Maksim III Carigradski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Maksim III
vaseljenski patrijarh Carigrada
Crkva vaseljenska patrijaršija
Stolovanje završilo 3. april 1482
Prethodnik Rafailo I
Nasljednik Simeon I
Osobni/lični detalji
Smrt 3. april 1482
Svetost
Datum slave 17. novembar
Štovanje u pravoslavna crkva

Maksim III (grčki: Μάξιμος Γ΄), roden kao Manuel Hristonim (grčki: Μανουήλ Χριστώνυμος), je bio vaseljenski patrijarh Carigrada od 1476 do smrti. Također je poznat i kao učenjak. U pravoslavnoj crkvi se slavi kao svetec pri čemu mu spomendan pada na 17. novembar.[1]

Sadržaj/Садржај

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Manuel Hristonim je vjerojatno bio žitelj Peloponeza u današnjoj Grčkoj.

Postao je veliki eklezijarh (glavni sakristan) Carigradske patrijašije. Taj je položaj nakon pada Carigrada (1453) preuzeo ovlasti skeuofilaksa,[2]:176 odnosno brige o svetom blagu i relkvijama Patrijaršije i na tom se položaju Manuel sukobljavao sa patrijarhom Genadijem Skolarijem na ekonomskim potanje.[2] Manuel je pod pokroviteljstvom Demetriosa Kircesa, sekretara osmanskog sultana, a zajedno sa velikim kartofilaksom Georgiosom Galesiotesem, uticao na život carigradske crkve više od dvije decenije.[3]:255

Godine 1463. je stao na stranu patrijarha Joasafa I protiv zahtjeva političara Georgiosa Amirucesa, grčkog plemića iz bivšeg Trapezuntskog Carstva, da oženi drugu ženu, jer je to predstavljalo bigamiju po kršćanskom kanonskom paravu. Zbog podrške Joasafu, sultan Mehmed II je dao Manuelu odrezati nos.[4]

Godine 1465. (ili početkom 1466.) Manuel je potakao izbor Marka II na mjesto patrijarha, a kasnije se suprotstavljao patrijarsima koje su podržavale druge frakcije kao što su Simeon Trapezuntski i Dionisije I, koji je 15. januara 1467 njega i Georgiosa Galesiotesa smijenio sa upravnih dužnosti u crkvi.[5]

Njih dvojica su, međutim, uskoro povratili svoj uticaj. Manuel je tako uspio povratiti naklonost sultana Mehmeda II,[2] te je u proljeće 1476. sam imenovan za carigradskog patrijarha. S obzirom da je još uvijek bio laik, prvo se zamonašio i uzeo religijsko ime Maksim, a sljedeći dan je posvećen kao episkop i ustoličen kao patrijarh od strane mitropolita Herakleje.[6] Njegovo stolovanje je označilo kraj perioda nevolja u tamošnjoj Crkvi, te je predstavljalo doba mira i sloge.[3]:260

Maksim je umro 3. aprila 1482.[7]

Njegovo glavno književno djelo je "Monodijum o zauzimanju Carigrada".

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Maximos III". Ecumenical Patriarchate. http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=en&id=170. pristupljeno 11 August 2011. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 194–5. ISBN 978-0-521-31310-0. 
  3. 3,0 3,1 Vitalien, Laurent (1968). "Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454-1476)". Revue des études byzantines (26): 229–263. doi:10.3406/rebyz.1968.1407. ((fr))
  4. Touloumakos Pantelis. "Amiroutzis, Georgios". Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. http://www.ehw.gr/l.aspx?id=7205. pristupljeno 17 July 2011. 
  5. Petit, L. (1903). "Déposition du Patriarche Mark Xylocarvi". Revue de l'Orient Chrétien (8): 144–9. ((fr))
  6. B.G.Niebuhr, I.Bekker, ur. (1849) [1584]. "Historia Politica et Patriarchica Constantinopoleos". Corpus scriptorum historiae byzantinae, Volume 49. Bonn. str. 116. ((la))
  7. Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,46. ISBN 978-1-4344-5876-6. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]