O sretnom životu (Seneka)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
O sretnom životu
L Annei Senecae 1543 De Vita Beata page 3.png
Iz izdanja 1543. godine, koje je tiskao Antonio Constantino
Autor(i) Lucije Anej Seneka
Originalni naslov De vita beata
Država Rimsko Carstvo
Jezik latinski
Tematika etika
Žanr(ovi) filozofija

O sretnom životu (latinski: De vita beata) djelo je Seneke Mlađeg napisano oko 58. godine nove ere i dio je niza njegovih traktata o moralnim pitanjima. Ovaj nepotpuni spis[1] upućen je njegovom starijem bratu Galionu, kojemu je Seneka posvetio i svoj dijalog O gnjevu (De Ira). Podijeljen je u 28 poglavlja i donosi Senekina moralna stajališta u njihovom najzrelijem obliku. U ovom spisu Seneka objašnjava od čega se sastoji sreća i kako se može postići; odgovor nalazi u stoičkom učenju da se sreća nalazi u životu koji je ispunjen vrlinom i živi se u harmoniji s prirodom, premda ne negira da i druge stvari, kao što su zdravlje i bogatstvo, imaju svoju vrijednost.[2] Prema tome, potraga za srećom zapravo je potraga za razumom, pri čemu razum ne znači samo upotrebu logike, već i razumijevanje prirodnih procesa.

Datiranje i stanje teksta[uredi - уреди | uredi kôd]

Puni naslov glasi Galionu o sretnom životu (Ad Gallionem de vita beata). Djelo je vjerojatno napisano početkom 58. godine ili nešto ranije.[3] Na temelju usputnih primjedbi u tekstu, smatra se da ga je Seneka napisao kad je bio na položaju moći početkom Neronove vladavine između 54. i 59. godine.[4] Osim toga, Tacit kaže da je Publije Suilije Ruf 58. godine u nekoliko navrata javno kritizirao Senekino bogatstvo, a spis O sretnom životu sadrži obranu bogatstva, što može biti odgovor na ovu ili slične kritike iznesene u to vrijeme.[4]

Djelo se završava prilično naglo, a u rukopisima iza njega slijedi Senekin spis O dokolici (De otio), kojem nedostaje početak.[4] Najstariji sačuvani rukopis je iz Codex Ambrosianus u Milanu, koji potječe iz 11. stoljeća, a ostale su kopije izvedene iz ovog arhetipa.[5]

Sadržina[uredi - уреди | uredi kôd]

Djelo se može jasno podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu (§1-17) Seneka definira koncept sretnog života i raspravlja o tome kako ga se može postići.[6] Ovaj dio također osporava epikurejske doktrine.[6] U drugom dijelu (§17–28) Seneka raspravlja o odnosu filozofskih učenja s osobnim životom pojedinca.[6] Četiri poglavlja ovog dijela (§21–24) posebno je posvećena odgovaranju na kritike zbog posjedovanja bogatstva.[6]

Tematika[uredi - уреди | uredi kôd]

Seneka, sukladno stoičkom učenju, tvrdi da je priroda razum (logos) i da ljudi moraju koristiti svoju snagu razuma kako bi živjeli u skladu s prirodom i tako postigli sreću. Prema njegovim riječima, "rerum naturae adsentior; ab illa non deerrare et ad illius legem exemplumque formari sapientia est", što znači: "slijedim prirodu; mudrost je da se od nje ne udaljavamo, već da se oblikujemo prema njezinom zakonu i primjeru".[7] Seneka predlaže slijediti logičan slijed u ovom pristupu, počevši od definicije ciljeva koje osoba želi postići. U donošenju odluka prezire putove masa ("najobičniji i najčešći putovi su puni obmana"), budući da su ljudi "spremniji vjerovati drugome nego sami prosuđivati" i "pogreška koja se prenosi od jednog drugog napoljetku dolazi do nas i potiče naše uništenje".[8]

U određenom smislu poistovjećuje Prirodu s Bogom, za što nekoliko puta izjavljuje da je potrebna naša poslušnost ("Rođeni smo u ovom kraljevstvu i pokornost Bogu je naša sloboda"[9]). Piše i ovo: "kad bjesnite protiv neba, ne kažem: 'činite svetogrđe', nego 'gubite vrijeme'."[10]

Seneka prikazuje moral temeljen na preziru prema užicima ("zadovoljstvo je nešto nisko, servilno, slabo i pokvarljivo")[11] i bogatstvu ("nemojte biti pokvareni vanjskim stvarima, budite neosvojivi i divite se samo sebi, budite hrabri duhom i spremni na bilo koju sudbinu, budite kalupi za vlastiti život").[12] No, priznaje da postoje prihvatljivi užici, "mirni, umjereni, gotovo bezvoljni i prigušeni i jedva primjetni", povezani s ponašanjem mudre osobe.[13]

Dostizanje sreće, dakle, stvarno je moguće samo slijeđenjem vrline, koja će se "poput dobrog vojnika podvrgnuti ranama, izbrojati ožiljke i, probodena strelicom dok umire, obožavat će vođu za kojeg gine",[9] jer "nitko ne može živjeti veselo, a da ne živi časno".[11] Prema tome, Seneka razlikuje tvrdu ili tešku vrilinu od mekane ili lagane vrline koju je lako postići, jer "nema vrline bez napora".[14] Među teškim vrlinama spadaju strpljenje, čvrstina i ustrajnost, a među laganim su širokogrudnost, umjerenost i krotkost.

Što se tiče bogatstva, Seneka ga ne smatra dobrim ili lošim po sebi, ali priznaje da je ono "korisno i donosi veliku utjehu u život",[15] pa ih mudra osoba preferira, ali im nije podređena. U tom smislu, bogatstvo mora biti instrument vrline, tako da se koristi za darivanje drugima, jer "pružit ću svoju blagodat nekima, a nekima ću je nametnuti".[15]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Budimir & Flašar 1991, str. 452.
  2. Howatson 1997, s.v. De vita beata.
  3. Manfred Fuhrmann: Geschichte der römischen Literatur (= Reclams Universal-Bibliothek. Band 17.658), str. 392. Reclam, Stuttgart 2005, ISBN 3-15-017658-1.
  4. 4,0 4,1 4,2 Mutschler 2013, str. 141
  5. Leighton Durham Reynolds (Rec.): Dialogorum libri duodecim L. Annaei Senecae (= Oxford classical texts). Pages v-xx. Clarendon Press, Oxford 1977, ISBN 0-19-814659-0.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Mutschler 2013, str. 142-3
  7. Seneka, O sretnom životu, 3.
  8. Seneka, O sretnom životu, 1.
  9. 9,0 9,1 Seneka, O sretnom životu, 15.
  10. Seneka, O sretnom životu, 27.
  11. 11,0 11,1 Seneka, O sretnom životu, 7.
  12. Seneka, O sretnom životu, 8.
  13. Seneka, O sretnom životu, 12.
  14. Seneka, O sretnom životu, 25.
  15. 15,0 15,1 Seneka, O sretnom životu, 24.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]