Prijeđi na sadržaj

Trojanke (Seneka)

Izvor: Wikipedija
Trojanke
Žrtvovanje Poliksene (Giovanni Francesco Romanelli, 17. vijek)
Autor(i)Lucije Anej Seneka
Originalni naslovTroades
DržavaStari Rim
Jeziklatinski
Žanr(ovi)tragedija

Trojanke (latinski: Troades) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od oko 1179 stihova, koju je napisao Lucije Anej Seneka. U toj su drami spojeni temeljni motivi Euripidovih Trojanki i Hekabe (žrtvovanje Poliksene), no Seneka se izgleda koristio i nekom danas izgubljenom Sofoklovom tragedijom.[1]

Zaplet

[uredi | uredi kod]

Nakon razorenja Troje, Grke, koji razmišljajući o povratku u svoju rodnu zemlju, zahvate nepovoljni vjetrovi. Sjena Ahilejeva, koja se pojavljuje u noći, odbija im dopustiti da otplove, osim ako Poliksena ne bude žrtvovana njegovim Manima, budući da je sam Ahilej bio ubijen zbog svoje namjere da se oženi Poliksenom. Agamemnon, i sam zaljubljen u nju, ne dopušta da se Poliksena žrtvuje, pri čemu dolazi do svađe između njega i Pira. Grci se savjetuju s prorokom Kalhantom, koji presuđuje da se Poliksena mora žrtvovati i da se istodobno ubije Astijanakt, koga je njegova majka bila sakrila, a Odisej ga je pronašao.[2] Odisej ga baca sa Skejskih vrata (jedne od kapija Troje). Pir tada žrtvuje Poliksenu, koja su odvedeli do groba njegova oca, Ahileja; tamo ju je otrpatila Helena, odjevenu u mladenačku odjeću i uz sve obrede i ceremonije koji se odnose na brak, a koji su uredno provedeni.[3]

Prvi čin

[uredi | uredi kod]

Hekuba sa korom Trojanki jadikuje zbog uništenja njihove zemlje i smrti Hektora i Prijama.[4] Sudbina Troje, kaže kraljica, primjer je promjenjivosti ljudske sudbine: nisu pomogli ni moćni saveznici, Prijama je ubio Ahilejev sin Pir, a trojanske žene postale su plijen pobjednika. Kor pjeva tužbalicu za Prijamom i Hektorom, koji se smatra sretnim jer je izbjegao grčki jaram.[5]

Drugi čin

[uredi | uredi kod]

Glasnik Taltibije izvješćuje da se pojavio Ahilejev duh i da zamjera Grcima zbog njihove nezahvalnosti te zahtijeva da Poliksena, s kojom se namjeravao oženiti te je zbog toga bio ubijen, bude žrtvovana kod njegovog groba, kako bi se umilostivili podzemna božanstva; u protivnom, Grci neće dobiti povoljan vjetar da otplove od Troje.[6]

Agamemnon i Pir, Ahilejev sin, sukobljavaju se oko toga treba li žrtvovati Poliksenu. Poziva se prorok Kalhant, koji presuđuje da Poliksenu treba žrtvovati te da i Astijanakta treba baciti s jedne trojanske kule.[6] Pir se, naime, snažno zalagao za žrtvovanje Poliksene, a Agamemnon ga je upozoravao na to s umjerenošću podnosi sudbinu.[5]

Kor Trojanki, zarobljenica, poriče da se Ahilejev duh uopće ukazao, budući da duša zauvijek umire zajedno s tijelom.[6]

Treći čin

[uredi | uredi kod]

Hektorova supruga, koja se uzbunila zbog vizije koja joj je došla u snu, sakriva sina u grobnicu njegova oca. Mudri Odisej otkriva gdje se Astijanakt skriva i izvlači ga kako bi bio predan smrti.[7] Naime, kad je Odisej pitao Andromahu gdje joj je sin, ona prvo odgovara da ne zna, a potom da on "leži među mrtvima" (stih 603). Odisej ubrzo shvaća da je Astijanakt živ i zapovijeda da se razori Hektorov grob.[8]

Andromaha naizmjenično baca kletve i prijetnje i upućuje molbe Odiseju, ali uzalud.[9]

Kor Trojanki pjeva o tome kako će biti raseljene po raznim dijelovima Grčke, mudući da su dodijeljene pobjedničkim Grcima kao dio plijena: neke će otići u Spartu, druge u Mikenu, neke na Itaku.[10]

Četvrti čin

[uredi | uredi kod]

Helena je dobila zadatak da prevari Poliksenu, uvjeravajući je da će biti udana za Pira.[11] Helena raspravlja o planu: kako će se provesti žrtvovanje podzemnim božanstvima i Ahilejevim Manima, uz propisane svadbene ceremonije; u kakvu odjeću treba obući Poliksenu, koja se treba žrtvovati pod lažnim dojmom da se radi o svadbenom ritualnu; koju će ulogu odigrati Helena, da bi mogla namamiti Poliksenu uz ispraznu nadu da će se udati za Pira.[12] Kad Andromaha napadne Helenu, Helena trvdi da je njena nesreća veća, budući da je predmet omraze obje strane u ratu, a potom odbacuje pretvaranje i otkriva istinu; no, njezina je sudbina ipak manje vrijedna žaljenja od subine zarobljenica, budući da je Andromaha dodijeljena Piru, Kasandra Agamemnonu, a Hekuba Odiseju.[11]

Kor Trojanki (preuzimajući temu iz jedne Helenine primjedbe, stih 916, da - kad nismo sami u patnji - oslobađamo se velikog dijela zla koje proistječe iz patnje) nalazi utjehuu tome da ovu nesreću dijele mnogi; "kao da je bijednicima sudjelovanje u tuzi neka utjeha", a zatim skreće pozornost na to da će dotična utjeha izgubiti svoju djelotvornost kad trojanske žene budu raseljenje po čitavoj Grčkoj.[13]

Peti čin

[uredi | uredi kod]

Glasnik obavještava majke, Hekubu i Andromahu, da je Astijanakt bačen s kule, a Poliksena ubijena na Ahilejevom grobu.[14] Astijanakta je Odisej odveo za ruku na kulu, a onda se dječak sam bacio; Polksena, pak, u trenutku kad se lažno vjenčanje pretvorilo u žrtvovanje, prkosila je dušmaninu. Kad se glasnikov izvještaj završio, Grci se počinju vraćati kući.[11]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. Budimir & Flašar 1991, str. 461
  2. Miller, Frank Justus (1917). Seneca. Tragedies. Loeb Classical Library: Harvard University Press. 
  3. Bradshaw 1903, str. 331
  4. Bradshaw 1903, str. 331, 335
  5. 5,0 5,1 Paduano 2011, str. 234
  6. 6,0 6,1 6,2 Bradshaw 1903, str. 340
  7. Bradshaw 1903, str. 355
  8. Paduano 2011, str. 234-235
  9. Bradshaw 1903, str. 373
  10. Bradshaw 1903, str. 379
  11. 11,0 11,1 11,2 Paduano 2011, str. 235
  12. Bradshaw 1903, str. 381
  13. Bradshaw 1903, str. 390
  14. Bradshaw 1903, str. 393

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. 
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
  • Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio.