Joasaf I Carigradski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Joasaf I
vaseljenski patrijarh Carigrada
Crkva Vaseljenska patrijaršija
Stolovanje završilo 10. april 1463[1]
Prethodnik Isidor II[1]
Nasljednik Genadije Skolarije[1]

Antonije Joasaf I Kokas (grčki: Ιωάσαφ Α΄ Κόκκας) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada koji je stolovao 1460-ih, a pri čemu historičari njegovo stolovanje obično smještaju između 1462. i 1465. godine.

Sadržaj/Садржај

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje pretpostavke kako je Antonije bio zapadnog porijekla. U svakom slučaju, prema Laurentu[2] i Kiminasu[3], izabran je za patrijarha 1. aprila 1462. godine, neposredno nakon iznenadne smrti svog prethodnika Isidora II.

Joasafovo stolovanje su obilježile spletke na carigradskom osmanlijskom dvoru, gdje je još uvijek veliki uticaj imalo nekadašnje romejsko (bivše bizantsko) plemstvo. Među njima se najviše isticao Georgious Amiroutzes, bivši diplomat koji je zbog uspješnog nagovaranja trapezuntskog cara Davida Komnena da Osmanlijama mirno preda Trapezunt stekao status miljenika sultana Mehmeta II Osvajača. Amiroutzes se želio oženiti za Mouchliotissu, lijepu udovicu posljednjeg atenskog vojvode Francesca II Acciacolija, ali mu Joasaf to nije htio dozvoliti, s obzirom da je Amiroutzes još uvijek bio u braku, pa bi se time odobrila bigamija suprotna kanonskom pravu. Amiroutzes se zbog toga obratio za pomoć velikom veziru Mahmud Paši Abogoviću, koji je pokušao organizirati sinod u svrhu svrgavanja Joasafa.

Joasaf međutim nije htio popustiti pod pritiskom. To je na kraju razbjesnilo Mehmeda, koji je naredio da se patrijarhu odreže brada, a njegovom pomoćniku Manojlu - budućem patrijarhu Maksimu III - odreže nos. Joasafa je to tako pogodilo da je pao u depresiju i pokušao izvršiti samoubistvo skočivši u cisternu sa vodom.

Joasaf je bio iz cisterne izbavljen, ali je nakon toga svrgnut i prognan u Anihajlos,[2]. Time je omogućeno da Giorgios Amiroutzes oženi svoju novu suprugu.[4]

Osporena kronologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kronologija stolovanja Joasafa I Kokasa je predmet spora među učenjacima. Noviji autori, kao što su Kiminas (2009),[3] Podskalsky (1988),[5] Laurent (1968)[2] i Runciman (1985)[6] stolovanje Joasafa I Kokasa stavljaju poslije Isidora II i prije Sofronija I, odnosno između aprila 1462. i Uskrsa 1463.

Drugi učenjaci, kao što su episkop Gemanos od Sardeisa (1933–8)[7] i Grumel (1958)[8],kao i službeni vebsajt Vaseljenske patrijaršije,[9] navode kako je Joasaf I stolovao iza Sofronija I i prije Marka II, odnosno sugeriraju da je stolovanje počelo počtekom 1465. (ili u julu iste godine) a završilo u prvim mjesecima 1466. Blanchet (2001)[10] navodi početak Joasafovog stolovanja u ljetu 1464. neposredno iza Sofronija.

Također, ne postoji konsenzus među učenjacima i dužini i kronologiji drugog i trećeg stolovanja Genadija Skolarija koji se izmjenjivao između Joasafa i Sofronija.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Kronologija prema Kiminasu (2009). Za ostale prijedloge v. Osporena kronologija.
  2. 2,0 2,1 2,2 Vitalien, Laurent (1968). "Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454–1476)". Revue des études byzantines (26): 229–263(246–9). doi:10.3406/rebyz.1968.1407. 
  3. 3,0 3,1 Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,45. ISBN 978-1-4344-5876-6. 
  4. Touloumakos Pantelis. "Amiroutzis, Georgios". Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. http://www.ehw.gr/l.aspx?id=7205. pristupljeno 17 July 2011. 
  5. Podskalsky, Gerhard (1988). Griechische Theologie in der Zeit der Türkenherrschaft (1453–1821) : die Orthodoxie im Spannungsfeld der nachreformatorischen Konfessionen des Westens. Munchen: C.H. Beck. str. 398. ISBN 978-3-406-32302-7. http://books.google.com/books?id=McDOLwBoM9kC&pg=PA398#v=onepage&q&f=false. 
  6. Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 193–4. ISBN 978-0-521-31310-0. 
  7. Σάρδεων Γερμανός (1933–38). "Συµβολή εις τους πατριαρχικούς καταλόγους Κωνσταντινουπόλεως από της αλώσεως και εξής". Ορθοδοξία (8–13). ((el))
  8. Grumel, Venance (1958). Traité d'études byzantines, vol. I: La chronologie. Paris: Presses universitaires de France. str. 437. 
  9. "Joasaph I". Ecumenical Patriarchate. http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=en&id=164. pristupljeno 16 July 2011. 
  10. Blanchet, Marie-Hélène (2001). "Georges Gennadios Scholarios a-t-il été trois fois ptriarche de constantinople?". Byzantion Revue Internationale des Études byzantines (Bruxelles) 71 (1): 60–72. ((fr))