Lukijan

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Disambig.svg Za ostala značenja, v. Lukijan (razvrstavanje).
Lukijan (Λουκιανός)
Naslovna stranica latinskog prijevoda Lukijanovog opusa iz 1619. godine.
Biografske informacije
Rođenjecca. 125.
Samosata, Rimsko Carstvo (današnja Turska)
Smrtvjerojatno Atena
Opus
Znamenita djela
Inspiracija

Lukijan iz Samosate (grčki: Λουκιανὸς ὁ Σαμοσατεύς, latinski: Lucianus Samosatensis; cca 125 – poslije 180) bio je asirski retoričar,[1] i veoma cijenjen satirički pisac koji je pisao na grčkom jeziku, poznat po izuzetno bogatom opusu. Djelovao je pod Antoninom, Markom Aurelijem i Komodom (g. 165. boravio je u Ateni). Poznat je po svom karakterističnom stilu izraza, kojim je često ismijavao praznovjerje, vjerske rituale i vjerovanje u paranormalno. Iako je njegov materinji jezik vjerojatno bio sirijski, sva njegova sačuvana djela napisana su u cijelosti na starogrčkom (uglavnom na atičkom dijalektu popularnom u razdoblju druge sofistike).

Sve što se zna o Lukijanovom životu potječe iz njegovih vlastitih djela,[2] koja je često teško protumačiti zbog njegove opsežne upotrebe sarkazma. Prema njegovom govoru San, potjecao je iz obitelji niže srednje klase iz sela Samosate na obali Eufrata u zabačenoj rimskoj provinciji Siriji. Kao mladić bio je šegrt kod svog ujaka i učio za kipara, ali, nakon ovog neuspjelog izleta u kiparstvo, pobjegao je da bi se školovao u Joniji. Možda je postao putujući predavač i posjećivao visoke škole diljem Rimskog Carstva. Nakon što je stekao slavu i bogatstvo svojim poučavanjem, Lukijan se konačno nastanio u Ateni, gdje je proveo jedno desetljeće, tijekom kojeg je napisao većinu sačuvanih djela. U pedesetim je godinama možda imenovan za visoko plaćenog državnog dužnosnika u Egiptu, nakon čega nestaje iz povijesnih zapisa.

Lukijanova su djela bila izuzetno popularna u antici, a više od osamdeset spisa koji mu se pripisuju sačuvano je do danas, što je znatno veća količina nego za većinu drugih klasičnih pisaca. Njegovo najpoznatije djelo jesu Istinite priče, satira uperena protiv autora koji pričaju nevjerojatne priče, koju neki smatraju najranijim poznatim djelom znanstvene fantastike. Lukijan je izumio žanr komičnog dijaloga, parodiju na tradicionalni sokratski dijalog. Njegov dijalog Ljubitelj laži ismijava ljude koji vjeruju u nadnaravno i sadrži najstariju poznatu verziju "čarobnjakovog šegrta". Lukijan je napisao brojne satire ismijavajući tradicionalne priče o bogovima, među kojima su Razgovori bogova, Ikaromenip, Zeus bjesni, Izobličeni Zeus i Skupština bogova. Njegovi Razgovori mrtvih usredotočuju se na kiničke filozofe Diogena i Menipa te crtaju ništavnost ljepote, bogatstva, slave i vlasti pred licem smrti.[3] Filozofije na prodaju i Gozba ili Lapiti ismijavaju razne filozofske škole, a spis Ribar ili Oživljeni mrtvaci brani ovo ruganje.

Lukijan je često ismijavao javne osobe, poput kiničkog filozofa Peregrina Proteja u svom pismu Peregrinova smrt i lažljivog proroka Aleksandra Paflagonca, kome se ruga u raspravi Aleksandar ili Lažni prorok. Lukijanov spis O sirijskoj božici satirizira kulturne razlike između Grka i Sirijaca i glavni je izvor informacija o kultu božice Atargate.

Lukijan je izvršio ogroman utjecaj na zapadnu književnost. Među djelima inspiriran njegovim spisima nalaze se Utopija Thomasa Morea, djela Françoisa Rabelaisa, Timon iz Atene Williama Shakespearea i Gulliverova putovanja Jonathana Swifta.

Život[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Lukijana ne spominje nijedan suvremeni tekst ili natpis drugih autora,[4] a nije uključen ni u Filostratove Živote sofista.[4] Kao rezultat toga, sve što se zna o Lukijanu dolazi isključivo iz njegovih vlastitih spisa.[5][6][4] Čitav noz osoba s imenima vrlo sličnim Lukijanovom, uključujući "Lukinos", "Lukianos", "Lucius" i "Sirijac" pojavljuju se u cijelom Lukijanovom opusu.[4] Znanstvenici i biografi su ih često tumačili kao Lukijanove "maske" ili njegov "alter-ego".[4] Daniel S. Richter kritizira čestu tendenciju da takve "figure nalik na Lukijana" ispitivači interpretiraju kao da se odnose na samog autora[4] i tvrdi da su to zapravo samo izmišljeni likovi s kojima Lukijan "razmišlja" kada satirizira konvencionalne razlike između Grka i Sirijaca.[4] On sugerira da su to prvenstveno književne trope kojim se Lukijan koristi kako bi se obranio od optužbi da je on kao sirijski autor svojim izumom komičnog dijaloga "nekako uprljao čistoću grčkog idioma ili žanra".[7] Britanski klasičar Donald Russell izjavljuje: "Dobrom dijelu onoga što Lukijan govori o sebi ne može se vjerovati više nego putovanju na Mjesec koje on tako uvjerljivo prepričava u prvom licu u Istinitim pričama"[8] te upozorava da "je glupo odnositi se prema [podacima koje o sebi daje u svojim spisima] kao prema autobiografiji".

Porijeklo i odgoj[uredi | uredi kod]

Mapa Male Azije s mjestima povezanim s Lukijanom

Lukijan je rođen u gradu Samosati na obali Eufrata na krajnjoj istočnoj periferiji Rimskog Carstva.[9][6][10][11] Samosata je bila glavni grad Kraljevine Komagene do 72. godine nove ere, kada ga je Vespazijan pripojio rimskoj provinciji Sirije.[12][11] Stanovništvo grada bilo je uglavnom sirijsko,[9] a Lukijanov maternji jezik vjerojatno je bio sirijski, oblik srednjoaramejskog.[9][13][14][11]

U Lukijano vrijeme tradicionalna grčko-rimska religija bila je u opadanju i njezina uloga u društvu postala je uglavnom ceremonijalna.[15] Kao zamjena za tradicionalnu religiju, mnogi su se ljudi u helenističkom svijetu pridružili misterijskim kultovima kao što su Izidine misterije, mitraizam, kult Kibele i Eleuzinske misterije.[16] Praznovjerje je uvijek bilo uobičajeno u antičkom društvu,[16] ali posebno je prevladavalo tijekom 2. stoljeća nove ere.[16][17] Većina obrazovanih ljudi u Lukijanovo doba držali su se jednog od helenističkih filozofskih pravaca,[16] od kojih su glavni bili stoicizam, platonizam, peripatetika, pironizam i epikurejstvo.[16] Svaki veći grad imao je svoje sveučilište[16] i ta su sveučilišta često zapošljavala profesionalne putujuće predavače,[16] kojima su često plaćali visoke svote novca za predavanja o raznim filozofskim učenjima.[18] Najprestižnije središte učenja bio je grad Atena u Grčkoj, koji je imao dugu intelektualnu povijest.[18]

Prema Lukijanovom govoru San, za koji klasični filolog Lionel Casson smatra da ga je vjerojatno održao kao obraćanje po povratku u Samosatu u dobi od trideset pet ili četrdeset godina nakon što se proslavio kao veliki govornik,[5] Lukijanovi roditelji pripadali su nižem srednjem društvenom sloju, a njegovi ujaci posjedovali su lokalnu trgovinu za izradu kipova.[9] Lukijanovi roditelji nisu svom sinu mogli priuštiti visoko obrazovanje[5], pa ga je, nakon što je završio osnovno školovanje, Lukijanov ujak uzeo za šegrta i počeo ga učiti kiparstvu.[5] Lukijan se, međutim, ubrzo pokazao lošim u kiparstvu i uništio je jedan kip na kojem je radio.[5] Njegov ga je ujak pretukao, zbog čega je Lukijan pobjegao.[5] Lukijan je zaspao i doživio san u kojem su se nad njim borile personifikacije Kiparstva i Kulture.[5][19] Odlučio je poslušati Kulturu te stoga potražio obrazovanje u tom pravcu.[5][20]

Premda su znanstvenici San dugo smatrali istinitom Lukijanovom autobiografijom,[5][21] povijesna točnost navoda u tom spisu u najboljem je slučaju upitna.[22][21][8] Klasičar Simon Swain naziva ga "finom, ali prilično apokrifnom verzijom Lukijanova obrazovanja",[22] a Karin Schlapbach "ironičnim".[19] Richter tvrdi da to uopće nije autobiografija, već prije prolalia [προλᾰλιά], tj. razigrano književno djelo i "komplicirano razmišljanje o tome kako jedan mladić stječe obrazovanje".[21] Russell odbacuje San kao potpuno izmišljen, napominjući: "Podsjećamo da je i Sokrat počeo kao kipar, a Ovidijeva vizija Elegije i Tragedije (Amores, III, 1) previše nalikuje Lukijanovoj".[8]

Obrazovanje i karijera[uredi | uredi kod]

Spekulativni portret Lukijana sa gravure Williama Faithornea iz 17. stoljeća.

U Lukijanovoj Dvostrukoj optužnici, personifikacija Retorike drži govor u kojem opisuje neimenovanog optuženika, koji je opisan kao "sirijski" autor oštrih dijaloga i kao mladić u vrijeme kad ga je pronašla, koji luta Jonijom u Maloj Aziji "bez ideje što bi trebao učiniti sa sobom".[23][9][13] Ona opisuje kako "Sirijac" u ovoj fazi njegove karijere "još uvijek govori barbarski i samo što one nosi kaftan [kandys] na asirski način".[13][23] Retorika navodi da ga je "uzela pod svoje i ... dala mu obrazovanje" (paideia).[13][23]

Znanstvenici su dugo u ovom djelu tumačili "Sirijca" kao samog Lukijana[13][9] te su smatrali da ovaj govor pokazuje kako je Lukijan pobjegao u Joniju, gdje je nastavio svoje obrazovanje.[9] Međutim, Richter tvrdi da "Sirijac" nije sam Lukijan, već prije književni lik koji Lukijan koristi za podrivanje književnih i etničkih normi.[24]

Jonija je u to vrijeme bila središte retoričkog učenja.[9] Najprestižnija sveučilišta retorike bila su u Efezu i Smirni,[9] ali malo je vjerojatno da je Lukijan mogao sebi priuštiti da plaća školarinu u bilo kojoj od ovih škola.[9] Nije poznato kako je Lukijan stekao svoje obrazovanje,[9] ali nekako je uspio steći opsežno znanje iz retorike, kao i iz klasične književnosti i filozofije.[9][13]

U dijalogu Ribar Lukijan spominje da je u početku pokušao primijeniti svoje znanje retorike i postati odvjetnik,[25] ali da se razočarao zbog lažljivosti te profesije i odlučio umjesto toga postati filozof.[26] Lukijan je putovao širom Carstva, držeći predavanja po Grčkoj, Italiji i Galiji.[27] U Galiji je Lukijan možda bio na mjestu profesora koga je dobro plaćala carska uprava.[28]

OKo 160. godine Lukijan se vratio u Joniju kao bogat i slavan.[28] Posjetio je Samosatu[28] i nekoliko godina boravio na istoku.[28] Zabilježeno je da je bio u Antiohiji 162. ili 163. godine.[28][6] Oko 165. godine kupio je kuću u Ateni i pozvao roditelje da dođu živjeti s njim u tom gradu.[28] Lukijan se morao vjenčati u nekom trenutku tijekom svojih putovanja, jer u jednom od svojih spisa spominje da ima sina.[28]

Lukijan je živio u Ateni oko deset godina, a za to je vrijeme odustao od predavanja i umjesto toga svoju pažnju posvetio pisanju.[28] Tijekom ovog desetljeća Lukijan je sastavio gotovo sva svoja najpoznatija djela.[28] Pisao je isključivo na grčkom,[10][29][14] uglavnom na atičkom dijalektu, koji je bio popularan tijekom druge sofistike, ali spis O sirijskoj božici, koji se pripisuje Lukijanu, napisan je u vrlo uspješnoj imitaciji Herodotovog jonskog dijalekta, što je neke znanstvenike navelo da vjeruju da Lukijan možda nije pravi autor tog traktata.[29]

Iz nepoznatih razloga, Lukijan je oko 175. godine prestao pisati i ponovno počeo putovati i držati predavanja.[28] Tijekom vladavine cara Komoda (180–192) ostarjeli Lukijan možda je bio imenovan na jednu dobro plaćenu upravnu funkciju u Egiptu.[28][6][14] Nakon toga, on u potpunosti nestaje iz povijesnih zapisa,[28] a ni o njegovoj smrti ništa se ne zna.[28]

Filozofski i vjerski stavovi[uredi | uredi kod]

Kip Epikura, atenskog filozofa kome se Lukijan divio admired[30][31]

Lukijanove filozofske stavove teško je kategorizirati zbog njegove ustrajne uporabe ironije i sarkazma.[32] U Ribaru Lukijan sebe opisuje kao prvaka filozofije,[32] i u svim svojim drugim spisima filozofiju karakterizira kao moralno konstruktivnu disciplinu,[32] ali kritičan je prema pseudo-filozofima, koje prikazuje kao pohlepne ljude loše volje i kao seksualno iskvarene licemjere.[33][34] Nije bilo poznato da je Lukijan bio poklonik niti jedne od glavnih filozofskih škola.[35][33] U spisu Filozofije na prodaju ismijava pripadnike svih filozofskih škola.[32][36] Lukijan je bio kritičan prema stoicizmu i platonizmu, jer je smatrao da potiču praznovjerje.[31] Na prvi se pogled čini se da je njegov spis Nigrin "hvalospjev o platonizmu",[31] ali u stvari on može predstavljati i satiru ili tek puki izgovor za ismijavanje rimskog društva.[31]

Unatoč tome, u drugim prilikama Lukijan s odobravanjem piše o pojedinim filozofskim pravcima.[32] Prema Turneru, premda se Lukijan ruga filozofima skepticima,[31] pokazuje temperamentnu sklonost toj filozofiji.{sfn|Turner|1967|page=99}} Edwyn Bevan smatra Lukijana skeptikom,[37] a u svom dijalogu Hermotim ili O sektama Lukijan odbacuje sve filozofske sustave kao kontradiktorne i zaključuje da je život prekratak da bi se utvrdilo koji je od njih najbliži istini, pa je najbolje rješenje osloniti se na zdrav razum,[32] za što su se zalagali pironski skeptici. Maksima da su "oči bolji svjedoci od ušiju" ponavlja se u nekoliko Lukijanovih dijaloga.[38]

Lukijan je bio skeptičan prema proročištima,[39] premda nipošto nije bio jedini koji je u to vrijeme izražavao takav skepticizam.[39] Lukijan je odbacivao vjerovanje u paranormalno, smatrajući ga praznovjerjem.[38][11] U svom dijalogu Ljubitelj laži, vjerojatno iznosi neka svoja vlastita mišljenja kroz lik Tihijada,[38][n 1] uključujući možda i Tihijadovu izjavu da ne vjeruje u demone, fantome ili duhove jer nikada nije vidio takve stvari.[38] Međutim, Tihijad još uvijek vjeruje u postojanje bogova:

Dinomah: "Drugim riječima, ti ne vjeruješ u postojanje bogova, jer smatrate da sveta imena ne mogu donijeti izlječenje?"
Tihijad: "Ne, nemoj to reći, dragi moj Dinomaše", odgovorio sam; "bogovi možda postoje, a to su sve možda ipak. Poštujem bogove: vidim izlječenja koja su oni izvršili, vidim njihovo dobročinstvo na djelu u izbavljenju bolesnih putem medicinskog umijeća i lijekova. Asklepije i njegovi sinovi nakon njega sastavljali su umirujuće lijekove i liječili bolesnike – bez upotrebe lavlje kože i miševa".[42]

Prema Everettu Fergusonu, Lukijan je bio pod snažnim utjecajem kiničara.[43] San ili Pijetao, Timon čovjekomrzac, Harib ili Inspektori i Putovanje prema dolje ili Tiranin spisi su koji prikazuju kiničarske teme.[43] Lukijan je osobito mnogo dugovao Menipu, kiničkom filozofu i satiričaru iz 3. stoljeća pne.[43][44] Lukijan je s divljenjem napisao životopis filozofa Demonaksa, koji je bio filozofski eklektik, ali čija su stajališta najviše nalikovala kiničkoj filozofiji.[43] Demonaksovo glavno odstupanje od kiničke škole bilo je to što nije odobravao prosječan život.[43] Paul Turner primjećuje da Lukijanov Kiničar izgleda kao izravna obrana kiničke filozofije,[31] ali i primjećuje da Lukijan oštro ismijava kiničkog filozofa Peregrina u Peregrinovoj smrti.[31]

Lukijan se divio i Epikuru,[30][32] kojeg u Aleksandru ili lažnom proroku opisuje kao "uistinu svetog i proročkog".[30] Kasnije, u istom dijalogu, hvali knjigu koju je napisao Epikur:

Kakve blagoslove ta knjiga donosi svojim čitateljima i kakav mir, spokoj i slobodu u njima rađa, oslobađajući ih kako od strahota i ukazanja i predznaka, od uzaludnih nada i ekstravagantnih žudnji, razvijajući u njima inteligenciju i istinu te pročišćujući njihovo razumijevanje na istinski način, a ne s pomoću baklje i luka i sličnih gluposti, nego s pomoću ispravnog razmišljanja, istinoljubivosti i iskrenosti.[45]

Lukijan je općenito imao negativno mišljenje o Herodotu i njegovoj historiografiji, koju je smatrao pogrešnom.[46][47]

Djela[uredi | uredi kod]

Sačuvano je preko osamdeset djela koja se pripisuju Lukijanu.[48][49][6][8] Ova djela pripadaju različitim stilovima i žanrovima[48][50][51] i uključuju komične dijaloge, retoričke eseje i proznu fikciju.[48][50] Lukijanovi su spisi bili namijenjeni visokoobrazovanom grčkom čitateljstvu iz viših slojeva[52] i gotovo neprestano aludiraju na grčku kulturnu povijest,[52] što je bavelo klasičnog filologa R. Brachta Branhama da Lukijanov visoko sofisticirani stil nazove "komedijom tradicije" (the comedy of tradition).[52] Kad su Lukijanovi spisi ponovno otkriveni tijekom renesanse, većina književnih djela na koja se u njima aludira bila je već izgubljena ili zaboravljena,[52] što je čitateljima kasnijih razdoblja otežalo razumijevanje njegovih djela.[52]

Istinite priče[uredi | uredi kod]

Ilustracija Williama Stranga iz 1894. koja prikazuje scenu borbe iz 1. knjige Lukijanovih Istinitih priča.
Glavni članak: Istinite priče (Lukijan)

Lukijan je bio jedan od najranijih romanopisaca zapadne civilizacije. U Istinitim pričama (Ἀληθῶν Διηγημάτων), fiktivnom narativnom djelu napisanom u prozi, on parodira neke fantastične priče koje je Homer ispričao u Odiseji, kao i ne baš fantastične priče povjesničara Tukidida.[53][54] Lukijan je tu anticipirao moderne teme znanstvene fantastike, uključujući putovanja na Mjesec i Veneru, izvanzemaljski život, međuplanetarni rat i umjetni život, gotovo dva milenija prije Julesa Vernea i H. G. Wellsa. Roman se često smatra najranijim poznatim djelom znanstvene fantastike.[55][56][57][58][59][60]

Roman započinje objašnjenjem da priča uopće nije "istinita" i da je sve u njoj zapravo potpuna i potpuna laž.[61][62] Pripovijest započinje s Lukijanom i njegovim suputnicima koji su putovali iza Heraklovih stupova.[63][64] Oluja ih skreen s puta te oni dolaze na otok s rijekom vina ispunjenom ribom i medvjedima, što pokazuje da su Heraklo i Dioniz putovali do ove točke, te s drvećem koje izgleda kao žene.[65][64] Ubrzo nakon napuštanja otoka, vihor ih uhvati i odvede na Mjesec,[66][64] gdje se nađu upleteni u veliki rat između kralja Mjeseca i kralja Sunca koji se vodi oko kolonizacije Jutarnje zvijezde.[67][64] U obje se vojske nalaze bizarni hibridni oblici života.[68][64] Vojska Sunca pobjeđuje u ratu tako što se kao oblak nadnese iznad Mjeseca i blokira sunčevu svjetlost.[69][64] Obje strane tada postižu mirovni sporazum.[70] Lukijan zatim opisuje život na Mjesecu i kako se on razlikuje od života na Zemlji.[71][64]

Nakon povratka na Zemlju, avanturiste proguta kit dug 200 milja,[72][73] u čijem trbuhu otkrivaju razne riblje ljude, protiv kojih ratuju i potom ih pobijeđuju.[74][73] Ubijaju kita tako što u njegovoj utrobi zapale vatru i bježe tako što mu otvaraju usta.[75][73] Potom susreću more mlijeka, otok sira i otok blaženika.[76][77] Tu Lukijan upoznaje junake Trojanskog rata, druge mitske ljude i životinje, kao i Homera i Pitagoru.[78][79] Vide grešnike koji trpe kaznu, a najgori su oni koji su napisali knjige pune laži i fantazija, uključujući Herodota i Kteziju.[80][79] Nakon napuštanja Otoka blaženih, predaju Kalipsi pismo koje im je dao Odisej u kome joj on govori kako bi želio da je ostao s njom kako bi mogao živjeti vječno.[81][79] Zatim otkrivaju provaliju u oceanu, ali na kraju zaplove oko nje, otkriju daleki kontinent i odluče ga istražiti.[82][79] Knjiga se naglo završava s Lukijanom koji kaže da će njihove buduće pustolovine biti opisane u idućim nastavcima,[83][84] što je obećanje koje je jedan razočarani sholijast opisao kao "najveću laž svih".[85]

Satirični dijalozi[uredi | uredi kod]

U spisu Dvaput optuženi Lukijan izjavljuje da izum "satiričnog dijaloga predstavlja njegovo književno ostvarenje na koje je najviše ponosan.[86] Ta vrsta dijaloga sastavljena je po uzoru na raniji platonski dijalog, ali je bio pisan komičnijim tonom, a ne filozofskim.[86] Prolalije (prolaliai) njegovih Razgovora hetera sugeriraju da je Lukijan sam glumio svoje dijaloge kao dio komične rutine.[87] Lukijanovi Dijalozi mrtvih (Νεκρικοὶ Διάλογοι) satirično je djelo usredotočeno na kiničke filozofe Diogena iz Sinope i njegovog učenika Menipa, koji su živjeli skromno i sada ugodno žive u ambisu podzemnog svijeta, dok oni koji su živjeli u raskoši trpe muke na istom mjestu.[88] Dijalog se oslanja na ranije književne preteče, uključujući nekyia u XI pjevanju Homerove Odiseje,[89] ali dodaje i nove elemente kojih u tim pretečama nema.[90] Homerova nekyia opisuje prijestupnike protiv bogova koji se kažnjavaju za svoje grijehe, ali Lukijan je uljepšao ovu ideju tako što je također kaznio okrutne i pohlepne osobe.[90]

Hermes, glasnik bogova, često se pojavljuje kao književni lik u Lukijanovim dijalozima.[91]

U svom dijalogu Ljubitelj laži (Φιλοψευδὴς), Lukijan satirizira vjeru u nadnaravno i paranormalno[92] kroz jednu priču koja toj temi daje okvir i u kojoj glavni pripovjedač, skeptik po imenu Tihijad, odlazi u posjet starijem prijatelju Eukratu.[93] U Eukratovoj kući susreće veliku skupinu gostiju koji su se nedavno okupili uslijed iznenadne Eukratove bolesti.[93] Ostali gosti nude Eukratu razne narodne lijekove koji će mu pomoći da se oporavi.[93] Kad Tihijad prigovori da takvi lijekovi ne djeluju, svi mu se drugi smiju[93] i pokušavaju ga nagovoriti da vjeruje u nadnaravno govoreći mu priče, koje postaju sve smiješnije kako razgovor odmiče.[93] Jedna od posljednjih priča koju pričaju jest "Čarobnjakov šegrt", koju je njemački dramatičar Johann Wolfgang von Goethe kasnije adaptirao u poznatu baladu.[94][95]

Lukijan se često rugao filozofima[43] i nijedna škola nije pošteđena njegovog ismijavanja.[43] U dijalogu Filozofije na prodaju, Lukijan stvara zamišljeno tržište robova na kojem Zeus stavlja na prodaju poznate filozofe, uključujući Pitagoru, Diogena, Heraklita, Sokrata, Hrizipa i Pirona,[96] od kojih svaki pokušava nagovoriti kupce da kupe njegovu filozofiju.[96] U Gozbi ili Lapitima, Lukijan ukazuje na licemjerje predstavnika svih glavnih filozofskih škola.[43] U Ribaru ili mrtvi oživljavaju, Lukijan brani svoje druge dijaloge uspoređujući časne filozofe iz davnina s njihovim nedostojnim suvremenim sljedbenicima.[43] Lukijan je često bio posebno kritičan prema ljudima koji su se pretvarali da su filozofi kad to zapravo nisu,[43] a njegov dijalog Bjegunci predstavlja samozvanog kiničara kao antitezu istinskoj filozofiji.[43] Njegova Gozba predstavlja parodiju na Platonovu Gozbu u kojoj se, umjesto da raspravljaju o prirodi ljubavi, filozofi opijaju, pričaju pornografske priče, neumorno se prepiru oko toga čija je škola najbolja i na kraju kreću da se makljaju.[97] U Ikaromenipu, kinički filozof Menip oblikuje za sebe par krila imitirajući mitskog Ikara i leti na nebo,[98]] gdje ga sam Zeus vodi u obilizak.[99] Dijalog završava tako što Zeus objavljuje svoju odluku da uništi sve filozofe, jer su sve što čine prepirke, iako se on slaže da im odobri privremenu odgodu do proljeća.[100] Menip ili silazak među mrtve dijalog je napisan usporedo s Ikaromenipom, u kojem se, umjesto da leti na nebo, Menip spušta u podzemni svijet da se posavjetuje s prorokom Tiresijom.[101]

Lukijan je napisao brojne dijaloge koji ismijavaju tradicionalne grčke priče o bogovima.[43][102] Njegovi Razgovori bogova (Θεῶν Διάλογοι) sastoje se od brojnih kratkih vinjeta koje parodiraju razne scene iz grčke mitologije.[103] Ovi razgovori prikazuju bogove kao komično slabe i sklone svim manama ljudskih osjećaja.[102][43] Zeus je prikazan kao posebno "nemaran vladar" i serijski preljubnik.[104] Lukijan je također napisao nekoliko drugih djela na sličan način, uključujući dijaloge Pobijeni Zeus, Zeus bjesni i Skupština bogova.[43] Kroz sve svoje dijaloge, Lukijan pokazuje posebnu fascinaciju Hermesom, glasnikom bogova,[91] koji se često pojavljuje kao glavni lik u ulozi posrednika koji putuje između svjetova.[91] Razgovori hetera zbirka je kratkih dijaloga u kojima sudjeluju razne hetere.[105][106] Ova je zbirka jedinstvena jer je jedno odmalobrojnih sačuvanih djela grčke književnosti koja spominju žensku homoseksualnost.[107] Neobično je i miješanje Lukijanovih likova iz drugih dijaloga s tipskim likovima iz nove atičke komedije;[108] preko polovice muškaraca spomenutih u Razgovorima hetera javlja se i u ostalim Lukijanovim dijalozima,[108] ali same hetere gotovo u potpunosti predstavljaju likove posuđene iz drama Menandera i drugih grčkih komediografa.[108]

Traktati i pisma[uredi | uredi kod]

Kip zmijolikog boga Glikona, koga je izmislio prorok Aleksandar iz Abonoteiha, kome se Lukijan ismijava u traktatu Aleksandar lažni prorok.[17]
Nabatejska rezbarija iz oko 100. g. nove ere prikazuje božicu Atargatis, koja je tema Lukijanove rasprave O sirijskoj božici.[46]

Lukijanov traktat Aleksandar lažni prorok opisuje uspon Aleksandra iz Abonoteiha, šarlatana koji je tvrdio da je prorok zmijolikog boga Glikona.[17] Iako je traktat napisan u satiričnom tonu,[109] čini se da je to uglavnom izvještaj o kultu Glikona,[109] a mnoge Lukijanove izjave o tom kultu potvrđene su arheološkim dokazima, uključujući novčiće, statue i natpise.[109] Lukijan opisuje vlastiti susret s Aleksandrom, u kojem se predstavljao kao ljubazni filozof,[109] ali, kad ga je Aleksandar pozvao da mu poljubi ruku, Lukijan ju je umjesto toga ugrizao.[109] Lukijan izvještava da su se, osim njega samoga, jedini koji su se usudili osporiti Aleksandrovu reputaciju istinskog proroka bili epikurejci (koje on hvali kao heroje) i kršćani.[109]

Lukijanov traktat O sirijskoj božici detaljan je opis kulta sirijske božice Atargatis u Hijerapolisu (danas Manbij).[46] Napisan je na umjetnom jonskom dijalektu i oponaša etnografsku metodologiju grčkog povjesničara Herodota,[46] koju Lukijan na drugim mjestima smatra pogrešnom.[46] Generacijama su mnogi znanstvenici sumnjali u autentičnost spisa O sirijskoj božici jer se činilo da je pisan s previše poštovanja da bi se mogao smatrati Lukijanovim.[110] U novije vrijeme znanstvenici su prepoznali traktat kao satiričan i vratili mu Lukijanovo autorstvo.[110]

U tom spisu Lukijan satirizira proizvoljne kulturne razlike između "Grka" i "Asiraca" naglašavajući način na koji su Sirijci usvojili grčke običaje i time zapravo sami postali "Grci".[111] Čini se da je anonimni pripovjedač rasprave u početku grčki sofist,[112] ali, kako traktat napreduje, otkriva se da je on zapravo izvorni Sirijac.[113] Znanstvenici nisu sigurni u to daje li se u spisu točan opis sirijske kulturne prakse, jer se o Hijerapolisu zna vrlo malo osim onoga što je zabilježeno u traktatu O sirijskoj božici.[46] Novčići kovani krajem 4. stoljeća pne., općinski dekreti seleukidskih vladara i kasnohelenistički reljefi potvrdili su Lukijanovu izjavu da je izvorno ime grada bilo Manbog i da je grad usko povezan s kultovima Atargatis i Hadad.[46] Jedan židovski rabin kasnije je hram u Hijerapolisu naveo kao jedan od pet najvažnijih poganskih hramova na Bliskom Istoku.[114]

Dugovječni (Macrobii) esej je o poznatim filozofima koji su doživjeli duboku starost.[115] Opisuje koliko je svaki od njih živio i daje prikaz smrti svakoga od njih.[115] U svojim raspravama Učitelj retorike i O onima koji su najmljeni za plaću, Lukijan kritizira učenja glavnih retoričara.[19] Njegov traktat O plesu glavni je izvor informacija o grčko-rimskom plesu.[116] U njemu se opisuje ples kao čin "oponašanja" (mimesis)[117] i racionalizira se mit o Proteju kao o priči koja govori o jednom vještom egipatskom plesaču.[116] Također je pisao o vizualnim umjetnostima u spisima Portreti i U ime portreta.[19] Lukijanov životopis filozofa Demonaksa hvali ga kao velikog filozofa[43] i prikazuje ga kao heroja "smjelog govora" (parrhesia).[43] U traktatu Kako pisati povijest, Lukijan kritizira historiografsku metodologiju koju su koristili pisci poput Herodota i Ktezije,[118] koji su pisali živopisne i samozatajne opise događaja kojima zapravo nikada nisu svjedočili.[118] Umjesto toga, Lukijan tvrdi da istinski povjesničar nikada ne uljepšava svoje priče i da bi svoju posvećenost točnosti trebao staviti iznad svoje želje da zabavi svoju publiku.[119] Također tvrdi da bi povjesničar trebao ostati apsolutno nepristran i ispričati događaje onako kako su se stvarno dogodili, čak i ako bi vjerojatno mogli izazvati neodobravanje.[119] Lukijan spominje Tukidida kao specifičan primjer povjesničara koji pokazuje ove vrline.[119]

U satiričnom pismu Peregrinova smrt (Περὶ τῆς Περεγρίνου Τελευτῆς), Lukijan opisuje smrt kontroverznog kiničkog filozofa Peregrina Proteja,[49] koji se javno spalio na lomači na Olimpijskim igrama 165. g. nove ere.[49] Pismo je povijesno značajno jer čuva jednu od najranijih poganskih ocjena kršćanstva.[120] U pismu jedan od Lukijanovih likova drži govor u kome ismijava kršćane zbog njihove lakovjernosti i neznanja,[121] ali im iskazuje i određenu razinu poštovanja zbog njihovog morala.[121] Govornik u pismu spominje i nekog pojedinca kojeg naziva "Kristom", kojeg karakterizira kao utemeljitelja kršćanstva. Govornik tvrdi da je taj "Krist" živio u Palestini tek nešto više od jednog stoljeća ranije, da je učio da će njegovi sljedbenici postići besmrtnost i da je razapet na križ.[121]

Satirično pismo Peregrinova smrt govori o šarlatanu koji je najprije bio kinički filozof, a onda je uvidio da se kod kršćana može dobro snalaziti, pa je u Palestini ušao među kršćane i postigao visok položaj u zajednici: postao je prorok, predvodnik zajednice, tumač knjiga, dapače je kršćanima i sastavljao svete knjige. Počeli su ga štovati kao Boga. Onda je bačen u tamnicu: kršćani ga posjećuju i ovjenčana aureolom trpljenja toliko obasipaju darovima da se od toga obogatio, spretno iskorištavajući kršćansku lakovjernost. Poslije izlaska iz tamnice ipak je izgubio povjerenje kad je jeo idolotita (meso žrtvovano idolima): morao je napustiti zajednicu i nastaviti svoja putovanja kao kinički filozof. Lukijanova satira protiv kršćana ne daje o njima sliku kriminalaca koje bi trebalo istrijebiti kao neprijatelje ljudskog roda, već su oni "čudan fenomen na rubu društva" (H. Kraft). Po Lukijanu, kršćani pružaju izgled čudne i naivne sekte; ističu se po svome preziru smrti u progonima, ne mare za zemaljska dobra i bezgranično su spremni na materijalne žrtve za zajednicu, a posebno za onoga člana koji je podnio progon, što onda može svaka varalica iskoristiti. Lukijanu je kršćansko međusobno bratstvo bilo neizrecivo smiješno. Nije imao dubljeg uvida u kršćansko vjerovanje ni u pojedinosti unutarnjeg uređenja njihove zajednice.[122]

U pismu Protiv neukog sakupljača knjiga, Lukijan ismijava uobičajenu praksu da ljudi na Bliskom Istoku prikupljaju ogromne knjižnice grčkih tekstova radi toga da izgledaju "kulturno", ali da ništa od toga ne pročitaju.[123][124]

Pseudo-Lukijan[uredi | uredi kod]

Neki spisi pripisani Lukijanu, kao što su Ljubavi i Magarac, obično se ne smatraju Lukijanovim izvornim djelima, pa se stoga navode pod imenom "Pseudo-Lukijan".[125][126] Magarac (Λούκιος ἢ ῎Oνος) vjerojatno je sažeta verzija neke Lukijanove priče i sadrži uglavnom isti osnovni zaplet kao Apulejev Zlatni magarac (ili Metamorfoze), ali s manje ekskurza i s drukčijim završetkom.[127] Ljubavi se obično datiraju u 3. ili 4. stoljeće n.e. na temelju stilskih karakteristika djela.[126]

Utjecaj i značaj[uredi | uredi kod]

Renesansa i reformacija[uredi | uredi kod]

Apelova kleveta Sandra Botticellija, temeljena na opisu jedne slike grčkog slikara Apela s Kosa koji se nalazi u Lukijanovoj ekfrazi O kleveti.

Lukijanovi su spisi uglavnom bili zaboravljeni tijekom srednjeg vijeka.[128][129] Suda, bizantska enciklopedija iz 10. stoljeća, zaključuje da Lukijanova duša gori u paklu zbog njegovih negativnih primjedbi o kršćanima u Peregrinovoj smrti.[130] Lukijanovi spisi ponovno su otkriveni u doba renesanse[128][129] i gotovo su odmah postali popularni među renesansnim humanistima.[128][129] Do 1400. godine bilo je jednako toliko latinskih prijevoda Lukijanovih djela kao i za Platonove i Plutarhove spise.[128] Ismijavajući plutokraciju kao apsurdnu, Lukijan je istjecao jednu od zemeljnih tema renesansnog humanizma.[31] Njegovi Razgovori mrtvih bili su posebno popularni i naširoko korišteni za moralne poduke.[129] Kao rezultat ove popularnosti, Lukijanovi su spisi imali snažan utjecaj na pisce iz doba renesanse i ranog novog vijeka.[131][132][129]

Mnogi europski pisci u ranom su novom vijeku usvojili Lukijanov vedar ton, njegovu tehniku prikazivaja fantastičnog putovanja u poznatoj dijaloškoj formi i njegov trik da vlastita imena konstruira s namjerno šaljivim etimološkim značenjima.[31] Tijekom protestantske reformacije Lukijan je pružio književni presedan piscima koji su se rugali katoličkom svećenstvu.[31] Pohvala ludosti (Encomium moriae) Erazma Roterdamskog (1509) pokazuje Lukijanove utjecaje.[31] Možda je najistaknutiji primjer Lukijanova utjecaja u 15. i 16. stoljeću bio na francuskog književnika Françoisa Rabelaisa, posebno u njegovoj pentalogiji Gargantua i Pantagruel, koja je prvi put objavljena 1532. godine. Smatra se da je Rabelais odgovoran i za prvo uvođenje Lukijana u francusku renesansu, a i šire, kroz njegove prijevode Lukijanovih djela.[133][134][135]

Lukijanove Istinite priče nadahnule su i Utopiju sira Thomasa Morea (1516)[136] i Gulliverova putovanja Jonathana Swifta (1726).[137] Slike Sandra Botticellija Apelova kleveta i Palada i kentaur temelje se na opisima slika danim u Lukijanovim djelima.[132] Lukijanova prozna pripovijest Timon čovjekomrzac bila je nadahnuće za tragediju Williama Shakespearea Timon iz Atene,[136][138] a scena iz Hamleta s grobarima nalikuje na nekoliko scena iz Lukijanovih Razgovora mrtvih.[136] Poznati stih Christophera Marlowea "Je li ovo lice koje je lansiralo tisuću brodova / I spalilo pnbažene kule Ilija?" parafraza je jednog navoda iz Lukijana.[139] Francis Bacon nazvao je Lukijana "kontemplativnim ateistom".[31]

Rani novi vijek[uredi | uredi kod]

Spomenik Lukijanu iz Samosate u Nordkirchenu, Njemačka.

Henry Fielding, autor knjige Povijest Toma Jonesa, nahočeta (The History of Tom Jones, a Foundling 1749), posjedovao je kompletan Lukijanov opus u devet tomova.[140] Namjerno je oponašao Lukijana u Putovanju s ovog svijeta u onaj svijet (Journey from This World and into the Next),[140] a u Životu i smrti Jonathana Wilda, Velikog (The Life and Death of Jonathan Wild, the Great, 1743) opisuje Lukijana kao "gotovo ... kao pravog oca humora"[140] i navodi ga uz Miguela de Cervantesa i Jonathana Swifta kao pravog majstora satire.[140] U časopisu The Convent Garden Journal, Fielding izravno kaže u vezi s Lukijanom da je svoj stil oblikovao "upravo po tom autoru".[140] Nicolas Boileau-Despréaux, François Fénelon, Bernard Le Bovier de Fontenelle i Voltaire napisali su adaptacije Lukijanovih Razgovora mrtvih.[141] Prema Turneru, Voltaireov Candide (1759) prikazuje karakterističnu lukijansku temu "pobijanja filozofske teorije stvarnošću".[31] Voltaire je napisao i Razgovor između Lukijana, Erazma i Rabelaisa na Jelisejskim poljima,[31] dijalog u kojem Lukijana tretira kao "jednog od svojih uzora u strategiji intelektualne revolucije".[31]

Denis Diderot crpio je inspiraciju iz Lukijanovih djela u knjizi Poludjeli Sokrat ili Dijalozi Diogena iz Sinope (1770)[141] i u Razgovima u Eliziju (1780).[141] Lukijan se pojavljuje kao jedan od dvojice govornika u Diderotovom dijalogu Peregrinus Proteus (1791), koji se temelji na Peregrinovoj smrti.[141] Lukijanove Istinite priče nadahnule su Cyrana de Bergeraca, čiji su tekstovi kasnije poslužili kao nadahnuće za Julesa Vernea.[136] Njemački satiričar Christoph Martin Wieland bio je prvi koji je prevela cjelovita Lukijanova djela na njemački jezik[141] i cijelu je karijeru proveo prilagođavajući ideje iz Lukijanovih djela za suvremenu njemačku publiku.[141] David Hume divio se Lukijanu kao "vrlo moralnom piscu"[31] i citirao ga s poštovanjem kad je raspravljao o etici ili religiji.[31] Hume je na samrti pročitao Lukijanov Prijelaz preko Stiksa (Kataplous).[142][31]

Moderno doba[uredi | uredi kod]

Prijelaz preko Stiksa (Kataplous) poslužio je i kao izvor za Nietzscheov koncept "natčovjeka" (Übermensch).[142] Nietzscheova izjava o "novom i nadljudskom načinu smijanja – na račun svega ozbiljnog!" ponavlja točnu formulaciju Tiresijinog posljednjeg savjeta istoimenom junaku Lukijanovog dijaloga Menip: "Puno se smijte i ništa ne shvaćajte ozbiljno".[141] Profesionalni filozofski pisci nakon toga su uglavnom ignorirali Lukijana,[31] ali Turner komentira da je "njegov duh možda još uvijek živ kod onih koji su poput Bertranda Russella spremni filozofiju začiniti duhovitošću".[31]

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogi su klasičari Lukijanova djela gledali negativno[130] i čitali ih s unaprijed stvorenim idejama o njihovom "orijentalnom" karakteru.[130] Na mnoge od tih ideja utjecao je suvremeni antisemitizam, čiji je "refleksivni i uglađeni" oblik bio uobičajen u engleskim i njemačkim znanstvenim spisima prije Drugog svjetskog rata.[130] Njemački filolog Eduard Norden priznao je da je kao glup mladić gubio vrijeme čitajući Lukijanova djela,[130] ali kao odrasla osoba shvatio je da Lukijan nije ništa drugo nego "orijentalac bez dubine i karaktera... koji nema dušu i ponižava najplemenitiji [grčki] jezik".[130]

Rudolf Helm, jedan od vodećih filologa koji su početkom 20. stoljeća proučavali Lukijana, označio je Lukijana kao "nepromišljenog Sirijca" koji "ne posjeduje ništa od duše tragičara"[130] i usporedio ga sa židovskim njemačkim pjesnikom Heinrichom Heineom, koji je bio poznat kao "ptica rugalica u njemačkoj pjesničkoj šumi".[130] U svojoj publikaciji Lukian und Menipp iz 1906. godine Helm je tvrdio da su Lukijanove tvrdnje o žanrovskoj originalnosti, posebno njegova tvrdnja da je izumio komični dijalog, zapravo laži kojima se želi prikriti njegova gotovo potpuna ovisnost o Menipu, za kojeg je tvrdio da je istinski izumitelj tog žanra.[143] Lukijanov sirijski identitet ponovno je dobio pozornost početkom 21. stoljeća, kad se na Lukijana počelo gledati kao na ono "svojevrsni odgovor iz doba druge sofistike na pitanja koje 21. stolječće postavlja o kulturnoj i etničkoj hibridnosti".[130] Richter navodi da su postkolonijalni kritičari Lukijana prihvatili kao "ranu imperijalnu paradigmu 'etno-kulturnog hibrida'."[130]

Izdanja[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Za Tihijada se obično smatra da predstavlja samog autora,[38][40] premda Daniel Ogden primjećuje da to može biti točno samo donekle.[41]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Paul of Samosata, Zenobia and Aurelian: The Church, Local Culture and Political Allegiance in Third-Century Syria Author(s): Fergus Millar Source: The Journal of Roman Studies, Vol. 61 (1971), pp. 1-17.
  2. ↑ Matthews, John (2021-02-23) (en). Empire of the Romans: From Julius Caesar to Justinian: Six Hundred Years of Peace and War, Volume II: Select Anthology. John Wiley & Sons. ISBN 978-1-4443-3458-6. 
  3. ↑ Đurić 1990: str. 745
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Richter 2017: str. 328
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8 Casson 1962: str. xiii–3
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Marsh 1998: str. 1
  7. ↑ Richter 2017: str. 329
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 Russell 1986: str. 671
  9. ↑ 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 Casson 1962: str. xiii
  10. ↑ 10,0 10,1 Vout 2007: str. 16
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Russell 1986: str. 670
  12. ↑ Vout 2007: str. 229
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 Kaldellis 2007: str. 31
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 Pomeroy et al. 2018: str. 532
  15. ↑ Casson 1962: str. xi–xii
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 16,6 Casson 1962: str. xii
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 Gordon 1996: str. 94–115
  18. ↑ 18,0 18,1 Casson 1962: str. xii–xiii
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 Schlapbach 2018: str. 81
  20. ↑ Schlapbach 2018: str. 81–82
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 Richter 2017: str. 334
  22. ↑ 22,0 22,1 Swain 1996: str. 46
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 Richter 2017: str. 331
  24. ↑ Richter 2017: str. 331–332
  25. ↑ Casson 1962: str. xiii, 349
  26. ↑ Casson 1962: str. 349
  27. ↑ Casson 1962: str. xiii–xiv
  28. ↑ 28,00 28,01 28,02 28,03 28,04 28,05 28,06 28,07 28,08 28,09 28,10 28,11 28,12 Casson 1962: str. xiv
  29. ↑ 29,0 29,1 Eerdmans commentary on the Bible, By James D. G. Dunn, John William Rogerson, p. 1105, ISBN 0-8028-3711-5.
  30. ↑ 30,0 30,1 30,2 Gordon 1996: str. 107
  31. ↑ 31,00 31,01 31,02 31,03 31,04 31,05 31,06 31,07 31,08 31,09 31,10 31,11 31,12 31,13 31,14 31,15 31,16 31,17 31,18 31,19 Turner 1967: str. 99
  32. ↑ 32,0 32,1 32,2 32,3 32,4 32,5 32,6 Turner 1967: str. 98
  33. ↑ 33,0 33,1 Turner 1967: str. 98–99
  34. ↑ Richter 2017: str. 338–341
  35. ↑ Ferguson 1993: str. 331
  36. ↑ Richter 2017: str. 339
  37. ↑ Edwyn Bevan, Stoics And Sceptics, 1913, ISBN 1162748400, str. 110 https://archive.org/details/stoicsandsceptic033554mbp/page/n6/mode/2up
  38. ↑ 38,0 38,1 38,2 38,3 38,4 Georgiadou & Larmour 1998: str. 58
  39. ↑ 39,0 39,1 Gordon 1996: str. 125
  40. ↑ Ogden 2007a: str. 180
  41. ↑ Ogden 2007a: str. 181
  42. ↑ Lukijan, Ljubitelj laži.
  43. ↑ 43,00 43,01 43,02 43,03 43,04 43,05 43,06 43,07 43,08 43,09 43,10 43,11 43,12 43,13 43,14 43,15 Ferguson 1993: str. 332
  44. ↑ Richter 2017: str. 333–334
  45. ↑ Harmon, A. M. (1925). Lucian Volume IV (Loeb Classical Library). Cambridge, MA: Harvard University Press. str. 235. ISBN 978-0-674-99179-8. 
  46. ↑ 46,0 46,1 46,2 46,3 46,4 46,5 46,6 Andrade 2013: str. 288
  47. ↑ Georgiadou & Larmour 1998: str. 51
  48. ↑ 48,0 48,1 48,2 Moeser 2002: str. 88
  49. ↑ 49,0 49,1 49,2 Van Voorst 2000: str. 58
  50. ↑ 50,0 50,1 Marsh 1998: str. 1–2
  51. ↑ Russell 1986: str. 671–672
  52. ↑ 52,0 52,1 52,2 52,3 52,4 Marsh 1998: str. 2
  53. ↑ C. Robinson, Lucian and his Influence in Europe (London, 1979), 23–25.
  54. ↑ A. Bartley, 2003, "The Implications of the Reception of Thucydides within Lucian's 'Vera Historia'", Hermes Heft, 131, str. 222–234.
  55. ↑ Grewell, Greg: "Colonizing the Universe: Science Fictions Then, Now, and in the (Imagined) Future", Rocky Mountain Review of Language and Literature, Vol. 55, No. 2 (2001), str. 25–47 (30f.).
  56. ↑ Fredericks, S.C.: “Lucian's True History as SF”, Science Fiction Studies, Vol. 3, No. 1 (March 1976), str. 49–60.
  57. ↑ Swanson, Roy Arthur: "The True, the False, and the Truly False: Lucian's Philosophical Science Fiction", Science Fiction Studies, Vol. 3, No. 3 (November 1976), str. 227–239.
  58. ↑ Georgiadou & Larmour 1998: str. 46
  59. ↑ Georgiadou, Aristoula & Larmour, David H. J.: "Lucian's Science Fiction Novel True Histories. Interpretation and Commentary", Mnemosyne Supplement 179, Leiden, 1998, ISBN 90-04-10667-7, Introduction
  60. ↑ Gunn, James E.: The New Encyclopedia of Science Fiction, Publisher: Viking 1988, ISBN 978-0-670-81041-3, str. 249.
  61. ↑ Casson 1962: str. 13–15
  62. ↑ Georgiadou & Larmour 1998: str. 51–52
  63. ↑ Casson 1962: str. 15
  64. ↑ 64,0 64,1 64,2 64,3 64,4 64,5 64,6 Georgiadou & Larmour 1998: str. 53–155
  65. ↑ Casson 1962: str. 15–17
  66. ↑ Casson 1962: str. 17–18
  67. ↑ Casson 1962: str. 18
  68. ↑ Casson 1962: str. 18–21
  69. ↑ Casson 1962: str. 22
  70. ↑ Casson 1962: str. 22–23
  71. ↑ Casson 1962: str. 23–25
  72. ↑ Casson 1962: str. 27–28
  73. ↑ 73,0 73,1 73,2 Georgiadou & Larmour 1998: str. 156–177
  74. ↑ Casson 1962: str. 27–33
  75. ↑ Casson 1962: str. 34
  76. ↑ Casson 1962: str. 35–37
  77. ↑ Georgiadou & Larmour 1998: str. 156–178
  78. ↑ Casson 1962: str. 35–45
  79. ↑ 79,0 79,1 79,2 79,3 Georgiadou & Larmour 1998: str. 178–232
  80. ↑ Casson 1962: str. 46
  81. ↑ Casson 1962: str. 45–49
  82. ↑ Casson 1962: str. 49–54
  83. ↑ Casson 1962: str. 54
  84. ↑ Georgiadou & Larmour 1998: str. 232–233
  85. ↑ Casson 1962: str. 57
  86. ↑ 86,0 86,1 Marsh 1998: str. 42
  87. ↑ Gilhuly 2006: str. 275
  88. ↑ Macleod, M. D. (1961). Dialogues of the Dead. Dialogues of the Sea-Gods. Dialogues of the Gods. Dialogues of the Courtesans. Cambridge, Massachusetts: Loeb Classical Library; Harvard University Press. ISBN 978-0-674-99475-1. 
  89. ↑ Marsh 1998: str. 43–44
  90. ↑ 90,0 90,1 Marsh 1998: str. 44
  91. ↑ 91,0 91,1 91,2 Marsh 1998: str. 88
  92. ↑ Ogden 2007: str. 1–3
  93. ↑ 93,0 93,1 93,2 93,3 93,4 Ogden 2007: str. 3–13
  94. ↑ Ogden 2007: str. 1
  95. ↑ Luck 2001: str. 141
  96. ↑ 96,0 96,1 Casson 1962: str. 314–333
  97. ↑ Anderson 1976: str. 146–148
  98. ↑ Marsh 1998: str. 77–79
  99. ↑ Marsh 1998: str. 79
  100. ↑ Marsh 1998: str. 79–80
  101. ↑ Anderson 1976: str. 139–140
  102. ↑ 102,0 102,1 Marsh 1998: str. 76–77
  103. ↑ Marsh 1998: str. 76
  104. ↑ Marsh 1998: str. 77
  105. ↑ Gilhuly 2006: str. 274–294
  106. ↑ Casson 1962: str. 301–311
  107. ↑ Gilhuly 2006: str. 274–275
  108. ↑ 108,0 108,1 108,2 Gilhuly 2006: str. 277
  109. ↑ 109,0 109,1 109,2 109,3 109,4 109,5 Gordon 1996: str. 114
  110. ↑ 110,0 110,1 Richter 2017: str. 336
  111. ↑ Andrade 2013: str. 289–292
  112. ↑ Andrade 2013: str. 292
  113. ↑ Andrade 2013: str. 292–293
  114. ↑ Andrade 2013: str. 289
  115. ↑ 115,0 115,1 Kechagia 2016: str. 183–184
  116. ↑ 116,0 116,1 Schlapbach 2018: str. 82–84
  117. ↑ Schlapbach 2018: str. 82
  118. ↑ 118,0 118,1 Kempshall 2011: str. 489–491
  119. ↑ 119,0 119,1 119,2 Kempshall 2011: str. 491
  120. ↑ Van Voorst 2000: str. 58–59
  121. ↑ 121,0 121,1 121,2 Van Voorst 2000: str. 59
  122. ↑ Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd).
  123. ↑ Andrade 2013: str. 191–192
  124. ↑ Wallace-Hadril 1983: str. 79
  125. ↑ *Jope, James (2011). „Interpretation and authenticity of the Lucianic Erotes”. Helios (Texas Tech University Press) 38: 103–120. DOI:10.1353/hel.2011.0004. Pristupljeno 1 December 2015. 
  126. ↑ 126,0 126,1 Vout 2007: str. 49
  127. ↑ S. J. Harrison (2004). Apuleius: A Latin Sophist (revised paperback izd.). Oxford: Oxford University Press. str. 9–10. ISBN 978-0-19-927138-2. 
  128. ↑ 128,0 128,1 128,2 128,3 Marsh 2010: str. 544
  129. ↑ 129,0 129,1 129,2 129,3 129,4 Marsh 1998: str. 2–3
  130. ↑ 130,0 130,1 130,2 130,3 130,4 130,5 130,6 130,7 130,8 130,9 Richter 2017: str. 327
  131. ↑ Marsh 2010: str. 862–865
  132. ↑ 132,0 132,1 Casson 1962: str. xvii–xviii
  133. ↑ Pattard, Jean. Rebelais Works. Champion Publishers. 1909. str. 204–215.
  134. ↑ Screech, M.A. Rebelais. Ithaca; Cornell Press. 1979. str. 7–11.
  135. ↑ Marsh 1998: str. 71
  136. ↑ 136,0 136,1 136,2 136,3 Casson 1962: str. xvii
  137. ↑ Marsh 2010: str. 510
  138. ↑ Armstrong, A. Macc. "Timon of Athens – A Legendary Figure?", Greece & Rome, 2nd Ser., Vol. 34, No. 1 (April 1987), str. 7–11.
  139. ↑ Casson 1962: str. xviii
  140. ↑ 140,0 140,1 140,2 140,3 140,4 Branham 2010: str. 863
  141. ↑ 141,0 141,1 141,2 141,3 141,4 141,5 141,6 Branham 2010: str. 864
  142. ↑ 142,0 142,1 Babich, Babette (November 2011). „Nietzsche's Zarathustra and Parodic Style: On Lucian's Hyperanthropos and Nietzsche's Übermensch”. Diogenes 58 (4): 58–74. DOI:10.1177/0392192112467410. 
  143. ↑ Richter 2017: str. 333
  144. ↑ “Beardsley (Aubrey Vincent)” in T. Bose, Paul Tiessen, eds., Bookman's Catalogue Vol. 1 A-L: The Norman Colbeck Collection (UBC Press, 1987), p. 41

Literatura[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]

Commons-logo.svg

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Lukijan&oldid=41343098