Volume 4: Freud and Psychoanalysis. Routledge & Kegan Paul Ltd, 1961.
  • Macmillan, Malcolm. Freud Evaluated: The Completed Arc. Cambridge, Mass.: The MIT Press, 1997.
  • Herbert Marcuse. Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud. Boston: Beacon Press, 1974
  • Jeffrey Moussaieff Masson. The Assault on Truth: Freud's Suppression of the Seduction Theory. New York: Pocket Books, 1998
  • Puner, Helen Walker. Freud: His Life and His Mind. New York: Dell Publishing Co., 1947
  • Paul Ricoeur. Freud and Philosophy. New Haven: Yale University Press, 1970.
  • Philip Rieff. Freud: The Mind of the Moralist. Garden City, New York: Anchor Books, 1961
  • Paul Roazen. Freud and His Followers. New York: Knopf, 1975, hardcover; trade paperback, De Capo Press (22 March 1992), 600 pages, ISBN 978-0-306-80472-4
  • Roazen, Paul. Freud: Political and Social Thought. London: Hogarth Press, 1969.
  • Roth, Michael, ed. Freud: Conflict and Culture. New York: Vintage, 1998.
  • Schur, Max. Freud: Living and Dying. New York: International Universities Press, 1972.
  • David Stannard. Shrinking History: On Freud and the Failure of Psychohistory. Oxford: Oxford University Press, 1982.
  • Frank Sulloway. Freud, Biologist of the Mind: Beyond the Psychoanalytic Legend. London: Basic Books, 1979
  • Richard Webster. Why Freud Was Wrong: Sin, Science and Psychoanalysis. Oxford: The Orwell Press, 2005.
  • Richard Wollheim]. Freud. Fontana, 1971.
  • Wollheim, Richard, and James Hopkins, eds. Philosophical Essays on Freud. Cambridge: Cambridge University Press, 1982.

Spoljašnje veze[uredi - уреди]

Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Sigmund Freud
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Sigmund Frojd