Atanasije III Carigradski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Atanasije III Carigradski
St. Afanasy Lubensky.jpeg

Rođen/a 1597, Retimon, Kreta
Umro/la 15. (5.) april 1654, Manastir Mhar
Kanoniziran/a 1670s
Glavno svetište mošti u Blagovješčenskoj crkvi u Harkovu
Kalendar svetaca Sinaksa Atonita Uvaženog: 2. (15.) maj
Zaštitništvo Dubna, Harkov


Atanasije III Patelar (svjetovno ime Alexios Patellarios, grčki: Αλέξιος Πατελλάριος, ruski: Алексий Пателла́рий;[1] 1597 – 5. april 1654) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada u tri navrata - 1634, 1635. i 1652. Prije toga je služio kao mitropolit solunski. Najpoznatiji je, pak, po svom radu u Rusiji gdje je, nedugo pred smrt, sudjelovao u reformama patrijarha Nikona 1653. godine.

Atanasija je 1670-ih Ruska pravoslavna crkva kanonizirala kao Prosvjetitelja.

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Kiril je poticao iz plemićke porodice povezane sa nekadašnjom bizantskom dinastijom Paleologa. Rodio se rodio na Kreti pod mletačkom vlašću, gdje se obrazovao u manastiru Arkadij.

Zahvaljujući svom zemljaku, patrijarhu Kirilu I Lukarisu, postavljen je 1631. za mitropolita solunskog. U to je vrijeme u Evropi eskalirao sukob između katolika i protestanata, koji se, preko lobiranja različitih evropskih ambasadora odrazio i na osmanski dvor, koji je imao ključnu ulogu u imenovanju vaseljenski patrijarha. Lukaris se, pak, smatrao predstavnikom pro-protestantske frakcije u Patrijaršiji, odnosno bio optuživan za prihvaćanje kalvinizma, a što je svoj vrhunac dobilo nakon što je u kalvinističkoj Ženevi objavljena knjiga Confessio Fidei Orthodoxae čije se autorstvo pripisivalo Lukarisu, a 1633. i njen grčki prijevod. Atanasije se priključio episkopima koji su Lukarisove stavove smatrali neprihvatljivim. Nakon što su ambasadori katoličkih država prikupili 60.000 talira nužnih za "pešteš" (danak za imenovanje) [2], Lukaris je u februaru 1634. smijenjen, a Atanasije došao na mjesto novog patrijarha 25. marta.

Atanasijevo stolovanje je relativno kratko potrajalo. Nakon što je Lukarisu skloni ambasador Nizozemske sultanu dostavio 70.000 talira, Atanasije je smijenen. 1635. godine je otputovao u Italiju te neko vrijeme proveo u Veneciji i Anconi. Prema nekim navodima mu je papa ponudio mjesto kardinala ukoliko se pristane preobratiti na katoličanstvo; Atanasije je to odbio te se umjesto toga povukao na Svetu goru.

Nakon što je Lukaris 1638. svrgnut i ubijen, Atanasije je bio jedan od kandidata za njegovo mjestto. Umjesto toga je mjesto patrijarha preuzeo Kiril II Kontares, ali nakon njegovog svrgavanja 1639. godine je mjesto patrijarha preuzeo Partenije I. Atanasije je stolovao u Solunu, prije nego što je 1643. otišao u Moldaviju gdje je neko vrijeme živio pod pokroviteljstvom kneza Vasilea Lupua.

1652. je ponovno izabran za patrijarha, ali se dobrovoljno povukao sa tog mjesta nakon nekoliko dana. Umjesto toga je otišao u današnju Ukrajinu gdje se preko Bogdana Hmeljnickog povezao sa ruskim carem Aleksejem Mihajlovičem koga je 1653. posjetio u Moskvi. Tamo je surađivao sa patrijarhom Nikonom, a umro je u Mharskom manastiru u današnjoj Ukrajini.


Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. u ruskoj tradiciji se također navodi i kao Prosvjetitelj Atanasije Cargradski (Stajaći), Čudotvorac Lubenska i Atanasije Harkovski
  2. Steven Runciman. The Great Church in Captivity. Cambridge University Press, 1988, стр. 283.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]