German II Carigradski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

German II Nauplije (grčki: Γερμανός Β΄ Ναύπλιος; ? - jun 1240) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada koji je stolovao u Nikeji od 1223. do smrti.

Rođen je u Anaplu, selu u blizini Carigrada (današnji Arnavutköy u Istanbulu). Za vrijeme Četvrtog križarskog rata, odnosno pada Carigrada je služio kao đakon u Aja Sofiji.

Na mjesto patrijarha ga je imenovao nikejski car Jovan III Duka Vatac. Iskazao se kao izuzetno sposoban administrator i državnik, odnosno koristan saveznik cara. Prije svega je nastojao uspostaviti jedinstvo među pravoslavnim svećenstvom, koje se podijelilo na pristaše raznih država-nasljednica Bizantskog Carstva. Najdugotrajniji je spor imao sa epirskim svećenicima koji su podržavali Epirsku Despotovinu, a posebno ohridskim arhiepiskopom Dimitrijem Homatijanom, koji je okrunio Teodora Komnena Duku za cara u Solunu. Poraz Epiraca u bitke kod Klokotnice 1230. je, međutim, omogućio Germanu da ponovno uspostavi svoj autoritet, pri čemu je i lično pohodio zapadne oblasti.

German se pokazao izuzetno pragmatičnim u odnosu prema Bugarskoj, kojoj je 1235. priznao autokefalnost tamošnje crkve i tako okončao njenu dotadašnju podređenost rimskom papi.

German je prije toga nastojao postići pomirenje i sa samim papom, odnosno okončati Veliku šizmu. Godine 1232. je papi kao posrednike poslao grupu franjevaca, predloživši sazivanje ekumenskog sabora koji bi doveo do ponovno ujedinjena katolika i pravoslavaca. Godine 1234. je u Nikeju došla delegacija dominikanaca, ali se morala povući nakon što su njihovi stavovi izazvali burnu reakciju među lokalnim pravoslavnim svećenstvom.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Pravoslavne crkvene titule
Prethodi:
Manojlo I
vaseljenski patrijarh Carigrada
u egzilu u Nikeji

1223–1240
Slijedi:
Metodije II