Feničanke (Seneka)

Feničanke
Antigona u pratnji svog oca Edipa, (Aleksander Kokular, 1820-te)
Autor(i)	Lucije Anej Seneka
Originalni naslov	Phoenissae
Država	Stari Rim
Jezik	latinski
Žanr(ovi)	tragedija

Feničanke (latinski: Phoenissae) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od oko 664 stiha, koju je napisao Lucije Anej Seneka u 1. vijeku n.e. To je najkraća Senekina tragedija i vjerojatno nije dovršena ili joj se kraj izgubio. Radnja se događa u beotskom gradu Tebi, koji je osnovao Kadmo, porijeklom iz Sidona u Fenikiji. Feničanke nemaju kompozicionog jedinstva, već daju niz odvojenih scena građenih po uzoru na scene Euripidovih Feničanki, Sofoklovog Edipa na Kolonu (gdje slijepi Edip luta u pratnji kćerke Antigone) i Eshilove Sedmorice protiv Tebe. Feničanke možda i nisu bile zamišljene kao jedinstvena drama, već predstavljaju dijelove dvije različite tragedije. To je i jedina Senekina tragedija u kojoj nema kora, a u nekim je rukopisima naslovljena Tebaida (Thebais).

Lica

• Edip, sin Jokastin.
• Antigona, kćerka Edipa i Jokaste.
• glasnik (nuntius).
• Jokasta, majka i supruga Edipova.
• čuvar (satelles).
• Polinik, sin Edipa i Jokaste, brat blizanac Eteoklov.
• Eteoklo, sin Edipa i Jokaste, brat blizanac Polinikov.

Zaplet

Kad je Edip otkrio svoj zločin, oslijepio je samog sebe iskopavši si oči. Edip se odvaja od svoje kćeri Antigone, koja se nudi kao vodič svome slijepom ocu. On je umoran od života, no Antigona ga snažno i usrdno moli da odustane od te svoje želje za smrću. Njezine molbe napokon uspijevaju. U međuvremenu, Edipovi sinovi Eteoklo i Polinik međusobno se sukobljavaju kršeći ranije postignuti sporazum da će se ravnopravno smjenjivati na tebanskom prijestolju. Majka Jokasta uzalud nastoji postići pomirenje među njima. (Ostatak ove tragedije je izgubljen.)

Prvi čin

Antigona, kći Edipova, postaje vodič svom slijepom ocu i uvjerava Edipa da odustane od svoje želje za smrću. Edip se nastoji riješiti Antigone i odlučan je umrijeti da bi osvetio oca Laja koga je ubio i okončao dugi niz tebanskih nesreća. Antigona ga odbija napustiti i spremna je čak poći i u smrt s njim, no ipak ga ne prestaje uvjeravati da odustane od želje za smrću. Edip odbija, no Antigona mu govori da je on ionako izgubio sve, ne može mu biti teže no što već jest i ne mora ni od čega bježati. "Bježim od sebe", odgovara Edip (stih 216). No, iz incesta su rođeni Eteoklo i Polinik, koji se međusobno sukobljavaju i, prema Antigoni, Edip mora živjeti da bi zaustavio njihovo ludilo. On ne vjeruje u tu mogućnost, ali na preklinjanja Antigonina na kraju popušta i odluči nastaviti živjeti.

Drugi čin

Stiže glasnik poslan iz Tebe i moli Edipa da se vrati i pomiri svoje sinove. Edip to odbija i povlači se u šumu govoreći da ima potomstvo dostojno njega samoga te želi svojim sinovima da do krajnjih posljedica dovedu svoje suparništvo u vlastohleplju.

Treći čin

U Tebi, Jokasta iz izvještaja jednog čuvara doznaje da su vojske Eteokla i Polinika već postavljene jedna naspram druge u bojnom redu. Čuvar, a potom i sama Antigona, potiču je da što prije pokuša izmiriti svoje sinove. Jokasta podsjeća da su do sada izvršeni zločini bili sudbinski predodređeni, a da bi bratoubojstvo kakvo planiraju Eteoklo i Polinik bilo posljedica njihove ljudske volje. Stoga ih pokušava izmiriti.

Četvrti čin

Jokasta preklinje braću da se ostave međusobne mržnje i vrate se putu pomirenja i bratske ljubavi. Od Polinika traži da odvede vojsku koju je poveo protiv domovine, da ne traži pobjedu koja vodi uništenju grada i porobljavanju žena, počevši od nje, njegove majke. A kad Polinik pita kamo bi mogao otići, odgovara mu neka pokuša osvojiti kakvo azijsko carstvo, jer tamo bi postigao pobjedu koje se neće stidjeti, dok će Eteoklo biti kažnjen zlom, usađenim u vladavinu, i mržnjom naroda. Ali, Eteoklo prihvaća tu mržnju, jer smatra da vrijedi zadobiti vlast, po svaku cijenu.

Tematika i nedovršenost djela

Djelo je očito nadahnuto Euripidovim Feničankama, uz utjecaje Sofoklovog Edipa na Kolonu (gdje slijepi Edip luta u pratnji kćerke Antigone) i Eshilove Sedmorice protiv Tebe. Međutim, te scene (one o Edipu s Antigonom na gori Kiteronu u 1. i 2. činu i one smještene u Tebi u 3. i 4. činu) ne doimaju se dobro povezanim. Također se vjeruje da kraj djela nedostaje, jer završava neuspjelim pokušajem Jokaste da pomiri dvojicu braće, ali bez naznaka o njihovom potonjem ratu. Drugi su ispitivači sugerirali da je Seneka upravo želio ovakav kraj drame, budući da implicira da će Polinik otioći u progonstvo, odričući se želje za tebanskim prijestoljem. Međutim, čini se nevjerojatnim da je autor namjeravao predložiti tako radikalnu promjenu priče koju je pričao tradicionalni mit. Drugi pokazatelj nepotpunosti tragedije jest odsutnost kora. Naslov djela zapravo se ne može objasniti ako se ne uzme u obzir da je, prema Euripidovom izvorniku, Seneka vjerojatno namjeravao u tragediju uvesti kor Feničanki koji će komentirati radnju. Budući da tog kora u drami nema, neki rukopisi za ovo djelo daju naslov Tebaida (Thebais) umjesto poznatijeg naslova Feničanke.

Vidi još

• Senekine tragedije
• Teatar u starom Rimu

Literatura

• Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. 
• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York. 
• Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio. 
• Paratore, Ettore (2004). Lucio Anneo Seneca: Tutte le tragedie. Newton & Compton Editori. ISBN 978-88-8289-972-1.