Prijeđi na sadržaj

Victor Hugo

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Viktor Igo)
Victor Hugo
Portret Victora Hugoa, oko 1875.
Biografske informacije
Rođenje(1802-02-26)26. 2. 1802.
Francuska Besançon, Francuska
Smrt22. 5. 1885. (dob: 83)
Francuska Pariz, Francuska
NacionalnostFrancuz
Obrazovanje
Zanimanjepisac
Opus
Književni pravacromantizam
Književne vrsteproza, poezija, drama
Jezikfrancuski
Znamenita djela
Potpis

Victor-Marie Hugo (Besançon, 26. veljače 1802 – Pariz, 22. svibnja 1885) bio je francuski romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te možda najutjecajnija ličnost francuskog romantizma. Iako je u Francuskoj najpoznatiji po svojim pjesmama i dramama, u ostalom svijetu znamo ga po romanima Jadnici (Les Misérables) i Zvonar crkve Notre-Dame (Notre-Dame de Paris). Među njegovim mnogim pjesničkim zbirkama, Les Contemplations i La Légende des Siècles su iznimno cijenjene kod kritičara, a Hugo se nekad identificira kao najveći francuski pjesnik.

Iako je bio ekstremno konzervativan dok je bio mlad, pridružio se ljevici što su godine prolazile. Postao je strastveni republikanac i njegova djela dodiruju političke i socijalne probleme i umjetničke trendove tog vremena.

Rani život i utjecaji

[uredi | uredi kod]
Mladi Victor Hugo

Victor-Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. u mjestu Besançon kao treći sin Josepha Léopolda Sigisberta Hugoa (1773.–1828.) i njegove supruge Sophie Trébuchet (1772.-1821.). Većinu svog života proveo je u rodnoj Francuskoj. No bio je izgnan iz države za vlasti Napoleona III.. Godine 1851. živio je u Bruxellesu, od 1852. do 1855. živio je na Jerseyu, a od 1855. do 1970. i ponovno od 1872. do 1873. na Guernseyu. Godine 1852. dobio je generalno pomilovanje i od tada njegov egzil bio je po izboru.

Hugovo rano djetinjstvo bilo je ispunjeno velikim događajima. U stoljeću prije njegova rođenja, u Francuskoj revoluciji dogodio se kraj Dinastije Bourbon, a sam Hugo je svjedočio usponu i padu Prve Republike i nastanku Prvog Carstva pod vodstvom Napoleona Bonapartea. Napoleon se proglasio carem kada je Hugo imao samo 2 godine, a Dinastija Bourbon se vratila na prijestolje prije Hugova osamnaestog rođendana. Različiti politički i vjerski pogledi Hugovih roditelja reflektirali su sile koje su se borile za prevlast u Francuskoj tijekom cijelog njegova života: Hugov otac bio je visoko odlikovani časnik u Napoleonovoj vojsci, ateistički republikanac koji je smatrao Napoleona herojem, dok je njegova majka bila katolička rojalistica koja je po nekim pričama za ljubavnika izabrala generala Victora Lahoriea, koji je 1812. pogubljen zbog sumnje da je kovao planove protiv Napoleona.

Sophie je slijedila svog muža na zadatke u Italiju (gdje je Léopold služio kao guverner provincije blizu Napulja) i u Španjolsku (gdje je on vodio tri Španjolske provincije). Svjesna problema stalnog seljenja zbog vojnog života i zbog mogućnosti prijevare od strane njezinog nevjernog supruga, Sophie se 1803. privremeno rastala od Léopold i smjestila se u Pariz. Od tada je dominirala Hugovim obrazovanjem i razvojem. Rezultat toga bio je iskazan u njegovim ranim pjesmama i fikciji čije su glavne teme bile Kralj i Vjera. Tek je kasnije, promatrajući događaje koji su uzrokovale revolucije 1848., Hugo odbacio katolički rojalizam i postao je pobornik republikanizma i slobode mišljenja.

Rana poezija i fikcija

[uredi | uredi kod]
Hugo sa svojim starijim sinom Françoisom-Victorom.
Hugova kći Léopoldine.

Kao i mnoge druge mlade pisce njegove generacije, Hugov uzor bio je François-René de Chateaubriand, otac romantizma i jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u Francuskoj za vrijeme 1800ih. U svojoj mladosti, Hugo je razvio tezu "Chateaubriand ili ništa" i njegov kasniji život imao je jako velikih sličnosti kao i onaj njegova prethodnika. Kao i Chateaubriand, Hugo je poticao i uznapredovao razvoj romantizma, i postao je povezan s politikom kao heroj republikanizma i bio je izgnan iz domovine zbog svojih političkih mišljenja.

Prijevremena strast i elokvencija Hugovih ranijih djela donijela mu je uspjeh i slavu u ranoj dobi. Njegova prva pjesnička zbirka (Nouvelles Odes et Poésies Diverses) izdana je 1824. kada je Hugo imao samo 23 godine, a donijela mu je kraljevsku plaću od Loja XVIII. Iako su se pjesmama divili zbog njihovog spontanog zanosa i tečnosti, tek je iduća zbirka koja je izdana 1826. (Ode i balade) otkrila Hugoa kao velikog i odličnog pjesnika, majstora lirike i kreativne pjesme.

Protiv majčinih želja, mladi Hugo se zaljubio i tajno zaručio sa prijateljicom iz djetinjstva Adèle Foucher (1803.-1868.). Zbog neobične bliskosti sa majkom, Hugo se tek nakon njezine smrti 1821. osjećao slobodnim da se oženi sa Adèle (to se dogodilo 1822.). Svoje prvo dijete, sina Léopolda, dobili su 1823., no dijete je umrlo još u djetinjstvu. Hugova ostala djeca su bila kćeri Léopoldine (28. kolovoza 1824.) i Adèle (24. kolovoza 1930.), te dva sina Charles (4. studenog 1928.) i François-Victor (28. listopada 1828.). Hugo je svoj prvi roman, Han d'Islande izdao 1823., a svoj drugi roman Bug-Jargal je izdao tri godine kasnije, 1826. U periodu između 1829. i 1940. Hugo je izdao još 5 pjesničkih zbirki (Les Orientales, 1829.; Les Feuilles d'automne, 1831.; Les Chants du crépuscule, 1835; Les Voix intérieures, 1837.; i Les Rayons et les ombres, 1840.) i tako utvrdio svoju reputaciju kao jedan od najvećih i najboljih liričnih pjesnika svih vremena.

Kazališni rad

[uredi | uredi kod]
"Bitka za Hernani" (1830.)

Hugo nije tako brzo postigao uspjeh sa svojim kazališnim djelima. Godine 1827. izdao je nikad izvedenu dramu Cromwell, koja je najpoznatija po autorovom predgovoru nego po samoj radnji djela (glomazna duljina drame smatrala se "neprikladnom za izvođenje"). U uvodu, Hugo savjetuje francuske pisce da se oslobode od klasičnog stila teatra i tako pokrenuo bitku između francuskog klasicizma i romantizma koja će nakon tog događaja trajati još godinama. Nakon Cromwella, 1928. je uslijedila drama Amy Robsart, jedna eksperimentalna drama iz Hugova djetinjstva koja je inspirirana Kenilworthom Waltera Scotta koja je bila u produkciji njegova šurjaka Paula Fouchera, i uspjela je izdržati čak jedan nastup pred više no nezahvalnom publikom prije nego što je skinuta sa pozornice.

Prva Hugova drama koja je producirana pod njegovim osobnim imenom bila je Marion Delorme. Iako je prvobitni zabranjena i cenzurirana zbog svojeg kritiziranja monarhije, zabrana je skinuta, a premijera bez cenzura bila je 1829., no ponovno bez uspjeha. No, iduća drama koju je Hugo napisao i izveo - Hernani - se pokazala kao jedan od najuspješnijih i najpotresnijih događaja 19. stoljeća u francuskoj kazališnoj sceni i to već prve noći kada je postala poznata kao "Bitka za Hernani". Danas je djelo relativno nepoznato i ne pamti se osim ko podloga za Verdijevu istoimenu operu. No, u ono vrijeme, izvedba predstave skoro bi se pretvorila u rat između tada ključnih suparnika u francuskoj kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv rojalista. Drama je uvelike osuđena od strane novina, no izvodila se pred punim kazalištem noć za noć. Također je signalizirala da se Hugov koncept romantizma iznimno ispolitizirao: Hugo je vjerovao da će isto kao što će i liberalizam osloboditi narod od patnja pod monarhijom i diktaturom, romantizam osloboditi umjetnost od klasicizma.

Glumica Juliette Drouet, Hugova ljubavnica

Hugo je 1832., inspiriran uspjehom Hernania, izdao još jednu dramu Kralj uživa. Drama je zabranjena odmah nakon prve večeri i to zbog istaknutog ismijavanja francuskog plemstva, no postala je izuzetno popularna u tiskanom obliku. Motiviran zabranom, Hugo je svoju iduću dramu Lucrèce Borgia napisao za samo 14 dana. Drama je izvedena tek 1833. i doživjela je znatan uspjeh. Mademoiselle George (prijašnja Napoleonova ljubavnica) igrala je glavnu ulogu, a glumica Juliette Drouet igrala je jednu od sporednih uloga. No, Drouet je kasnije zaigrala jako veliku ulogu u Hugovu privatnom životu postavši njegova doživotna ljubavnica i muza. Iako je Hugo imao mnogo ljubavnih avantura, čak je i Hugova supruga priznala kako Drouet ima jako veliku povezanost sa Victorom i ona se smatrala djelom obitelji. U Hugovoj sljedećoj drami (Marie Tudor, 1833.), Drouet je igrala ulogu Jane Grey, prethodnicu kraljice Mary Tudor. No, Drouet se nije smatra pogodnom za ulogu i zamijenjena je sa drugom glumicom odmah nakon prve večeri. To je bila njezina posljednja uloga na francuskoj pozornici. Od tada je svoj život posvetila Hugou. Uz malu novčanu potporu, ona je postala njegova neplaćena tajnica i suputnica idućih 50 godina.

Hugov Angelo je imao premijeru 1835. i bio je velik uspjeh. Ubrzo nakon, grof od Orleansa (brat kralja Luja-Filipa i veliki obožavatelj Hugovih djela) osnovao je novo kazalište da podrži izvođenje novih drama. Théâtre de la Renaissance otvoreno je u studenom 1838. i prva predstava koja se u njemu izvodila je Ruy Blas. Iako se ta drama danas smatra jednim od Hugovih najboljih, u ono vrijeme nije bila baš dobro prihvaćena. Hugo nije napisao iduću dramu 1843. Les Burgraves je igrala samo 33 večeri i polako je gubila gledatelje, koji su išli gledati konkurentnu dramu. Les Burgraves je bila Hugova zadnja prava drama. Iako je kasnije, 1862., napisao jednu kratku dramu Torquemada, ona nije izdana sve do nekoliko godina prije njegove smrti, 1882 i nije bila namijenjena za izvođenje na pozornici. No, Hugov interest za kazalište nije opao i 1864. je izdao dobro-prihvaćeni esej o Williamu Shakespeareu, čiji je stil pokušao emulirati u svojim vlastitim dramama.

Djela za odrasle

[uredi | uredi kod]
Ilustracija Alfreda Barboua iz prvog izdanja Zvonara crkve Notre-Dame (1831.)

Hugovo prvo djelo za odrasle pojavilo se 1829., a reflektiralo je oštru socijalnu savjest koja će uvelike utjecati na jedno od njegovih kasnijih djela. Posljednji dani čovjeka koji je osuđen na smrt je djelo koje je imalo dubok utjecaj na književnike kao što su Albert Camus, Charles Dickens i Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Claude Gueux, kratka dokumentarna priča o ubojici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834., i kako je sam Hugo tvrdio, ona je bila preteča njegova najpoznatijeg djela Jadnici. No prvi Hugov pravi, dugi roman bio je enormno uspješni Zvonar crkve Notre-Dame, koji je izdan 1831. i odmah je preveden na skoro sve europske jezike. Jedan od efekata romana bila je popularizacija katedrale Notre-Dame, koja je sada privlačila tisuće turista koji su pročitali roman. Knjiga je također inspirirala ljubav prema predrenesansnim građevinama, koje se od tada aktivno čuvaju.

Portret "Cosette" koji je napravio Emile Bayard, slika je iz prvog izdanja Jadnika (1862.)

Hugo je počeo planove za svoj novi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vrijeme 1830ih, no bilo je potrebno punih 17 godina kako bi se njegovo najpoznatije i najdugovječnije djelo, Jadnici, realiziralo i konačno izdalo 1862. Sam autor je bio svjestan da je njegov novi roman izvrstan i izdavanje je pripalo kupcu koji je najviše ponudio. Belgijska izdavačka kuća Lacroix & Verboeckhoven prihvatila se marketinške kampanje, što je bilo neobično za to vrijeme, tiskajući novinska izdanja djela punih 6 mjeseci prije izdavanja djela. Prvobitno je izdala samo prvi dio djela ("Fantine") koji je istodobno izdavan u većim gradovima. Dijelovi knjige brzo su se rasprodali i imali su veliki utjecaj na francusko društvo. Odgovori na djelo sezali su od divljeg entuzijazma pa do intenzivnih osuda, no problemi koji su istaknuti u Jadnicima ubrzo su se našli na dnevnom redu francuske Narodne Skupštine. Taj roman je i dan danas još uvijek popularan u cijelom svijetu, adaptiran je za film, TV i glazbenu sceni i napisano je još par knjiga koje se na neki način smatraju nastavcima romana.

Hugo se od socijalno-političkih problema udaljio u svom idućem romanu, Les Travailleurs de la Mer koji je izdan 1866. Unatoč tome, knjiga je dobro primljena, možda zbog prijašnjeg uspjeha Jadnika. U romanu posvećenom kanalskom otoku Guernsey, na kojem je Hugo proveo 15 godina izgnanstva, Hugovo opisivanje čovjekove bitke sa morem i sa strašnim stvorenjima koje žive ispod površine izrodilo je novi trend u Parizu - lignje. Od jela i ekshibicija pa do šešira i zabava u simbolu lignje, Parižani su postali fascinirani tom životinjom koju su mnogi tada smatrali mističnom. Guernseyska riječ koja je korištena u knjizi koristila se kako bi referirala na hobotnicu.

Karikatura Honoréa Daumiera, na vrhuncu Hugova političkog života: "Hugo je najmračniji od svih velikih ozbiljnih ljudi." (1849.)

Političko-socijalnim problemima vratio se u svom idućem djelu, Čovjek koji se smije koje je izdano 1869. i dalo je kritični prikaz aristokracije. No, roman nije bio toliko uspješan kao njegovi prethodnici te je sam Hugo rekao da se povećava razlika između njega i njegovih književnih suvremenika kao što su Gustave Flaubert i Émile Zola, čija su naturalistička djela postajala sve popularnija od Hugovih romantističkih djela. Njegov zadnji roman Devedeset i tri, izdan 1874., bavio se problemom koji je Hugo prije izbjegavao: Vladavina terora za vrijeme Francuske revolucije. Iako je njegova popularnost opadala kada je roman izdan, mnogi Devedeset i tri smatraju jako močnim djelom koje je rame uz rame sa Hugovim prijašnjim djelima.

Politički život i izgnanstvo

[uredi | uredi kod]
Među stijenama u Jerseyu (1953.-55.)

Nakon tri neuspješna pokušaja, Hugo je 1841. prvi put izabran u Académie Francaise i tako je utvrdio svoju važnu ulogu u francuskoj književnosti. Nakon toga se uvelike uključio u politički život i postao je veliki pobornik Republike. Kralj Luj-Filip ga je 1841. postavio za kraljevskog geneaologa i time je ušao u Visoke odaje kao Pair de France (ekvivalent engleskog lorda) i na toj poziciji je govorio protiv smrtne kazne i socijalne nepravde, a zalagao se za slobodu tiska i samo-vladu za Poljsku. Kasnije je izabran u Zakonodavni i Konstitucionalnu Skupštinu, malo prije revolucija 1848. i formiranja Druge Francuske Republike.

Kada je Louis Napoleon (Napoleon III.) preuzeo potpunu vlast 1851. i kada je donio anti-parlamentarni ustav Hugo ga je otvoreno proglasio izdajicom vlastite domovine. U strahu za život Hugo bježi u Bruxelles, pa na Jersey, a sa obitelji se konačno smjestio na jedan od kanalskih otoka, Guernsey, točnije u Hauteville Houseu gdje je živio u izgnanstvu do 1870.

Dok je bio u egzilu, Hugo je napisao svoje poznate pamflete protiv Louisa Bonapartea, Napoléon mali i Histoire d'un crime. Pamfleti su zabranjeni u Francuskoj, no unatoč tome imali su velik utjecaj tamo. Hugo je za svog boravka u Guernseyu napisao neka od svojih najpoznatijih djela, kao što su Jadnici i njegove vrlo cijenjene zbirke poezije (Les Châtiments, 1853.; Les Contemplations, 1856.; i La Légende des siècles, 1859.).

Hugo je u jednom slučaju uvjerio vladu kraljice Viktorije da poštedi 6 Iraca smrtne kazne zbog terorističkih aktivnosti. Taj njegov čin rezultirao je uklanjanjem smrtne kazne iz ženevskog, portugalskog i kolumbijskog ustava.[1].

Iako je Napoleon III. izdao pomilovanje svim političkim izgnanicima 1859., Hugo se odbio vratiti jer je to značilo da treba povući svoje kritike i mišljenja prema vladi i kralju. Tek kada je Napoleon III. pao i nastala je Treća Republika, Hugo se vratio u rodnu zemlju 1870., u kojoj je jako brzo izabran u Narodnu Skupštinu i Senat.

Vjerski pogledi

[uredi | uredi kod]
Victor Hugo 1884.

Hugovi vjerski pogledi radikalno su se mijenjali tokom njegova života. Kao mladić bio je katolik i izražavao je veliko poštovanje prema Crkvenoj hijerarhiji i autoritetu. Od tada on se sve više odaljava od katolicizma i izražava veliko negodovanje prema papama i ima snažne anti-klerične poglede. Tijekom egzila postao je spiritualist, a kasnije je postao pobornik racionalnog deizma koji je bio sličan onome koji je podržavao Voltaire. Kada je jedan popisnik 1872. pitao Hugoa da li je on katolik, Hugo je odgovorio: "Br. 1 slobodoumnik".

Hugo za vrijeme svog "spiritističkog" perioda na Guernseyu (1855.)

Hugo nikad nije izgubio svoju antipatiju prema rimokatoličkoj crkvi uglavnom zbog njezine ravnodušnosti za nedaće radnika koji su bili tlačeni od monarhije i možda zbog učestalosti da se Hugova djela nalaze na papinoj listi "zabranjenih knjiga" (Hugo je dobio čak 740 napada zbog Jadnika od strane katoličkog tiska.). Nakon njegovih sinova Charlesa i Françoisa-Victora, Hugo je zahtijevao da se pokopaju bez križa i bez svećenika, a isto je želio da se napravi i na njegovom pogrebu. Iako je Hugo vjerovao da je katolička dogma stara i umiruća, on nikad nije direkto napao samu instituciju. On je također ostao jako religiozan čovjek i do kraja života je vjerovao u moć i potrebu molitve.

Hugov racionalizam se može naći u njegovim pjesmama Torquemada (1869., koja govori o vjerskom fanatizmu), Papa (1878., nasilno anti-klerična), Vjere i vjera (1880., u kojoj odbija korist crkava) i u onim posthumno izdanim Kraj Sotone i Bog (1886. i 1891., u kojoj kršćanstvo predstavlja kao grifona, a racionalizam kao anđela).

O vjeri je Hugo rekao:

Vjera prolazi, no Bog ostaje

. Predvidio je da će kršćanstvo eventualno nestati, no da će ljudi i nakon toga vjerovati u "Boga, Dušu i odgovornost".

Posljednje godine i smrt

[uredi | uredi kod]
Victor Hugo, autor: Alphonse Legros
Tijelo mrtvog Victora Hugoa na njegovom krevetu, sliku je napravio Félix Nadar.

Kada se Hugo 1870. vratio u Pariz, narod ga je slavio kao nacionalnog heroja. Unatoč svojoj popularnosti Hugo je izgubio izbore za primanje u Narodnu skupštinu 1872. U jako kratkom periodu nakon neuspjelih izbora Hugo je dobio lakši moždani udar, doživio je Opsadu Pariza, njegova kći je završila u umobolnici, a u tom kratkom periodu doživio je i smrt svojih dvaju sinova. Njegova druga kći, Léopoldine, utopila se u brodskoj nesreći 1843., njegova supruga Adèle umrla je 1868., a njegova vjerna ljubavnica Juliette Drouet umrla je 1883., samo dvije godine nakon njegove smrti. Unatoč velikim obiteljskim gubicima Hugo ustrajava na političkim promjenama. Dana 30. siječnja 1876. Hugo je izabran za člana u novoosnovanom Senatu. Njegova posljednja faza u političkom životu smatra se neuspjehom. Hugo je preuzeo ulogu tvrdoglavog starca i jako je malo učinio za svog boravka u Senatu.

U veljači 1881. Hugo je proslavio svoj 79. rođendan. U čast njegova ulaska u osmo desetljeće života, održana je jedna od najvećih posveta koja je održana nekom živućem piscu. Proslava je započela 25. i Hugo je dobio Sevresku vazu, tradicionalni dar za suverenike. Dana 27. veljače u njegova čast je održana jedna od najvećih parada u francuskoj povijesti. Narod je marširao od Avenue d'Eylau, pa do Champs-Elysees i na kraju do samog centra Pariza. Narod je marširao 6 sati kako bi prošao kraj Hugova stana u kojem ih je on gledao sa prozora. Svaki pedalj parade napravljen je i isplaniran samo za Hugoa. Službeni vodiči su čak nosili i različke da bi aludirali na Cosetteinu pjesmu u Jadnicima.

Victor Hugo umro je 22. svibnja 1883. u 83. godini života, i njegova smrt je bila popraćena masovnim javnim žaljenjem. U svijetu ga ne cijenimo samo kao izvrsnog književnika nego kao i državnika koji se borio za očuvanje cjelovitosti Treće Republike i demokracije u Francuskoj. Više od 2 milijuna ljudi pridružilo se njegovoj pogrebnoj povorci koja je krenula od Slavoluka pobjede pa do Panthéona gdje je Hugo i pokopan.

Nacrti

[uredi | uredi kod]
Zalazeće sunce (1853.-1855.)
Hobotnica sa inicijalima V.H. (1866.)

Jako malo ljudi zna da je Hugo bio jednako profiličan u likovnoj umjetnosti kao i u književnosti, stvorivši preko 4,000 crteža u svom životu.

Iako mu je crtanje na početku bio samo hobi, ono počinje igrati jako veliku ulogu u njegovom životi malo prije njegova egzila, kada je donio odluku o prestanku pisanja kako bi život posvetio politici. Crtanje je bio Hugov glavni kreativni izlaz u periodu od 1948. do 1851.

Hugo je radio samo na papiru i u malom mjerilu, koristeći uglavnom tamnosmeđi ili crni tuš sa malim dodacima bijela i jako rijetko u boji. Njegovi sačuvani crteži su iznenađujuće uspješni i poprilično "moderni" u svom stilu. Danas se njegove slike smatraju jednim od preteča nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma.

Hugo se ne bi ustručavao koristiti dječje šablone, mrlje od tinte, lokve i mrlje, čipke i druga pomagala, također često koristeći ugljen sa šibica i svoje prste radije nego olovke i kistove. Nekad je dodavao i kavu i čađu da bi postigao efekte koje želi. Govori se da je Hugo često crtao sa svojom lijevom rukom ili bez gledanja papir, čak i dok je bio u spritualističkim seansama kako bi dopro do nesvjesne misli. Taj njegov koncept je kasnije popularizirao Sigmund Freud.

Hugo je svoje crteže držao podalje od javnosti u strahu da oni ne bi zasjenili njegov književni rad. No, volio je podijeliti svoje crteže sa obitelji i prijateljima, najčešće kao slike na ručno izrađenim razglednicama koje je slao za vrijeme svog egzila. Neka njegova djela pokazana su, i njima su se divili, umjetnici kao Vincent van Gogh i Eugène Delacroix koji su se kasnije složili u tome da je Hugo postao umjetnik, a ne književnik, da bi zasjenio sve umjetnike njegova stoljeća.

Memorijali

[uredi | uredi kod]

Stanovnici Guernseya podigli su mu kip u Candie vrtovima kako bi komemorirali njegov boravak na otoku.

Grad Pariz očuvao je njegova boravišta na Guernseyu i u Place des Vosges 6, Pariz i pretvorio ih u muzeje. Kuća u Viandenu, Luksemburg u kojoj je boravio 1871. također je pretvorena u komemorativni muzej.

Victor Hugo je svetac u Vijetnamskoj religiji Cao Dai.

Djela

[uredi | uredi kod]

Izdana za Hugova života

[uredi | uredi kod]

Pjesme Victora Hugoa

Izdana posthumno

[uredi | uredi kod]

Internetski tekstovi

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]

Internetske reference

[uredi | uredi kod]
  • Afran, Charles (1997). “Victor Hugo: French Dramatist”. Website: Discover France. (Originally published in Grolier Multimedia Encyclopedia, 1997, v.9.0.1.) Retrieved November 2005.
  • Bates, Alfred (1906). “Victor Hugo”. Website: Theatre History. (Originally published in The Drama: Its History, Literature and Influence on Civilization, vol. 9. ed. Alfred Bates. London: Historical Publishing Company, 1906. pp. 11–13.) Retrieved November 2005.
  • Bates, Alfred (1906). “Hernani”. Website: Threatre History. (Originally published in The Drama: Its History, Literature and Influence on Civilization, vol. 9. ed. Alfred Bates. London: Historical Publishing Company, 1906. pp. 20–23.) Retrieved November 2005.
  • Bates, Alfred (1906). “Hugo’s Cromwell”. Website: Theatre History. (Originally published in The Drama: Its History, Literature and Influence on Civilization, vol. 9. ed. Alfred Bates. London: Historical Publishing Company, 1906. pp. 18–19.) Retrieved November 2005.
  • Bittleston, Misha (uncited date). "Drawings of Victor Hugo". Website: Misha Bittleston. Retrieved November 2005.
  • Burnham, I.G. (1896). “Amy Robsart”. Website: Theatre History. (Originally published in Victor Hugo: Dramas. Philadelphia: The Rittenhouse Press, 1896. pp. 203–6, 401-2.) Retrieved November 2005.
  • Columbia Encyclopedia, 6th Edition (2001-05). “Hugo, Victor Marie, Vicomte” Arhivirano 2008-05-16 na Wayback Machine-u. Website: Bartleby, Great Books Online. Retrieved November 2005. Retrieved November 2005.
  • Fram-Cohen, Michelle (2002). “Romanticism is Dead! Long Live Romanticism!”. The New Individualist, An Objectivist Review of Politics and Culture. Website: The Objectivist Center. Retrieved November 2005.
  • Haine, W. Scott (1997). “Victor Hugo” Arhivirano 2008-04-11 na Wayback Machine-u. Encyclopedia of 1848 Revolutions. Website: Ohio University. Retrieved November 2005.
  • Illi, Peter (2001-2004). “Victor Hugo: Plays” Arhivirano 2009-04-15 na Wayback Machine-u. Website: The Victor Hugo Website. Retrieved November 2005.
  • Karlins, N.F. (1998). "Octopus With the Initials V.H." Website: ArtNet. Retrieved November 2005.
  • Liukkonen, Petri (2000). “Victor Hugo (1802-1885)” Arhivirano 2014-03-24 na Wayback Machine-u. Books and Writers. Website: Pegasos: A Literature Related Resource Site. Retrieved November 2005.
  • Meyer, Ronald Bruce (2004). “Victor Hugo”. Website: Ronald Bruce Meyer. Retrieved November 2005.
  • Robb, Graham (1997). “A Sabre in the Night”. Website: New York Times (Books). (Excerpt from Graham, Robb (1997). Victor Hugo: A Biography. New York: W.W. Norton & Company.) Retrieved November 2005.
  • Roche, Isabel (2005). “Victor Hugo: Biography” Arhivirano 2008-03-19 na Wayback Machine-u. Meet the Writers. Website: Barnes & Noble. (From the Barnes & Noble Classics edition of The Hunchback of Notre Dame, 2005.) Retrieved November 2005.
  • Uncited Author. “Victor Hugo” Arhivirano 2007-08-08 na Wayback Machine-u. Website: Spartacus Educational. Retrieved November 2005.
  • Uncited Author. “Timeline of Victor Hugo”. Website: BBC. Retrieved November 2005.
  • Uncited Author. (2000-2005). “Victor Hugo”. Website: The Literature Network. Retrieved November 2005.
  • Uncited Author. "Hugo Caricature" Arhivirano 2002-01-28 na Wayback Machine-u. Website: Présence de la Littérature a l’école. Retrieved November 2005.

Dodatna literatura

[uredi | uredi kod]
  • Barbou, Alfred (1882). Victor Hugo and His Times. University Press of the Pacific: 2001 paper back edition. [2].
  • Brombert, Victor H. (1984). Victor Hugo and the Visionary Novel. Boston: Harvard University Press. [3].
  • Davidson, A.F. (1912). Victor Hugo: His Life and Work. University Press of the Pacific: 2003 paperback edition. [4].
  • Dow, Leslie Smith (1993). Adele Hugo: La Miserable. Fredericton: Goose Lane Editions. [5].
  • Falkayn, David (2001). Guide to the Life, Times, and Works of Victor Hugo. University Press of the Pacific. [6].
  • Feller, Martin, Der Dichter in der Politik. Victor Hugo und der deutsch-französische Krieg von 1870/71. Untersuchungen zum französischen Deutschlandbild und zu Hugos Rezeption in Deutschland. Doctoral Dissertation, Marburg 1988.
  • Frey, John Andrew (1999). A Victor Hugo Encyclopedia. Greenwood Press. [7].
  • Grant, Elliot (1946). The Career of Victor Hugo. Harvard University Press. Out of print.
  • Halsall, A.W. et al (1998). Victor Hugo and the Romantic Drama. University of Toronto Press. [8].
  • Hart, Simon Allen (2004). Lady in the Shadows : The Life and Times of Julie Drouet, Mistress, Companion and Muse to Victor Hugo. Publish American. [9].
  • Houston, John Porter (1975). Victor Hugo. New York: Twayne Publishers. [10].
  • Ireson, J.C. (1997). Victor Hugo: A Companion to His Poetry. Clarendon Press. [11].
  • Maurois, Andre (1956). Olympio: The Life of Victor Hugo. New York: Harper & Brothers.
  • Maurois, Andre (1966). Victor Hugo and His World. London: Thames and Hudson. Out of print.
  • Robb, Graham (1997). Victor Hugo: A Biography. W.W. Norton & Company: 1999 paperback edition. [12].(description/reviews)
  • Tonazzi, Pascal (2007) Florilège de Notre-Dame de Paris (anthologie), Editions Arléa, Paris, ISBN 2-86959-795-9

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Victor_Hugo&oldid=42023190