Klement Aleksandrijski

Izvor: Wikipedia
Klement Aleksandrijski

Klement Aleksandrijski (Tit Flavije Klement) (Atena, 150. - 215. Cezareja), idealist, voditelj katehetske škole, prvi "doktor kršćanstva", svetac.

Život[uredi - уреди]

Klement Aleksndrijski rodio se u Ateni od poganskih roditelja. Pretpostavlja se da je ondje primio i osnovno obrazovanje. Ne zna se mnogo niti o vremenu niti o mjestu njegova obraćenja. Nakon obraćenja kreće na put tažeći naučavanja poznatih učitelja. Neki izvori potvrđuju da je bio zaređen za svećenika. Krajem II. stoljeća, nakon lutanja po Mediteranu, Siriji i Palestini, napokon se skrasio u Aleksandriji (Egipat). Odlučujuć za njegovo usmjerenje bio je susret sa učiteljem Pantenom. Oko 200. godine Klement postaje njegov učenik i pomoćnik, a kasnije ga nasljeđuje na mjestu voditelja katehetske škole. Nekoliko godina kasnije za progona cara Septimija Severa, bježi iz Egipta u Kapadociju k svom učeniku Aleksandru koji će kasnije postati biskupom Jeruzalema i velikim prijateljem Origenovim. Umire nešto prije 215. godine vjerojatno u Cezareji.

Djela[uredi - уреди]

Klement piše obilno: trilogija u kojoj iznosi cjelinu kršćanske teologije: apologetiku, etiku i dogmatiku sastoji se od tri djela: Protreptik (ili Nagovor – 12 poglavlja gdje se obraća Grcima i poziva ih da se obrate sa svojih praznih filozofija i priklone Kristu - Logosu čija je pjesma silnija od one Orfejeve); Pedagog (niz od 3 knjige – praktično moralno – asketskih opomena, savjeta i propisa; Pedagog je sam Krist); Stomati (ili Tapiserije – sustavno nepovezanoj zbirci različitih tema u sedam knjiga); slijede Excerpta ex Theodoto, Eclogae propheticae, Adumbrationes, Quis divius salvetur? (Gdje se bavi ćudorednim značenjem zemajskog posjeda).

Nauka[uredi - уреди]

Smatra ga se prvim “doktorom kršćanstva“ [1] zbog njegove velike učenosti i dobrog poznavanja, kako svih do tada napisanih spisa kršćanske tematike, tako i profanih spisa onog vremena. Premda kritizira vjeru pogana približava im se u raspravama stavljajući u odnos kršćansku objavu sa spoznajom i predkršćanskom filozofijom. Spretno pak tvrdi da se filozofija i vjera ne sukobljavaju nego da filozofija dobro dolazi vjeri pomažući joj da dođe do dublje spoznaje vjerskih istina. Ovo će kasnije biti i jasnije izrečen stav Crkve. Želeći ipak pod svaku cijenu stavljati u odnos ove dvije stavrnosti na kraju upada u izvjesne greške i pretjeranosti precjenjujući filozofiju. Jezik i stil mu u zanosu pisanja prerasta u pjesnički. Bez obzira na sve ovo Klement se mnogo bavio praktičnim kršćanskim temama.

Nauka o Logosu[uredi - уреди]

Klement želi utemeljiti svoj teološki sistem na ideji Logosa, otprije poznatoj ideji koju je doticao među ostalima i sv. Justin. On ju još više razvija čineći je konkretnijom i plodnijom. Logos je uzvišeni princip teološkog objašnjenja svemira. Logos je tvorac svijeta. On je objavio Boga u Zakonu starog zavijeta, u grčkoj filozofiji i konačno u punini vremena u utjelovljenju samoga sebe.

Ekleziologija[uredi - уреди]

Suprostavljajući se gnostičkim i heretičkim tvrdnjama on Crkvu vidi utemeljenu na Kristu i rođenu prije svih hereza pod znakom neraskidiva jedinstva. Ističe tri temeljna stupnja Crkvene hijerarhije: episkopat, prezbiterat i đakonat.

O sakramentima[uredi - уреди]

Krštenje je novo rođenje kojim se preporađamo i postajemo posinjeni sinovi Božji i braća Kristova. Poslje Krštenja se, po njemukao i po drugim kršćanskim spisima tog vramena, samo jednom prima milost oproštenja grijeha u pokori. Brak potiče, a djevčanstvo ne smatra savršenijim izborom od braka.

Izvori[uredi - уреди]

  1. B. Altaner – Patrologie, 1977, str. 194

Literatura[uredi - уреди]

  • Pavić – Tenšek, Patrologija, Zagreb, 1993.
  • T. Šagi – Bunić, Patrologija, Zagreb, 1976.
  • Johanes Quasten, Patrology, Utercht, 1980.
  • Berthold Altaner, Patrologie, Freiburg – Basel –Wien, 1977.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]