Hrizip

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Hrizip iz Solija
Antička filozofija
Zapadna filozofija

Djelomična mramorna bista Hrizipa, rimska kopija helenističkog originala, Louvre
Rođenje cca. 280. pne.
Soli
Smrt c. 207. pne.
Atena
Filozofija
Škola/Tradicija Stoicizam
Glavni interesi Logika, fizika, etika
Znamenite ideje
formulacija stoicizma u sistem
Inspiracija

Hrizip iz Solija (starogrčki: Χρύσιππος ὁ Σολεύς, Chrysippos ho Soleus, oko 280 – oko 207. pne.)[n 1] bio je starogrčki stoički filozof. Rođen je u Soliju, u Kilikiji, ali se kao mladić preselio u Atenu, gde je postao Kleantov učenik u stoičkoj školi. Kada je Klant umro, oko 230. pne., Hrizip ga je naslijedio kao treći po redu vođa te škole. Bio je poznat kao izuzetno plodan pisac, te je u svojim radovima proširio temeljna učenja Zenona iz Kitija, osnivača škole. Zbog toga se smatra drugim ocem stoicizma, i jednim od najzaslužnijih za to da je upravo stoicizam nekoliko vijekova bio među najuticajnijim filozofskim pokretima grčko-rimskog svijeta.[1]

Hrizip se uspješno bavio logikom, teorijom spoznaje, etikom i fizikom. Stvorio je izvorni sustav propozicijske logike kako bi bolje razumio djelovanje svemira i ulogu čovječanstva u njemu. Držao se determinističkog pogleda na sudbinu, ali je unatoč tome dopuštao osobnu slobodu u mislima i akcijama. Etika, smatrao je, ovisi o razumijevanju prirode svemira i podučavao je terapiju istrebljenja neposlušnih strasti koje potištuju i slamaju dušu. Potaknuo je uspjeh stoicizma kao jednog od najutjecajnijih filozofskih pokreta tijekom idućih stoljeća u grčkom i rimskom svijetu.

Od njegovih pisanih djela, sačuvani su samo fragmenti. Nedavno su među papirusima u Herkulaneju otkriveni odlomci nekih njegovih djela.[2]

Život[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je bio feničkog podrijetla,[3] sin Apolonija iz Tarsa, rođen u mjestu Soliju u Kilikiji.[4] Bio je "u tijelu neugledan",[5] i navodno je trenirao kao trkač na duge staze.[6] Još kao mladić izgubio je značajnu naslijeđenu imovinu, koju mu je konfiscirala kraljevska riznica.[7] Hrizip se preselio u Atenu, gdje je postao učenik Kleanta, koji je tada bio poglavar (sholarh) stoičke škole.[6] Vjeruje se da je pohađao tečajeve Arkesilaja i njegovog nasljednika Likada u Platonovoj akademiji.[8]

Hrizip se svom snagom bacio na proučavanje stoičkog sustava. Među suvremenicima uživao je veliku reputaciju kao učenjak.[6] Istjecao se intelektualnom odvažnošću i samopouzdanjem, a njegovo oslanjanje na vlastite sposobnosti pokazalo se, između ostalog, u zahtjevu koji je navodno uputio Kleantu: "Daj mi principe i sam ću pronaći dokaze".[6] Naslijedio je Kleanta na mjestu voditelja stoičke škole kad je Kleant umro, oko 230. pne.

Hrizip je bio plodan pisac. Navodi se da je rijetko prošao dan a da on nije napisao 500 redaka,[7] a napisao je više od 705 djela.[9] Njegova želja da bude sveobuhvatan značila je to da se zauzimao za obje strane argumenta,[8] a njegovi protivnici optuživali su ga da svoje knjige puni citatima drugih.[10] Smatrali su da mu je govor bio razliven i nejesan, a stil nepažljiv, ali njegove su sposobnosti bile visoko cijenjene i postao je istaknuti autoritet stoičke škole.[11]

Posljednji trenuci Hrizipova života. Gravura iz 1606.

Umro je tijekom 143. olimpijade (208–204. pne.) u 73. godini života.[12] Diogen Laertije iznosi dva različita izvještaja o njegovoj smrti.[13] Prema prvom izvještaju, Hrizipa je uhvatila vrtoglavica, nakon što je na gozbi popio nerazrijeđeno vino, i ubrzo je umro. Prema drugom izvještaju, gledao je magarca kako jede smokvu i povikao: "A sad dajte magarcu čistog vina da spere smokve", nakon čega je umro u naletu smijeha. Točan razlog zbog kojeg je umro nalazi se u jednom rukopisu i sada je sačuvan u odjeljku br. 1388. Nacionalnog rimskog muzeja. Njegov nećak Arostokreont podigao je kip njemu u čast u atenskoj četvrti Kerameiku.[14] Hrizipa je na mjestu voditelja stoičke škole naslijedio njegov učenik Zenon iz Tarsa.[15]

Od Hrizipovih spisa nijedno nije sačuvano, osim fragmenata citiranih u djelima kasnijih autora kao što su Ciceron, Seneka, Galen, Plutarh i drugi. Nedavno su među papirusima u Herkulaneju otkriveni segmenti iz Logičkih pitanja i O proviđenju.[2] Među papirusima je možda još jedno Hrizipovo djelo.[2]

Filozofija[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip se dugo i uspješno odupirao napadima Akademije[16] i nadao se ne samo da će obraniti stoicizam od napada iz prošlosti, već i od svih mogućih napada u budućnosti. Uzeo je Zenonova i Kleantova učenja i iskristalizirao ih u ono što je postalo konačni sustav stoicizma.[16] Razradio je stoička učenja o fizici i njihovu teoriju spoznaje,[11] a stvorio je i velik dio stoičke formalne logike.[17] Ukratko, Hrizip je stvorio ili dovršio stoički sustav kakav j predan potonjim naraštajima. Rečeno je: "Da nema Hrizipa, ne bi postojala ni Stoa".[18]

Logika[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je mnogo napisao na temu logike i stvorio sustav propozicijske logike. Aristotelova se logika pojma bavila međusobnim odnosima pojmova poput "Sokrat" ili "čovjek" ("svi su ljudi smrtni, Sokrat je čovjek, dakle Sokrat je smrtnik"). Stoička se logika, s druge strane, bavila međusobnim odnosima propozicija (tj. tvrdnji) poput "dan je" ("ako je dan, svjetlo je; dan je: dakle, svjetlost je").[19] Premda su raniji megarski dijalektičariDiodor Kron i Filon – radili na tom polju, a Aristotelovi učenici – Teofrast i Eudem – istraživali hipotetičke silogizme,[20] upravo je Hrizip razvio ta načela u koherentni sustav propozicijske logike.[20][21]

Propozicije[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je propoziciju definirao kao "ono što se može poreći ili potvrditi onim po čemu je to po sebi" i dao primjere propozicija kao što su "dan je" i "Dion hoda".[22] Razlikovao je jednostavne i ne-jednostavne propozicije, koje su u modernoj terminologiji poznate kao atomske i molekularne propozicije.[20] Jednostavna propozicija elementarna je izjava kao što je "dan je".[23] Jednostavne propozicije povezane su zajedno kako bi stvorile nejednostavne propozicije korištenjem logičkih veza. Hrizip je nabrojao pet vrsta molekularnih propozicija prema vezi koja se koristi da ih spoji:[23]

Logičke veze
Vrsta Primjer
ako ako je dan, svjetlo je
i dan je i svjetlo je
ili ... ili ili je dan ili je noć
budući da budući da je dan, svjetlo je
više/manje vjerojatno ... nego više vjerojatno je dan nego je noć

Tako je Hrizip nabrojao nekoliko vrsta molekularnih propozicija za koje zna moderna logika, uključujući konjunkciju, disjunkciju i implikaciju,[24] a Hrizip je pomno proučavao njihove kriterije istine.[24]

Uvjetne propozicije[uredi - уреди | uredi kôd]

Prvi logičari koji su raspravljali o uvjetnim izjavama bili su Diodor Kron i njegov učenik Filon. Pišući petsto godina kasnije, Sekst Empirik poziva se na raspravu između Diodora i Filona.[25] Filon je sve kondicionale (uvjete) smatrao istinitima, osim onih koji su s ispravnim antecedentom imali netočan konzekvent, a to je značilo da je propozicija poput "ako je dan, onda govorim" istinita, osim ako nije dan i ne utihnem.[26] Ali Diodor je tvrdio da je pravi uvjet onaj u kojem uvjetna klauzula nikada ne bi mogla dovesti do neistinitog zaključka – stoga, jer tvrdnja "ako je dan, onda govorim" može biti lažna, ona je nevaljana.[25] Međutim, paradoksalne propozicije i dalje su bile moguće, kao što je: "ako atomski elementi stvari ne postoje, atomski elementi postoje".[26] Hrizip je usvojio mnogo strože stajalište u vezi s uvjetnim propozicijama, što je takve paradokse onemogućilo:[27] za njega uvjetna je propozicija istinita ako je poricanje konzekventa logički nespojivo s antecendentom.[28] To odgovara modernoj strogoj implikaciji.[28]

Silogistika[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je razvio silogistiku, tj. sustav dedukcije u kojem je upotrijebio pet vrsta osnovnih argumenata ili oblika argumenata koje se nazivaju nedokazivim silogizmima, a koje su igrale ulogu aksioma, te četiri pravila zaključivanja, nazvana temama ('themata) pomoću kojih se složeni silogizmi mogu svesti na ove aksiome.[29] Oblici pet nedokazivih silogizama bili su:[30]

Naziv[31] Opis Primjer
Modus ponens Ako A, onda B.  A.  Dakle, B. Ako je dan, onda je svjetlo. Dan je. Dakle, svjetlo je.
Modus tollens Ako A, onda B.  Nije B.  Dakle, nije A. Ako je dan, onda je svjetlo. NIje svjetlo. Dakle, nije dan.
Modus ponendo tollens  I Nije i A i B.  A.  Dakle, nije B.  Nije i dan i noć. Dan je. Dakle, nije noć. 
II Ili A ili B.  A.  Dakle, nije B. Ili je dan ili je noć. Dan je. Dakle, nije noć.
Modus tollendo ponens Ili A ili B.  Nije A.  Dakle, B je. Ili je dan ili je noć. Nije dan. Dakle, noć je.

Od četiri pravila zaključivanja, samo su dva sačuvana. Jedno, takozvana prva tema, bilo je pravilo antilogizma. Jedno, tzv. treća tema, bilo je pravilo po kojem su se lančani silogizmi mogli svesti na jednostavne silogizme.[32] Svrha stoičke silogistike nije bila samo stvaranje formalnog sustava. Ona se shvaćala i kao proučavanje djelovanja razuma, božanskog razuma (logosa) koji upravlja svemirom, čiji su ljudi dio.[33] Cilj je bio pronaći valjana pravila zaključivanja i oblike dokaza koji će ljudima pomoći da se snađu u životu.[20]

Druga proučavanja logike[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je analizirao govor i postupanje s imenima i pojmovima.[11] Također je uložio mnogo truda u pobijanje grešaka i paradoksa.[11] Prema Diogenu Laertiju, Hrizip je napisao dvanaest spisa od 23 knjige o paradoksu lažljivca; sedam spisa od 17 knjiga o sintaktičkoj dvoznačnosti; i još devet djela od 26 knjiga o drugim logičkim zagonetkama.[34] Sveukupno je 28 djela ili 66 knjiga posvećeno logičkim zagonetkama ili paradoksima.[34] Hrizip je prvi stoik za kojeg je potvrđena treća od četiri stoičke kategorije, tj. kategorija "nekako sklon".[35] U sačuvanim podacima, Hrizip se često koristi kategorijama supstancije (ὑποκείμενον) i kakvoće (ποιόν), ali slabo koristi druge dvije stoičke kategorije – nekako sklon (πὼς ἔχον) i nekako sklon u odnosu na nešto (πρός τί πως ἔχον).[36] Nije jasno jesu li ove kategorije imale neki poseban značaj za Hrizipa, a sustavno učenje o kategorijama možda je djelo kasnijih stoika.[36]

Kasnija recepcija[uredi - уреди | uredi kôd]

Hrizip je slovio za jednog od najistaknutijih logičara drevne Grčke. Kad je Klement Aleksandrijski htio spomenuti onoga koji je bio učitelj među logičarima, kao što je Homer bio učitelj među pjesnicima, izabrao je Hrizipa, a ne Aristotela.[37] Diogen Laertije je napisao: "Bogovi, kad bi prihvatili dijalektiku, ne bi prihvazili nijedan drugi sustav osim Hrizipov".[38] Hrizipov rad na logici kasnije je zanemaren i zaboravljen. Aristotelova je logika prevladala, dijelom zato što se na nju gledalo kao na praktičniju, a dijelom zato što su je preuzeli neoplatonisti.[33] Još u 19. stoljeću na stoičku se logiku gledalo s prezirom, kao na jalovi formulativni sustav, koji je samo na Aristotelovu logiku primjenjivao novu terminologiju.[39] Tek u 20. stoljeću, s napretkom logike i suvremenim propozicijskim računom, postalo je jasno da je stoička logika predstavljala značajno postignuće.[20]

Epistemologija[uredi - уреди | uredi kôd]

Za stoike, mudrac koji posjeduje ispravan razum može razlikovati istinu od pogreške.[40] Hrizipova teorija znanja bila je empirijska.[41] Osjetila prenose poruke iz vanjskog svijeta, a njihove se poruke ne kontroliraju upućivanjem na urođene ideje, već njihovom usporedbom s prethodnim porukama pohranjenim u umu.[41] Zenon je dojmove osjetila definirao kao "dojam u duši",[42] a Kleant je to doslovno protumačio, usporedivši dojam u duši s otiskom koji pečat ostavlja na vosku.[43] Hrizip je to radije smatrao prepravkom ili promjenom u duši;[42] to jest, duša prima modifikaciju od svakog vanjskog predmeta koji na nju djeluje, baš kao što zrak prima bezbrojne udare kad mnogi ljudi odjednom govore.[42]

Kad prima neki dojam, duša je čisto pasivna i dojam otkriva ne samo vlastito postojanje, već i svoj uzrok — baš kao što svjetlost prikazuje sebe i elemente koji se u njoj nalaze.[42] Moć imenovanja predmeta počiva u razumijevanju. Prvo mora doći dojam, a razumijevanje — koje ima moć izricanja — izražava u govoru djelovanje koje je primilo od tog predmeta.[44] Istinske predodžbe razlikuju lažnih upotrebom memorije, klasifikacijom i usporedbom.[41] Ako su osjetilni organi i um zdravi — i pod uvjetom da se vanjski objekt zaista može vidjeti ili čuti — predodžba, zbog svoje jasnoće i različitosti, ima moć iznuditi pristanak koji uvijek leži u našoj moći, naime da se pristanak da ili da se odrekne.[45] U kontekstu u kojem se ljudi razumiju kao racionalna bića, iz tih se pojmova razvija razum.[46]

Fizika[uredi - уреди | uredi kôd]

Mramorna bista Hrizipa, rimska kopija helenističkog izvornika (Louvre).

Hrizip je inzistirao na organskom jedinstvu svemira, kao i na korelaciji i međusobnoj ovisnosti svih njegovih dijelova.[47] Rekao je da je svemir "duša i vodič samog sebe".[48] Slijedeći Zenona, Hrizip je vatreni dah ili eter odredio kao temeljnu supstanciju svemira.[49] Predmeti se sastoje od inertne bezoblične materije, a obavještena duša, "pneuma", daje oblik nediferenciranoj materiji.[50] Pneuma prožima svu supstanciju i održava jedinstvo svemira i čini dušu ljudskog bića.[50]

Osnovni elementi međusobno se mijenjaju postupkom kondenzacije i razrjeđivanja.[51] Vatra se prvo učvrsti i prijeđe u zrak; zatim zrak u vodu; i na kraju, voda u zemlju. Proces rastvaranja odvija se obrnutim redoslijedom: zemlja se razrjeđuje u vodu, voda u zrak i zrak u vatru.[51]

Hrizip je ljudsku dušu podijelio na osam sposobnosti: pet osjetila, moć reprodukcije, moć govora i "vladajući dio" koji se nalazi u prsima, a ne u glavi.[52] Pojedine su duše propadljive; ali, prema stajalištu koje potječe od Hrizipa, duše mudrih ljudi preživljavaju duže nakon njihove smrti.[52] Međutim, nijedna pojedinačna duša ne može preživjeti izvan periodičnog požara, kada se svemir obnavlja.[52]

Sudbina[uredi - уреди | uredi kôd]

Za Hrizipa, sve se događa prema sudbini: ono što se čini slučajnim, uvijek ima neki skriveni uzrok.[53] Jedinstvo svijeta sastoji se u lančanoj ovisnosti uzroka o uzroku.[54] Ništa se ne može dogoditi bez dovoljnog razloga.[55] Prema Hrizipu, svaka je tvrdnja istinita ili lažna, a to se mora odnositi i na buduće događaje:[56]

Ako bilo koji pokret postoji bez uzroka, tada neće svaka propozicija biti ili istinita ili lažna. Jer ono što nema učinkovite uzroke nije ni istina ni laž. Ali svaka je propozicija ili istinita ili lažna. Stoga nema pokreta bez uzroka. A ako je tome tako, tada svi učinci svoje postojanje duguju prethodnim uzrocima. A ako je tome tako, sve se stvari događaju sudbinom. Iz toga slijedi da sve što se događa, događa se sudbinom.

Ciceron, O sudbini, 20–21.

Stoički pogled na sudbinu u potpunosti se temelji na pogledu na svemir u cjelini. Pojedinačne stvari i osobe promatraju se samo kao ovisni dijelovi ove cjeline.[57] Sve je u svakom pogledu određeno ovim odnosom i prema tome podliježe općem poretku svijeta.[54]

Ako su njegovi protivnici stavili primjedbu da, ako je sve određeno sudbinom, ne postoji individualna odgovornost, jer ono što je nekoć bilo unaprijed određeno mora se dogoditi, pa što bude, Hrizip je odgovorio da treba razlikovati jednostavnu i složenu predodređenost.[58] Čovjek se može razboljeti po sudbini, bez obzira na sve, ali ako je oporavak osobe povezan sa savjetovanjem s liječnikom, savjetovanje s liječnikom je suđeno da se dogodi zajedno s oporavkom te osobe, a to postaje složena činjenica.[59] O svim ljudskim postupcima – zapravo, o našoj sudbini – odlučuje naš odnos prema stvarima,[60] odnosno, kako je to rekao Hrizip, događaji se "događaju kombiniranom sudbinom" ili "suodređenjem":[59]

Kad se uništi nečiji ogrtač, kaže on, to nije jednostavno suđeno, već se događa kombiniranom sudbinom da se o njemu vodi briga, a nekome tko se spasi od svojih neprijatelja, to je suodređeno njegovim bijegom od tih neprijatelja; a rađanje djece istodobno je suodređeno sudbinom da se spava sa ženom. ... Jer mnoge se stvari ne mogu dogoditi bez naše volje i uistinu bez velike želje i revnosti za tim stvarima, jer je, kaže, bilo suđeno da se te stvari dogode zajedno s tim osobnim naporima. ... Ali to će biti u našoj moći, kaže on, s tim što će ono što je u našoj moći biti uključeno u sudbinu.[61]

Stoga su naša djelovanja unaprijed određena i povezana su uzročno-posljedično sa sveobuhvatnom mrežom sudbine, ali unatoč tome moralna odgovornost kako reagiramo na dojmove ostaje naša.[62] Jedna moć koja sve određuje djeluje svugdje, u svakom određenom biću u skladu s njegovom prirodom, bilo u racionalnim ili iracionalnim stvorenjima ili u anorganskim predmetima.[63] Svaka radnja događa se suradnjom uzroka, ovisno o prirodi stvari i karakteru onoga što djeluje.[63] Naše bi akcije bile nedobrovoljne samo ako bi ih proizveli sami vanjski uzroci, bez ikakve suradnje naše volje s vanjskim uzrocima.[63] Vrlina i porok postavljeni su kao stvari u našoj moći i za njih smo, shodno tome, odgovorni.[64] Moralna odgovornost ovisi samo o slobodi volje, a ono što proizlazi iz naše volje jest naše, bez obzira je li nam je moguće postupati drugačije ili ne.[64] Ova prilično suptilna pozicija koja pokušava uskladiti determinizam s ljudskom odgovornošću poznata je pod nazivom "meki determinizam" ili kompatibilizam.[65]

Proricanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Kleromancija u staroj Grčkoj. Hrizip je prihvaćao proricanje kao dio uzročnog lanca sudbine.

Hrizip je tvrdio da sudbina postoji i na temelju proricanja, za koju je smatrao da postoje dobri dokazi.[66] Ne bi bilo moguće da proroci predviđaju budućnost ako je sama budućnost slučajna.[55] Vjerovao je da su omeni i predznaci prirodni simptomi određenih pojava.[67] Mora postojati bezbroj naznaka tijeka proviđenja, većinom neopaženih, budući da su ljudi spoznali značenje tek nekoliko znakova.[67] Onima koji tvrde da je proricanje suvišno jer su svi događaji unaprijed određeni, odgovorio je da su u lanac uzročnosti uključeni i proricanje i naše ponašanje nakon što proricanjem primimo obavijest o onome što predstoji.[67]

Bog[uredi - уреди | uredi kôd]

Stoici su vjerovali da je svemir Bog, a Hrizip je tvrdio da je "sam svemir Bog i sveopći izljev njegove duše".[68] To je vodeće načelo svemira, "koje djeluje u umu i razumu, zajedno sa čitavom prirodom i cjelinom koja obuhvaća sve postojanje".[68] Na temelju tih vjerovanja, fizičar i filozof Max Bernhard Weinstein klasificirao je Hrizipa kao panteista.[69]

Hrizip je pokušao dokazati postojanje Boga koristeći se teleološkim argumentom:

Ako postoji nešto što čovječanstvo ne može proizvesti, biće koje ga proizvede bolje je od čovječanstva. Ali čovječanstvo ne može proizvesti stvari koje se nalaze u svemiru – nebeska tijela itd. Biće, dakle, koje ih proizvede superiorno je u odnosu na čovječanstvu. Ali tko je tu superiorniji od čovječanstva, osim Boga? Prema tome, Bog postoji.[70]

Hrizip naizmjenično gpvori o Bogu i o bogovima. Tradicionalne bogove grčke religije promatrao je kao različite aspekte jedne stvarnosti. Ciceron nam kaže da je "nadalje tvrdio da je eter ono što ljudi nazivaju Zeusom, da je zrak koji prožima mora Posejdon, a da je zemlja ono što je poznato kao Demetra, te je u sličnom stilu tretirao imena ostalih bogova".[68] Uz to, svemir postoji na korist univerzalnog boga:

U slučaju lijepe kuće trebali bismo zaključiti da je izgrađena za svoje vlasnike, a ne za miševe; stoga bismo na isti način trebali smatrati svemir staništem bogova.[71]

Teodiceja[uredi - уреди | uredi kôd]

Kao odgovor na pitanje kako zlo može postojati u dobrom svemiru, Hrizip je odgovorio: "Zlo se ne može ukloniti niti je dobro da ga se treba ukloniti".[72] Prvo, slijedeći Platona, tvrdio je da je nemoguće da dobro postoji bez zla, jer pravda se ne bi mogla spoznati bez nepravde, hrabrost bez kukavičluka, umjerenost bez neumjerenosti ili mudrost bez ludosti.[73] Drugo, prividna zla postoje kao posljedica dobrote prirode, pa je tako bilo potrebno da ljudska lubanja bude sastavljena od malih i tankih kostiju iz korisnih razloga, ali ova superiorna korisnost značila je da je lubanja osjetljiva na udarce.[73] Treće, zla se raspodjeljuju prema Zeusovoj racionalnoj volji, bilo radi kažnjavanja zlih ili zato što su važna za svjetski poredak u cjelini.[74] Dakle, zlo je prikriveno dobro i u konačnici pogoduje najboljima. Hrizip je zlo usporedio s grubom šaljom u komediji; jer, kao što šala, iako uvredljiva sama po sebi, poboljšava komad u cjelini, "tako i vi možete kritizirati ono što se po sebi samim smatra zlom, ali i dopustiti da ono, uza sve ostalo, donosi i korist".[75]

Matematika[uredi - уреди | uredi kôd]

Demokritova zagonetka. Ako se kupa presječe vodoravno, jesu li dobivene površine jednake ili nejednake?

Hrizip je tijela, površine, linije, mjesta, prazninu i vrijeme smatrao beskonačno djeljivima.[76] Odredio je jedno od glavnih obilježja beskonačnog skupa: budući da čovjek i prst imaju beskonačan broj dijelova kao i svemir i čovjek, ne može se reći da čovjek ima više dijelova od prsta, niti da svemir ima više dijelova od čovjeka.[77]

Hrizip je odgovorio i na problem koji je prvi postavio Demokrit.[78] Ako se kupa podijeli ravninom paralelnom njezinoj osnovi, jesu li površine segmenata jednake ili nejednake? Ako su jednake, tada kupa postaje valjak; ako su nejednake, tada površina kupe mora biti stupnjevana.[77] Hrizipov odgovor bio je da su površine i jednake i nejednake.[79] Hrizip je zapravo negirao zakon isključenja trećeg s obzirom na jednako i nejednako, pa je stoga možda predvidio važan princip modernog infinitezimalnog računa, naime, limes i proces konvergencije prema limesu.[79]

Hrizip je značajan po tome što je tvrdio da "jedan" jest broj. Stari Grci nisu uvijek "jedan" smatrali brojem, budući da su na njega gledali kao na nešto čime se mjere stvari. Aristotel je u svojoj Metafizici napisao: "... mjera nisu stvari koje se mjere, već je mjera ili Jedno početak broja".[80] Hrizip je ustvrdio da je "jedan" ima "veličinu jedan" (grčki: πλῆθος ἕν),[81] iako to Grci nisu općenito prihvatili, a Jamblih je napisao da je "veličina jedan" pojmovna proturječnost u smislu.[80]

Etika[uredi - уреди | uredi kôd]

Grčka amfora s prikazom scene iz Euripidove Medeje. Hrizip je Medeju vidio kao izvrstan primjer toga kako loše prosudbe mogu dovesti do iracionalnih strasti.[82]

Hrizip je učio da etika ovisi o fizici. U svojim Fizičkim tezama izjavio je: "jer ne postoji drugi ili prikladniji način da se pristupi temi dobra i zla u vezi sa vrlinom ili srećom osim na temelju prirode svih stvari i upravljanja svemirom".[83] Cilj je života, rekao je Hrizip, živjeti u skladu s vlastitim iskustvom stvarnog tijeka prirode.[84] Individualna priroda osobe dio je prirode cijelog svemira,[85] i stoga život treba živjeti u skladu s vlastitom ljudskom prirodom, kao i prirodom svemira.[86] Ljudska je priroda etična, a čovječanstvo je slično božanskom, budući da proizlazi iz iskonske vatre ili etera, koji, iako je materijalan, predstavlja tjelovljenje razuma; i ljudi bi se trebali ponašati u skladu s tim.[87] Ljudi imaju slobodu, a ta se sloboda sastoji u emancipaciji od iracionalnih želja (požude, bogatstva, položaja u životu, dominacije itd.) i u podvrgavanju volje razumu.[87] Hrizip je najveći naglasak stavio na vrijednost i dostojanstvo pojedinca i na snagu volje.[87]

Stoici su između dobrog i lošeg priznali treću klasu stvari – indiferentne ili ravnodušne (adiaphora).[88] Od moralno ravnodušnih stvari, najbolje su zdravlje, bogatstvo i čast, a najgore bolest i siromaštvo.[89] Hrizip je prihvaćao da je normalno u svakodnevnoj upotrebi da se preferirane ravnodušne stvari nazivaju "dobrima",[88] ali mudra osoba, rekao je Hrizip, takvim se stvarima koristi, ali ih ne zahtijeva.[89] Praksa i navika su neophodne da bi se vrlina učinila savršenom kod pojedinca – drugim riječima, postoji takva stvar kao što je moralni napredak i na izgradnji karaktera mora se raditi.[87]

O strastima[uredi - уреди | uredi kôd]

Stoici su se nastojali osloboditi neobuzdanih osjećaja, za koje su smatrali da su u suprotnosti s prirodom. Strasti ili afekti (pathe) uznemirujući su element ispravne prosudbe.[87] U djelu O strastima (starogrčki: Περὶ παθῶν, 4 knjige), koje nije sačuvano u cjelosti, Hrizip je objašnjavao kako strasti proizlaze iz pogrešnog mišljenja o tome što je dobro a što je loše.[90] Strast je kao bolest koja pritišće i slama dušu, pa ih je stoga nastojao ukloniti i postići "apatiju" (apatheia).[90] Strasti, neposlušne razumu, Hrizip je usporedio s trkačem koji je izvan kontrole.[91] Osoba obuzeta strašću odbacila je razum, a terapija je medicinsko umijeće potrebno za liječenje uma. Tretman koji je opisao Hrizip bio je uglavnom preventivan i pokazivao je teorijski da strasti nisu ni prirodne ni potrebne te kroz primjere i praksu da se um može uvježbati da takve strasti odbaci. U prvoj knjizi Hrizip raspravlja o definicijama strasti koje je postavio Zenon i analizira njezine različite vrste.[92] U drugoj knjizi ispituje poteškoće svakodnevnog iskustva.[92] Četvrta knjiga obrađuje terapiju strasti, iako i ona sadrži teoriju, koja rezimira neke postavke iz prve knjige.[92] Sama teorija igra važnu ulogu u stoičkoj terapiji.[93]

Bilješke[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Prema Apolodoru iz Atene (citiranog kod Diogena Laertija, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 184), umro je u 73. godini života tijekom 143. olimpijade (208–204. pne.). Stoga se njegov datum rođenja smješta između 281. i 277. pne. Manje su vjerojatni izvještaji kod Pseudo-Lukijana ( Macr. 20) da je umro u dobi od 81 godine i kod Valerija Maksima (Factorum ac dictorum memorabilium libri IX, VIII, 7) da je još uvijek pisao u dobi od 80 godina; cf. Dorandi 1999, str. 40.

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Dorandi 1999, str. 40
  2. 2,0 2,1 2,2 "Prvo od dva ili tri djelomično sačuvana Hrizipova djela jesu njegova Logička pitanja, sadržana u PHerc. 307 ... Drugo djelo je O proviđenju, sačuvano in PHerc 1038 i 1421 ... A treće djelo, najvjerojatnije Hrizipovo, sačuvano je u PHerc. 1020"; Fitzgerald 2004, str. 11
  3. Woolmer, Mark. A Short History of The Phoenicians. I.B. Tauris (2017). ISBN 9781786722171. 
  4. Gould 1970, str. 7, gdje se citira Diogen Laertije, VII, 179; Galen, Protreptik, 7; De differentia pulsuum, 10.
  5. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 182.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 179.
  7. 7,0 7,1 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 181.
  8. 8,0 8,1 Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 184.
  9. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 180.
  10. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 181; X, 26–27.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Davidson 1908, str. 614
  12. Dorandi 1999, str. 40.
  13. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 185.
  14. Plutarh, De stoicorum repugnantiis; Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 183.
  15. Euzebije, Praeparatio evangelica, XV, 18; Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 35.
  16. 16,0 16,1 "Chrysippus", J. O. Urmson, Jonathan Rée, The Concise Encyclopedia of Western Philosophy, 2005, str. 73–74.
  17. Barnes 1999, str. 65
  18. Diogen Laertije, VII, 183 (grčki: εἰ μὴ γὰρ ἦν Χρύσιππος, οὐκ ἂν ἦν στοά).
  19. Sharples 2014, str. 24
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 Johansen & Rosenmeier 1998, str. 466
  21. Sharples 2014, str. 24–25
  22. Gould 1970, str. 69–70
  23. 23,0 23,1 Gould 1970, str. 71
  24. 24,0 24,1 Johansen & Rosenmeier 1998, str. 467
  25. 25,0 25,1 Sekst Empirik, Postavke pironizma, II, 110–112; Protiv učitelja, VIII, 112–117.
  26. 26,0 26,1 Sekst Empirik, Postavke pironizma, II, 110–112.
  27. Kad Sekst Empirik izvještava o različitim kriterijima koje su drevni filozofi nudili za istinitost uvjetnih propozicija, ne spominje Hrizipa po imenu, ali moderni znanstvenici vjeruju da je Hrizip autor ili barem zastupnik ovog gledišta; v. Gould 1970, str. 72–82
  28. 28,0 28,1 Johansen & Rosenmeier 1998, str. 468
  29. Susanne Bobzien, Stoic Syllogistic, Oxford Studies in Ancient Philosophy 14, 1996, str. 133–192.
  30. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 79; Sekst Empirik, Postavke pironizma, II, 156–159; cf. Protiv učitelja, VIII, 223 sqq.
  31. Ovi latinski nazivi, nepoznati Hrizipu, potječu iz srednjeg vijeka (Sharples 2014, str. 24)
  32. Susanne Bobzien, Ancient Logic: Stoic Syllogistic. U: Zalta, Edward N. (ed.). Stanford Encyclopedia of Philosophy.
  33. 33,0 33,1 Sharples 2014, str. 26
  34. 34,0 34,1 Barnes 1999, str. 71
  35. Stephen Menn, The Stoic Theory of Categories, in Oxford Studies in Ancient Philosophy: Volume XVII: 1999, str. 215–47.
  36. 36,0 36,1 Gould 1970, str. 107
  37. Klement Aleksandrijski, Stromata, VII, 16.
  38. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 180.
  39. O'Toole & Jennings 2004, str. 403
  40. Hicks 1910, str. 70
  41. 41,0 41,1 41,2 Gould 1970, str. 90
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 Stock 1908, str. 22
  43. Zeller 1880, str. 77
  44. Stock 1908, str. 23
  45. Hicks 1911, str. 946
  46. Hicks 1910, str. 66
  47. Ciceron, O prirodi bogova, II, 19.
  48. Plutarh, De Stoicorum repugnantiis, 41.
  49. Hicks 1911, str. 944
  50. 50,0 50,1 O'Toole & Jennings 2004, str. 431
  51. 51,0 51,1 Stock 1908, str. 79
  52. 52,0 52,1 52,2 Sharples 2014, str. 67
  53. Zeller 1880, str. 178
  54. 54,0 54,1 Zeller 1880, str. 176
  55. 55,0 55,1 Zeller 1880, str. 175
  56. Zeller 1880, str. 174
  57. Zeller 1880, str. 177
  58. Zeller 1880, str. 181
  59. 59,0 59,1 Kenny 2006, str. 195 gdje se citira Ciceron, O sudbini, 28–29.
  60. Zeller 1880, str. 182
  61. Diogenijan, citiran kod Euzebija, Praeparatio evangelica, VI, 8, naveden u Inwood & Gerson 1997, str. 190
  62. Brunschwig & Sedley 2003, str. 172
  63. 63,0 63,1 63,2 Zeller 1880, str. 179
  64. 64,0 64,1 Zeller 1880, str. 180
  65. Gould 1970, str. 152, note 3
  66. Gould 1970, str. 144–145
  67. 67,0 67,1 67,2 Hicks 1911, str. 947
  68. 68,0 68,1 68,2 Ciceron, O prirodi bogova, I, 15.
  69. Max Bernhard Weinsten, Welt- und Lebensanschauungen, Hervorgegangen aus Religion, Philosophie und Naturerkenntnis ("Pogledi na svijet i život, nastali iz religije, filozofije i prirode") (1910), str. 233: "Taj je panteizam, za koji se kaže da potječe od Hrizipa (iz Soloija 280–208. pne.), već poveznica s emanizmom; Bog je svijet utoliko što je ovaj nastao i proizlazi iz njegove tvari kompresijom i hlađenjem, a on se i dalje širi kroz njega poput zraka svoje supstancije".
  70. Ciceron, O prirodi bogova, III, 10; cf. II, 6 za potpuniju obradu ovog argumenta.
  71. Ciceron, O prirodi bogova, III, 10.
  72. Plutarh, De Stoicorum repugnantiis, 1051b.
  73. 73,0 73,1 Aulo Gelije, Atičke noći, VII, 1.
  74. Plutarh, De Stoicorum repugnantiis, 1050e; De communibus notitiis, 1065b.
  75. Plutarh, De communibus notitiis, 1065d.
  76. Gould 1970, str. 116
  77. 77,0 77,1 Gould 1970, str. 117
  78. Plutarh, De communibus notitiis, 1079f.
  79. 79,0 79,1 Gould 1970, str. 118
  80. 80,0 80,1 Heath 1921, str. 69
  81. Jamblih, In Nicom., II, 8f; Sirijan Aleksandrijski, O Aristotelovoj Metafizici, Kroll 140. 9f.
  82. Galen, O Hipokratovom i Platonovom učenju, III, 3, 13–22; IV, 2.27; IV, 6, 19–27; v. i Epiktet, Razgovori, I, 28, 6–10; II, 17, 19–23, za primjer rasprave ovoj tragediji u okviru stoičke škole.
  83. Stock 1908, str. 13
  84. Gould 1970, str. 163
  85. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 87.
  86. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, VII, 88.
  87. 87,0 87,1 87,2 87,3 87,4 Davidson 1908, str. 615
  88. 88,0 88,1 Kenny 2006, str. 282–3
  89. 89,0 89,1 Zeller 1880, str. 284
  90. 90,0 90,1 Gould 1970, str. 186
  91. Sharples 2014, str. 68
  92. 92,0 92,1 92,2 Tieleman 2003, str. 91
  93. Tieleman 2003, str. 92

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

Bibliografija[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Bobzien, Susanne (1998), Determinism and Freedom in Stoic Philosophy, Oxford University Press, ISBN 0-199-24767-6 
  • Susanne Bobzien, (1999), Chrysippus' Theory of Causes. In K. Ierodiakonou (ed.), Topics in Stoic Philosophy, Oxford: OUP, 196-242. ISBN 0-19924-880-X
  • Émile Bréhier, (1951), Chrysippe et l'ancien stoicisme. Paris. ISBN 2-903925-06-2
  • Richard Dufour, (2004), Chrysippe. Oeuvre philosophique. Textes traduits et commentés par Richard Dufour, Paris: Les Belles Lettres, 2 volumes (logic and physics), ISBN 2-251-74203-4
  • D. E. Hahm, Chrysippus' solution to the Democritean dilemma of the cone, Isis 63 (217) (1972), 205–220.
  • H. A. Ide, Chrysippus's response to Diodorus's Master Argument, History and Philosophy Logic 13 (2) (1992), 133–148.
  • Christoph Jedan (2009) Stoic Virtues: Chrysippus and the Theological Foundations of Stoic Ethics. Continuum Studies in Ancient Philosophy. ISBN 1-4411-1252-9
  • Teun L. Tieleman (1996) Galen and Chrysippus on the Soul: Argument and Refutation in the "De Placitis" Books II–III. Philosophia Antiqua. Brill. ISBN 90-04-10520-4

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]